Danas je Butch O’Hare mnogo poznatiji nego kada je postao pilot ratnog zrakoplovstva Sjedinjenih država. Njegova je jedinica bila smještena na nosač aviona u južnome Pacifiku. Jednoga je dana cijela eskadrila bila poslana u akciju.

Nakon što je uzletio, Butch je ustvrdio da netko nije napunio njegov rezervoar, te da zbog manjka goriva neće uspjeti obaviti zadaću i vratiti se na brod. Obratio se zapovjedniku postrojbe, a ovaj mu je rekao neka se odmah vrati na nosač. Nevoljko je napustio formaciju i krenuo prema floti.

Dok se vraćao na matični brod, ugledao je nešto strašno. Eskadrila japanskih lovaca jurila je prema brodovima Američke flote. Svi su američki avioni bili na zadatku, pa je tako flota imala gotovo nikakvu obranu od napada iz zraka. Više nije mogao stići svoju eskadrilu da ih zove u pomoć. Promislivši, zaključio je da mu je ostala samo jedna stvar. Mora se potruditi da nekako Japance odvrati od flote. Podigao se iznad japanskih lovaca i po cijenu vlastite sigurnosti zaletio se među njih kao jastreb među kokoši. Neprekidno je otvarao vatru iz oružja na krilima svoga zrakoplova i napadao jedan po jedan japanski avion. Razbio je njihovu formaciju i sada je nastojao uništiti što više letjelica. Ali mu je nestalo streljiva. No, ni to ga nije omelo u namjeri. Nastavio je uporno napadati zapanjene Japance gledajući da krajem krila ili trupa zakači po neki vitalni dio njihovih aviona i omete ih ili sruši. Očajnički je nastojao učiniti sve što je mogao da ih zadrži što dalje od američkih brodova.

Konačno, ogorčeni ostaci japanske eskadrile okrenuli su se suprotnom smjeru. S nevjerojatnim olakšanjem, Butch O’Hare je svoj izudarani avion spustio na nosač zrakoplova. Njegovi su zapovjednici pregledali film koji je zabilježio sve trenutke borbe i zapanjili se kada su se osvjedočili u O’Hareovu nevjerojatno hrabru odlučnost i požrtvovnost da spasi svoju flotu. Proglašen je junakom i odlikovan najvišim vojnim odličjem. Danas, golema zračna luka O’Hare, u Chicagu, nosi ime u čast toga velikog čovjeka.

U godinama prije Drugoga svjetskog rata, u Chicagu je živio čovjek koga su poznavali po nadimku Easy Eddie. Bio je jedan od najboljih odvjetnika onoga vremena, ali u službi Al Caponea, čovjeka koji je čeličnom rukom i zločinima vladao Chicagom. Eddieva je odvjetnička sposobnost Caponea godinama čuvala od zatvora. Za to mu je mafijaški vođa dobro plaćao. Easy Eddie je uz novac od Caponea dobivao sve što je htio – vile, igrališta, automobile. Uživao je sa svojom obitelji, ne mareći za zao glas koji ga je pratio.

Ali je Easy Eddie imao jednu slabu točku. Imao je sina jedinca kojeg je jako volio. Kako je mali rastao, Eddie je shvatio da je od svega što ima on najveća vrijednost. Zato mu je pružio sve najbolje: od odjeće i automobila do najboljega školovanja. Mladić je živio kao kraljević. Iako je bio duboko upleten u organizirani kriminal, Eddie je nastojao sina poučiti što je dobro, a što loše. Želio je da izraste u boljega čovjeka nego što je on. Ipak, i pored svega što mu je pružio, Eddie nije mogao dati djetetu dvije stvari, jer ih je žrtvovao Al Caponeu – dobro ime i dobar primjer.

Jednoga je dana Easy Eddie donio tešku odluku. Važnije je sinu dati časno ime nego sve bogatstvo koje mu je mogao ostaviti. Odlučio je ispraviti sve zlo što je učinio. Imao je namjeru otići vlastima i reći sve što je znao o prljavim poslovima Al Caponea. To je značilo i da mora svjedočiti protiv Mafije, a to ga je moglo koštati života. Međutim, Eddie je više od svega želio skinuti prljavštinu s imena i dati sinu dobar primjer. Izišao je pred sud i svjedočio. Za manje od godinu dana poginuo je pod vatrom strojnica na ulici Chicaga. Svome je sinu dao najveći mogući dar po najvišoj cijeni.

Sada se sigurno pitate u kakvoj su vezi ove dvije priče. Pa, vidite, požrtvovni pilot Butch O’Hare, koji je spasio svoju flotu, bio je sin odvjetnika Eddiea.

Već smo govorili o velikom utjecaju roditelja na svoju djecu. Spominjali smo i onaj poznati Biblijski redak: “Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” Dosta je posvećeno dobrome odgoju. Ali naraštaji dolaze i odlaze, poučne radio emisije također nestaju u zaboravu. Stoga, da bismo osigurali dobru budućnost našemu društvu, mi moramo stalno nastojati, na ovaj ili onaj način, da novim naraštajima, našoj djeci danas, damo dobar primjer i dobru pouku. Vi osobno uz ove napore nastojte im dati i dobro ime. Što tko sije to će i žeti. Neka ta žetva bude dobra.

Željko Bošnjak

Možda je to bilo zbog ratarskog društva u Babilonu i Siriji u kojem je odrasla ili zato što je njezin otac bio ratar, ali njezino ime Lea doslovce znači “krava”. Nesumnjivo je to bio kompliment za stariju sestru i ova je činjenica stvorila problem Jakovu. Budući da su trčali ispred Boga, Rebeka i njezin sin shvatili su da on ne može ostati kod kuće. Nije bilo druge nego pobjeći k rodbini koja je živjela na sjeveru u Padan-aramu kod Harana, na križanju putova između Sirije, Babilona i Asirije. Jakov nikad više nije vidio svoju majku, a nedugo zatim zaljubio se u Labanovu drugu kćer. Problem je bio dvostruk. Prva kći još nije bila udana. Očito je bila manje privlačna i imala je problema s očima. Biblija kaže: “Lea je imala slabe oči, a Rahela bila stasita i lijepa.”

Laban je pitao Jakova koliko traži za to što će služiti kod njega. Jakov je rekao: “Služit ću ti sedam godina za tvoju mlađu kćer Rahelu.” (Postanak 29,18) Budući da je pobjegao od kuće, nije mogao ponuditi miraz pa se ovaj prijedlog Rahelinom ocu činio razumnim rješenjem. Kad je sedam godina poslije upriličeno vjenčanje, prevario je jadnog Jakova. Laban, otac dviju kćeri, odlučio je da Lea bude Jakovljeva žena pa je to izveo ovako: “Laban sabra sav svijet onog mjesta i priredi gozbu. … Kad bi ujutro, a to, gle, Lea! Tada Jakov reče Labanu: ‘Zašto si mi to učinio! Zar te ja nisam služio za Rahelu? Zašto si me prevario?’ Laban odgovori: ‘U našem mjestu nije običaj da se mlađa udaje prije starije.’” (Postanak 29,22-26)

Ovo svakako nije ispalo prema Jakovljevom planu. Međutim, sada nije mogao pobjeći. Lea je rodila šest sinova i jednu kćer. Ona je poslije zajedno s Rahelom spomenuta kao časna utemeljiteljica Izraelaca. Međutim, premda je Lea Jakovu rodila sinove, osjećala se nevoljenom. Jakov se u Betelu zavjetovao Bogu. Što god se dogodilo, Gospodin će biti njegov Bog i on će Mu biti vjeran. Ovo je obećanje vjerojatno bilo ponekad teško održati jer je Jakov bio čovjek kao i mi ostali. Ali život s Bogom donio mu je mnoge blagoslove; premda je činio pogreške, utjeha mu je bila Božja vjernost i zaštita.

David i Gaya Currie

I ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima u svijetu prirode, Stvoritelj za nas ima poruku. Čovječanstvo naizgled spada u životinjski svijet, i tome je pomalo kriva teorija evolucije, zato što nam život završava smrću kao i svim ostalim živim bićima, uključujući i biljke. Tako je bilo naraštajima prije nas, već mnogo tisuća godina. Od tih su nam prošlih naraštaja živih bića, tako, ostale tolike naslage ugljena i rezervoari nafte i plina. Sve izgleda kao da i mi danas živimo bez smisla, bez vrijednosti života. Kao da nam je zajamčeno da postanemo ružni ugljen negdje u dubini Zemljine kore. Gdje je naša vrijednost?

Sjetimo se dijamanta. Procesu koji je Bog uspostavio  treba mnogo vremena da od ugljena postane dragulj. Ali je isto tako Stvoritelj spreman mnogo vremena odvojiti samo za vas kako bi vas učinio posebnima. Ne samo da vas u ovome stanju, nazovimo to stanje ugljena, nebeski Otac vidi kao posebnu dragocjenost, već je spreman posvetiti se vama kako bi vas pretvorio u svoj dragulj. To je velika osobina prave ljubavi – da na čovjeka gleda ne samo kakav je trenutno, već kakav može postati kad mu se posveti dovoljno pažnje. Kao što komadu običnoga ugljena treba tlak, temperatura i vrijeme, tako i promjeni ljudskoga karaktera, gotovo kao po nekakvoj zakonitosti, trebaju nepopustljiv trud, vrijeme, pa i vruće nevolje da bi došlo do ozbiljnijih promjena u razmišljanju i odnosu prema svijetu. Tada čovjek može od običnoga postati netko s osobitim razumijevanjem i cijenjen među ljudima. Od nevjernoga i čovjeka bez smisla može postati onaj tko je vjeran svome Tvorcu, čovjek koji živi ispunjen život. U procesu koji nadgleda Bog svatko može postati netko. Svatko, premda već sada poseban, može postati dragocjen i jedinstven.

Dijamanti, u stvari, i nisu baš toliko lijepi kada ih nađete u prirodi. Nakon svega što su prošli njima još uvijek treba brušenje i poliranje da bi dobili onaj vrhunski sjaj. Isto tako i mi, kao društvena bića, trebamo druge ljude da utječu na nas. Njihov utjecaj može biti različit, ali bi rezultat svakako trebao biti isti – karakter oblikovan mudro, istančanoga osjećaja za okolicu. Zato nemojte biti sami. Poradite na odnosima u obitelji da vam svima bude dobro, a prijatelje birajte tako da vas vode usavršavanju, a ne propasti. Prijatelji mogu biti odličan instrument u Božjim rukama da vam pomogne u brušenju i poliranju dok ne postanete blistavi Božji dijamant kakav je potreban da podigne vrijednost ovome svijetu i kakav bi samo poželio ugraditi u svoje kraljevstvo. U Bibliji piše: “Željezo se željezom oštri, i čovjek oštri jedan drugoga.” (Izreke 27:17).

Bog je voljan i spreman da od mene i vas učini nešto divno. Otvorimo srce već danas i zamolimo ga da uđe u naš život, te otpočne proces naše preobrazbe u dijamant kakav biste samo poželjeli da budete.

Željko Bošnjak

Današnje stanje svijeta odraz je ovog Kristovog predviđanja. Bilo u novinama, časopisima, na radiju, televizijskim vijestima, ne prođe dan bez izvješća o društvenim problemima. Upravo su u velikoj mjeri ti isti medijski izvori, ne samo sredstva koja izvješćuju već globalni uzročnici pokvarenosti o kojima izvješćuju.

Jedna od osobina pretpotopnog svijeta bila je veoma izražena sposobnost komuniciranja. Mogućnost govora istim jezikom i prenošenje maštovitih ljudskih izuma bilo je uzrokom Božjeg uplitanja kod gradnje Babilonske kule. Ovakvo ubrzano razvijanje vještina sa ciljem izbjegavanja Boga i Njegova plana za čovječanstvo može se vidjeti i danas u medijskoj i komunikacijskoj industriji. Iako ih je moguće rabiti u dobre svrhe, računala, mobiteli, video, DVD -i, te satelitska i kabelska televizija nalaze se među suvremenim modernim visoko usavršenim komunikacijskim sredstvima koja su odvela današnje društvo u širenje nemoralnosti.

Bog nas poziva da pobjegnemo od pokvarenosti, što je osobina svijeta. U našim domovima i osobnom životu trebamo postaviti granice onome što hoćemo gledati i čitati. Svaka obitelj treba svim svojim članovima pojasniti vrijednosti koje kao kršćani žele očuvati. Moramo postaviti kontrolu za internet i kabelsku televiziju, jer preko ovih medija moralna pokvarenost dolazi do svetih područja u našim domovima. U ovakvim vremenima treba nam svakodnevno posvećivanje Kristu i stalno hodanje s Njim.

Brak

Jedan od očitih znakova Isusova dolaska je raspad obitelji i braka. U posljednjih 30 godina postalo je neuobičajeno vidjeti brak koji traje 25 godina. Možemo pomisliti da će kršćani biti imuni na moralno propadanje svijeta, ali to nije slučaj. Iako mnoge kršćanske crkve pokušavaju odvratiti svoje vjernike od razvoda, George Barna provodi istraživanje koje pokazuje kako u Americi novorođeni kršćani imaju istu vjerojatnost za razvod braka kao i nekršćani. Trideset i pet posto jednih i drugih iskusili su razvod. Iako se kao zakonski razlozi za razvod ne navode zaokupljenost samim sobom, samodovoljnost, nezrelost, grubost, neotesanost, nepopustljivost, okrutnost i ovisnost o požudi, moguće je da bismo ove osobine mogli naći navedene među razlozima za raspad braka.

Zašto se ovo događa u kršćanskim brakovima? Pogledajmo samo neke probleme, počevši od novca. Većina kršćana bila bi prva u dokazivanju da ne žude za novcem. Ipak, današnje je društvo vrlo prepredeno u pritiscima na brak. Bez obzira koliko dobronamjeran bračni par u početku bio, stalno je prisutan izazov pokazivanja uspješnosti braka time gdje se živi, kako vam je opremljena kuća, gdje odlazite na godišnji odmor, koji automobil posjedujete, kada ste dobili djecu i u koju školu idu. Sve to zahtijeva puno novca. Ako bračni par ne vodi o tome dovoljno računa, naći će se usredotočeni samo na to kako doći do novca za postizanje ovih ciljeva, zaboravljajući da trajan brak uključuje troje: Boga, muža i ženu. Tada supružnici neće zaboraviti otvoriti svoj dom kršćanskom gostoprimstvu i pomaganju drugima, upravo onako kako je to Bog i predvidio.

Brak koji izgubi usredotočenost na ovo troje: Boga, muža i ženu, često postaje surov, vlada zaokupljenost samim sobom, neotesanost, prijevara i ovisnost o pohotama. Sve su ovo osobine što vode k zlostavljanju. Zlostavljanje započinje na vrlo podmukao način: nazivanjem pogrdnim imenima, ponižavanjem i nepoštivanjem. Bračni partner nikada nije dovoljno dobar. Okruženje u kojem je jedan bračni partner stalno ciničan, grub, neotesan i samodovoljan počinje uništavati želju za kršćanskim bogoslužjem u domu, a zatim i u crkvi. Isto to zlostavljanje raste do tjelesnog, a često i spolnog zlostavljanja. Često se zlostavljanje opravdava biblijskim pozivom na pokornost. Međutim, to je poziv na život uzajamnog poštivanja i sklada. Ne odobravajmo niti sudjelujmo ni u kojem obliku zlostavljanja: ni tjelesnom, ni duhovnom, ni osjećajnom, ni spolnom. Zlostavljanje je suprotno onome što Bog govori preko svojeg proroka: «Jer ja mrzim sakaćenje (komadanje) «jednog tijela» braka.» (Malahija 2,16; prijevod Biblije «The Message»). Bog ovdje vrlo oštro progovara. «Sakaćenje, komadanje» je vrlo snažna riječ kada govorimo o nasilju.

Ponekad mislimo da zlostavljanje nije tako ozbiljno, no Bog ga vrlo ozbiljno shvaća. S obzirom da su muškarac i žena stvoreni na Božju sliku, onda bilo koji oblik zlostavljanja izaziva Božju srdžbu! Za zlostavljanje nema biblijske osnove. U svijetu u kojem je odbačen kršćanski brak, trebamo pokazati da je Božji plan za naše obitelji još uvijek smislen i značajan.

Sučeljavamo se s izazovima koji otežavaju preživljavanje kršćanskog braka, no uz Božju pomoć brak može biti onakav kakvim ga je Bog predvidio. Moramo ponovno uspostaviti obiteljsko bogoslužje, staviti ga na dnevni raspored i provoditi vrijeme u zajedničkoj molitvi jedni za druge. Zašto ne zamoliti Boga da naša srca održava ispunjenim ljubavlju prema supružniku? Trebamo njegovati naviku izgovaranja ljubaznih riječi punih ljubavi svakom članu obitelji i provođenja vremena u zajedništvu. Neka se svaki bračni par zavjetuje da, uz pomoć Božje snage, neće dopustiti da im se brak raspadne, i da će, ako to bude potrebno, potražiti pomoć kako bi njihov brak bio kršćanski istinski uspješan.

Odsutnost poštenja

Pavao ističe da grijeh ne čine samo oni koji su izvan zakona. Grijeh se može pojaviti i u osobnim i poslovnim odnosima. On govori o «nepravednosti»: svim oblicima nepoštenja prema susjedu, roditeljima, državi i slično. Tu su uključena i sva zlodjela koja su počinila velika trgovačka (dionička) društva.

Božja se srdžba, kaže Pavao, pokazuje prema svoj ljudskoj zloći i nepoštenju.«… koji su istinu Božju zamijenili lažju te se klanjali i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju, koji je slavljen zauvijek. Amen… I kako nisu smatrali vrijednim čuvati pravu spoznaju Boga, Bog ih je predao pokvarenom shvaćanju da bi činili što ne dolikuje: puni su svakovrsne nepravednosti, pokvarenosti, lakomosti, zloće; obuzeti su zavišću, ubojstvom, svađom, lukavštinom, podmuklošću, ogovarači su, klevetnici, mrzitelji Boga, nasilnici, oholice, umišljenici, izmišljači zala, nepokorni roditeljima, nerazumni, nevjerni, bez ljubavi i bez milosrđa.» (Rimljanima 1,25-31).

Ne smijemo bježati u zaklon i skrivati se u strahu od onoga što je znak Kristova dolaska. Krist nam kaže da je zbog sve veće zloće, sve teže naći ljubav. (Matej 24,12) Među nama, kao Božjem narodu, nada treba biti snažna zraka Božje ljubavi u tami ove postmodernističke grješnosti svijeta. Mi moramo živjeti Božju ljubav u međusobnim odnosima punim milosrđa. Sveti Duh može usmjeravati život Božjih poslanika na putu pravednog življenja, vodeći druge ljude ka križu Isusa našega Gospodina.

Pavao je rekao Timoteju da je «svaki dio Pisma Bogom nadahnut i koristan na ovaj ili onaj način, pokazujući nam istinu, otkrivajući našu pobunjenost, ispravljajući naše pogreške, poučavajući nas življenju na Božji način. Riječju smo formirani i oblikovani za zadaće koje Bog ima za nas.» (2 Tim 3,17; prijevod Biblije «The Message»). Pritisci sa svih strana, koji ugrožavaju odnose, ispunjenje su predviđanja da su ovo teška vremena. No, obećanja iz Božje Riječi daju nam sigurnost i nadu da možemo svladati svaku kušnju koja na nas dođe, i to samo tada kad osobno molitvom budemo povezani s Božjom milošću, kada se On nastani u naše srce, um i život. «Ali tko ustraje do konca bit će spašen.» (Matej 24,13).

W. S. Lee i Wilma Kirk-Lee

Obitelj – što je to?

Jedno dijete je na to pitanje odgovorilo: “Obitelj — to smo tata, mama i ja.” Kao vrhovni autoritet za kršćane, Biblija daje odgovor i na ovo pitanje. Odmah na početku Biblije nalazimo važne informacije o domu i obitelji: čitamo da je Bog stvorio čovjeka, muža i ženu, kao krunu stvaranja i vezao ih jedno uz drugo bračnom zajednicom. “I reče Jahve, Bog: Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć da bude kao što je on … Bog pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro … od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku … I blagoslovi ih Bog i reče im: plodite se i množite i napunite zemlju.” (Post 1,28, i 2,18.21.22)

Brak — Božji poklon iz Raja

Onima koji imaju povjerenja u Bibliju ovaj tekst jasno govori o važnosti i svetosti braka, ali i obitelji. Zašto? Prvo, sam Bog je stvaranjem odredio svrhu, cilj i smisao braka. Drugo, On je osobno vjenčao prvi bračni par, blagoslovio ga i time dao osobitu važnost obitelji. Treće, rađanjem i množenjem čovjeku je dana mogućnost da sudjeluje u prokreaciji, da surađuje s Bogom u održanju ljudske vrste i u naseljavanju Zemlje. Time mu je namijenio svoje blagoslove, ali i povjerio velike odgovornosti. Blagoslovi su bili ljubav, zajedništvo i sreća, koje će bračni par dijeliti u toj novoj, dubokoj i trajnoj zajednici.

Nadalje, Bog je osnovao brak na temeljima ljubavi, samoodricanja i spremnosti na požrtvovanje. Savršen brak je duhovna, duševna i tjelesna veza u kojoj “dvoje postaju jedno tijelo” i u kojoj svatko ima svoje mjesto i ulogu. Nije samo čovjekovo sudjelovanje u prokreaciji, očuvanju ljudske vrste i naseljavanju Zemlje bila uloga obitelji, nego i blagoslov koji čovjeku omogućava da kroz roditeljsku ljubav i brigu prema svojoj djeci može bolje razumjeti Božju ljubav, odnos i brigu prema njemu samome.

Obitelj zapisana i u zapovijedima

Da Bog smatra zajednicu braka svetom, ali i obitelj iznimno važnom, vidi se i iz činjenice što je dao dvije od deset zapovijedi da zaštiti brak i obitelj. Tako peta zapovijed, “Poštuj oca i majku svoju, da imadneš dug život…” (Post 20,12), postavlja pravi temelj za odnose među djecom i roditeljima. I sedma zapovijed, “Ne učini preljuba” (Post 20, 14), ukazuje na nužnu vjernost bračnih drugova i na važnost očuvanja obitelji. Jedan muškarac i jedna žena mogu osnovati zajednicu braka. Sve druge kombinacije što ih nameće moderni svijet i pojedine kulture neprirodni su prema biblijskim načelima morala i stvaranja: poligamija (mnogoženstvo), nazovibrakovi između pripadnika/ca istog spola. Takve zajednice krše Božju volju i Bog ih nije blagoslovio pa, prema tome, i ne mogu imati nikakav legitimitet ma koliko to netko pokušao nametnuti ili opravdati. Jednostavno ne mogu ni na koji način ispuniti svrhu i smisao braka kako ih je Bog odredio još u Raju.

Nažalost, stvari su krenule u pogrešnom smjeru. Ateizam, sekularizam i “novi” način života potisnuli su iz obitelji Boga i Njegova načela pokušavajući Ga neuspješno zamijeniti nečim drugim, čini se, ispraznim.

Upravo isključivanje Boga i Njegovih načela iz obitelji dovodi do ozbiljnih problema u domu. Spomenimo neke od njih: zahladnjenje odnosa među supružnicima, bračne nevjere, razvode, nesretnu djecu koja se nerijetko prepuštaju raznim ovisnostima i tako postaju najveće žrtve propalog doma. Nažalost, iz najnovijih statistika je uočljivo da se u mnogim zemljama svijeta postotak razvoda približio brojci pedeset, što znači da se svaki drugi brak raspada.

Ima li Božji koncept braka alternativu?

Kakva je onda budućnost doma? Hoće li, i mogu li, socijalne ustanove preuzeti brigu o nesretnoj djeci? Je li Božji plan s obitelji, koju je On načinio, pred propašću? Ima li Božji koncept doma i obitelji alternativu pred atomskim tehnokonceptom obitelji, u kojem većina pravih vrijednosti — kao što su ljubav, zajedništvo, poštovanje, požrtvovnost, vjernost, sigurnost i sreća — postupno, ali sigurno nestaju? Sigurno ne! Poznati pedagog Pestaloci je rekao: “Uništi ptici gnijezdo, time si uništio sav njezin život. Upropasti ljudima domove i život će izgubiti svaku vrijednost.”

Iako se današnja slika obitelji u mnogo čemu promijenila, naše osnovne potrebe za ljubavlju, identitetom, zajedništvom, sigurnošću, pripadnošću i razumijevanjem nisu se promijenile. Ipak, mnogi danas svjesno ne žele preuzeti bračne obveze pa brak smatraju nekom vrstom ugovora koji se može zaključiti i poništiti onoliko puta koliko to strankama ugovornicama odgovara. Je li obitelj danas promijenila svoj smisao i hoće li ga, kako neki misle, u budućnosti sasvim izgubiti? Istina je da su brak i obitelj danas ozbiljno ugroženi s više strana i da neće biti nimalo lako ispraviti razne devijacije koje donosi današnja filozofija života. Ipak vjerujemo da još nije sve izgubljeno i da se još uvijek može mnogo učiniti na popravljanju stanja u domovima. Kako? Vratimo se korijenima, početku i onim temeljnim vrijednostima na kojima je Stvoritelj uspostavio božansku ustanovu braka i obitelji.

“Društvo je sastavljeno od obitelji i ono je onakvo kakvim ga čine glave obitelji… Dom je srce društva, Crkve i naroda. Od utjecaja doma ovisi dobro društva, napredak Crkve i blagostanje naroda.” (E. G. White, Temelji sretnog doma, str. 9)

Ono što dom može i treba učiniti za svoje članove jest – ponuditi i čuvati najveće moralne i duhovne vrijednosti, što ne može ni škola, ni Crkva, niti koja druga odgojna ustanova. Upravo zbog toga dom i obitelj, onakvi kakvima ih je Stvoritelj zamislio, nemaju alternative.

Miroslav Đidara

”Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! … Budite istomišljenici među sobom!” (Rimljanima 12,10.16)

”U obitelji je došlo do svađe. Otac i majka izmjenjuju oštre riječi. Djeca nijemo promatraju što se događa. Dvanaestogodišnjakinja se potajno iskrada, trči do telefonske govornice i naziva broj roditelja. Otac kod kuće iznenađeno sluša djevojački glas: ‘Dobar dan! Ja sam novinarka i vršim anketu za jedan ilustrirani časopis. Volite li svoju ženu?’ Otac – potpuno zbunjen jer mu se glas čini poznatim – dugo oklijeva: ‘Ovaj, da, svakako!’ A onda zove: ‘Helga, dođi malo.’ Nakon jedne sekunde ispunjene strahom, majka prepoznaje glas svoje kćeri: ‘Oprostite, vršim anketu: Volite li svog muža?’ ‘Da’, odgovara zbunjeno. ‘Hvala!’ odgovara djevojački glas na drugom kraju i prekida vezu. ‘Sad mi je prvo potrebna jedna kava’, uzdiše otac.” (H. Nitschke, Erzälende Predigten)

Nikad nije bilo toliko propalih brakova kao danas. Rastave se množe. U žutom tisku se na široko izvještava ili špekulira o propalim partnerskim odnosima među javnim osobama. I često se piše: Počelo je s velikom ljubavi, ali onda…

Između zaljubljenosti i ljubavi postoji razlika kao što je nebo udaljeno od zemlje. Dok nas lijepi doživljaj zaljubljivanja iznenada svlada i potiskuje sve drugo, ljubav (agape) o kojoj Pavao piše Rimljanima, nije povezana s osjećajima već je čin volje. Bog zahtijeva: ”Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.” (Matej 22,39) A bližnji su bračni drug, djeca i roditelji. Da bismo imali dobre zajedničke odnose Pavao savjetuje: ”Pretječite jedni druge poštovanjem!” (Rimljanima 12,10) Tko voli drugoga, trudi se da ga ne povrijedi već ga stavlja na višu razinu od sebe. U tom slučaju se više ne radi o tome da svakako moramo biti u pravu i drugome uskratiti njegovo mišljenje. Radije ćemo težiti onome što je zajedničko i biti spremni da se nečega odreknemo kako ne bismo raskinuli vezu ljubavi. ”Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav.” (1. Korinćanima 13,4)

Kurt Selchow