Bog je uporabio Iliju da uskrisi udovičina sina. Bio je to veliki ispit vjere i velika potvrda Božje moći nad životom i smrću! Nadalje, ispit na gori Karmelu bio je nepobitno i spektakularno očitovanje Božje moći. Konačno, jaka kiša nakon tri godine suše bila je još jedno očitovanje Božje umiješanosti u život ljudi. Ilijin život obilovao je izravnim božanskim intervencijama. Teško je povjerovati kako netko nakon svega toga nije u stanju u potpunosti vjerovati Gospodinu; pa ipak, nedugo nakon ovog događaja, Ilija se utapao u simptomima stresa i obeshrabrenja.

Ovdje leži važna pouka za nas. Bez obzira na čuda u našem životu, uvijek ćemo se suočavati s preprekama. Nitko, pa čak ni prorok kakav je bio Ilija, nije imun na nevolje koje donosi život.

Kako je ovaj Božji čovjek, nakon što je bio svjedokom niza zadivljujućih čuda, mogao doći u takvo stanje očaja? Kako je došao do točke kada je molio Boga da mu uzme život? Sjetimo se samo čuda koja je vidio i čak u njima sudjelovao!

“Na taj je način Sotona stjecao prednost nad slabostima ljudskog roda. On će i dalje raditi na isti način. Kad god je čovjek obavijen oblacima, zbunjen prilikama, ili ucviljen siromaštvom i boli, Sotona je kraj njega da ga kuša i muči. On napada slabe točke našeg karaktera. Želi poljuljati naše povjerenje u Boga koji dopušta postojanje takvih okolnosti.” (Ellen G. White, Isusov život, str. 84)

Koliko često ste učinili istu stvar zaboravljajući nevjerojatne stvari koje je Gospodin za vas učinio u prošlosti? Zato je toliko bitno, osobito u trenucima očaja i razočaranja, prisjećati se što je Bog za nas učinio u prošlosti.

Julian Melgosa

“U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješiti duša moja. Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane. Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti. Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina; razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje. Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek?”

“Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa. Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš?”

Odgovor Svetog pisma na bol uvijek je isti. Biblijske ličnosti, opterećene kajanjem, rastrzane tugom, očajanjem, dizale su se iz svog bijednog stanja tako što su ponovno upravile pogled na Boga cijelog svemira. U nazočnosti takve veličine, ovozemaljsko je izgubilo na značenju.

Usred vašeg obeshrabrenja nudim vam jednostavan savjet. Odredite svakog dana mjesto i vrijeme kad idete Davidu. Pročitajte jedan psalam, uživljavajući se u ono što čitate. Tugujte zbog svojih nedostataka. Izrazite svoju tugu zbog načina na koji se život odnosi prema vama. Isplačite nepravdu koju donose prilike, slabost vaše volje. A onda krenite naprijed. Čitajte odluku na kraju psalama. Ostavite za sobom vašu tugu. Pogledajte oko sebe, prema gore, naprijed i natrag k Onome koji uvijek jest i uvijek će biti. Razmišljajte o Onome čije je “prijestolje Nebo, a zemlja podnožje Njegovim nogama”. Potrudite se svojim umom shvatiti djelić Njegove veličine.

Slično Davidu i Jobu potrudite se povezati ove bogoslužbene doživljaje sa sviješću o postojanju Božjeg svijeta u prirodi. Otvorite uvečer prozor i razmišljajte o Bogu koji “u pravo vrijeme” izvodi zviježđa. Promatrajte kišnu oluju svjesni Boga koji je “jaz iskopao povodnju… prokrčio pute grmljavini da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema.”

Na kraju ustanovit ćete da je jedino što vrijedi – Bog.

Sandra Doran