Pošto ste prvi put pročitali cijelu Bibliju, možete je vratiti na policu, zadovoljni što ste učinili nešto dobro. Ali ona neće ostati ondje. Počet će vam govoriti s police ili noćnog ormarića na koji ste je odložili. Svakako ne doslovce, već tako da nećete moći posumnjati. Njezine prekrasne usporedbe navirat će vam na um, a njezini svečani pozivi odjekivat će u vašem srcu. Uhvatit ćete sebe kako ih ponavljate, navodite, pa čak i govorite o njima svojim prijateljima.

Ako tako postupite, osjetit ćete kako vas nešto potiče da opet otvorite tu Knjigu da biste se podsjetili na neki prepoznatljivi tekst ili možda osvježili sjećanje na proročanstvo za koje vam se čini da se baš u našim danima ispunjava. Eto, i na taj se način Biblija upliće u nečiji svakodnevni život i u svaki djelić njegovog iskustva. Sve to služi na dobro, jer je Biblija Božja knjiga, knjiga u kojoj su iznesena prekrasna načela Božjega kraljevstva. Ona će donijeti Boga u vaš život, dom i obitelj, uz obilje blagoslova koje inače nikada ne biste iskusili. Zbog toga je, na svaki mogući način – za svoje sadašnje i vječno dobro – pročitajte cijelu. Čitajte je redom. Koristite se njome pri obiteljskom bogoslužju. Obratite joj se što češće, danju ili noću, kad god zaželite ili trebate savjet, uputu ili duhovnu snagu. Ona vas nikada neće razočarati. Poput svojeg velikog Autora pružit će vam pomoć kad god vam zatreba. (Hebrejima 4,16)

Ako se ikada nađete u nevolji, ako ste zbunjeni i ne znate što biste učinili, otvorite jedanaesto poglavlje Evanđelja po Mateju i pročitajte ove divne riječi: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” (Matej 11,28-30)

Ako vas zabrinjavaju obiteljske potrebe, ako ne znate gdje ćete naći sljedeći obrok, otvorite šesto poglavlje Evanđelja po Mateju i čitajte od 25. do 34. retka, gdje se nalazi slavno obećanje: “Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!” Ako ste potišteni jer je sve krenulo naopako ili ste pretrpjeli naoko nepopravljivu štetu, otvorite 2. Korinćanima 11,24. i čitajte do 12,10. Ondje su opisane Pavlove osobne žrtve za Kristovu stvar, a i ova divna i utješna sigurnost: “Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti.” (2. Korinćanima 12,9)
Ako ste bolesni, naći ćete riječi utjehe i nade u božanskoj izjavi: “Jer ja sam Jahve koji dajem zdravlje.” (Izlazak 15,26) Iste misli nalazimo i u Psalmima: “Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, i ne zaboravi dobročinstva njegova: on ti prašta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje. … Blago onome koji misli na uboga i slaba: u dan nevolje Jahve će ga spasiti! Jahve će ga štititi i živa sačuvati… Jahve će ga ukrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu.” (Psalam 103,2.3; 41,1-3.)

U petnaestom poglavlju 1. Korinćanima čitamo ova uzvišena i lijepa obećanja: “A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: ‘Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?'” (1. Korinćanima 15,54-55) Kad ste u krizi, ako trebate nekoga na koga biste se oslonili, nekoga tko vas ne bi napustio ili razočarao, otvorite Psalam 23, poznat kao “pastirski psalam”. Napisao ga je pastir koji je učio od Boga, velikog i dobrog Pastira koji se nježno brine za svoje ljudsko “stado”.
Upravo u tom psalmu napisane su ove lijepe riječi: “Pa da mi je i dolinom smrti poći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.”

Ako zaprijeti rat i čini se da će sav svijet propasti, pročitajte Psalam 91, koji obiluje Božjom skrbi i zaštitom. U njemu su redci: “Ti što prebivaš pod zaštitom

Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega. … Pa nek padaju tisuće kraj tebe, deseci tisuća s desne tvoje, tebe se neće primaći! Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti, s njim ću biti u nevolji, spasit ću ga i proslaviti. Nasitit ću ga danima mnogim, pokazat mu spasenje svoje.” Ako vas je netko drag ili blizak osramotio ili razočarao, ako ste u kušnji da ga se odreknete ili zauvijek odbacite, pročitajte usporedbu o izgubljenom sinu iz Luke 15,11-32. Obraćajući veliku pozornost na sina, nastojte ne zaboraviti ganutljivu sliku oca koji čeka, čezne i promatra hoće li mu se davno izgubljeni dječak vratiti.

Ako ste stari i osjećate da vam se život primiče kraju, svakako čitajte zadnja biblijska poglavlja koja tako jasno govore o divnom Božjem novom svijetu gdje “Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli…” (Otkrivenje 21,4) I tako, bilo da ste stari ili mladi, tužni ili sretni, zabrinuti ili zadovoljni, razočarani ili puni nade, sumnjičavi ili puni povjerenja – Biblija za vas ima poruku. Ako je otvorite s vjerom i s molitvom u srcu da vas Bog vodi, ona će vam uputiti pravi Božji savjet. Ona će vam biti Božja riječ, prava riječ koja vam u tom trenutku treba.

Zato svakako čitajte ovu dragocjenu Knjigu. Proučavajte je. Razmišljajte o njoj. Molite se uz nju. Činite to danas, sutra i uvijek.

Arthur S. Maxwell

Možda je to bilo zbog ratarskog društva u Babilonu i Siriji u kojem je odrasla ili zato što je njezin otac bio ratar, ali njezino ime Lea doslovce znači “krava”. Nesumnjivo je to bio kompliment za stariju sestru i ova je činjenica stvorila problem Jakovu. Budući da su trčali ispred Boga, Rebeka i njezin sin shvatili su da on ne može ostati kod kuće. Nije bilo druge nego pobjeći k rodbini koja je živjela na sjeveru u Padan-aramu kod Harana, na križanju putova između Sirije, Babilona i Asirije. Jakov nikad više nije vidio svoju majku, a nedugo zatim zaljubio se u Labanovu drugu kćer. Problem je bio dvostruk. Prva kći još nije bila udana. Očito je bila manje privlačna i imala je problema s očima. Biblija kaže: “Lea je imala slabe oči, a Rahela bila stasita i lijepa.”

Laban je pitao Jakova koliko traži za to što će služiti kod njega. Jakov je rekao: “Služit ću ti sedam godina za tvoju mlađu kćer Rahelu.” (Postanak 29,18) Budući da je pobjegao od kuće, nije mogao ponuditi miraz pa se ovaj prijedlog Rahelinom ocu činio razumnim rješenjem. Kad je sedam godina poslije upriličeno vjenčanje, prevario je jadnog Jakova. Laban, otac dviju kćeri, odlučio je da Lea bude Jakovljeva žena pa je to izveo ovako: “Laban sabra sav svijet onog mjesta i priredi gozbu. … Kad bi ujutro, a to, gle, Lea! Tada Jakov reče Labanu: ‘Zašto si mi to učinio! Zar te ja nisam služio za Rahelu? Zašto si me prevario?’ Laban odgovori: ‘U našem mjestu nije običaj da se mlađa udaje prije starije.’” (Postanak 29,22-26)

Ovo svakako nije ispalo prema Jakovljevom planu. Međutim, sada nije mogao pobjeći. Lea je rodila šest sinova i jednu kćer. Ona je poslije zajedno s Rahelom spomenuta kao časna utemeljiteljica Izraelaca. Međutim, premda je Lea Jakovu rodila sinove, osjećala se nevoljenom. Jakov se u Betelu zavjetovao Bogu. Što god se dogodilo, Gospodin će biti njegov Bog i on će Mu biti vjeran. Ovo je obećanje vjerojatno bilo ponekad teško održati jer je Jakov bio čovjek kao i mi ostali. Ali život s Bogom donio mu je mnoge blagoslove; premda je činio pogreške, utjeha mu je bila Božja vjernost i zaštita.

David i Gaya Currie

Creddockova ilustracija predstavlja izazov za vjernike. Držati se obećanja o Drugom dolasku jeste test istrajnosti u vjeri. Ako je svaki naraštaj vjernika od uznesenja očekivao da Krist dođe baš u njihovo vrijeme, zašto On nije došao?  Kako živjeti radosno i u iščekivanju kad smo suočeni sa prividnim odlaganjem Kristovog dolaska?

Tenzija

Proročanstvo o Drugom dolasku u Mateju sadrži tri scenarija kraja svijeta – Noev potop (kraj pretpotopnog svijeta), razorenje Jeruzalema (kraj Izraela kao izabranog naroda) i Parusiju (kraj Sotone i kraljevstva grijeha). Ispunjenje prva dva proročanstva služi kao garancija da će se i treće ispuniti.

Ali, dok Isus majstorski spaja tri proročanstva u jedno, izranjaju dva oprečna principa eshatologije, stvarajući tenziju koja se ne može potpuno razriješiti. Mada smo mi skloni pokušajima da to učinimo – ono proturječno neodvojivo od proročanstva mora ostati. Vjernici su pozvani da ne racionaliziraju proročanstvo o Parusiji, već da žive, vjerom, čak i tenzijom koju nalaze unutar toga.

Prvi od dva oprečna principa jeste izvjesnost. Isus je rekao: “A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: blizu je ljeto. Tako i vi kad sve to ugledate, znajte: blizu je, na vratima!” (Matej 24,32.33). Smokvino drvo ukazuje na događanje u prirodi, kao znak izvjesnosti Gospodinovog povratka. To je snažan simbol.

Drvo smokve bilo je jedno od najobičnijih drveta u Palestini. Isus i učenici mora da su sjedili ispod takvog jednog drveta dok je On izgovarao spomenute riječi. Kad grane drveta omekšaju u prisutnosti životvornog soka i počnu pupati, ljeto se približava. Poredak u prirodi potvrđuje obećanje o nečemu što će doći. Ukazujući na smokvino drvo, Isus nam prilazi na našem nivou, nivou činjenica koje svatko može provjeriti. Kad zapazimo promjene na drvetu smokve, pouzdano znamo da su one nagovještaj specifične promjene godišnjeg doba. Kao što ljeto sigurno dolazi poslije znakova zapaženih na drvetu smokve, Drugi Kristov dolazak isto tako slijedi poslije pojava pobrojanih u Mateju 24.

Međutim, iako Krist uspoređuje, On ne izjednačava prirodu sa Riječju Božjom. Smokvino drvo je samo znak o važnosti obećanja. Obećanje se oslanja na nešto mnogo veće od onoga što je stvoreno. Ono se oslanja na ono što je uzrok svemu stvorenom. Sunce se rađa na istoku i zalazi na zapadu; trava se pokosi i ponovno poraste; rijeke teku, oblaci daju kišu; lososi plove uzvodno; i “sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće.” (Postanak 8,22). Ali, sigurnija od svega ovog zajedno jeste nepobjediva riječ Božja, riječ koja je sve pozvala u postojanje. Bog koji ne može lagati progovorio je i rekao: Isus ponovno dolazi.

Obećanje ne može a da se ne ispuni, ali ne zato što mi u to vjerujemo. Obećanje je pouzdano zato što je Bog Bog i ne može negirati sebe (2. Timoteju 2,13). Prve riječi Biblije su “u početku Bog”, a Matej 24 nas uvjerava da je “na kraju Bog”. Svijet nije stvoren slučajno, niti će njegov kraj biti proizvod slučaja. Mi imamo sigurnost zato što obećanje ima svoj izvor u Bogu.

No, postoji i jedna suprotna realnost jasno izražena u proročanstvu. “A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac” (Matej 24,36).

Taj element upotpunjuje učenje i otkriva u sebi sadržanu tenziju. Postoji jedan paradoks na planu izvjesnosti i neizvjesnosti. Isus obećava da se sigurno vraća, ali vrijeme nije otkriveno. Vjernik zna što će se dogoditi, ali ne zna kada. I jasno je da je taj element neizvjesnosti Božji plan koji treba da u sluzi Božjem proizvede poseban odgovor: “Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi” (Matej 24,42.44).

Paradoks ovog obećanja dovodi Crkvu u jedinstven položaj. Što je sigurno, kada je nejasno. I baš kao što izvjesnost odolijeva našim sumnjama, tako se neizvjesnost suprotstavlja našim istraživanjima. Vrijeme Gospodinovog povratka nije samo neodređeno – ono je neodredivo.

Opasnost od nepostojanja znanja

Povijest spasenja otkriva, kao kakvu konstantu, da je vjernicima naloženo da žive sa opasnošću od nepostojanja znanja. U ključnim oblastima svog odnosa sa Bogom, pozvani smo da idemo u vjeri iako ne vidimo. Razumije se da ono što vidimo ne moramo vjerovati. Neke stvari, pak, moramo prihvatiti bez punog razumijevanja.

Kad je Bog pozvao Abrahama da napusti sve u što je bio siguran i da Ga slijedi, bila je to jasna zapovijed , ali dana u izmaglici nepostojanja znanja i u tmini nejasnosti. Abraham nije znao kuda ide, a Bog mu to nije ni rekao. Zemlja koja mu je bila obećana još nije bila njegova u trenutku njegove smrti. Živio je u šatorima čitavog svog života i iskustva sa Bogom. Jedina zemlja koju je ikada posjedovao tijekom svog života, i koju je morao platiti, bila je polje kupljeno od Hetita za obiteljsku grobnicu (Postanak 25,9.10).

Job nikada nije dobio objašnjenje za svoje nevolje, niti odgovor na neka od svojih najdubljih pitanja. Kad je Bog konačno odgovorio svome sluzi, bilo je to u vidu pitanja – “Bokove svoje opaši kao junak: ja ću te pitat’, a ti me pouči” (Job 38,3). I Gospodinov sluga se sjetio svog pravog mjesta: “Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta” (Job 40,4).

Hebrejski mladići nisu znali da li će Bog intervenirati da ih spasi iz babilonske peći. Njihova dužnost prema Bogu bila je sasvim jasna, ali koliko će ih to koštati bilo je sakriveno.

Svi ovi primjeri pokazuju postojanu vjeru u Boga bez potpunog poznavanja mnogih bitnih činjenica. Ipak, neznanje nije spriječilo vjeru; nasuprot, ono ju je još pojačalo. A svjedočanstvo ovih ljudi ukazuje na junačku prirodu njihovog pouzdanja u Boga. “No ako toga i ne učini (spasi)”, govorili su, “znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.” (Daniel 3,18). “On me ubiti može: nade druge nemam već da pred njim svoje držanje opravdam” (Job 13,15). “Zaputi se ne znajući kamo ide” (Hebrejima 11,8).

Izvjesnost i neizvjesnost dio su kršćanskog života, a obećanje o Drugom dolasku pogotovo. Ako se ijedan od tih elemenata izostavi iz proroštva, gubi se sila Kristovog učenja. Istinitost jednog obećanja potkrjepljuje nadu, neizvjesnost u pogledu vremena njegovog ispunjenja predstavlja poziv na straženje, istrajnost i vjeru.

Vjernik stoga živi u stanju iščekivanja jednog događaja koji se mora dogoditi jednoga dana, i može naići bilo kad. Tenzija između znanja i nepostojanja znanja, izvjesnost i neizvjesnost održavaju nas na našem duhovnom vrhuncu. To je život vjere koji iziskuje stalno osluškivanje, dinamičan, a ne statičan život.

Svakodnevno hodanje sa Isusom

Ovdje valja naglasiti neophodnost relacionog kršćanstva. Isus Krist nije vjerovanje, On je živa Osoba. Jedini način da Ga upoznamo jeste da iz dana u dan, svakoga trenutka budemo u zajednici s Njim. Mi ne možemo usvojiti nekoliko doktrina a onda se osloniti na te doktrine. Jedini način da saznamo što će Bog dalje činiti jeste da hodamo s Bogom i onda ćemo Ga, kad bude progovorio, čuti, a kad se bude pomjerio, to i osjetiti.

Ne smije nas iznenaditi što će se naša vjera suočavati sa izazovima. Ako su naša uvjerenja ispravna, moramo očekivati izazove. Sama priroda hodanja u vjeri neodvojiva je od kušanja vjere koja na taj način raste i dokazuje se.

Pojava rugača neće niti može oslabiti snagu Božjeg obećanja. Naprotiv, to samo služi da osnaži obećanje, jer proroštvo predviđa njihovu pojavu. “Znajte ponajprije ovo: u posljednje će se dane pojaviti podrugljivi izrugivači; povoditi će se za svojim požudama i pitati: ‘Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer i otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja'” (2. Petrova 3,3.4).

Zlo u rugačima ogleda se u racionalizaciji obećanja. Postavljajući svoju logiku kao mjerilo vrijednosti Božje riječi, oni padaju u zamku. Oni nisu dovoljno ponizni priznati da je empirijsko znanje samo jedan vid znanja i da se sve istine, naročito one najdublje i najdalekosežnije, ne mogu jednostavno dokazati onako kako to oni očekuju. Tada, u težnji da opravdaju svoj skepticizam, oni pretjeruju što se tiče činjenica: ” sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja”, govore oni. Petar sumnja u iskrenost njihovih motiva kad kaže: “naumice zaboravljaju…” (5. stih).

Obećanje o Kristovom ponovnom dolasku temelji se na vjeri u Božju riječ i Božje obećanje. Po svojoj prirodi, ono ne može biti samo stvar racionalnog. Izvjesno je da vjerovati nije nešto iracionalno, ali to je jasno samo onima koji vjeruju Riječi obećanja.

Isus uskoro dolazi. Postoji hitnost u pogledu vijesti, ali koja nije određena našim satovima ili kalendarima. Mi ne možemo suditi o beskonačnom Bogu na osnovi pravila konačnog vremena – imajući na umu da “jedan je dan kod Gospodina tisuću godina” (2. Petrova 3,8).

Obećanje nas poziva da ga prihvatimo na osnovu pouzdanosti Riječi Onoga koji ga je dao, i da zajedno s njim prihvatimo da nas Bog vodi mnogim stazama koje su nam, uz toliko drugih stvari, nedovoljno jasne. Ali, staze nisu nepoznanica i za Boga, a kako je naše krajnje povjerenje povjerenje u Njega, mi radosno očekujemo ispunjenje Njegove riječi u pogledu “navršavanja” vremena.

Pogledajmo u izvještaje o Božjem postupanju. Iako se čini da ispunjenje Njegovih obećanja donekle kasni, Onaj koji je suveren i svemoćan uvijek je sigurno ispunjavao svoja obećanja. Još jednom, obećanje je apsolutno sigurno, samo je vrijeme njegovog ispunjenja van domašaja našeg saznanja sve do trenutka njegovog ostvarenja.

Zaključak

Kad sam bio dječak, imali smo običaj svakog vikenda ići u crkvu podzemnom željeznicom. Nas petero je sa ocem tako putovalo u New York. Nikada neću zaboraviti dan kada nas je on ostavio u vlaku. Zaustavili smo se u postaji gdje je trebalo presjesti iz vlaka u vlak. Kad su se vrata na vlaku “A” otvorila, on je istrčao na peron ostavljajući nas sve, što nikada ranije nije učinio.

Dok smo gotovo uspaničeni trčali za njim, ubrzo smo shvatili značenje njegovog prividnog napuštanja. Vlak “GG” samo što nije krenuo sa postaje bez nas, a vozač je nervozno pritiskao ručicu. Međutim, tu je bio naš otac, koji je stajao na vratima držeći ih otvorena da bismo svi mogli ući. I tako smo se, jedan po jedan, svi sigurno ukrcali u vlak, pod okriljem svog oca koji je stajao raširenih ruku.

Na isti način, Isus nas je ostavio da bi nam pripremio mjesto gdje ćemo moći zauvijek biti zajedno. I premda nismo sami zahvaljujući stalnoj prisutnosti Učitelja, čeznemo da svog Spasitelja vidimo uživo i da promatramo Njegovo lice. No, Bog traži da u vjeri trčimo za Njim, slijedeći Ga pravcem koji ne možemo sagledati, vjerujući u Njega u situacijama kad nešto ne možemo u potpunosti objasniti ili razumjeti.

Kad se otac postavio između krila na vratima vlaka u podzemnoj željeznici, nismo znali što on to radi, ali smo znali toliko da ga trebamo slijediti. A i otac je znao da ćemo poći za njim. Jer, djeca nemaju drugog izbora. Isto je i sa kršćanima. Možda ne znamo zašto se On već nije vratio ili kad će ponovno doći, ali mi poznajemo Isusa. Možda smo ponekad zbunjeni. Njegovi putovi mogu za nas biti tajanstveni, ali ne i Njegov karakter. Znamo da je On vjeran i pouzdan Učitelj, da je Onaj koji nas ljubi istinit i nepromjenjiv. On će držati svoje obećanje koje nam je dao o svom ponovnom dolasku. Naše je da budemo budni, vjerni i spremni, nikada ne sumnjajući da će On učiniti baš kao što je rekao.

John S. Nixon

“Saraja bijaše nerotkinja — nije imala poroda. Terah povede svoga sina Abrama, svog unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku. Kad stignu do Harana, ondje se nastane.” (Postanak 11,30.31)

Ur Kaldejski postao je 1922. godine zanimljivo arheološko nalazište. Tijekom nekoliko godina sir Leonard Woolley, njegova supruga i ekipa otkrivali su čudesne rukotvorine iz Abrahamova i ranijeg vremena. Prema svemu sudeći, u ovom suhom i žednom pustinjskom području na obali Eufrata nalazio se moderni grad. Nađeni su lučki uređaji za riječne brodove, sudnice, škole, kanalizacijski sustavi, kuće s kupaonicama i tuševima. Zamislite kako se lijepa Sara osjećala kad je prije gotovo četiri tisuće godina trebala napustiti svoj udobni dom u Uru Kaldejskom!

U Postanku 11,31 piše da je Terah, Abrahamov otac, uzeo svoju obitelj, uključujući i snahu Saru i poveo u Haran. Vjerojatno je bilo teško zamijeniti način života u gradu životom pod šatorima. Imali su osiguran kruh i vodu, ali možda nije uvijek bilo mogućnosti da se okupaju niti odgovarajućeg mjesta za spremanje hrane, odjeće i drugih predmeta.

Nakon Terahove smrti Gospodin ih je pozvao da pođu u Kanaan. Tada je Bog Abrahamu dao prekrasno obećanje: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” (Postanak 12,1-3) Prekrasnog li obećanja! Uskoro se Sara našla na putu zajedno s mužem, Abrahamovim bratićem Lotom i njegovom obitelji, sa slugama i mnoštvom stoke.

Prvo su stigli u Šekem, zatim su se premještali do Betela blizu Aja, a poslije su, zbog gladi, sišli u Egipat. U tom trenutku prvi put čitamo: “Zbilja, kad je Abram ušao u Egipat, Egipćani vide da je žena veoma lijepa.” Nakon što je prošla glad, obitelj se vratila u Betel i Mamru. U to su se vrijeme obitelji i stoka namnožili pa ih je zemlja teško mogla prehranjivati zajedno. Stoga, kad je Abraham ponudio Lotu da izabere kamo će krenuti, ovaj je sišao u Sodomu u Jordanskoj dolini i tamo se nastanio.

U Postanku 11,30 čitamo: “Saraja bijaše nerotkinja — nije imala poroda.” Jednostavno rečeno: ova prekrasna žena imala je nedostatak koji je i danas vrlo veliki problem u biblijskim zemljama, a kamoli prije četiri tisuće godina. U ono vrijeme bilo je važno da se svaki naraštaj umnožava, posebno ako je to bio dio Božje obitelji. Bog je pozvao Abrahama da se preseli u Kanaan. To je u ono vrijeme bilo središte svijeta. Kroz zemlju u kojoj su “tekli med i mlijeko” prolazili su karavanski putovi. Ovdje su Abraham i njegovi potomci svakako mogli djelotvornije prenositi Božju ljubav nego u svojem zavičajnom gradu Uru. To je bila prilika da ostatak svijeta sazna za Boga koji se skrbi, voli i cijeni ljudski rod, premda griješi. U Abrahamovim grudima gorjela je nada svih ljudi u konačno otkupljenje. Bog je izabrao njega i njegove potomke da cijelom čovječanstvu prenesu spoznaju o vječnom Bogu i Njegovoj ljubavi.

U Postanku 18,1-10 saznajemo da su Abraham i Sara imali dar gostoljubivosti. Posebno rado ugošćivali su strance. Imali su dovoljno hrane pa je bila brzo i ukusno pripremljena. Abraham je volio svježe pečene pogače svoje žene pa ih je neizostavno posluživao svojim gostima, zajedno s telećim pečenjem. Kad je došlo vrijeme, ispunilo se obećanje koje je u spomenutoj prigodi Bog dao Abrahamu i Sari. Sara je u dobi od devedeset godina rodila Izaka. Abraham je dobio sina koji će postati jedan od Kristovih predaka. I Abraham i Sara počinili su pogreške, ali ih je Bog ipak stavio na popis slavnih osoba u Hebrejima 11,8-12. “Vjerom se Abraham pokori … i nastani se u šatorima … jer je očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac. Vjerom i sama Sara, i to unatoč poodmakloj dobi, postade sposobna da začne, jer je držala vjernim onoga koji joj je obećao.” Abraham i Sara ljubili su Boga i živjeli za Njega zbog čega ih On nije nikada zaboravio.

David i Gaya Currie