Vjerske vođe Isusovog vremena su dosta istraživale Pismo, pa ipak su odbacili Isusa i odbili doći k Njemu. Život imamo kad dođemo Isusu; Pismo je samo sredstvo koje nas osposobljava da dođemo k Njemu.

Postojao je čovjek farizej, po imenu Nikodem, koji je došao k Isusu noću. On je u suštini rekao Isusu: “Ti si veliki učitelj, a ni ja nisam tako loš. Član sam Sinedrija, znaš! Hajdemo malo prodiskutirati!”

Isus mu je neposredno rekao: “Ono što ti je potrebno jeste novorođenje.”

O tome možete čitati u 3. poglavlju Evanđelja po Ivanu. Nikodem nije mogao razumjeti stvari koje su se ticale Božjeg kraljevstva zato što još uvijek nije bio obraćen. 1. Korinćanima 2,14. kaže: “Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati.” Razumijevanje Pisma ne ovisi toliko od jačine intelekta s kojim se istražuje, koliko od iskrene želje za pravednošću. Tjelesan čovjek je u neprijateljstvu s Bogom. Ako još nismo novorođeni, mi ćemo redovito iz Božje riječi dobivati samo puka obavještenja. A kada smo novorođeni, osposobljeni smo po prvi put iskusiti druženje s Kristom kroz Pismo.

Prvenstveni cilj proučavanja Biblije nije dobivanje obavještenja, već održavanje veze. Biblija u prvom redu nije dana da nas pouči poukama iz povijesti. Dok čitate, ubacite i zamislite sebe u slici. Ako čitate o ženi na studencu, vi ste ta žena na studencu. Vi ste osoba koja teži zadovoljiti želju svoga srca stvarima ovoga svijeta. Vi ste osoba koja traži nešto bolje. I vi ste onaj koji se konačno, licem u lice, sreće sa samim Kristom. Vi ste izgubljena ovca koju je Pastir pošao tražiti. Vas On nosi na svom ramenu nazad u siguran tor. Dok čitate o razbojniku na križu, vi ste taj razbojnik na križu. Vi izgovarate riječi “Sjeti me se, Gospode!” (Luka 23,42) I vi ste onaj kome je dan odgovor: “Bit ćeš sa mnom u raju.” (stih 43)

Ponekad ljudi pitaju: “Što da radim ako mi misli lutaju?” Pa, dopustite mi da vam postavim jedno pitanje. Kad ste bili u školi i učili za najdosadniji predmet koji ste morali svladati, što ste radili dok su vam misli lutale? Jeste li bacili udžbenik u korpu za smeće i napustili školu? Ili ste se ponovno vraćali i ponovno čitali sve dok niste zapamtili ono što ste trebali razumjeti? Ako su pouke u školi povezane samo sa sedamdesetak godina ovozemaljskog života, a Pismo povezano s vječnosti, zar ne biste prema Bibliji mogli postupiti bar jednako kao prema školskim udžbenicima?

Prvenstvena namjera proučavanja Biblije jeste stupanje u zajednicu i druženje s Isusom. Dok tražite Njegovu prisutnost i otvarate Njegovu Riječ, trudeći se sebe zamisliti u pojedinim događajima, da biste razumjeli što vam On govori iz dana u dan, sve ćete Ga bolje upoznavati i sve ćete Mu više vjerovati.

Moris Venden

Nakon kratkog vremena uočio sam da njegov problem oslikava jednu duboku istinu. Kada je riječ o našem unutarnjem životu, vanjsko uljepšavanje ne bi bilo od koristi. Ako želite biti strpljivija majka, ili bolji suprug, površno čišćenje ne bi pomoglo. Trebamo biti potpuno nove osobe koje su preoblikovane iznutra. Ovu promjenu Biblija naziva „novim rođenjem“. Isus je rekao: „… tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega“ (Ivan 3,3).

Što to znači?

Poput električne struje, duhovno novorođenje nije lako definirati. Učenici osnovne škole uče da je električna struja „tijek elektrona“. Svakodnevna definicija električne struje je: „energija elektromagnetskog polja iz baterija i generatora“. Općenita definicija je: „znanstveno područje“. Iako je savršena definicija nedostižna, nitko zbog toga nije rekao da električna struja ne postoji. Njezini su učinci jasno vidljivi u blistavoj svjetlosti, internetu, klima-uređajima i ostaloj tehnološkoj i električnoj opremi.

Novorođenje je slično tomu. To je unutarnja, nevidljiva promjena s vidljivim rezultatima. Isus ju je usporedio sa zračnim strujanjima koja ne možemo vidjeti. „Vjetar puše gdje god hoće“, rekao je, „Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha“ (redak 8). Čudo novog rođenja naziva se još i „obraćenjem“, i izvan je našeg razumijevanja. Unatoč tomu, vidimo njegove rezultate u promijenjenom životu, od pobune do odanosti, od mržnje do ljubavi, i od obeshrabrenja do nade i smisla.

Kako ga je Isus objasnio

Nikodem, židovski vođa, dobio je pouku o obraćenju kada je u kasno doba noći pristupio Isusu kako bi mu postavio neka pitanja. Bogati plemić je započeo razgovor komplimentima o Isusovim čudima. No Isus nije gubio vrijeme na izmjenjivanje komplimenata. Usmjerio je razgovor na srž stvari: Nikodemov duhovni život. „Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega“ (Ivan 3,3).

Nikodem se uznemirio. Je li kraljevstvo previše čisto da bi ga on mogao vidjeti? Bio je poštovan starješina i učitelj hebrejskih Spisa. Bio je i član židovskog vladajućeg vijeća poznatog pod imenom Sanhedrin. Jako ga je iznenadila spoznaja da je čak i obrazovanom, kulturnom i odanom čovjeku, poput njega, bilo potrebno obraćenje jednako kao i Grku ili Rimljaninu koji ništa nisu znali o Božjim zakonima. Ponižen, nastavio je dalje ispitivati.

„Kako se može čovjek, kad je već star, roditi?“, upitao je (redak 4).

Odgovarajući, Isus mu je rekao da je novorođenje djelo Svetoga Duha: „Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko“ (redak 5).

To je još više zbunilo ovog čovjeka, pa je postavio još jedno pitanje: „Kako to može biti?“ (redak 9). To je praktično pitanje koje bismo svi trebali postaviti u nekom životnom trenutku.

Isus je upotrijebio primjer iz povijesti kako bi pojasnio ono što je htio reći. Nakon što su Izraelci napustili Egipat našli su se okruženi otrovnim zmijama i mnogi su umirali od zmijskih ugriza. Stoga je Bog rekao Mojsiju da izradi brončanu zmiju, postavi je na stup i podigne visoko kako bi ju svatko mogao vidjeti. Ljudima je rečeno da ako pogledaju u brončanu zmiju i vjeruju u Božju moć izlječenja, tada neće umrijeti. Tako je preživio svatko tko je vjerovao i pogledao (vidi Brojevi 21,4.9).

Isus je pojasnio da je ovaj događaj bio model plana spasenja. Rekao je: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni“ (Ivan 3,14-15). Kao što su Hebreji trebali pogledati i živjeti, tako Bog želi da mi vjerujemo da Isus može oprostiti naše grijehe i izbaviti nas od smrtne kazne za grijeh.

Promijenjeni život

Kada se vjerom predamo Kristu počinjemo doživljavati promjene u svojim željama, odlukama i ciljevima. Apostol Pavao je to nazvao mentalnom promjenom: „Nemojte se prilagođivati ovomu svijetu!“ rekao je, već, „naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma“ (Rimljanima 12,2). Nastavio je pojašnjavati da će oni koji iskuse ovu promjenu u načinu razmišljanja moći „uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!“ (redak 2).

Poput dobrog para dioptrijskih leća, novorođenje nas osposobljava za gledanje Boga na način na koji Ga prije nismo vidjeli. To je nova svjesnost kojom vi i ja počinjemo razumijevati snagu duhovnih stvarnosti. Naše se oči otvaraju za nove istine o Isusu, o sebi i o drugima. Biblija koja skuplja prašinu na našim policama iznenada postaje zanimljiva jer sada čujemo Božji glas koji nam govori iz njezinih stranica. Prosjak na ulici nije više samo smetnja već kandidat za Božje kraljevstvo i netko kome želimo pomoći. Crkve, koje su nekada bile nevažne, sada su zanimljive jer unutar njihovih vrata slušamo učenja koja objašnjavaju život i pomažu nam u sklapanju prijateljstva s onima koji su iskusili ovu promjenu u načinu razmišljanja i osjećaja.

Zašto je novorođenje važno

Zašto je Isus učinio novorođenje zahtjevom za ulazak u Božje kraljevstvo

Prvo, moramo razumjeti što je kraljevstvo. To je mjesto, no i puno više od toga. To je gdje god je Bog Kralj. Kada se podčinimo Njegovoj vladavini ljubavi, ulazimo u Njegovo područje već sada, stoga što On sjedi na prijestolju našega srca. U budućnosti, Njegovom milošću, dobit ćemo pristup nebu. No, bilo da se radi o prošlosti ili sadašnjosti, Božja prisutnost je duhovno okruženje koje može željeti samo duhovna osoba. Isus je to naglasio nakon što je govorio o zahtjevima za ulazak: „Što je rođeno od tijela, tijelo je; Što je rođeno od Duha, duh je“ (Ivan 3,6).

Odlazak u stranu zemlju po prvi put daje nam ključ za razumijevanje onoga što je Isus htio reći. Tko god je putovao u inozemstvo iskusio je kulturološki šok na nepoznatom mjestu s novim mirisima i nepoznatim jezikom. Ljudi koji odlaze u novu državu trebali bi unaprijed čitati o tome što trebaju i što ne trebaju činiti, o navikama i običajima ljudi koji tamo žive. Na taj način će izbjeći da nekoga uvrijede i lakše se prilagoditi novom okruženju.

Božja blizina je konačni novi cilj. Novorođeni vjernici proučavaju o Njegovu kraljevstvu. Vi i ja se počinjemo ugodno osjećati u duhovnom području dok nas Božja milost, preko iskustva novorođenja, priprema za ulazak u Božje kraljevstvo. Prihvatimo Njegov poziv na duhovnu promjenu!

Barry Kimbrough

Stražnje dvorište bilo je u još gorem stanju. Stanovnici prije nas držali su dva velika psa u malom prostoru ograđenom daskama. Sve je bilo puno lanaca i komada starog tepiha na tridesetak centimetara slame pomiješane s pasjim izmetom. Na jednoj strani tog dvorišta nalazio se „sanduk za pijesak“ veličine 4 x 6 metara. Druga strana bila je pokrivena nacijepanim drvima za peć koja se nalazila u kući. Pored kuće nije bilo niti jedne biljke koja bi ukrašavala njezine temelje.

I unutrašnjost kuće bila je jednako loša. Sve je trebalo ponovno oličiti, a kuhinju je trebalo srušiti i sagraditi je od samog temelja. Raniji vlasnici su bili toliko čudni da su sa sobom ponijeli kuhinjske elemente sa štednjakom i čak sve žarulje. U cijeloj kući nije bilo niti jedne jedine žarulje.

Možda se pitate zašto smo uopće kupili takvu kuću. Zato što smo u njoj vidjeli mogućnosti. Građevinski je bila zdrava, a mi smo je dobili za vrlo prikladnu cijenu. Znali smo da će, kad je uredimo, ona zasjati i vrijediti mnogo više nego što smo je platili.

Ugovore za kupnju kuće potpisali smo na početku veljače te godine, ali smo dotadašnjim vlasnicima dali mjesec dana da se isele. Pravno smo je preuzeli prvog ožujka. Tijekom veljače smo s vremena na vrijeme dolazili pogledati kuću i čak smo u nju ušli dan ili dva nakon što smo čuli da se prijašnji vlasnik iselio.

Ali u kuću smo zapravo ušli tek prvog ožujka i započeli veliki posao čišćenja i preuređivanja. Prije to nismo mogli jer nam kuća još nije pripadala.

Tek kad je potpuno bila naša, mogli smo ući i početi s radom.

Težak posao čišćenja, preuređivanja i uređivanja okoliša trajao je punih šest mjeseci. U naše slobodno vrijeme nismo ništa drugo niti radili. Sljedećeg proljeća sam oličio fasadu i posadio potpuno nove biljke u stražnjem dvorištu. Od tog vremena smo obnovili vrata koja vode u stražnje dvorište, podigli šupu, a sanduk s pijeskom pretvorili u mali vrt. Namjeravao sam još uvesti sustav za prskanje trave i jednom sagraditi kat nad garažom i dnevnom sobom.

Supruga i ja smo otkrili da kad se kuću dugo vremena pušta propadati, potrebno je mnogo vremena da je se dovede u poželjno stanje.

Isusovo „preuređivanje“ na nama

Biblija kaže da su naša tijela Božji hram – dom u kojem On prebiva: „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?“ (1. Korinćanima 3,16) Kad se Bog useli u naš život, mi smo u još gorem stanju od kuće koju smo moja supruga i ja kupili. Srećom, Bog prelazi na preuređivanje koje je u mnogočemu slično onome koje smo supruga i ja poduzeli kod naše kuće – osim što je Njegovo preuređivanje mnogo važnije. Supruga i ja i nadalje stalno nešto radimo na kući koja će jednog dana biti uništena. Ali Isus popravlja svoj narod da vječno živi.

Isus nas je kupio Dakle, trebalo je proći mjesec dana od trenutka kad smo supruga i ja dali predujam i potpisali ugovore za našu novu kuću, i sve to vrijeme nismo mogli ući i početi s preuređivanjem. Slično tome, Isus je prije dvije tisuće godina na Golgoti platio cijenu za nas, ali tek kad „ugovori“ budu u redu, On može ući i početi obnavljati naš život. Isusovi „ugovori“ ne zahtijevaju samo Njegov potpis (tinta je Njegova krv), već i vaš i moj.

Prije nego što budemo spašeni, naša „kuća“ pripada Sotoni. On je „prvi vlasnik“, a Isus neće ući dokle god se taj vlasnik ne iseli. „Potpis“ koji čini da je pogodba zaključena – koji omogućuje da se On može useliti – jest naša odluka da Ga prihvatimo kao svojega Spasitelja.

Ta činjenica je toliko važna za naše razmatranje, da se neko vrijeme moramo njome pozabaviti, prije nego što možemo vidjeti kako Isus kreće u obnovu vašeg i mojeg života.

Kad smo supruga i ja prvog ožujka ušli u našu kuću, ona je bila potpuno naše vlasništvo. Nama je pripadalo sve – ne samo kuća, zbog koje nam je bilo drago, već i zaraslo prednje dvorište, zbog kojega nam baš nije bilo drago. Bili smo vlasnici i ružnog stražnjeg dvorišta, i unutrašnjosti kuće s prljavim zidovima i groznom kuhinjom. U vrijeme kad smo kuću preuzeli kao vlasnici, posao preuređenja bio je tek stvar budućnosti. Bili smo vlasnici svega – dobroga i lošega zajedno.

I to nam nije smetalo. Znali smo za loše strane kuće prije nego što smo je kupili, i to smo prihvatili. Osim kuhinje koja je nedostajala i žarulja kojih nije bilo, točno smo znali što dobivamo.

Slično tome, kad nas je Isus kupio na Golgoti, On je dobro znao da će biti potrebno provesti veliko preuređenje.

On je prihvatio naše nesavršenosti davno prije nego što je platio cijenu za nas, i davno prije nego što će preuzeti vlasništvo nad našim životom. On ne doživljava nikakvo iznenađenje kad Mu predamo svoje srce da se može useliti – čak i ako nedostaju kuhinjski elementi i žarulje. Njega čeka posao preuređenja; On je vlasnik svega – dobroga i lošega zajedno.

To je platio – i to je dobio.

Od sudbonosne je važnosti da razumijemo kako spasenje počinje u trenutku kad Isus postaje našim Vlasnikom, a ne u trenutku kad je posao preuređivanja završen. Mi smo spašeni sa svim našim nedostacima, jer tek kad smo pod Isusovim vlasništvom, On nas ima pravo preurediti.

Neki misle da oni trebaju izvršiti neko preuređivanje, poput kućevlasnika koji oliči i izvrši popravke na svojoj kući ne bi li je učinio privlačnijom za moguće kupce. Ali mi to ne možemo učiniti. Preurediti nas može samo Isus, a to može početi samo nakon što postane Vlasnik svojeg novog doma, nikako prije toga.

Postoji razlog zbog čega je važno da ovo razumijemo. Često se događa da ljudi, nakon što postanu kršćani, gledaju visoko biblijsko mjerilo za kršćanski život, pa se obeshrabre jer znaju da se ne uklapaju u taj ideal. „Čini mi se da me Bog ne može upotrijebiti“, kažu i odustaju.

Ali Isus je platio cijenu za nas znajući sve o našim lošim navikama i grešnom življenju. Znao je sve o strasti

ma koje vladaju nama i mrzovoljnoj ćudi kojom ne možemo vladati. Za Njega je to samo još jedan izazov u preuređenju koje treba obaviti nakon što se useli.

Tijekom svake sekunde ovog postupka preuređivanja, od prvog obeshrabrujućeg trenutka do konačne pobjede nad kušnjom, mi imamo stalno jamstvo spasenja i mjesto u Njegovom vječnom kraljevstvu. Ništa, baš ništa u tom postupku preuređivanja ne djeluje na to jamstvo, jer Isus je sve to vrijeme naš Vlasnik. On ne bi mogao nastaviti preuređivanje da to ne može.

Pogledajmo sada kako Isus vrši preuređenje našeg života tako da možemo odražavati Njegov karakter.

Tko što čini?

Kad smo supruga i ja preuređivali našu novu kuću, puno toga smo sami napravili. Posjekli smo i iščupali sve staro grmlje i posadili novo. Ja sam ličio zidove, a ona je šamponom prala tepihe i sve zavjese. Našli smo stolara koji je izradio ormariće za novu kuhinju, a zidar je proširio ognjište da odgovara zakonskim propisima.

I vi ćete to ustanoviti dok budete napredovali u Isusu. Nešto će On tražiti da učinite sami, dok će drugo On učiniti za vas.

Kršćanin i dobra djela Neki ljudi smatraju da kršćanin ne treba ništa učiniti sam. „Mi se spašavamo milošću, a ne djelima“, kažu takvi.

 „Djela nemaju nikakve veze s kršćanskim životom.“ Molim vas, pročitajte sljedeće biblijske retke – posebno dio označen kosim slovima – a onda sami odlučite imaju li djela ikakvo mjesto u kršćaninovu životu: „Da, milošću ste spašeni -po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao. Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.“ (Efežanima 2,8-10) Na prvi pogled čini se da ovaj tekst proturječi sam sebi. Prvo Pavao kaže da se kršćani spašavaju milošću po vjeri, a da djela s tim nemaju nikakve veze; a onda kaže da nas je Bog stvorio da činimo dobra djela.

Mislite li da nas je Bog stvorio da činimo loša djela? Nipošto! Kršćanstvo nije način da se oslobodimo djela. Kršćanstvo nam zapravo omogućuje da činimo dobra djela i da se čuvamo zlih.

Upravo o tome govori ovo naše razmatranje.

Budući da sam to ustvrdio, dopustite mi da vas požurim uvjeriti kako Biblija daje posebno upozorenje o pogrešnoj uporabi djela. Upravo smo pročitali tekst u Efežanima: „Da, milošću ste spašeni -po vjeri. To ne dolazi od djela.“ Evo dva izvanredna biblijska teksta koji govore to isto: „Jer nikoga neće opravdati pred njim vršenje Zakona. … Tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona.“ (Rimljanima 3,20.28) Pavao želi reći da se naše spasenje – naše jamstvo vječnoga života – ne zasniva na tome kako dobro živimo.

Isus nas je kupio i platio cijenu za nas, s našim pogreškama i svime. Za to nikad nikakvim dobrim djelima ne možemo steći zaslugu. Ali od trenutka kad postane naš Vlasnik, On počinje preuređivati naš karakter kako bi postao sličan Njegovom. I upravo u tom preuređivanju imamo priliku pomoći. Ovdje imaju udjela naša dobra djela.

Prije više godina čuo sam priču – koliko je istinita ne znam, ali mogla bi biti – o poljodjelcu koji je kupio godinama zapušteno imanje. Sve je zaraslo u korov i grmlje, pa je taj čovjek proveo mnoge dane pripremajući njive za sjetvu. Godinu dana kasnije imanje je dalo popriličan urod.

Ubrzo nakon žetve, kad je taj čovjek nakon bogoslužja izlazio iz crkve, pastor mu je živahno stisnuo ruku i rekao: „Joe, ti i Gospodin obavili ste prošle godine silan posao s tim imanjem.“ „Da, pastore,“ odgovorio je čovjek, „ali trebali ste vidjeti imanje dok je bilo samo Gospodnje vlasništvo.“ Razmislite za trenutak o podjeli odgovornosti između Joea i Boga. Joe je

proveo niz dana čisteći korov i grmlje, obrađujući zemlju i sijući sjeme. „To je puno napornog rada“, reći ćete.

„Mnogo više nego što je Bog uložio u tu njivu.“ Stvarno? Što je lakše: čupati korov i obrađivati zemlju, ili učiniti da sunce sije i kiša pada? I što je lakše: sijati sjeme, ili učiniti da ono nikne? Kad stanete i razmislite, morate priznati da je Bog uložio mnogo više mudrosti i snage za Joeovu žetvu od njega samog.

Ali Joe je bio u pravu: „Trebali ste vidjeti to imanje dok je bilo samo Gospodnje vlasništvo.“ Koliko god malen bio, Joeov udio bio je sudbonosan za uspješnu žetvu.

Ono što je istina u tjelesnom području, istina je i u duhovnom. Naš udio može biti sasvim malen, ali je presudan.

Prije više godina, dok sam bio pastor jedne crkve u Teksasu, jedno sam poslijepodne posjetio ženu koja je očajnički htjela prekinuti s pušenjem.

„Pastore,“ rekla je, „ne razumijem zašto mi Bog ne oduzme želju za cigaretama.“ Pokušao sam joj objasniti da i ona treba učiniti svoj dio da bi pobijedila cigarete. Ali ona je stalno ponavljala: „Zašto mi Bog ne oduzme želju za cigaretama?“ Koliko mi je poznato, ona još uvijek puši – zato što nije shvatila da u svladavanju grijeha u životu svojega naroda Bog ne radi sam. Naš udio može biti sasvim malen, ali je presudan.

Ako želimo savladati svoje grijehe i napredovati u Isusu, za vas i mene je najvažnije da razumijemo razliku između onoga što Bog za nas čini i onoga što traži da mi učinimo u suradnji s Njim. Mi nikad ne možemo učiniti Njegov dio – kao što ni Joe nije mogao učiniti da sunce sije ili kiša pada. Ali ni Bog neće učiniti dio koji traži da mi učinimo – neće ukloniti korov i trnje, preorati zemlju i posijati sjeme na našoj njivi.

Bog mijenja našu sebičnost; mi mijenjamo svoje navike

U nastavku bih vam volio na vrlo jednostavan način iznijeti što sam otkrio da je sudbonosna razlika između Božjeg i našeg dijela – i odnosa između njih – po pitanju nadvlađivanja grijeha i napredovanja u Isusu.

Razumijevanje naše sebičnosti U našem prirodnom stanju i načinu na koji smo rođeni na ovaj svijet, svatko od nas je do same srži sebičan.

Sebičnost je naš najveći grijeh, i iz tog grijeha proizlaze svi drugi grijesi: materijalizam, oholost, zavist, nemoralnost, srdžba i pohlepa – da spomenemo samo neke. Sebičnost je slična onečišćenom izvoru u našem srcu koji stalno izbacuje nečista i smrdljiva stajališta i pobude.

Veći dio vremena uspijevamo nadzirati ove osjećaje, pa drugi nisu svjesni zla u nama. Želja za prihvaćanjem u društvu čini da prikrivamo svoje najveće tajne. Ali Bog sve zna, a povremeno to saznaju i drugi ljudi. Prije ili kasnije naš supružnik, djeca, susjed ili osoba s kojom radimo vide sjenku srdžbe ovdje i zračak požude tamo. Razdraženi smo, pričamo prljave šale, pomalo varamo kod troškova tvrtke u kojoj radimo. Neki od nas se stvarno razbjesne, gledaju najgore pornografske filmove i mrtvo hladni kradu u trgovinama. Neki čak siluju i ubijaju.

Možete odmahivati glavom kad spominjem silovatelja ili ubojicu, no jeste li znali da su vaša prljava šala i srdžba potpuno isti grijeh? Razlika je samo u mjeri u kojoj ste vi i silovatelj i ubojica počinili grijeh, a ne u vrsti grijeha koji svatko od vas čini. Dakle, vaš grijeh i grijeh silovatelja potječu iz istog izvora, iz sebičnosti.

Upravo se s tom osnovom sebičnosti u našoj naravi mora pozabaviti sam Bog, jer mi to ne možemo. Bog nas želi promijeniti tako da umjesto sebičnosti u našoj biti zavlada ljubav.

A kako to Bog čini? Postupkom koji se zove preobrazba.

Apostol Pavao je jednom prigodom napisao: „Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma …“ (Rimljanima 12,2)

Zapazite kako Pavao kaže da se to događa „obnovom svoga uma“.

Kad Bog preuzme vaš život, On počinje obnavljati, mijenjati ili obraćati vaš um, vaše osjećaje i vaše najdublje vrijednosti, tako da ono što vam je inače bilo od najveće važnosti, sada izgleda kao smeće. Ono što ste nekad voljeli, sada mrzite, a ono što ste nekad mrzili, sada volite.

Isus je taj preobražaj nazvao novorođenjem: „Zaista, zaista, kažem ti: tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega.“ (Ivan 3,3) Pavao je taj preobražaj nazvao smrću i uskrsnućem: „Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom.“ (Rimljanima 6,4) Zvuči li vam to sve nestvarno? Uvjeravam vas da nije nestvarno. To je čudo koje Bog vrši u ljudima koji Mu predaju svoj život; a Njemu je jako stalo da to čudo izvrši u vama. Ne zaboravite: vi to čudo ne možete učiniti sami. Vi možete uspjeti u tome da izvana izgledate društveno prihvatljivi, ali ne možete preobraziti svoju najdublju narav. To može samo Bog. A dok to ne učini, vi ste i dalje grešnik u srcu, grešnik do srži, što će se prije ili kasnije pokazati.

Trebamo razumjeti svoje navike Najbolji način da razumijemo svoje navike jest da shvatimo kako smo neku naviku uopće stekli. To će nam pomoći da nadvladamo one loše.

Ranije smo objasnili da je, otkad smo se rodili, svatko od nas sebičan u samoj srži svojega bića. Ta sebičnost je snažna pokretačka snaga koja oblikuje naše cjelokupno ponašanje. Budući da jesmo sebični, mi ćemo sebično postupati. I kako ponavljamo sebične postupke, oni se postupno pretvaraju u naviku. Nakon nekog vremena naše sebične navike postaju tako snažne da ih bez Božje pomoći ne možemo slomiti. Ali kod osobe koja je doživjela preobrazbu ili novorođenje, događa se nešto zapanjujuće. Pogledajte kako to Pavao opisuje:

 „Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim. … Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću. … Prema tome, otkrivam ovaj zakon: kad hoću da činim dobro, zlo mi se nameće. Istina, moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom, ali vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovima. Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?“ (Rimljanima 7,15-24) Jeste li se ikad tako osjećali?

Molim vas, zapazite da je Pavao u vrijeme pisanja ovih riječi već doživio novorođenje. Zar nije rekao: „Istina, moj se nutarnji čovjek slaže u veselju s Božjim zakonom“? Neobraćeni ljudi ne uživaju u Božjem zakonu.

U čemu je onda bio Pavlov problem? To je sasvim lako objasniti. On je sav svoj život proveo čineći ono što je prirodno proizlazilo ih njegove sebične naravi, do trenutka kad je razvio neke jako snažne navike. Onda je Isus promijenio njegovu sebičnu narav i ispunio je ljubavlju, tako da je mogao težiti za Božjim načinom života, ali je još uvijek imao sve one loše navike.

Njegove novooblikovane želje vukle su ga na jednu, a loše navike na drugu stranu. Pavao se našao u središtu tog vučenja. Nije čudo što je rekao: „Jadan li sam ja čovjek!“

Sažetak onoga što smo dosad naučili

Možda će kratak pregled pomoći da u vašem umu sjedinimo sve ove misli. Sebičnost, koju smo naslijedili rođenjem, čini da postupamo sebično, a sebično ponašanje ponovljeno mnogo

puta razvija snažne sebične navike. Srećom, Bog mijenja našu temeljnu sebičnost i preobražava naš um tako da umjesto toga postajemo spremni voljeti.

Na nesreću, loše navike koje smo razvili tijekom niza godina još uvijek snažno djeluju, a često ih niti ne želimo odbaciti. Tako se nalazimo u rascjepu između naše nove želje da budemo nesebični i puni ljubavi, i naše stare navike da se ponašamo sebično.

Rekli smo kako je dio koji Bog čini preobrazba našeg uma, tako da u dubini svog bića više ne budemo sebični.

Mi s naše strane trebamo mijenjati svoje navike. Zapravo, ovo dvoje je tijesno povezano, i tijekom cijelog tog postupka Bog se mora osloniti na nas, a mi opet na Njega.

Marvin Moore

Priča jasno govori da nečija narav uvijek ostaje njegova narav. Čak ni promjena vanjskog izgleda ne može izmijeniti tu činjenicu, osim ako ne dođe do istinske promjene iznutra. Slično je i s našim krštenjem kada postajemo kršćani. Nikakav vanjski obred ne može ozbiljnije utjecati na promjenu naše naravi. Isus je rekao da ako želimo biti stanovnici Božjeg kraljevstva, moramo se nanovo roditi. Naša grešna narav mora doživjeti temeljitu promjenu koju donosi Sveti Duh. Ali što je, onda, s krštenjem? Kakvo ono mjesto ima u svemu tome?

Krštenje je jedan od najpopularnijih kršćanskih obreda. Gotovo svaka kršćanska crkva ima svoj način izvođenja toga obreda, kao i svoj pogled na to što krštenje znači. Od prvih stoljeća naše ere pa sve do danas, vjerske zajednice su vodile diskusiju da li bi krštenje trebalo biti uranjanje u vodu, izlijevanje vode ili samo škropljenje. Međutim, izlijevanje i škropljenje ne nalazimo u biblijskim spisima Novoga Zavjeta. To su metode krštenja koje su u kršćansku praksu došle kasnije, zajedno s ostalim izvanbiblijskim aktivnostima kao što su svetkovanje nedjelje i molitva za mrtve. Riječ “krštenje” predstavlja našu interpretaciju originalne grčke riječi “baptizo” što znači: uroniti, prekriti, zagnjuriti. Ta riječ stoji u grčkom Novom Zavjetu kada opisuje kako je Ivan Krstitelj krstio Isusa, kada je Filip krstio Etiopljanina, kada su apostoli pozivali ljude na krštenje nakon što su se pokajali, i na drugim mjestima. Kada uzmemo u obzir Pavlove riječi da je krštenje simbol smrti, ukopa i uskrnuća Isusa Krista, dolazimo do toga da krštenje treba biti prakticirano potpunim uranjanjem pod površinu vode. Tome dodajmo činjenicu da su najstarije krstionice pronađene u starim crkvama bile upravo manji bazeni u koje su ulazili odrasli ljudi. Nekoliko takvih postoji i na području Republike Hrvatske.

Pričom o kućnoj svinji možemo ilustrirati činjenicu da se ničija narav ne može promijeniti samo kupanjem izvana. Krštenje ne znači da je netko spreman za Božje kraljevstvo. Čovjeku je potrebno novorođenje, promjena koju možemo doživjeti samo u bliskom zajedništvu s Bogom. Osoba koja želi biti krštena mora biti svjesna tog svečanog trenutka. Krštenje je vanjska demonstracija da je netko postao blizak prijatelj s Kristom i da je spreman živjeti prema Božjim načelima. Isus je rekao: “Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se.” Najprije moramo ostaviti svoj stari način života, pokopati ga kao mrtvaca, i otpočeti novi, vjerni život s Isusom Kristom. Tada krštenje ima smisla. Apostol Pavao je pisao: “Zar ne znate da smo svi koji smo kršteni u Krista Isusa, u njegovu smrt kršteni? Dakle, s njim smo zajedno UKOPANI po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli NOVIM ŽIVOTOM.” Zato onaj tko se želi krstiti pravim biblijskim krštenjem mora biti dovoljno star da razumije značenje krštenja i svjesno prihvati temeljna načela kršćanstva. On mora biti sposoban da pokaže vjeru, pokajanje i pobožan život. To ne znači da kršćanstvo isključuje djecu. Iako mališani ne mogu u cijelosti spoznati Kristova načela, Isus ih rado prima. On je rekao: “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko”, zatim je stavio na njih ruke i blagoslovio ih. Ako pobožni roditelji dobro odgajaju svoju djecu, mališani će zavoljeti Isusa i razviti dobar odnos s njime, što će ih odvesti do toga da jednoga dana, kada budu dovoljno zreli za to, krštenjem potvrde i priznaju svoju vjeru.

Novi život nakon krštenja ispunjen je stalnim napretkom u duhovnom rastu i Božjom pomoći u svim životnim okolnostima. Danas milijuni ljudi u svijetu prihvaćaju Isusa Krista kao svoga Spasitelja i bivaju novorođeni. Svi oni ostavljaju stari način života i počinju novi, jer nisu samo oprani vodom izvana, već su doživjeli unutarnju promjenu kroz odanost Bibliji i poslušnost Svetome Duhu. Bog i na nas čeka da na nama ispuni obećanje o spasenju i vječnom životu. Biblija nam upućuje poziv: “A sada na što još čekaš? Ustani, primi krštenje i očisti se od svojih grijeha zazivljući njegovo ime!”

Robert Kennedy