Priča jasno govori da nečija narav uvijek ostaje njegova narav. Čak ni promjena vanjskog izgleda ne može izmijeniti tu činjenicu, osim ako ne dođe do istinske promjene iznutra. Slično je i s našim krštenjem kada postajemo kršćani. Nikakav vanjski obred ne može ozbiljnije utjecati na promjenu naše naravi. Isus je rekao da ako želimo biti stanovnici Božjeg kraljevstva, moramo se nanovo roditi. Naša grešna narav mora doživjeti temeljitu promjenu koju donosi Sveti Duh. Ali što je, onda, s krštenjem? Kakvo ono mjesto ima u svemu tome?

Krštenje je jedan od najpopularnijih kršćanskih obreda. Gotovo svaka kršćanska crkva ima svoj način izvođenja toga obreda, kao i svoj pogled na to što krštenje znači. Od prvih stoljeća naše ere pa sve do danas, vjerske zajednice su vodile diskusiju da li bi krštenje trebalo biti uranjanje u vodu, izlijevanje vode ili samo škropljenje. Međutim, izlijevanje i škropljenje ne nalazimo u biblijskim spisima Novoga Zavjeta. To su metode krštenja koje su u kršćansku praksu došle kasnije, zajedno s ostalim izvanbiblijskim aktivnostima kao što su svetkovanje nedjelje i molitva za mrtve. Riječ “krštenje” predstavlja našu interpretaciju originalne grčke riječi “baptizo” što znači: uroniti, prekriti, zagnjuriti. Ta riječ stoji u grčkom Novom Zavjetu kada opisuje kako je Ivan Krstitelj krstio Isusa, kada je Filip krstio Etiopljanina, kada su apostoli pozivali ljude na krštenje nakon što su se pokajali, i na drugim mjestima. Kada uzmemo u obzir Pavlove riječi da je krštenje simbol smrti, ukopa i uskrnuća Isusa Krista, dolazimo do toga da krštenje treba biti prakticirano potpunim uranjanjem pod površinu vode. Tome dodajmo činjenicu da su najstarije krstionice pronađene u starim crkvama bile upravo manji bazeni u koje su ulazili odrasli ljudi. Nekoliko takvih postoji i na području Republike Hrvatske.

Pričom o kućnoj svinji možemo ilustrirati činjenicu da se ničija narav ne može promijeniti samo kupanjem izvana. Krštenje ne znači da je netko spreman za Božje kraljevstvo. Čovjeku je potrebno novorođenje, promjena koju možemo doživjeti samo u bliskom zajedništvu s Bogom. Osoba koja želi biti krštena mora biti svjesna tog svečanog trenutka. Krštenje je vanjska demonstracija da je netko postao blizak prijatelj s Kristom i da je spreman živjeti prema Božjim načelima. Isus je rekao: “Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se.” Najprije moramo ostaviti svoj stari način života, pokopati ga kao mrtvaca, i otpočeti novi, vjerni život s Isusom Kristom. Tada krštenje ima smisla. Apostol Pavao je pisao: “Zar ne znate da smo svi koji smo kršteni u Krista Isusa, u njegovu smrt kršteni? Dakle, s njim smo zajedno UKOPANI po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli NOVIM ŽIVOTOM.” Zato onaj tko se želi krstiti pravim biblijskim krštenjem mora biti dovoljno star da razumije značenje krštenja i svjesno prihvati temeljna načela kršćanstva. On mora biti sposoban da pokaže vjeru, pokajanje i pobožan život. To ne znači da kršćanstvo isključuje djecu. Iako mališani ne mogu u cijelosti spoznati Kristova načela, Isus ih rado prima. On je rekao: “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko”, zatim je stavio na njih ruke i blagoslovio ih. Ako pobožni roditelji dobro odgajaju svoju djecu, mališani će zavoljeti Isusa i razviti dobar odnos s njime, što će ih odvesti do toga da jednoga dana, kada budu dovoljno zreli za to, krštenjem potvrde i priznaju svoju vjeru.

Novi život nakon krštenja ispunjen je stalnim napretkom u duhovnom rastu i Božjom pomoći u svim životnim okolnostima. Danas milijuni ljudi u svijetu prihvaćaju Isusa Krista kao svoga Spasitelja i bivaju novorođeni. Svi oni ostavljaju stari način života i počinju novi, jer nisu samo oprani vodom izvana, već su doživjeli unutarnju promjenu kroz odanost Bibliji i poslušnost Svetome Duhu. Bog i na nas čeka da na nama ispuni obećanje o spasenju i vječnom životu. Biblija nam upućuje poziv: “A sada na što još čekaš? Ustani, primi krštenje i očisti se od svojih grijeha zazivljući njegovo ime!”

Robert Kennedy

To je dobar uvod za našu današnju temu. U Rimljanima poslanici, 5. poglavlju, apostol Pavao tvrdi da je i za nas netko izgubio, a netko pobijedio. Radi se o prvom čovjeku Adamu, koji je izgubio, i o Isusu Kristu, koji je pobijedio. Za Adama piše: “Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše.” Zato što je Adam sagriješio, mi smo zaraženi grijehom od trenutka rođenja. To nas automatski svrstava u momčad koja gubi.

Ali Krist nije sagriješio te možemo uživati rezultate njegove pobjede. O tome je pisano: “Kao što su nepokornošću jednoga čovjeka (Adama) mnogi postali grešnici, tako će i pokornošću jednoga (to jest Isusa) mnogi postati pravednici.” Takva nas situacija dovodi pred odluku – možemo pristupiti Kristovoj momčadi i prihvatiti njegovu pobjedu ili ostati u Adamovom timu i tako ostati grešnici pred Bogom.

Nekome se to može učiniti nepravedno. Zašto bismo mi bili predmetom tuđeg djelovanja, žrtvom tuđeg neuspjeha? Možda je najbolje taj problem objasniti riječima John Donnea: “Ni jedan čovjek nije otok… svatko je djelić kontinenta, dio cjeline. Ako oduzmete samo grumen zemlje, Europa će biti manja… Uznemirava me svaka ljudska smrt, jer sam i ja dio čovječanstva. Zato nikada ne pitajte za kim zvona zvone: ona zvone i za vas.”

Voljeli mi to ili ne, svi smo dio ljudske vrste. Nitko nije usamljeni otok. Dok je Adam bio živ, on je sam bio ljudska vrsta. Riječ “Adam” je hebrejska riječ za čovjeka ili čovječanstvo. Ono što je on učinio, učinila je ljudska vrsta. Zato posljedice njegove pogreške pogađaju sve nas. Osim toga, i mi se ponašamo ništa bolje od našega praoca. Sebičnost je jednako zastupljena, a o ostalim zlim sklonostima koje smo razvili nakon Adama da i ne govorimo. Pavao se o tome slikovito izražavao kada je pisao da su grane onakve kakav je korijen drveta. Adam je loš korijen, a mi smo loše grane.

Ali to nije sve. U 2. poslanici Korinćanima Pavao piše: “Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli. A on je umro mjesto sviju da žîvi ne žive više za same sebe nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih.” Kao što je jedan čovjek, Adam, sagriješio i navukao krivnju na cijeli ljudski rod, tako je smrt kao kazna za grijeh pogodila jednoga čovjeka, Isusa Krista, i pripisana meni. Tako ja mogu imati novi život koji sada želim živjeti iz ljubavi prema onome koji je umro za mene. Živjeti – kako?

U spomenutom 5. poglavlju poslanice Rimljanima, Pavao koristi nekoliko riječi kada uspoređuje življenje po Adamu i življenje po Kristu. Četiri riječi se odnose na Adama i njegovu momčad: prijestup, sud, smrt i osuđenje. To baš nije privlačan popis, zar ne? Ali to nije završetak priče. Pavao koristi druge četiri riječi kako bi opisao život u Isusu: milost, sloboda, život i opravdanje. Pod Adamom, mi smo griješnici, ali pod Kristom naši su grijesi pokriveni milošću. Pod Adamom mi smo osuđeni na vječnu smrt, ali pod Isusom nama je obećan vječni život. Jedini način da izbjegnemo prokletstvo staroga ljudskoga roda i da postanemo dio novoga ljudskoga roda je prihvatiti Isusove zasluge za nas, prihvatiti novi život koji nam nudi i sprovesti neophodne promjene kako bismo postali slični njemu.

Možda će nam se učiniti teško prihvatiti sve ono na što nas Isus zove. Naš mentalitet nije navikao ispružiti ruku i primiti nečiju milost. Sve želimo zaraditi i za sve se želimo odužiti. Ali u borbi s grijehom mi ni ne znamo koliko smo slabi. Nismo svjesni da nam je samima nemoguće pobijediti grešne sklonosti u našem srcu. Da se nije pojavio Božji Sin i postao čovjekom, ljudski bi rod zauvijek ostao gubitnička momčad.

Razmišljajmo o Isusovom veličanstvenom djelu, a ne o Adamovoj krivnji za naše probleme. Zamislite čovjeka usred nepreglednog oceana. Netko mu s broda baca konop, ali čovjek samo gleda te nakon nekog vremena progovori: “Znam da sam u golemoj nevolji i da ću se uskoro utopiti. Znam i da mi je to uže jedina nada. Ali prvo moram razmisliti jesam li sam upao u ovu nevolju ili me je netko gurnuo. Zatim ću se pokušati sam izbaviti. Ne treba mi pomoć.” To bi bilo glupo, zar ne? Zbilja nije bitno tko je odgovoran za to što smo griješnici. Činjenica je da to jesmo. Mnogo je važnije pitanje: Što činimo da to stanje promijenimo? Ostajemo li u nevolji ili prihvaćamo konop kojim nas Isus Krist želi izvući iz mora?

H.M.S. Richards, Jr.