Vjerojatno je da su Isus i apostoli govorili aramejskim jezikom, no kad je došlo vrijeme da se njihov govor zabilježi, pisci su se poslužili jezikom koji se u to vrijeme najviše koristio.

Što se tiče izvornih rukopisa, slično je kao i sa Starim zavjetom: nema nijednog izvornog dokumenta. Ivanov rukopis Evanđelja po Ivanu danas bi imao neprocjenjivu vrijednost, no nitko ne zna gdje se nalazi. Vjerojatno je spaljen za vrijeme nekog od mnogobrojnih progonstava kroz koja je prošla rana Crkva. Božanskom su promišlju mnogi odani kršćani načinili mnoštvo prijepisa Novog zavjeta, a u svjetskim muzejima i knjižnicama čuva ih se čak 4.500.

Najstariji rukopis bilo kojeg dijela Novog zavjeta jedan je mali fragment koji se nalazi u Knjižnici John Ryland u gradu Manchesteru u Engleskoj. Njegove mjere su: širina 6,35 i visina 8,9 centimetra i dio je teksta iz Evanđelja po Ivanu 18,31-33.37.38. Napisan je u Egiptu u prvoj polovici drugog stoljeća, nešto manje od pedeset godina nakon Ivanove smrti.

Vatikanski kodeks je zasigurno najstariji, gotovo cjelovit postojeći prijepis Biblije. Naziv je dobio po tome što se nalazi u vlasništvu Vatikanske knjižnice u Rimu, još od 1481. godine. Malo se zna što se s njim zbivalo prije tog datuma, no znanstvenici tvrde da potječe iz prve polovice četvrtog stoljeća. Mjere njegovih platnenih araka su 25 x 26 cm. Na svakoj je stranici tekst pisan u tri stupca. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje veći dio Knjige Postanka, dio Psalama i dio Novog zavjeta nakon devetog poglavlja, četrnaestog retka Poslanice Hebrejima.

Drugi rukopis neprocjenjive vrijednosti je Sinajski kodeks, kojeg je 1844. godine otkrio njemački znanstvenik Tischendorf u samostanu Svete Katarine na Sinaju. Godine 1860. bio je poslan ruskom caru u Petrograd, gdje ga je Tischendorf objavio nakon tri godine. Tamo je ostao sve do 1933. godine, kad ga je Britanski muzej otkupio po visokoj cijeni od 100.000 funti. Novac je prikupljan širom Britanije, a dio je priložila i vlada.

Rukopis je napisan na platnenim arcima čije su mjere 33,75 x 37,54 cm. Tekst je obično pisan u četiri stupca. Prema mišljenju znanstvenika datira negdje iz sredine četvrtog stoljeća i približno je iste starosti kao i Vatikanski kodeks. Treći važan rukopis, poznat pod nazivom Aleksandrijski kodeks, čuva se u Britanskom muzeju, a potječe iz prve polovice petog stoljeća. Isprva je sadržavao sve biblijske knjige, no danas nedostaje gotovo cijelo Evanđelje po Mateju, veći dio Psalama i Druga poslanica Korinćanima, kao i neki manji dijelovi drugih knjiga.

Osim ovih triju velikih rukopisnih svezaka koji su doprli do naših dana iz prijašnjih stoljeća, sačuvani su još mnogi ulomci Novog zavjeta. Mnogi od njih ugledali su svjetlost dana tek nedavno. Svakog od njih pomnjivo proučavaju stručnjaci za Novi zavjet, čija je glavna zadaća pripremiti grčki tekst koji će biti što je moguće sličniji pravom, ali izgubljenom izvorniku.

Bez obzira što ne postoji nijedan pravi Mojsijev, Davidov, Izaijin, Matejev, Markov, Lukin, Ivanov ili Pavlov rukopis, ipak sa sigurnošću možemo reći da su današnji hebrejski tekst Starog zavjeta i grčki tekst Novoga zavjeta toliko točni koliko ih točnim može učiniti ljudska visoka stručnost, poštenje i odanost. Kakve to veze ima s tim kako čitati Bibliju?

Evo kakve: nitko ne treba nimalo sumnjati u bitnu točnost izvornog teksta. Sir Frederic Kenyon, negdašnji ravnatelj Britanskog muzeja i jedan od svjetskih autoriteta za pitanja biblijskih rukopisa, rekao je u vezi s tim: “Kršćanin može uzeti u ruke Bibliju i bez straha reći da drži istinitu Božju riječ koja nam je prenošena kroz stoljeća s naraštaja na naraštaj bez značajnijeg gubitka.” (Frederick G. Kenyon, Our Bible and the Ancient Manuscripts, 1941., str. 23.)

Čitajmo stoga Bibliju s punim povjerenjem.

Arthur S. Maxwell

Ali zašto bi se itko od nas podvrgavao autoritetu neke knjige? Odgovor glasi: Biblija nije samo knjiga, ona je Božja riječ. S obzirom na to da je njezin autor Gospodin Bog, Stvoritelj neba i zemlje, u ovu je knjigu ugrađen božanski autoritet. Uostalom, tko ima vlast nad Bogom? Nitko. Zato Biblija mora biti temeljna i neprikosnovena Riječ…

Biblijski pisci izrekli su za knjige koje su pisali nevjerojatne tvrdnje. Pri iznošenju izvora svojih vijesti koristili su se izrazima: “Jahve govori”, “ovako govori Jahve”, “Riječ Jahvina, upućena…” ili “evo riječi koju mi Jahve objavi” (Izaija 1,2; Amos 1,3; Mihej 1,1; Jeremija 38,21).

Starozavjetni pisci svjedoče da su njihove poruke dolazile izravno od Boga. Tako je “riječ Jahvina” došla starozavjetnim piscima kao što su Jeremija, Ezekiel, Hošea, Amos i drugi (Jeremija 1,1.2.9; Ezekiel 1,3). Tijekom dugih stoljeća svi ovi ljudi, bez obzira na velike razlike u okolnostima u kojima su živjeli, svjedočili su isto: poruke koje su napisali nisu bile njihove vlastite, već potaknute silom Boga koji je zapovjedio da zapišu ono što im je govorio.

BOGOM NADAHNUTO

“Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi,” (2. Timoteju 3,16). Grčka riječ za “nadahnuto” u 2. Timoteju 3,16 doslovce znači “Bogom udahnuto”. Ona jasno pokazuje da je Sveto pismo poteklo od Boga. Bog je osposobio glasnike, proroke i apostole da shvate i prenesu ono što im je otkrio na pouzdan i vjerodostojan način.

Ista sila koja je stvorila svijet potaknula je postanak Svetoga pisma. Nije li to čudesna istina? Bog je svoju Riječ objavio na razne načine. Osim što se otkrio u viđenjima i snovima, svoje je poruke objavljivao izravno ili preko anđela i očevidaca (Izlazak 3,2-7; Daniel 8,15.16; 1. Ivanova 1,1-3).

Bez obzira na način na koji se Bog objavljivao piscima Biblije, oni nisu bili samo pisaći strojevi. Bog nije svoju poruku tipkao po njima kao što bismo to mi učinili po tipkovnici. Svaki je pisac imao svoj stil pisanja; ove su razlike vidljive u cijeloj Bibliji. Bitno je što njihove poruke nisu potjecale od njih; oni su pisali ono što im je Bog dao. Vijest je bila Njegova, a ne njihova (2. Samuelova 23,2; Amos 3,8).

Zbog božanskog otkrivenja Biblija se naziva i “knjiga Jahvina”, “obećanja Božja”, “evanđelje Božje”, “lijepa riječ Božja” i “Riječ Kristova” (Izaija 34,16; Rimljanima 1,1; 3,2; Hebrejima 6,5, Kolo1anima 3,16).

KRISTOVO GLEDIŠTE O SVETIM PISMIMA

Danas postoje različita mišljenja o Svetom pismu, njegovom autoritetu, vjerodostojnosti, ulozi i drugome. Na nesreću mnogi kršćani Bibliji ne priznaju autoritet koji bi trebala imati. O kakvom se autoritetu radi? Pođimo samome autoru — Isusu. Kako je On gledao na Sveto pismo?

Koliko je za Isusa bilo autoritativno Sveto pismo?

“On mu odgovori: ‘Stoji pisano: Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi, što dolazi iz usta Božjih.’ Tada ga uze đavao sobom u Sveti grad, postavi ga navrh hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se dolje, jer stoji pisano: Anđelima svojim naložio je za tebe. Oni će te nositi na rukama svojim, da ne zapneš za kamen nogom svojom.’Isus mu reče: ‘Stoji i pisano: ‘Ne kušaj Gospodina, Boga svojega!’ Tada ga uze đavao sobom na goru vrlo visoku. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s krasotom njihovom i reče mu: ‘Sve ovo dat ću tebi, ako padneš ničice i pokloniš mi se.’ Tada mu zapovjedi Isus: ‘Odstupi, sotono! Stoji pisano: ‘Gospodinu, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedino služi!'” (Matej 4,4- 10)

“Tada im reče Isus: ‘Zar nijeste nikad čitali u Pismu: Kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen ugaoni; to je djelo Gospodnje, kao čudo stoji to pred očima našim?'” Matej 21,42)

“Isus im odgovori: ‘Varate se, ne znate ni Pisma ni moći Božje.'” (Matej 22,29)

“Ali kako bi se onda ispunilo Pismo, po kojemu to mora doći tako? … Ali se sve ovo dogodi, da se ispune Pisma proroka. Tada ga ostaviše svi učenici njegovi i pobjegoše.” (Matej 26,54.56)

“On im reče: ‘Nijeste li nikad čitali, što učini David, kad je bio u nevolji, on i drugovi njegovi ogladnjeli?'” (Marko 2,25)
“Ipak sam David kaže u Duhu Svetom: ‘Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi s desnu moju, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!'” (Marko 12,36)

“On im počne govoriti: ‘Danas se ispuni ova riječ Pisma, koju ste upravo čuli.'” (Luka 4,21).

Ovo su samo neki od tekstova koji pokazuju kako je Isus gledao na autoritet Svetoga pisma. Isus je vjerovao u izvještaj o stvaranju, Noi i potopu te o Joni i velikoj ribi (Marko 10,6; Matej 24,37-39; 12,29-41).  Također je spomenuo stvaranje prvog bračnog para (Matej 19,4), a u Mateju 19,5 citirao je Postanak 2,24 gdje je riječ o prvotnom cilju braka. Sam Isus potvrdio je svoje poslanje pomoću Pisma. “Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?” (Ivan 5,46.47) Nakon uskrsnuća Isus je na putu za Emaus citirao Pismo da razjasni važnost svoje službe. “Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” (Luka 24,27)

Tijekom svojeg života na Zemlji Isus se služio Pismom, govorio iz Pisma, promicao Pismo, uzdizao ga i tumačio. “Isus je prvi tumač Svetoga pisma. Njegova vijest je ključ pomoću kojega možemo razumjeti ispravno značenje Staroga zavjeta. … Način na koji je Krist rabio izraelsko Pismo naš je uzor za tumačenje Biblije. Naše rukovodeće načelo zasnovano je na osvjedočenju da je Božje spasiteljsko djelovanje u povijesti Izraela ispunjeno u Kristu.” (Hans LaRondelle, How to Understand the End-Time Prophecies of the Bible, str. 13)

APOSTOLI I SVETA PISMA

I pisci Novoga zavjeta pokazali su puno povjerenje u Sveta pisma. U Poslanici Rimljanima Pavao više od četrdeset puta izravno citira Stari zavjet, a poglavlja u toj poslanici zapravo su građena na citatima ili aluzijama starozavjetnih Pisama. Proroka Izaiju citira najmanje dvadeset pet puta. Petar to isto čini u svojim poslanicama. Sve poslanice imaju snažan temelj u starozavjetnim Pismima (vidi i Matej 1,23; 3,3; Hebrejima 10,7; 1. Ivanova 3,12).

Pisci Novoga zavjeta uvjeravaju nas u svoje čvrsto osvjedočenje da iza Pisama stoji autoritet (Jakov 1,5). U savjetu upućenom bogatima — kako stoji u Jakovu 1,11 — pisac se služi tekstovima iz Izaije 40,6.7 i Psalma 103,15. Apostol Petar izrazio je svoje pouzdanje u starozavjetna proročanstva snažnim riječima u 2. Petrovoj 1,21.

Kad je u 1. Petrovoj 1,19 rekao da smo otkupljeni skupocjenom Kristovom krvlju, aludirao je na Stari zavjet (Izlazak 12,5).

Kad je u Rimljanima 1,17 govorio o evanđelju, Pavao je uporabio načelo iz Habakuka 2,4. U opisivanju grešne naravi ljudskog roda (Rimljanima 3,10-12), apostol se poziva na Psalam 14,1-3. Kad se obraćao Židovima u Rimu, Pavao je rekao: “Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim…” (Djela 28,25) Apostoli su bili čvrsto uvjereni da su Pisma Božja riječ. Na Pedesetnicu Petar je rekao: “Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti.” (Djela 1,16) A Pavao je kazao: “Kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili [ste] ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju.” (1. Solunjanima 2,13)

JEDINSTVO UNATOČ RAZNOLIKOSTI

To što Petar svrstava Pavlove poslanice u Pismo, unutarnji je dokaz za vjerodostojnost obaju zavjeta; oba su bila smatrana Božjom riječju (vidi i 1. Solunjanima 2,13). Unatoč velikom vremenskom razmaku i razlikama među piscima Biblije, u oba zavjeta nalazimo nevjerojatno jedinstvo.

Spisi Starog zavjeta pisani su tijekom tisuću godina. Zatim je došlo do prekida od oko pet stotina godina kad nije napisana nijedna biblijska knjiga, sve do rođenja novozavjetne Crkve. Knjige Novoga zavjeta pisane su i dovršene u posljednjoj polovini prvog stoljeća. Tako je za dovršenje Biblije bilo potrebno više od tisuću petsto godina.

Jedan od najsnažnijih dokaza da je Biblija napisana prema božanskim uputama jest njezino jedinstvo. Premda su pisci dolazili iz različitih sredina, njezin sadržaj ima zajednički cilj. Bibliju su pisali kraljevi, jedan premijer, pastiri, ribari, proroci, svećenici, jedan carinik, liječnik i mnogi drugi ljudi različitih zanimanja — ali svi su pisali o istom Bogu.

Neke su knjige povijesne, druge su proročke. Neki su pisci pisali poeziju, drugi prozu. Neke su po obliku misionarski izvještaji, druge su crkvena pisma ili privatna korespondencija. Međutim, sve one govore o istom Bogu punom ljubavi i brižnosti, obavještavaju nas o istom planu spasenja i uzvisuju isto načelo pravednosti. Svi očekuju istu vječnu nagradu. To nije slučajno. Sve to pokazuje da su biblijski pisci imali isti Izvor nadahnuća.

Jonathan  i Kathleen Kiem Oey Kuntaraf