Jedan događaj od prije nekoliko godina usmjerit će naše misli prema izvoru svakoga zla. Neki je čovjek preživio nesreću u kojoj je bio pogođen udaren strujom visokog napona. Nakon što se malo oporavio, uputio je zahtjev za odštetu svojoj osiguravajućoj tvrtki. Tvrtka je odbila platiti štetu, izgovarajući se da je do nesreće došlo pod utjecajem ‘više sile’, da je za nju odgovoran samo Bog. Sud se složio s tom izjavom. Čovjek je onda postupio kreativno. Podnio je tužbu protiv Boga i tvrtke, pozivajući na odgovornost sve kršćanske zajednice u gradu. Došlo je do pometnje, ali je tijekom sudske procedure jedan svećenik izjavio: “Mislim da je izraz ‘viša sila’ pogrešno protumačen. Nije Bog odgovoran za tu nesreću. Izraz ‘viša sila’ u ovom slučaju se odnosi na sotonu!”

Prema Bibliji, taj je svećenik apsolutno bio u pravu, a osiguravajuća tvrtka nije. U svijetu i svemiru postoje dvije međusobno suprotstavljene sile – jedna dobra i jedna zla. Kao začetnik ljubavi i reda, Bog ni na koji način nije odgovoran za bilo koje zlo na planetu Zemlji. On voli svoja stvorenja i njegov zakon ljubavi omogućuje sklad i sreću na svim stvorenim svjetovima. Ali zašto je dozvolio da čitav jedan planet bude u rukama zla? Biblija daje odgovor, objašnjavajući da je prvi ljudski par, kome je naš planet Bog dao na upravljanje, bio prevaren i odlučio je stati na stranu grijeha, a tako i na stranu začetnika svakog zla. Sotona je preuzeo naš novostvoreni svijet. Opijen svojim uspjehom, nakon što je prevario ljude, proglasio je sebe vladarom Zemlje. Tako je savršeno stvoreni svijet bio zatamnjen prokletstvom grijeha. Prekrasni biser sunčevog sustava, planet Zemlja, postao je uzavreli kotao pun bolesti, okrutnosti i smrti!

Možda nigdje drugdje nije sotonina strategija tako jasno otkrivena kao u Bibliji, u knjizi o Jobu. Priča počinje dramom na nebu. Božja su stvorenja došla pred Boga, a među njima se, nepozvan, pojavio i sotona. Došao je spreman da se ruga Bogu, hvaleći se svojom vlašću nad ljudima i ženama sa Zemlje. Čitamo: “Nato će Jahve: ‘Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!'” Ali sotona je na to tvrdio kako Job služi Bogu iz interesa. Rekao je nešto kao: “Dao si mu bogatstvo i čast. postao je najveći čovjek na istoku. Oduzmi mu to što ima i javno će te proklinjati!” Na to je Gospodin dozvolio sotoni da osiromaši Joba.

Udarci su počeli padati nemilice. Prvo su pljačkaši otjerali svu njegovu stoku i pobili pastire. Potom su neprijateljski ratnici odveli deve. Ali najbolnija vijest je glasila da je tornado opustošio dom najstarijeg Jobovog sina, pobivši odjedanput svu njegovu djecu. Premda obuzet bolom, Job je i dalje ostao nepokolebljivo vjeran Bogu. Poznate su njegove riječi: “Jahve dao, Jahve uzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!”

Ali sotonina okrutnost još nije izgubila zamah. Obrušio se na Joba bolešću, prekrivši ga od tabana do tjemena bolnim čirevima. Potom je željno čekao da čuje bujicu kletvi protiv Boga, iz usta čovjeka čiji se cijeli svijet tako neočekivano srušio. Ali Biblija je zabilježila: “Uza sve to, nije sagriješio Job, niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.”

Tko je to, prema Bibliji, toliko namučio Joba? Sotona. Tko mu je oduzeo stoku i pobio sluge? Sotona. Tko je doveo tornado i pobio desetoro Jobove djece? Sotona. Tijekom  svih stoljeća sotona je stalno radio na ljudskoj bijedi. Nije prezao ni od samoga Boga kada je došao k nama kao čovjek Isus Krist. Od djetinjstva ga je proganjao i bio mu za petama. Međutim, svoje opako lice je pokazao tek na Golgoti. Uložio je svaki napor da Božjeg Sina zbriše s lica zemlje. Učinio je da bude predan u ruke krvožednim vjerskim vođama, koji su ga zatim ubili. Bog je, naravno, na svoj mudar način, tu smrt pretvorio u pobjedu, jer sada Isus ima puno pravo pred zakonom da oprosti svakome grešniku koji se kaje.

Iako je okrutno lice grijeha razotkriveno, sotona i dalje radi obavijen tajanstvenošću. Mnogi ljudi i dalje ne žele otvoriti Biblijske stranice da bi našli odgovore na svoja pitanja, već odgovornost za sve što im se događa odmah pripisuju Bogu. Zašto se zlo događa dobrim ljudima? Žeđ za vlašću, sebičnost i okrutnost nagone sotonu da muči ljude i navodi ih na pobunu protiv Boga. Vjerovali ili ne, upravo zato mi patimo.

Jednoga će dana Gospodin ipak kazati: “Svršeno je!” Naš uzurpirani planet uskoro će biti oslobođen. Zauvijek će nestati grijeha i patnji. Sam će se Isus pojaviti pred nama, ali ne kao prezreni Galilejac, ne kao netko kome su se rugali, koga su pljuvali i koga su odbacili, već kao kralj nad kraljevima. I tada će doći konačno rješenje, naizgled beskrajne, ljudske patnje.

Mark Finley

Upravo kada sam mislio da stvari ne mogu biti gore, shvatio sam da ipak mogu. Moj bivši profesor i mentor je počeo širiti užasne laži o meni. Mata i tata su potpuno prestali komunicirati jedan s drugim. Tata je zatim dobio otkaz na poslu, i izgledalo je da ćemo morati iseliti iz kuće. Svaki dan sam upućivao očajničke molitve Bogu, ali nisam dobio nikakav izravan odgovor. Osjećao sam se kao da uzalud ostavljam poruku za porukom na njegovom telefonskom automatu. Usamljenost me je obuzela više nego ikada ranije. Bio sam emotivno izmučen. Sve me je boljelo.

Izletio sam s autom iz garaže i pojurio prema magistralnoj cesti. Tamo sam, pritiskajući papučicu dok je kazaljka prelazila 150 km/h½, vrištao na Boga: “Zašto? Zašto se sve to dogodilo? Zašto baš meni? Zašto mi ne odgovoriš, Bože, umjesto što sjediš tamo gore pritajen i šutljiv?”

Prošao sam zavoj i predamnom se stvorio novi krajolik. Od ceste kojom sam išao, odvajao se jedan brdski put, posut šljunkom. S jedne strane bilo je brdo, a s druge strane toga puta zjapila je strmina prekrivena šumom. Obuzela me je želja da skrenem sa ceste na taj put, pojurim i sletim u ponor, i tako okončam svoje patnje. Pomislio sam kako je lako samo jednim trzajem upravljača zaustaviti svu bol što me je mučila.

Skrenuo sam na brdski put bez mnogo premišljanja. A onda mi se počelo događati nešto čudno. Sve o čemu sam mogao misliti i sve što je ispunjavalo moj um bila je moja djevojka i njeno lice. Prizor za prizorom je poput brzih video-spotova blicao kroz moj um. Očaj je ustupio mjesto razumu i popustio je grč koji me je spremao na smrt u ponoru. Iako je bila nekoliko tisuća kilometara daleko od mene, ja nisam želio povrijediti onu koja me je voljela. Usporio sam i zaustavio auto.

Iako nikada nisam čuo Božji odgovor na moje molitve za pomoć, to ne znači da me je on ignorirao. Vjerojatno sam pravio takvu buku svojim zavijanjem i cviljenjem da nisam mogao čuti tihi glas njegove utjehe u svom srcu. Ali u presudnom trenutku Bog je iskoristio jedini pristup koji sam mu ostavio slobodan. Iako razočaran u ljude, još uvijek sam imao jednu osjetljivu točku, moju djevojku, i Bog je upotrijebio njezin lik kao svoj glas koji me je spasio.

Što sam naučio iz tog teškog razdoblja mog života? Zavolio sam život. Istina, ponekad je teško živjeti. Znam da će mi se ružne i surove stvari i dalje događati, ali isto tako i mnoštvo lijepih. Bol, za koju sam mislio da će me usmrtiti, sada je samo prošlost, i ja sam čvršći nego ranije.

Danas, također, bolje uživam jednostavne, svakodnevne stvari: razgovarajući s prijateljima, držeći svoju djevojku za ruku, promatrajući vesele pse dok se igraju, miris svježeg kruha. To, svakako, nisu velike stvari, ali su divne, i moj je život ispunjen njima. Vjerojatno je oduvijek bilo tako, ali ih ja tek sada primjećujem. Ulazeći na vrata tvtke gdje sada radim, ja zastanem, okrenem se i nekoliko trenutaka uživam u toplim sunčevim zrakama na svom licu, prije no što krenem na posao. Sada sam mogao biti mrtav, ali sam izabrao život. Sada vidim da je sve što imam jedan veliki dar, i sretan sam zbog toga.

Svi mi imamo mračne trenutke u svom životu. Nitko ih ne može izbjeći, jer one su dio življenja na planetu nastanjenom grešnim ljudima. Napaćeni Job je davno rekao da se čovjek rađa za nevolju. Ne postoji nikakva mogućnost da kroz život prođemo neozlijeđeni, ali ako postanemo Božja djeca imamo obećanu utjehu i pomoć kad doživimo bol. U 91. psalmu stoji da možemo računati na Boga kada naiđu teški dani: “Svojim će te krilima zaštititi… Vjernost je njegova štit i obrana!” On je nazočan u našem životu i onda kada to ne osjećamo. Kada nahrupi užas, mi se možemo osjećati kao da je Bog samo dobro smišljena priča i možemo doći u iskušenje da ne vjerujemo u njegovo postojanje. Toliko može biti velik problem pred našim očima. Teško nam je nadati se boljim vremenima i vjerovati njegovim obećanjima. Ali on je tu.

Šest mojih prijatelja je pokušalo samoubojstvo. Petorica nisu uspjela i danas su sretni što je tako. Jedan je stavio točku na svoju priču. Nije dozvolio da Bog izvede sretan završetak.

Život je težak, ali je Bog dobar. Nemojte nikada odustati.

Kent Rathbun

Ako je dio mozga lišen krvi koja donosi kisik i hranjive tvari u kratkom, ali bitnom vremenskom razdoblju, to područje mozga prestaje normalno raditi i postoji opasnost od odumiranja.

Rečeno mi je da je oštećenje ozbiljno i da ima malo nade. Janova je lijeva strana bila posve oduzeta. Imao je teškoće s orijentacijom u prostoru i s analitičkim razmišljanjem. Ispitivanje je pokazalo da je ugrušak zatvorio desnu srednju cerebralnu arteriju, slabeći dotok krvi u glavu i dio mozga.
Liječnici su se bojali trajnog oštećenja. Upravo zato su i bili zapanjeni i zadovoljni kad se Jan počeo oporavljati. Njegov zdravi način života svakako je pridonio oporavku, ali kardiolog je ipak teško mogao vjerovati u ovakav obrat. Neurolog je upotijebio riječ “sretan” dok je objašnjavao kako se ugrušak brzo raspao, a radiolog je rekao: “Ljudski mozak ima nevjerojatan potencijal, ali ovo je sigurno bio Božji čin.” Ja to nazivam čudom.

Unatoč nekim gubicima, kad se usredotočim na ono što Jan ima, a ne na ono što nema, ja osjećam mir. I kroz ovo iskustvo ja sam sazrela. Uhvatila sam se ukoštac s onim što je istinski važno u životu.

Prije srčanog udara Jan i ja smo bili osobe s dvije profesionalne orijentacije, svatko s vlastitom profesionalnom karijerom, organizacijama, dnevnim radioprogramima, seminarima, spisateljskim projektima. Njegovo je područje djelovanja bilo zdravlje, a moje obitelj.

Onda se 8. veljače 1996. godine u 7.20 poslijepodne, stranica nenadano i nepovratno okrenula, i počelo je novo poglavlje u našem životu — poglavlje koje bih voljela preskočiti.

“Gospodine,” molila sam se, “nisam li ja mogla naučiti ove pouke na opušteniji, lakši način? Nije li postojala neka dobra knjiga koju sam mogla pročitati ili propovijed koju sam mogla saslušati?” A Božji je odgovor bio: “Dosta ti je moja blagodat.”

Nadam se da nitko neće biti prisiljen hodati istim putem kao i mi, ali ako vas stigne neka kriza, vas ili nekoga koga poznajete, nadam se da će vam pouke o životu, ljubavi i odnosu koje sam ja naučila dati perspektivu i hrabrost.

1. pouka: Ništa nije zauvijek

Kad ste mladi i počinjete hodati životnim putem zajedno s osobom koju ste izabrali, vi imate neke zamisli o tome što je vaša uloga. Ja nikada nisam mislila da ću postati glavom naše kuće, da ću donositi odluke, biti odgovorna za plaćanje kućnih računa, brinuti se za kuću, dvorište i auto, planirati svakodnevne aktivnosti i odmore. To je bila Janova odogovornost. Ja sam bila dio svega toga, ali sam ovisila o njemu da on to obavi i da sve teče kako treba.

Sada su se naše uloge promijenile. Mi i dalje radimo zajedno, ali moj ranjeni partner me treba da ponesem veći teret. To je u redu, jer vjerujem da ništa nije zauvijek. Vjerujem da ću jednog dana vidjeti ispunjenje Božjeg obećanja iz Otkrivenja 21, 5: “Evo sve činim novo.”

2. pouka: Odnos je važniji nego produktivnost

Bilo bi lijepo kad bi Jan mogao voziti auto, bicikl, plivati ili hodati bez hramanja. Bilo bi lijepo kad bih ja mogla pisati radioscenarije i članke jednako brzo kao i prije no što sam počela nositi teret za dvoje. Bilo bi to lijepo, ali to nije presudno.

Ono što je važno jest naša ljubav, naš odnos. Mi sada sve radimo zajedno, budući da me on treba da ga odvedeni gdje treba ići kako bi obavio posao. Jedna prednost je da mi imamo više vremena za razgovor, i naš brak nikada nije bio snažniji.

3. pouka: Vi možete preživjeti krizu, i možete se prilagoditi velikim promjenama

Nekad sam razmišljala: znam što bih učinila ako bi se što strašno dogodilo Janu. Ali sada znam. Ja mogu preživjeti. Ja se mogu prilagoditi promjenama.

Promjene nikada nisu lake, ali postoji osjećaj uzbuđenja u suočavanju nepoznatim, donošenju odluka i doživljavanju novih iskustava. Ustvari, promjena uloga je vjerojatno bilo lakše za mene nego za Jana. Vidjela sam bol u njegovim očima kad nije mogao pomoći nositi moje terete i odgovornosti, kao što je običavao. Ali takav je život. Sada je njegova dužnost da bude više moja emocionalna nego financijska ili fizička potpora. Promjena je vjerojatno dobra za nas oboje.

4. pouka: Nastavite živjeti

Današnji dan je sve što svatko od nas ima. Mi ne znamo što donosi sutra. Tako mi je drago što nikada nisam rekla: “Uradimo to sutra.” Ne, mi nemamo za čime žaliti. Ne postoji ništa čega se ja mogu sjetiti što smo željeli, ali nismo učinili prije srčanog udara. I mi nastavljamo živjeti puninu života svakog dana.

5. pouka: Nastavite sanjati

Bez snova, život nije vrijedan življenja. Naši su se promijenili da bi odgovarali stvarnosti naših trenutačnih okolnosti, ali to su i dalje snovi. Snovi održavaju nadu. A nada je dobrodošao drug u teškim trenucima.

6. pouka: U molitvi se krije nevjerojatna sila

Nakon nekoliko minuta od Janovog srčanog udara diljem svijeta je organiziran lanac molitve za njega. Pitam se je li prizor na Nebu sličio onome kakav je opisan u knjizi o Jobu. Je li Bog rekao Sotoni: “Nisi li zapazio slugu moga Jana? Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla?”

“Kožu za kožu”, odgovorio je Sotona. “Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!”

Gospodin je rekao Sotoni: “Neka ti bude! U tvojoj je ruci; život mu sačuvaj!” (Job 2)

I tako je dobri čovjek doživio srčani udar. Ali mnogi ljudi na Zemlji su se podigli moleći Boga da izliječi Jana. I Bog je, čuvši njihove molitve, odlučio slomiti silu zla koja vlada na ovoj Zemlji i učiniti čudo. Sotona nije mogao prigovoriti. Kad se Božji narod moli, Sotona je bespomoćan.

7. pouka: Bog je dobar

Premda krize i bol mogu zamagliti naš pogled, Bog je s nama i Njegova nam Riječ nudi utjehu i ohrabrenje.

U naše vrijeme boli i gubitka ja sam našla nadu u Tužaljkama 3,22-26: “Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika! Jahve je dio moj, veli mi duša, i zato se u nj pouzdajem. Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži. Dobro je u mini čekati spasenje Jahvino!”

Epilog: Jan Kuzma se nastavio oporavljati i nedavno je ponovno položio vozački ispit da bi obnovio vozačku dozvolu.

Kay Kuzma

Svi mi s vremena na vrijeme doživljavamo obeshrabrenja koja nam se čine nesavladivima – kad neuspjeh postane začarani krug, kad osjećaji krivnje i nedostojnosti izazivaju nove probleme. Naravno, ako smo stvarno učinili neko zlo, rješenje je oprost, a Bog je savršeno voljan oprostiti nam. Kršćani se često i nakon što su se pomirili s Bogom osjećaju krivima, a ponekad se osjećamo krivi za ono što nema gotovo nikakvih moralnih posljedica. Način na koji ste sročili svoje pitanje nagovještava da vaš problem može biti takva, a ne prava krivnja.

Psalmi su odlično oruđe za odbacivanje potištenosti i prihvaćanje nove vizije o Božjoj snazi. Stoga, kad prijeti da vas savlada osjećaj poraza, obeshrabrenja ili samookrivljavanja, pođite k Davidu. Izaberite neki psalam. Čitajte ga naglas.

Dopustite da vas njegove riječi ponesu od vaše slabosti do Božje snage.

“U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješiti duša moja. Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane. Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti. Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina; razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje. Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek?”

“Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa. Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš?”

Odgovor Svetog pisma na bol uvijek je isti. Biblijske ličnosti, opterećene kajanjem, rastrzane tugom, očajanjem, dizale su se iz svog bijednog stanja tako što su ponovno upravile pogled na Boga cijelog svemira. U nazočnosti takve veličine, ovozemaljsko je izgubilo na značenju.

Usred vašeg obeshrabrenja nudim vam jednostavan savjet. Odredite svakog dana mjesto i vrijeme kad idete Davidu. Pročitajte jedan psalam, uživljavajući se u ono što čitate. Tugujte zbog svojih nedostataka. Izrazite svoju tugu zbog načina na koji se život odnosi prema vama. Isplačite nepravdu koju donose prilike, slabost vaše volje. A onda krenite naprijed. Čitajte odluku na kraju psalama. Ostavite za sobom vašu tugu. Pogledajte oko sebe, prema gore, naprijed i natrag k Onome koji uvijek jest i uvijek će biti. Razmišljajte o Onome čije je “prijestolje Nebo, a zemlja podnožje Njegovim nogama”. Potrudite se svojim umom shvatiti djelić Njegove veličine.

Slično Davidu i Jobu potrudite se povezati ove bogoslužbene doživljaje sa sviješću o postojanju Božjeg svijeta u prirodi. Otvorite uvečer prozor i razmišljajte o Bogu koji “u pravo vrijeme” izvodi zviježđa. Promatrajte kišnu oluju svjesni Boga koji je “jaz iskopao povodnju… prokrčio pute grmljavini da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema.”

Na kraju ustanovit ćete da je jedino što vrijedi – Bog.