Nevidljivi zidovi
Naravno da je ova priča izmišljena, ali mi se čini zrcalom našeg vremena. Pritom ne mislim toliko na naše PIN-ove i lozinke bez kojih danas gotovo ništa ne funkcionira, nego na nevidljiva vrata i zidove kojima se pokušavamo zaštititi od drugih:

– Odgovarajući na pitanje “Kako ste?” kažemo “Hvala, dobro. A vi?” jer se ne usuđujemo iskazati stvarne osjećaje. Sugovornik bi mogao iskoristiti informaciju.
– Djeca pričaju roditeljima samo najnužnije jer se može dogoditi da “starci” shvate njihove izjave kao dopuštenje da se umiješaju u njihove privatne stvari.
– Ako se poslovni partner previše zanima za pojedinosti o našemu radu ili o tome kako provodimo dan, postajemo nepovjerljivi: sumnja li nešto? Možda misli da poslu ne pristupam dovoljno ozbiljno. Sumnja li na nešto?
– Ako nas šef ili kolega na poslu pohvali, istodobno nam se pali signal upozorenja pa se pitamo kakva će zamolba ili prijekor uslijediti nakon pohvale.

Šteta što sebi i drugima otežavamo već ionako težak život pa radije gradimo zidove umjesto mostove. Istina je da od previše povjerenja postajemo lakovjerni, ali od previše nepovjerenja postajemo bolesni. Previše nepovjerenja guši osjećaje u samom začetku. Ono čovjeka usamljuje, učvršćuje predrasude, koči razvoj osobnosti, čini čovjeka oholim i otuđenim.

Nepovjerenje opasno po život
Previše nepovjerenja može biti i opasno po život — pritom mislim na nesreću s podmornicom u Barentsovom moru. Ono bez sumnje nije bilo jedini razlog, ali nepovjerenje je svakako pridonijelo što je ponuđena pomoć Zapada isprva odbijena, a spašavanje nepotrebno odugovlačeno – pod cijenu ljudskih života.

Previše nepovjerenja sigurno će završiti smrću onih koji su odbacili Božju ponudu da Ga pobliže upoznaju, ispitaju istinu i vjerodostojnost Njegovih riječi i izjava. Tko je nepovjerljiv prema Bogu, pokazuje nepovjerenje prema Onome tko je bez iznimke i ograničenja dostojan povjerenja. Još nikad u povijesti nije prekršio danu riječ. Ono što je obećao, to je i ispunio. Što je nagovijestio, to se i zbilo — točno onako kako je pretkazao u svojoj Riječi, Svetom pismu. Tko unatoč tome nema povjerenja u Boga, sličan je djetetu koje kaže: “Oče, daj mi 15.000 eura da ih stavim u banku kako bih sljedećih pet godina mogao bezbrižno živjeti. Neću se svakog dana pitati hoćeš li mi dati jesti i hoćeš li se brinuti za mene.” Ne bi li takav zahtjev bio pljuska dragom ocu koji se sve vrijeme s ljubavlju brinuo za dobro svojega djeteta?

“Pljuske” nepovjerenja
Koliko takvih “pljuski” Bog iz dana u dan dobiva od svoje nezahvalne djece zato što se radije oslanjaju na dostignuća tehnike, na obećanja samozvanih gurua ili na pomnjivo izabrane banke, nego na Onoga tko ih je stvorio i radije pustio svojega Sina da umre na križu nego da digne ruke od ljudi i prepusti ih njima samima! U najtužnijim Isusovim riječima uočljiva je Božja molba za povjerenjem Njegove djece: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko put htjedoh skupiti djecu tvoju kao što kvočka skuplja piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!” (Lk 13,34)

Tko polaže povjerenje u Boga, nalazi sigurnost za sadašnjost i za budućnost. Tko nauči uzdati se u Boga, sam će razviti zdravo samopouzdanje. Pouzdanje u Boga je najbolja zaštita protiv pretjeranog nepovjerenja.

El Diez