U većini Biblija, obično na prvim stranicama, nalazi se popis svih njezinih knjiga. Ako ga na trenutak pogledate, vidjet ćete da je trideset devet knjiga skupljeno pod naslovom Stari zavjet, a dvadeset sedam pod naslovom Novi zavjet. Ukupno ih je šezdeset šest.

Mnoge od tih knjiga i nisu baš knjige u doslovnom smislu riječi. Neke su obična pisma, dok su druge kratke poruke koje bi mogle stati na dvije-tri tipkane stranice. Izvorno je Stari zavjet pisan hebrejskim jezikom, s nekoliko dijelova na aramejskom, dok je Novi zavjet pisan grčkim jezikom.

Knjige su pisali različiti ljudi u razdoblju od 1.600 godina. Najstarija je Knjiga o Jobu; vjeruje se da ju je napisao Mojsije negdje oko 1.500. godine prije Krista. Posljednju knjigu, Otkrivenje, napisao je apostol Ivan oko 96. godine poslije Krista.

Šezdeset šest knjiga, brošura, pisama, poruka – nazovite ih kako želite – djela su trideset petorice autora, od kojih su dvojica najplodonosnijih Mojsije u Starom zavjetu i Pavao u Novom zavjetu. Osim Knjige o Jobu, Mojsiju se pripisuje autorstvo svih prvih pet knjiga: Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Levitskog zakonika, Knjige Brojeva i Ponovljenog zakona. Pavao je napisao trinaest poslanica ili pisama, od Poslanice Rimljanima do Poslanice Filemonu, a vjerojatno je napisao i Poslanicu Hebrejima.

Ostali ugledni pisci bili su David, koji je napisao većinu psalama; Salomon, kome se pripisuju Mudre izreke, Knjiga Propovjednika i Pjesma nad pjesmama; Luka, koji je napisao Evanđelje po Luki i Djela apostolska; pa Ivan, koji je napisao Evanđelje što nosi njegovo ime, tri poslanice i Otkrivenje.

Ovo mnoštvo autora čini pravu lepezu iskustava i okolnosti.

„Mojsije bijaše poučen u svoj mudrosti Egipćanskoj“ i vodio je jedan od prvih oslobodilačkih pokreta svih vremena. Jošua je bio smioni vojskovođa koji je osnovao izrealsku državu u Palestini. David je bio mladi pastir koji je od pastirskog štapa dospio do kraljevske palače, prošavši na tom putu kroz mnoge poteškoće koje mu je isprva pričinjao kralj Šaul, a poslije njegov sin Abšalom.

Kralj Salomon učinio je Izreal čuvenim po bogatstvu i slavi, Daniel je godinama bio prvi ministar Babilona, Amos je bio pastir, Matej sakupljač poreza, Luka liječnik, Petar ribar, a Pavao farizej.

Čudne li družine za pisanje knjige!

No, pravo čudo je u tome što je ono što su napisali bljesnulo punim sjajem i održalo se, evo, već više od dvije tisuće godina.

Pogledajte nakratko gdje je Biblija napisana.

Malo je koja od njezinih knjiga, možda nijedna, napisana u udobnoj, svijetloj i toploj radnoj sobi kakvu zahtijevaju suvremeni pisci. Neki dijelovi pisani su u divljini Sinajske pustinje, drugi u Jeruzalemu, a neki čak u Babilonu dok su Židovi ondje bili u ropstvu. Nekoliko poslanica napisano je u zatvorskoj ćeliji u Rimu, a posljednja u prognaničkim uvjetima na otoku Patmosu u Sredozemnom moru.

Veći dio Biblije napisan je pod vrlo teškim okolnostima. Autori nisu raspolagali pisaćim strojevima, računalima, nalivperima niti glatkim bijelim pisaćim papirom. Koristili su zašiljena ptičja pera ili kosti i time pisali po koži ili pergamentu, često uz treperavu svjetlost svijeće ili uljne svjetiljke.

Doista je zadivljujuće da je djelo tolikih različitih pisaca – koji su živjeli na tako velikom prostoru pod doista skromnim uvjetima, a često ih je dijelio vremenski razmak od više stotina godina – postalo najpoznatija i najomiljenija knjiga na svijetu.

Postoje li danas neki od izvornih rukopisa?

Ne, niti jedan. Svi ti dokumenti neprocjenjive vrijednosti izgubljeni su prije mnogo stoljeća. Vjerojatno su se već odavno pretvorili u prašinu.

Srećom, u ona davna vremena, dok je još bilo izvornika, neki su dobri ljudi naslutili njihovu važnost pa su ih prepisali. Tijekom stoljeća izvornici su se često prepisivali, tako da su danas u velikim svjetskim muzejima i knjižnicama pohranjeni ti rani dokumenti, cijeli ili u dijelovima.

Prepisivanje je uvijek rađeno s tolikom pomnjivošću da, kad danas uspoređujemo te rukopise, pogreške ili razlike su toliko neznatne da nemaju nikakvog utjecaja na značenje poruka.

Zanimljivo je navesti da je skupina židovskih znanstvenika, zvanih masoreti, negdje oko 700. godine poslije Krista uzela u zadatak osigurati naraštajima valjani prijepis Starog zavjeta. Prepisivačima su postavili vrlo stroge uvjete prepisivanja.

Nijedno slovo ili riječ nisu smjeli napisati po sjećanju. Prepisivač je morao dobro pogledati svaku riječ i izgovoriti je prije nego što je prepiše. Čak su i prebrojavali riječi i slova pojedinog ulomka, pa ako se taj broj nije poklapao s onim na novom prijepisu, prijepis su uništavali i posao počinjali iznova.

Zbog velike želje da se pronađe savršeni tekst, to jest onaj koji bi bio gotovo identičan s izvornikom, svaki se biblijski tekst otkriven u novije doba proučava s velikim zanimanjem.

Zbog toga je i nastalo veliko uzbuđenje kad je 1948. godine objelodanjeno da je u špilji kraj Mrtvog mora, u Kumranu, pronađen određeni broj tekstova. Zanimanje je tisuću puta poraslo kad su znanstvenici objavili da pronađeni svitci Knjige proroka Izaije i drugih starozavjetnih pisaca potječu vjerojatno iz drugog stoljeća prije Krista.
Dvanaest godina su najveći autoriteti, hebraisti, predano proučavali tekstove i otkrili tek neznatne razlike između masoretskih tekstova i svitaka s Mrtvog mora. Kakvog li priznanja vjernim prepisivačima!

Hebrejski izvornik nije bio samo prepisan, već i preveden. Jedan od najranijih i najvažnijih prijevoda napisan je na grčkom jeziku. Nazvan je Septuaginta jer se smatra da ga je radilo sedamdeset židovskih književnih stručnjaka. Prijevod je načinjen u Aleksandriji u drugom i trećem stoljeću prije Krista.

Budući da je Septuaginta bila na grčkom jeziku, rana kršćanska Crkva, čiji su vjernici uglavnom govorili grčki jezik, prihvatila ju je kao svoj Stari zavjet, premda se u nekim pojedinostima razlikovala od hebrejskog teksta.

Arthur S. Maxwell