Reklamna kampanja se, unatoč tomu, nije smatrala promašajem stoga što je Lexus imao dugoročnu strategiju. Njihove reklame nisu nastojale samo potaknuti bogate, sredovječne kupce na što bržu kupnju, već su planirane tako da u mlađe gledatelje usade zamisao kako je Lexus poželjan statusni simbol, prigodni trofej, kruna budućeg uspjeha. I tako je, nakon 25 godina, Lexus postao japanski proizvođač prvorazrednih automobila s najvećom prodajom, te je određivao cijene kojima su dugo vremena vladali suparnički Europljani. Lexusovi reklamni planovi su uspjeli!

Što još mediji prodaju

Gotovo sva dostupna istraživanja navode kako mediji prodaju nasilje, i druge oblike destruktivnog ponašanja, na isti način na koji prodaju automobile. Ponavljana izloženost medijskim slikama mijenja pogled pojedinca na društvo u kojem živimo i postupno oblikuje ono što ćemo smatrati prihvatljivim i očekivanim.To ne znači kako će svatko tko gleda nasilje postati sljedeća osoba koja će u alkoholiziranom stanju nenadano nekoga udariti šakom u glavu.

No, jasno je da ponavljana izloženost treba utjecati tek na mali dio gledatelja kako bi se stvari promijenile, kao i u slučaju automobilskih reklama. Čak i zanemariv porast broja nasilnih prekršitelja zakona može svima narušiti kakvoću života.

Proučavanja procjenjuju kako će u dobi između pet i petnaest godina prosječno dijete svjedočiti nasilnom ubijanju (iako fikcijskom) oko 13.400 ljudi. Djeca će, gledajući televiziju i igrajući video igre, vidjeti više nasilja no što je većina odraslih vidjela tijekom cijelog života. Ovoj djeci je ubijanje jednako uobičajeno kao odlazak u šetnju.

Djeca školske dobi provest će godišnje više vremena pred televizorom nego pred učiteljem. U stvari, istraživanja pokazuju kako će tijekom života više vremena provesti u gledanju televizije nego u bilo kojoj drugoj aktivnosti u budnom stanju. Dakle, logično pitanje bi bilo: koje vrijednosti ova djeca mogu naučiti tijekom gledanja televizije ili igranja video igara?

Koje vrijednosti uče?

Analiza sadržaja programa koji djeca gledaju nagovješćuje kako je glavna poruka koju primaju to da je nasilje način na koji dobivate ono što želite. Druga, često ponavljana tema je prihvatljivost nasilja, ako žrtva to „zaslužuje“. Problem je u tome što svi smatraju kako su baš oni u pravu. Takva misao u stvari opravdava svako nasilničko ponašanje protiv bilo koga tko je u nasilnikovu umu „kriv“ ili „loš“.

Utjecaj medija na društvo je podmukao i postupan. To je skupni utjecaj, a ne samo pojedinačna video igra ili televizijska emisija. To su stotine i tisuće ponovljenih poruka koje stalno iznova gledamo tijekom dugih vremenskih razdoblja koje provodimo pred treptajućim televizijskim prijamnikom.

Proučavanja su pokazala kako mediji – televizija, video igre, tiskani materijali, pa čak i reklame u novinama i časopisima – pune naš um maštarijama i slikama koje snažno utječu na naša vjerovanja, osjećaje, vrijednosti, a u konačnici i na naše ponašanje. A to može biti na dobro ili na zlo.

Mnogi stručnjaci za ponašanje proučavaju načine na koje je medije moguće uporabiti za učenje dobrih vrijednosti. Oni pokazuju kako putem filmova i televizije djeca mogu biti poučena pozitivnim vrijednostima poput samokontrole, dijeljenja, spremnosti za pomaganje drugima te skrbi za vlastito zdravlje. Televizija isto tako može proširiti njihov rječnik i poučiti ih matematičkim konceptima.

Na žalost, tako dobrih emisija ima vrlo malo i samo povremeno. Mediji vrlo često prikazuju način života i patološke vrijednosne sustave, gdje se nepoštenje predstavlja na herojski način i opravdava se okolnostima, gdje se zločinačka djela isplate i predstavljaju uzbudljivu zabavu s malo loših posljedica.

Biblijski pogled

Opisujući vrijeme neposredno pred Isusov povratak apostol Pavao je upozorio kako će „u posljednje doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga“ (2.Timoteju 3,1-4).

Mediji, u svim svojim oblicima, zasigurno imaju određenu ulogu utjecanja na vrijednosti današnjeg društva. Čini se kako s odmicanjem vremena jačaju pokazatelji koje je Pavao spomenuo.

Pisac, komičar i domaćin noćnog talk-showa, Steve Allen, u svojoj knjizi Vulgarians at the Gate: Trash TV and Raunch Radio: Raising Standards of Popular Culture (Vulgarianci na vratima: vulgarna televizija i nepristojni radio: podizanje mjerila popularne kulture) napisao je sljedeće: posljedice odgajanja milijuna nedužne dječice u društvenom okruženju s obilježjima vulgarnosti, nasilja, brutalnih postupaka, raspada obitelji i općeg nepoštovanja tradicionalnih pravila ponašanja, sledit će krv u žilama čak i najtolerantnijih promatrača.“

Ne čudi stoga što nas je Bog pozvao na drugačija mjerila: „Sve što je čestito, što je dično, što je pravedno, što je nevino, što je ljubezno, što je na dobru glasu, i sve što je kreposno i hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli“ (Filipljanima 4,8).

Slike koje gledamo, osobito one vješto izrađene i kojima smo stalno izloženi, mogu imati vrlo dubok utjecaj na naše misli, vrijednosti i stavove.

Što vaša obitelj danas gleda?

Geoff Youlden

„Unlikeliest Hero“ je jednostavna priča o hrabrom ratnom junaku koji je odbio boriti se u ratu, ali je spasio stotine života kao pripadnik saniteta. Ova priča je nekako zaokupila maštu mladog Kanađanina Stana Jensena. Iako nije kontaktu s nekim tko bi mu pomogao ispuniti vlastiti san.

Ime bolničara: Desmond Doss
A onda, nakon mnogih zamršenih putova, i deset godina nakon Dossove smrti 2006. godine, značajan filmski hit, Greben spašenih, pretvorio je Jensenovu knjigu iz 1970-ih, The Unlikeliest Hero, u film koji prikazuje potpuno drugačiji pogled na ratovanje. Greben spašenih opisuje iskustvo načelnog mladog čovjeka koji je želio služiti svojoj domovini – ali ne s oružjem u ruci!

Doss je doživio ruganje i nasilje od suboraca koji su podcjenjivali njegova kršćanska mirotvorna načela. Unatoč tomu, kada je došlo vrijeme, on im je spasio život. Služio je na krvavim pacifičkim bojišnicama u Drugom svjetskom ratu, postajući tako prva osoba s prizivom savjesti koja je dobila američku Kongresnu medalju časti. U jednoj od najpoznatijih bitaka, po kojoj je film i dobio naziv, Doss je na sigurno prenio 75 ranjenih muškaraca, jednog po jednog, preko ruba 120 metara visokog grebena. Slično junaštvo nastavilo se i u nadolazećim danima kada se Doss nalazio na samoj crti bojišnice kako bi pomagao ranjenima. U tome ga nisu spriječile ni vlastite rane, pa je nastavio pomagati ranjenima iako je i on sam trebao medicinsku pomoć.

Njegov navod glasi: „Izuzetnom hrabrošću i nepokolebljivom odlučnošću, unatoč izuzetno opasnim okolnostima, vojnik Doss spasio je život mnogim vojnicima. Njegovo je ime u cijeloj 77. pješačkoj diviziji postalo simbolom izvanrednog junaštva, daleko iznad i izvan osjećaja dužnosti.“

To je uzbudljiv tekst, no kako pripovijest pretvoriti u filmski hit, osobito kada otkrijete da Doss ne gleda filmove i ne voli kazalište? Proviđenje, ili sreća, doveli su Jensena do scenarista/producenta Gregoryja Crosbyja, unuka legendarnog pjevača i glumca Binga Crosbyja, poznatog po „Bijelom božiću“ (White Christmas). Jensen je tada bio upravitelj Kršćanske knjižare u Glendaleu, u Californiji, a Crosby je tamo bio zbog predstavljanja knjige. Jensen mu je, iskoristivši priliku, pristupio s primjerkom knjige, zamolivši ga da je pročita: „Jer sam oduvijek smatrao da bi to bila dobra zamisao za film.“

Crosby se sjeća kako mu se Stan tada učinio simpatičnim, pa je rekao: „Svakako.“ I to je bilo to. Takvi zahtjevi često dolaze pred one koji se bave filmom. „Prilaze mi bezbrojni ljudi sa zamolbama da pročitam njihove rukopise ili zamisli za priče, stoga u tom trenutku nisam tome pridavao veću pozornost, iako mi je, moram priznati, zanimanje pobudila zamisao o tome da je Desmond Doss bio prva osoba s prizivom savjesti koja je primila Medalju časti. Stoga sam knjigu doista ponio kući, odloživši je na svom i tako već pretrpanom stolu.“

Knjiga je tamo ostala još mjesecima, sve dok, jedne nedjelje, Crosby nije odlučio pospremiti svoj stol, pa je otkrio knjigu zakopanu pod papirima, bilješkama i ostalim podnescima. „Dva sata kasnije“, prisjeća se, „čitao sam doslovno posljednji ulomak, kada su, vrativši se kući, moja supruga i sin ušli u moj ured. Bili su zbunjeni suzama u mojim očima i naježenom kožom na rukama. Zabrinuta supruga me upitala: ‘Što nije u redu? Jesi li dobro?’ Rekao sam joj: ‘Upravo sam pročitao jednu od najvećih pripovijesti svih vremena, i k tome istinitu do posljednje riječi!’“

Od tog trenutka projekt je trebao biti vrlo lak, osim jedne velike prepreke: Doss nije vjerovao u filmove. Doista, nije ga zanimalo to što je netko htio snimiti film o njegovu životu, prisjeća se Jensen. „Desmond nije vjerovao Hollywoodu, niti je išao u kino. Smatrao je da je to zla i neodgovorna industrija koja potiče na nemoral i nezdrav način života, te da taj grad blještavila mari jedino za stvaranje novca na račun običnog čovjeka.“

Zanimljivo je da se i Crosby, iako dugogodišnji filmaš, poistovjetio s Dossovim stajalištem, barem djelomično. Crosbyja, kako sam kaže, zanimaju „filmovi koji bude ovce“. Dossovu priču smatrao je upravo takvom: filmom koji će gledatelja pokrenuti na razmišljanje o tome što je doista važno u životu. Rekao je: „Još od djetinjstva sam volio gledati filmove Franka Capre, i oduvijek sam želio raditi televizijske emisije o stvarnim ljudima i događajima koji su mijenjali svijet, ili pripovijesti iz prošlosti koje su prikazivale kako biti dio rješenja umjesto dio problema. Greben spašenih mi se jako svidio, i odlučio sam ga ostvariti.“

Nakon višetjednog istraživanja, pa i o tome što je Dossa nadahnjivalo u njegovoj vjeri, Jensen i Crosby su se konačno susreli i s njime osobno, na godišnjem okupljanju ratnih veterana i primatelja Medalje časti u Los Angelesu. Ušavši u predvorje prepuno veterana i članova njihovih obitelji, Crosby i Jensen su ugledali „ovog poniznog, nježnog heroja“ kako razgovara s mladim vojnikom. „A onda, kao da je bio vođen nekom višom silom, Desmond je, uz široki osmijeh, stisnuo ruku mladom vojniku i pogledao prema nama, prišavši Stanu i meni kao da je prepoznao dugogodišnje prijatelje,“ prisjeća se Crosby. „Nismo ga nikada sreli, no Desmond je nekako znao da smo to mi, kao da je bio božanski vođen. Bio je to trenutak kad smo se naježili, i koji nikada neću zaboraviti.“ Uslijedio je dug i plodan sastanak na kojemu smo raspravljali o životu, obitelji, moralu, religiji, i na kraju o velikom pitanju, „Možemo li načiniti film o njegovu životu?“

Doss je dao isti odgovor koji je desetljećima davao mnogim filmskim zaposlenicima. „Ne želim se proslaviti onim što sam učinio u Drugom svjetskom ratu,“ dodao je. „To je između mene i Boga, i dužnosti prema mojoj zemlji.“

Za Crosbyja je to bio trenutak za upadicu, i povratak u povijest Adventističke crkve. „Rekao sam mu da ga razumijem, no upitao sam ga što je to njegova Crkva prvo kupila u davnoj prošlosti. Pogledao me pomalo začuđeno i rekao: ‘Tiskarski stroj, ako ste to mislili?’ Odgovorio sam: ‘Upravo to! A zašto je adventistički pionir Hiram Edson posudio crkveni novac za kupnju tog stroja?’“

Doss je pojasnio da su adventisti željeli svoju poruku prenijeti svijetu, pa je tiskarski stroj bio jako dobar način dosezanja ljudi preko letaka i publikacija. To je dovelo do razgovora o vrijednosti knjiga, i onih značajnih kršćanskih izdanja, ali i onih „tamnih, negativnih, sotonskih knjiga“ koje Doss sigurno ne bi nikada čitao.

„Mislim da okrivljujete sredstvo, umjesto ono što se tim sredstvom stvara,“ tvrdio je Crosby. „Sada imamo priliku dati čovječanstvu priču koja doista može donijeti promjenu u svijetu, proširiti moćnu poruku, osobito djeci, o tome da je dobro biti to što jesi, hodati vlastitim putem, i da nije važno što drugi misle sve dok činiš ono što je ispravno u tvom srcu.“

Sve ostalo je povijest. Film je načinjen. Redatelj Grebena spašenih je Mel Gibson, a Dossa igra Andrew Garfield. Po čemu je ovaj film drugačiji od ostalih? U razgovoru s holivudskim izvjestiteljem Gibson je rekao da smatra nadahnjujućom pripovijest o „vojnom bolničaru koji nije želio dotaknuti oružje, a ipak je želio sudjelovati u spašavanju života na najgorem mjestu na zemlji“. Dodao je: „Doći na najgore mjesto na zemlji, bez oružja, a hodati između njega i izvršavati svoj posao kao pripadnik vojnog saniteta, te spasiti toliko života, to je nešto iznimno.“

Za Jensena je gledanje ovog filma bilo ostvarenje sna, no žao mu je što ipak nije nastao prije, već prije Iračkog rata. „To je suprotno kulturi. Ovakav film ljudima može dati nadu da je ispravno zauzeti stav. Možete biti junak, a držati se načela.“ Na završetku sve one koji se protive ratu i nasilju, ali priznaju da živimo u nesavršenom svijetu, ostavlja u dvojbi. „Ako ste građanin neke države, možda ćete se morati boriti za tu državu. Ako ste građanin nebeskog kraljevstva, trebate biti ratnik za tu državu. Ponekad morate biti oboje.“

Victor Hulbert

“Veliki satovi sudbine otkucavaju danas” i sa svakim gromovitim udarom zbiva se neki novi događaj što stvara epohu. Dugo potiskivane mržnje izbijaju u plamtećoj pobuni. Stari imperiji teturaju i ruše se. Znanost prelazi još jednu prepreku na putu u nepoznato. Ovo je revolucionarno doba u svakom životnom području. Posvuda se osjeća kako kipti nemir dok se oko šest milijarda stanovnika Zemlje nastoji opredijeliti za samozvane vođe. “Posljednjih smo pola stoljeća svjedocima nezamislivih promjena, i po naravi i po opsegu”, kaže Cyril Garbett, bivši nadbiskup Yorka. “Moguće je da su se u ovom kratkom razdoblju zbile veće promjene negoli od Kristova rođenja pa sve do sredine ovog stoljeća.” (In an Age of Revolution, str. 13)

Ovo je također doba otkrića i pronalazaka kojima nema premca. Prešli smo s parnog doba na električno, zatim na atomsko i na svemirsko, pa na plastično i na doba računala. Budući da je osvojio posljednje Zemljine granice, čovjek sad poseže za zvijezdama…

Zauzdavanje atoma stavilo je na raspolaganje čovjeku više snage no što ju je imao otkad postoji. Izvori energije koji su danas na raspolaganju toliko su golemi da mogu pretvoriti svijet u raj ili pakao. Na nesreću, njihova osnovna namjena bila je stvaranje tako razornih oružja da samo desetak njih može razoriti svaki veći grad u bilo kojoj državi na koji bi pali.

Računala su donijela nezamislive tehničke promjene. Sve veća minijaturizacija omogućila je pojavu prijenosnih računala, svakovrsnih memorijskih kartica, multimedijskih i bluetooth uređaja, CD i DVD snimača i reproduktora, digitalnih fotoaparata i mnoštva drugih proizvoda. U samo nekoliko proteklih godina plastika je promijenila način našeg života…

David Sarnoff, predsjedajući Američke radio udruge (RCA), pisao je: “Naši su laboratoriji prepuni napola ostvarenih snova koji se čine isto tako fantastičnima kao što su to bili radio i televizija u mom djetinjstvu. Kako je ono rekao Isaac Newton, mi samo skupljamo pijesak na obali, dok pred nama leži neistraženi veliki ocean istine.” (“What I See Ahead”, Reader’s Digest, travanj 1957.) Danas je to točnije nego u vrijeme kad je objavljeno.

Tragično je što smo unatoč tim sjajnim mogućnostima ušli i u doba bezakonja kojemu nema premca, osim pokvarenosti što je prevladavala u pretpotopnom svijetu. Ne vidi se to samo u sve većem broju ubojstava, silovanja i oružanih pljački, već i u naoko beznadnoj borbi koju policija i druge građanske vlasti vode protiv maloljetničke delinkvencije i ilegalnih droga. Pretrpani zatvori i popravni domovi pričaju istu tužnu priču kao i dnevna izvješća o okrutnim sadističkim zločinima što se gomilaju na stranicama naših novina. Laž i prijevara toliko su uobičajeni da se čini kao da su istina i poštenje nestali sa Zemlje. U nekim su zemljama sukobljene strane odbacile sve stege i ne poznaju zakon osim nasilja.

Iz tog razloga živimo u doba straha. Nikad se ljudi nisu toliko bojali budućnosti. Opisujući “sjene straha koje danas pomračuju nade čovječanstva”, Bertrand Russel je rekao: “Nikad ranije nije postojao tako opravdan razlog za takav strah. Nikad ranije nije takav osjećaj uzaludnosti remetio vidike mladeži. Nikad ranije nije bilo takvog razloga za osjećaj da ljudski rod putuje stazom što završava jedino u ponoru bez dna.” …

Tko će zaštititi svijet od zagađenja, kiselih kiša, globalnog zatopljenja, uništenja ozonskog omotača, prenapučenosti, smanjenja proizvodnje hrane, lakomosti nekih naroda za bogatstvom svojih susjeda — te gomile drugih problema koji poput zastrašujućih oblaka bacaju svoje crne sjene na budućnost svijeta?

Ne treba se čuditi što James T. Farrell, poznati romanopisac, u djelu The Race for Space, izražava mišljenje da je grozan strah koji danas obuzima mnoga srca obnovio zabrinutost kako je možda kraj svijeta blizu. “Mi mislimo da se može ostvariti sada ili za našeg života”, kaže. “Ponekad se čak pitamo nećemo li biti posljednji naraštaj.”

U Senatu Sjedinjenih Američkih Država kapelan Frederick Brown Harris izgovorio je ovu molitvu: “Bože naš i Oče, Ti kojemu su tisuće godina kao jedan dan, u ovom vulkanskom satu povijesti spasi nas, molimo Te, od panike i očaja!”

Kakav prikladan opis našeg vremena! Ovo i jest vulkansko doba, budući da se svijetom prolama grmljavina stoljetnog nezadovoljstva i frustracija, izbacujući užarenu lavu mržnje i bijesa sve većom snagom i učestalošću. Dim stalnih erupcija guši sve nade u mir i blagostanje, ugušuje svaki vrijedan napor za čovjekov boljitak i puni svako srce strahom da je završna krunska katastrofa blizu.

Kapelanova molitva: “Spasi nas, molimo Te, od panike i očaja!”, dolazi u pravi čas. Ona izražava naše najdublje misli i težnje svih srca u ovo strašno doba. Nedvojbeno je da svi trebamo pomoć iz nekog izvorišta što je izvan nas samih. Trebamo mir u duši. Trebamo hrabrost i nadu. Trebamo vodstvo i usmjerenje. U oluji što se sprema treba nam svjetlo koje se neće ugasiti. Usred sve gušće tame i zbrke treba nam glas koji će sa sigurnošću reći: “To je put!” Ali, gdje je moguće naći takvu pomoć? U nekoj skupini koja raspravlja o ovim temama? U nekom političkom forumu? Ili na kauču psihijatra?

Postoji jedno bolje mjesto. U Vašoj Bibliji!

Ako uzmete vremena za čitanje te dragocjene knjige, otkrit ćete da je to uistinu Knjiga za ovaj trenutak. Ona sadrži poruku za naše vrijeme, za cijelo čovječanstvo i za Vas.

Ona tako značajno predviđa prilike u današnjem svijetu da se čini kao da je pisana posebno za naš naraštaj. Premda je stara mnogo stoljeća, začudno je suvremena. U njoj se govori o predmetima od općeg značenja. Ona nudi rješenje za naše sadašnje probleme. Ona čak razgrće zavjesu budućnosti, otkrivajući ono što će doći.

Otvorite ju sada! Pogledajte kako su čudesne njezine riječi utjehe i ohrabrenja, nadahnuća i izazova, tako važne za naše vrijeme i tako potrebne Vašem srcu!

Arthur S. Maxwell

Nakon sastanka savjetnik je pokazao mladom izviđaču Isusov komentar na ovaj odjeljak iz Izlaska u propovijedi na gori. Pojašnjavajući Isusovu izjavu, čini se da je savjetnik ostavio dojam kako je Mojsijeva opomena bila namijenjena ljudima koji nisu imali osnovu za poštivanje načela ljubavi koje je kasnije Isus naučavao.

Po mome mišljenju, ni izviđačevo pozivanje na Mojsija, niti savjetnikov osvrt na Isusovu izjavu nisu bili zadovoljavajuće rješenje jer navode na zaključak da je Stari zavjet poticao na standarde ponašanja koji nisu bili visoki poput onih u Novom zavjetu.

Tražio sam i našao rješenje koje je podupiralo moje uvjerenje da je Stari zavjet jednako tako uzvišeno otkrivenje Boga kao i Novi, te da se oba dijela međusobno nadopunjavaju. A u ovim vremenima, u kojima ljudi teže opravdavanju osvetničkog nasilja, ja vjerujem kako je bitno ovaj problem pozorno razmotriti.

Pazite na kontekst Kao što se često događa s poznatim biblijskim odlomcima, izraz «oko za oko, zub za zub» najčešće citiraju ljudi koji nikada nisu čitali ili proučavali izjavu onakvom kakva se pojavljuje u samom biblijskom tekstu. Stoga joj pripisuju značenje koje joj njezin autor nije imao namjeru dati. Obično se rabi kako bi se opravdalo osvećivanje zbog tjelesnih povreda i inih vrsta društvenog nasilja.

Pisac je Mojsije, a ovaj izričaj nalazimo u trima odjeljcima u svezi s pravnim procedurama u knjigama Izlaska, Levitskog zakonika i Ponovljenog zakona.

Evo izvadaka:
1. «Ako se ljudi pobiju i udare trudnu ženu, te ona pometne, ali druge štete ne bude, onda onaj koji ju je udario neka plati odštetu koju zatraži njezin muž. On neka plati kako suci odrede. Bude li drugog zla, neka je kazna: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.» (Izlazak 21, 22-25)

2. «Tko ozlijedi svoga bližnjega, neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub – rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu.» (Levitski zakonik 24,19 i 20)

3. «Neka suci provedu temeljitu istragu. Bude li se pokazalo da je svjedok lažan i da je lažno svjedočio protiv svoga brata, učinite mu onako kako je on kanio svome bratu. Iskorijeni zlo iz svoje sredine! Drugi će, kad o tome čuju, pobojati se, te više neće činiti takva zla u tvojoj sredini. Neka ti se oko ne sažaljuje! Život za život; oko za oko; zub za zub; ruka za ruku; noga za nogu.» (Ponovljeni zakon 19,18-21)

Matej u svome evanđelju bilježi način na koji je Isus tumačio izraz svojim suvremenicima tijekom propovijedi u Galileji, tijekom svoje rane službe: «Čuli ste da je rečeno:’ Oko za oko, zub za zub.’ A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi! Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije!» (Matej 5, 38-41)

Površno gledano, čini se da se ono što je Krist rekao, jasno suprotstavlja onome što je Mojsije napisao. Kristova se izjava suprotstavlja svakoj vrsti osvete, dok se čini da ju Mojsijeva izjava podupire. Prije no što je ponudio svoje tumačenje ovoga i drugih učenja iz Mojsijevih knjiga, Krist je pazio da potvrdi kako tumačenja koja bude davao ni na koji način neće promijeniti ono što je bila namjera pouke iz originalnih izjava.

«Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.» (Matej 5, 17 i 18)

Tako se sučeljavamo s izazovom pažljivog proučavanja Biblije kako bismo našli osnove Isusova učenja – učenja koje nalazimo korjenito različitim od onoga što su Njegovi slušatelji općenito prihvaćali, a što je općeprihvaćeno i danas. Gledajte na drugi način Dopustite da predložim i objasnim dva dokaza.

Prvi: Tri Mojsijeva odlomka predstavljaju samo jednu stranu brojnih poticaja na pokajničko ponašanje koje nalazimo posvuda u njegovim spisima i u ostatku Biblije. Drugi: Neobično fraziranje je govorna figura kojoj je Mojsije sklon, a nakana joj je naglasiti jednakost u primjeni pravde, a ne vrstu sudske odmazde.

Različitim su izjavama nadahnuti biblijski pisci ukazivali kako je cilj njihova pisanja voditi grješnike na pomirenje sa svojim Stvoriteljem. Ovo su karakteristični primjeri:

• njegovati znanje o Bogu i stvarati ljubav prema Njemu (Ponovljeni zakon 6,4-6)
• dati sredstva kojima Bog može ponovno stvoriti svetost u grješnicima (Ivan 17,17) • proizvesti rast vjere u Boga (Rimljanima 10, 13-17)
• održavati sveti način života uonih koji se odluče pokajati (Psalam 119, 9-11; Druga Timoteju 3,16 i 17)

Kako bi postigli gore navedene ciljeve i dosegli različite ljudske temperamente, biblijski su pisci bili nadahnuti na uporabu cijelog niza različitih načina poučavanja. Njihovi spisi uključuju prijetnje strašnim posljedicama stalnih neodgovarajućih namjera i djela, kao i pozive iz kojih proizlaze sadašnje i buduće nagrade za život po načelima ljubavi. Ovakav obrazac nalazimo posvuda u Bibliji, a rabio ga je i sam Krist. Zapazite sljedeće u evanđeljima:
• poticanje na ljubav i vjernost (Luka 10,25-28; Matej 5, 3-10)
• obećanja nagrade za prihvaćanje pokajanja i obraćenja (Ivan 3,16; Luka 2, 32-34)
• prijetnje protiv nepomirljivog i nepokajanog življenja (Matej 13,41-43; Marko 6,11; Luka 12,47)

Isus uključuje prijetnju posljedicama pozivajući čovjeka čiju je paraliziranost izliječio u Bethezdi da prestane griješiti (Ivan 5,14). No, kada je spasio ženu iz pandži vlastite grješnosti i samopravedničke okrutnosti njezinih tužitelja, prijetnje posljedicama nije bilo u poticaju da prestane sa svojim grješnim životom (Ivan 8,10 i 11).

Krist je očito bio osvjedočen da su ova dva slučaja različita pa tako trebaju i različite pristupe. U odlomcima u kojima se pojavljuje fraza «oko za oko», upotrijebljena je prijetnja društvene zajednice sudskim djelovanjem zbog odvraćanja od nasilja onih koji će pozitivno odgovoriti na takav poticaj. Oni koji žele biti nasilni, upozoreni su kako će ih društvo kazniti oštrinom odgovarajućom njihovim nedjelima. Treba također zapaziti da je odgovor sudski (uključuje cijelu zajednicu), a ne osobna osveta.

Ali, u pokušaju iskorjenjivanja nasilja iz društva Mojsijevi spisi isto tako sadrže i mnoge dijelove privlačne drugim tipovima osobnosti. U Izlasku 23, 1- 8, naprimjer, ljudi su upozoreni (između ostalog) da «se ne povode za mnoštvom da čine zlo», da spase zalutalu životinju svoga bližnjeg i da ne izvrću pravice siromašnima. U Brojevima 5,5-8 potaknuti su da traže pomirenje priznanjem pogrešaka i međusobnim praštanjem, a ne pozivanjem na sudsku presudu. U Izlasku 23,1-9 ohrabreni su da na neprijateljstvo odgovore ljubaznošću.

Pažljivo sagledavanje Isusovih riječi otkriva da je On rabio sveobuhvatno poznavanje Mojsijevih spisa kako bi ustvrdio da Mojsije nije naučavao da je Bogu prihvatljivo osvetoljubivo uzvraćanje.

Obilato milosrđe posvuda Posvuda u Bibliji pokajanima je obećano obilje milosrđa. Gospodnje milosrđe prema ljudima i njegove djece jednih prema drugima tema je brojnih biblijskih događaja. Bog se otkrio Mojsiju kao Onaj koji obiluje milošću i milosrđem prema pokajnicima (Izlazak 34,6-8).

Milost je u žarištu sustava priznanja i žrtava kojim su Izraelci bili poučeni da služe Bogu. Ploče s deset zapovijedi, što ih je sam Bog napisao na kamenu, bile su stavljene u kovčeg i pod Pomirilište u svetištu, predstavljajući tako ublažen sud nad pokajanima.

Ponekad se ove zapovijedi u suvremenom društvu predstavljaju i promiču na način koji sugerira da se ne poštuje činjenica da niti jedno ljudsko biće, osim Krista, ne može podnijeti njihov ispit – osim po Božjoj milosti. Mojsije je naučavao da se oni koji su zanemarivali pokajanje i pomirenje na osobnoj razini izlažu istome neublaženome zakonu na zemlji kao i na nebu. Umjesto sudske presude preporučuje se osobno pomirenje.

Isus je rekao: «Brzo se prijateljski nagodi s protivnikom, još dok si s njim na putu, da te ne bi predao sucu, a ovaj sudskome stražaru, i da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nikako nećeš izići odande dok ne platiš i posljednji novčić.» (Matej 5,25 i 26.)

Još jedan pogled na Mojsijeve tri izjave Kada se tri Mojsijeva odlomka pažljivo prouče, tada izjavu «oko za oko, zub za zub» (i tomu slične) možemo vidjeti kao snažne govorne figure koje je on rabio kako bi izrazio ideju jednakosti u primjeni pravde. Kazna mora biti primjerena zločinu. Mora postojati i jednaka zaštita i jednaka izloženost za sve pod zakonom, bez obzira na status.

Izvještaj u Izlasku opisuje situaciju u kojoj tučnjava uzrokuje povredu trudne žene koja za posljedicu ima prerano rođenje djeteta ili pobačaj. Jasno je da je naglasak na odgovarajućoj naknadi, a «zub za zub» i «opeklina za opeklinu» u ovim okolnostima nisu vjerojatni.

U Levitskom je zakoniku problem je li kazna za svetogrđe u zajednici primjenjiva na nekoga tko nije Izraelac. Stvar je iznesena pred najvišu razinu priziva i Gospodin je uputio Mojsija da u koncept odgovarajuće kazne uključi sve koji su boravili u zajednici. Svatko je trebao biti jednako zaštićen ili izložen zakonskoj nadležnosti. «Neka vam je jednak sud i strancu i domorocu. Jer ja sam Jahve, Bog vaš.» (Levitski zakonik 24,22).

Riječi u Ponovljenom zakonu dolaze u kontekstu pokušaja da se nekoga povrijedi lažnim zločinačkim optužbama. Tvrdi se da kazna treba biti isto ono što je bila namjera za krivo optuženog. Ponovno je naglasak na kazni primjerenoj zločinu. I još nešto. Iako ne treba očekivati da su u Bibliji zabilježena sva djela u zajednici tijekom dugog razdoblja povijesti koji ona obuhvaća, činjenica da ona ne sadrži primjere primjene pravde tako da se iskopaju oči, izbiju zubi ili odsijeku udovi, pruža nam jake dokaze da su se Mojsijeve riječi mogle razumjeti kao figurativne, a ne kao doslovne.

Krist je pojasnio kako izjavu «oko za oko i zub za zub» ne treba tumačiti u značenju da su uzvraćanje istom mjerom i osveta prihvatljive. A time je ostao u savršenom skladu s Mojsijevim i proročkim učenjem.

Maxwell Blakeney