“Veliki satovi sudbine otkucavaju danas” i sa svakim gromovitim udarom zbiva se neki novi događaj što stvara epohu. Dugo potiskivane mržnje izbijaju u plamtećoj pobuni. Stari imperiji teturaju i ruše se. Znanost prelazi još jednu prepreku na putu u nepoznato. Ovo je revolucionarno doba u svakom životnom području. Posvuda se osjeća kako kipti nemir dok se oko šest milijarda stanovnika Zemlje nastoji opredijeliti za samozvane vođe. “Posljednjih smo pola stoljeća svjedocima nezamislivih promjena, i po naravi i po opsegu”, kaže Cyril Garbett, bivši nadbiskup Yorka. “Moguće je da su se u ovom kratkom razdoblju zbile veće promjene negoli od Kristova rođenja pa sve do sredine ovog stoljeća.” (In an Age of Revolution, str. 13)

Ovo je također doba otkrića i pronalazaka kojima nema premca. Prešli smo s parnog doba na električno, zatim na atomsko i na svemirsko, pa na plastično i na doba računala. Budući da je osvojio posljednje Zemljine granice, čovjek sad poseže za zvijezdama…

Zauzdavanje atoma stavilo je na raspolaganje čovjeku više snage no što ju je imao otkad postoji. Izvori energije koji su danas na raspolaganju toliko su golemi da mogu pretvoriti svijet u raj ili pakao. Na nesreću, njihova osnovna namjena bila je stvaranje tako razornih oružja da samo desetak njih može razoriti svaki veći grad u bilo kojoj državi na koji bi pali.

Računala su donijela nezamislive tehničke promjene. Sve veća minijaturizacija omogućila je pojavu prijenosnih računala, svakovrsnih memorijskih kartica, multimedijskih i bluetooth uređaja, CD i DVD snimača i reproduktora, digitalnih fotoaparata i mnoštva drugih proizvoda. U samo nekoliko proteklih godina plastika je promijenila način našeg života…

David Sarnoff, predsjedajući Američke radio udruge (RCA), pisao je: “Naši su laboratoriji prepuni napola ostvarenih snova koji se čine isto tako fantastičnima kao što su to bili radio i televizija u mom djetinjstvu. Kako je ono rekao Isaac Newton, mi samo skupljamo pijesak na obali, dok pred nama leži neistraženi veliki ocean istine.” (“What I See Ahead”, Reader’s Digest, travanj 1957.) Danas je to točnije nego u vrijeme kad je objavljeno.

Tragično je što smo unatoč tim sjajnim mogućnostima ušli i u doba bezakonja kojemu nema premca, osim pokvarenosti što je prevladavala u pretpotopnom svijetu. Ne vidi se to samo u sve većem broju ubojstava, silovanja i oružanih pljački, već i u naoko beznadnoj borbi koju policija i druge građanske vlasti vode protiv maloljetničke delinkvencije i ilegalnih droga. Pretrpani zatvori i popravni domovi pričaju istu tužnu priču kao i dnevna izvješća o okrutnim sadističkim zločinima što se gomilaju na stranicama naših novina. Laž i prijevara toliko su uobičajeni da se čini kao da su istina i poštenje nestali sa Zemlje. U nekim su zemljama sukobljene strane odbacile sve stege i ne poznaju zakon osim nasilja.

Iz tog razloga živimo u doba straha. Nikad se ljudi nisu toliko bojali budućnosti. Opisujući “sjene straha koje danas pomračuju nade čovječanstva”, Bertrand Russel je rekao: “Nikad ranije nije postojao tako opravdan razlog za takav strah. Nikad ranije nije takav osjećaj uzaludnosti remetio vidike mladeži. Nikad ranije nije bilo takvog razloga za osjećaj da ljudski rod putuje stazom što završava jedino u ponoru bez dna.” …

Tko će zaštititi svijet od zagađenja, kiselih kiša, globalnog zatopljenja, uništenja ozonskog omotača, prenapučenosti, smanjenja proizvodnje hrane, lakomosti nekih naroda za bogatstvom svojih susjeda — te gomile drugih problema koji poput zastrašujućih oblaka bacaju svoje crne sjene na budućnost svijeta?

Ne treba se čuditi što James T. Farrell, poznati romanopisac, u djelu The Race for Space, izražava mišljenje da je grozan strah koji danas obuzima mnoga srca obnovio zabrinutost kako je možda kraj svijeta blizu. “Mi mislimo da se može ostvariti sada ili za našeg života”, kaže. “Ponekad se čak pitamo nećemo li biti posljednji naraštaj.”

U Senatu Sjedinjenih Američkih Država kapelan Frederick Brown Harris izgovorio je ovu molitvu: “Bože naš i Oče, Ti kojemu su tisuće godina kao jedan dan, u ovom vulkanskom satu povijesti spasi nas, molimo Te, od panike i očaja!”

Kakav prikladan opis našeg vremena! Ovo i jest vulkansko doba, budući da se svijetom prolama grmljavina stoljetnog nezadovoljstva i frustracija, izbacujući užarenu lavu mržnje i bijesa sve većom snagom i učestalošću. Dim stalnih erupcija guši sve nade u mir i blagostanje, ugušuje svaki vrijedan napor za čovjekov boljitak i puni svako srce strahom da je završna krunska katastrofa blizu.

Kapelanova molitva: “Spasi nas, molimo Te, od panike i očaja!”, dolazi u pravi čas. Ona izražava naše najdublje misli i težnje svih srca u ovo strašno doba. Nedvojbeno je da svi trebamo pomoć iz nekog izvorišta što je izvan nas samih. Trebamo mir u duši. Trebamo hrabrost i nadu. Trebamo vodstvo i usmjerenje. U oluji što se sprema treba nam svjetlo koje se neće ugasiti. Usred sve gušće tame i zbrke treba nam glas koji će sa sigurnošću reći: “To je put!” Ali, gdje je moguće naći takvu pomoć? U nekoj skupini koja raspravlja o ovim temama? U nekom političkom forumu? Ili na kauču psihijatra?

Postoji jedno bolje mjesto. U Vašoj Bibliji!

Ako uzmete vremena za čitanje te dragocjene knjige, otkrit ćete da je to uistinu Knjiga za ovaj trenutak. Ona sadrži poruku za naše vrijeme, za cijelo čovječanstvo i za Vas.

Ona tako značajno predviđa prilike u današnjem svijetu da se čini kao da je pisana posebno za naš naraštaj. Premda je stara mnogo stoljeća, začudno je suvremena. U njoj se govori o predmetima od općeg značenja. Ona nudi rješenje za naše sadašnje probleme. Ona čak razgrće zavjesu budućnosti, otkrivajući ono što će doći.

Otvorite ju sada! Pogledajte kako su čudesne njezine riječi utjehe i ohrabrenja, nadahnuća i izazova, tako važne za naše vrijeme i tako potrebne Vašem srcu!

Arthur S. Maxwell

Neki bi mogli navesti sljedeći argument: ako će smrt sunca nastupiti tek za 5 milijardi godina, onda se ipak isplati uložiti truda u napredak. Slažemo se, ali to ostavlja otvorenim mnogo važnije pitanje o smislu za svakog pojedinca. Postoje mnoge utopističke političke i socijalne teorije koje nas pozivaju na podnošenje žrtve i rad za divan, budući raj koji će doći jednoga dana. Iste teorije proriču da ljudi ove generacije nikada neće moći uživati u tom raju jer će prije toga umrijeti. Što to znači meni i mojim bližnjima, kao i mnogim milijunima ljudi prošlih generacija? Znanost sama sigurno – zbog svoje prirode – ne može odgovoriti na ta pitanja. No ako postoji Bog Stvoritelj, čije tragove možemo pronaći u elementarnim obilježjima svemira – onda nije nelogična zamisao da bi on mogao biti zainteresiran za stupanje s nama u vezu i pritom nam želio objasniti razlog našeg postojanja. Uvjeren sam da je upravo to učinio u Bibliji.

Biblija nam govori da je čovjek “stvoren na sliku i priliku Božju” da bi na odgovoran način sebi potčinio Zemlju (Postanak 1). Bog je stvorio čovjeka sa sposobnošću da putem Krista stvori osoban i individualan odnos s Bogom (Ivan 1,12), koji nadilazi smrt (Luka 23,43; Filipljanima 1,23). Ljudi koji se uzdaju u Krista, iako su pali i još su grešni (1. Ivanova 1,8), predodređeni su da budu suobličeni slici Božjega Sina (Rimljanima 8,29). Oni će jednoga dana zajedno s njime upravljati otkupljenim i novim stvorenjem (Hebrejima 2,5ff). Takvom gledištu bez daljnjega treba dati prednost pred mračnim pesimizmom ateizma. Ateizam je obesčastio čovjeka time što ga je ponizio do beznačajnog nusprodukta slučajnih sila.

Te slučajne sile čak ni ne znaju da su stvorile čovjeka i nisu ni svjesne da ga nakon nekoliko kratkih godina puštaju da padne u vječnost ništavila. Biblijskom gledištu očito treba dati prednost i pred idejom da je materijalni svemir u osnovi zao, a naša je zadaća zapravo pobjeći u neosobnu nirvanu. Biblija potvrđuje da je materija dobra i obećava nam da će Zemlja na koncu biti obnovljena i onda služiti svrsi za koju je izvorno stvorena. Biblija nam time daje nadu da ljudski napredak nije besmislen (Rimljanima 8,21). U području međunarodnih odnosa bit će, povrh toga, ispunjeno obećanje koje je jednom od Boga dobio prorok Mihej. To obećanje apelira tako neodoljivo na ljudsko srce, da ga je OUN preuzela kao svoj krajnji cilj: “Svoje će mačeve prekovati u ralice, a svoja koplja u radne srpove. Narod na narod neće mača dizati niti će se više za rat vježbati.” Na to je mislio Isus kada je svoje apostole učio molitvi: “Neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja, kako u Nebu tako i na zemlji.” Ta se velika zadaća neće ispuniti postupnim poboljšanjem društva, već ponovnim dolaskom Isusa Krista (Matej 26,64; 2. Solunjanima 1,7ff).

(preuzeto iz knjige Tko vjeruje, mora misliti; John Lennox i David Gooding)