Nije bilo sumnje da je to smeće, iako neraspadljivo, pružalo plodno utočište biljkama. Čim dođe toplije doba godine, korov iznikne na sve strane iz hrpe. Najnaprednija je bila kopriva, a za njom divlja kupina, puna neugodnog trnja. Ali bez obzira na biljnu vrstu, moj je vrt stalno bio pod agresijom nametnika. Opasnost je bila veća što se više povećavala veličina hrpe. A do toga je moralo doći. Bacanje smeća preko ograde je mnogo lakše nego odnijeti ga na depo smeća. Osim toga, ne gubi se vrijeme. Tako je do jeseni hrpa postala dvostruko veća nego kad sam je prvi put ugledao. A korov? On je još dublje utvrdio korijenje, zaštićen od zimske studeni i mojih vatrenih ekspedicija.

Slijedećeg proljeća kopriva i ostalo raslinje pustili su izdanke koji su na mene djelovali kao zeleni alarmni signal. Odmjerio sam hrpu i zaključio da bi ove godine sa svojim korovom mogla još jače zaprijetiti mom vrtu. Na kraju sam odlučno rekao: “Danas ćemo se, hrpo smeća, ti i ja obračunati!” Dogurao sam malu auto-prikolicu što sam bliže mogao, utovario otpad i odvezao sve to na gradski depo smeća. Zatim sam obradio taj komad zemlje i posadio kupus. Plodnost koja je pomagala korovu, učinila je isto i za kupus. Te sam godine imao najveće glavice koje sam ikada vidio. Korov je i dalje probijao, ali ovaj put nezaštićen limenkama i žicom. Nije mi bilo teško izaći na kraj s njim.

Otkrio sam da u našem duhu također postoje neke hrpe smeća. To mogu biti naslage njegovanih prijestupa, mržnje, osvetoljubivosti, zavisti i bezbožnih djela. Kad već postoje, na njih je lako nabacati još ogovaranja i kriticizma, i drugih negativnosti. Ako ih zanemarimo, hrpe našega duhovnog smeća ubrzo postaju sve veće i veće.

Kao otpad u mom vrtu, tako i smeće u našem životu može pružiti plodno utočište za sjeme korova grijeha. Jednom zanemaren, grijeh brzo izraste i pruži svoje izdanke na sve strane. Kad ne bismo pazili te kad bi zapustili svoj duh, vrt našega srca uskoro bi prekrile koprive i trnje. Zato se on mora stalno obrađivati i njegovati. Zemlja u vrtu srca svakoga kršćanina bi trebala redovito biti okopavana pokajanjem i odricanjem od grijeha. Najbolje je svaki dan raditi na tome po malo. Čupkati tu i tamo po koji nepoželjni izdanak. Ako dozvolimo da korov prekrije zemlju, vrt ćemo moći iznova povratiti samo napornim radom dok se sve ne iskrči.

Poput bacanja smeća preko ograde, najlakše je svoje prijestupe ostaviti na hrpi za neko drugo vrijeme kada ćemo ih pokušati očistiti. Međutim, to nije dobro rješenje. Kada nas Sveti Duh osvjedoči u srcu da nešto nije u redu s našim kršćanskim životom, najbolje je odmah reći: “Hrpo smeća, danas ćemo se ti i ja obračunati!” Zatim u molitvi predajmo sve svoje misli i odluke Bogu koji je naš veliki suradnik u našem vrtu. On je taj koji će nam pomoći odstraniti smeće, iščupati duboko ukorijenjene žile korova, koji će nam nakon toga pomoći obraditi zemlju i podariti dobro sjeme za naš vrt srca. Iskušenja mogu i dalje dolaziti kao što korov niče iz obrađene zemlje, ali uz redovito prijateljstvo s našim Gospodinom kroz Sveto Pismo, razmišljanje i molitvu, svaki će nametnik biti eliminiran i na njegovo će mjesto biti posijano sjeme koje će donijeti prave kršćanske plodove.

Najvažnija stvar za čist i plodonosan kršćanski život je na vrijeme se obračunati s hrpama smeća, tako da Sveti Duh može obraditi naše srce i posijati dobro sjeme. Te hrpe ne znače da smo loši ljudi. Ispod njih je svakako nova i dobra zemlja. Zato u Bibliji piše savjet: “Krčite zemlje nove!” A da bismo imali koristi od toga i da ne bi opet bili zatrpani hrpama prijestupa, Bog u istom tekstu poziva: “Sijte pravednost, požet ćete ljubav… vrijeme je da Jahvu tražite!”

Morten Juberg

Svi govore da je opraštanje divna stvar sve dok se ne nađu sami u situaciji da nekome nešto oproste. Ponekad, ako samo spomenemo opraštanje, svi će nas mrko pogledati. Nije u tome što ljudi smatraju da je to nedostižna i teška vrlina – naprotiv, oni je često preziru i mrze. Mnogi od vas bi sigurno željeli upitati: “Interesira me što bi ti mislio o opraštanju gestapovcu da si kojim slučajem Poljak ili Židov?”

To se i ja pitam, vjerujte. Isto se tako pitam da li bih uistinu mogao biti toliko hrabar, pa ne odreći se svoje vjere, čak i po cijenu smrti. Da, pitam se, kada bi stvarno bio Poljak ili Židov, da li bih mogao oprostiti gestapovcu. Međutim, nije mi namjera govoriti o tome što bi mi mogao učiniti, već vam govorim samo ono što je biblijski. Mi nismo izmislili biblijsku religiju. A u njoj, u samoj njenoj suštini, nalaze se ove riječi: “Oprosti nam grijehe naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim.” Nema ni najmanjeg znaka da bi nam moglo biti oprošteno pod drugim uvjetima. Sasvim nam je jasno rečeno da nam se neće oprostiti, ukoliko mi ne oprostimo drugima. Nema drugog načina. Što nam je, dakle, činiti?

Svakako, oprostiti je teško, ali nam se čini da bi nam u tome mogle pomoći dvije stvari. Kad počnete učiti matematiku, ne počinjete odmah s integralnim računom, već s običnim zbrajanjem. Isto tako, ako stvarno želimo (ali, pazite, sve zavisi od toga da li to stvarno želimo) naučiti opraštati, možda bi bilo bolje početi s nečim lakšim nego što je gestapo. Mogli biste početi tako, što ćete oprostiti mužu (ženi), roditeljima ili djeci, nešto što su vam učinili ili rekli prošlog tjedna. To će vas vjerojatno na trenutak zaposliti. Drugo, mogli biste pokušati shvatiti, što znači voljeti svog bližnjeg kao samog sebe. Kako to ja volim samog sebe?

Kad o tome bolje promislimo, ne bi baš mogli reći da se sami sebi sviđamo, čak se događa da uopće ne uživamo u vlastitom društvu. Očigledno, voli svog bližnjeg ne znači “neka ti se on svidi” ili “pokušaj uvidjeti njegovu privlačnost”. To vidimo kod drugih i bez posebnog uvjeravanja. Da li mi o sebi mislimo najbolje, mislimo li da smo dobri ljudi?

Moramo priznati da ponekad tako mislimo (to su, bez sumnje, naši najgori trenuci), ali takvo mišljenje o samom sebi nije razlog zbog kojeg samog sebe volim. U stvarnosti je obrnuto – zbog svog samoljublja, mislimo da smo dobri. Tako, kad kažemo da treba ljubiti svoje neprijatelje, nipošto ne znači da ih trebamo smatrati dobrima. To je veliko olakšanje. Mnogi ljudi, naime, misle da oprostiti neprijatelju, znači priznati kako on, na kraju krajeva, i nije tako loš, mada smo uvjereni u suprotno. Pođimo dalje. U svojim najsvjetlijim trenutcima, ne samo da ne mislimo da smo dobri ljudi, već uviđamo da smo opaki. U životu smo učinili dosta toga što nas je sramota. Prema tome, dopušteno nam je prezirati i mrziti ono što rade naši neprijatelji. Teolozi kažu da trebamo mrziti djela zlih ljudi, ali da ne smijemo mrziti zle ljude – dakle, mrzi grijeh, ali ne grešnika.

Mnogi ovu razliku smatraju nevažnim cjepidlačenjem – pa kako čovjek može mrziti grijeh, a ne mrziti počinitelja? Kasnije mnogima padne na pamet da su se upravo tako ponašali prema jednom čovjeku, i to cijeli svoj život – prema samome sebi. Koliko god su mrzili svoj kukavičluk, taštinu i pohlepu, nisu prestajali sebe voljeti. U tome ih ništa nije moglo spriječiti. Dakle, upravo zato što su voljeli počinitelja, mrzili su njegove grijehe. Baš zbog ljubavi prema sebi bili su žalosni kad su shvatili što su sve u stanju napraviti. Dosljedno tome, religija od nas ne traži da bar malo ublažimo mržnju koju osjećamo prema zlim djelima. Sve što je o njima rečeno ostaje i dalje. Međutim, religija od nas traži da ih mrzimo na isti način na koji mrzimo grijeh u nama samima, da žalimo onoga koji čini zlo i da se nadamo da će se on, ako je ikako moguće, jednom negdje i na neki način promijeniti i ponovno postati čovječan.

Predlažem malu provjeru. Pretpostavimo da u novinama pročitate o gadostima koje je učinila osoba koja vam nije baš draga. Pretpostavimo dalje, da se iz članka može zaključiti da cijela priča možda i nije potpuno istinita ili da onaj o kome je riječ nije tako loš, kako se u prvi mah može zaključiti. Hoće li vam nakon čitanja pasti na um pomisao: “Hvala Bogu, pa on i nije tako loš.” Ili ćete u potpunosti prihvatiti prvi utisak priče i uživati u činjenici da se o vašem neprijatelju piše tako loše. Ako je točno ovo drugo, tada je to prvi korak, koji će vas, ako se nastavi, pretvoriti u demona. Vidite, čovjek počinje željeti da ono crno bude još crnje. Ne odupremo li se tome, uskoro ćemo željeti da sivo vidimo kao crno, a na kraju ćemo čak i bijelo vidjeti kao crno. Konačno ćemo tvrditi da je sve loše – Bog, naši prijatelji, čak i mi sami. U tome se nećemo moći zaustaviti – zauvijek ćemo ostati u svijetu potpune mržnje.

Priznajemo da se iz toga može zaključiti kako trebamo voljeti i one koji u sebi nemaju ničega što bi bilo vrijedno ljubavi. Da li u nama ima nečega zbog čega bi nas trebalo voljeti?

Sebe volite jednostavno zato, jer ste vi u pitanju. Bog želi da na isti način i iz istoga razloga volimo sve ljude. On nam je dao svojstvo da ljubimo sebe, kako bismo trebali naučiti na koji način trebamo voljeti druge. Dakle, pravilo koje vrijedi u našem posebnom slučaju, moramo primijeniti i na druge ljude. Možda će nam biti lakše ako se prisjetimo da baš tako Bog nas voli – ne zbog nekih dobrih, privlačnih osobina koje možda posjedujemo, već jednostavno zato, jer smo takvi kakvi jesmo. Zaista u nama nema ničeg što bi se moglo voljeti – bića poput nas u mržnji nalaze toliko zadovoljstva da je se odriču jednako teško kao i žestokih pića ili duhana.

C.S. Lewis (preuzeto iz knjige Kršćanstvo)