Uglavnom je riječ o tome da sam otkrio kakvi su uistinu. Budući da možete biti dobar kršćanin i bez toga da jedete jogurt, zaboravimo na to i razmislimo malo o onom drugom — o molitvi. Želim vam pomoći da razumijete kakva je molitva uistinu.

Molitva nije slanje svetih dimnih signala nekom dalekom božanstvu.
Molitva nije čarobni kamen koji protrljate kad trebate nadnaravnu pomoć.
Molitva je prisnija, uzbudljivija i stvarnija od toga.
Molitva je razgovor s Bogom. Kad bismo to sada potpuno shvatili, mislim da bismo ovdje mogli stati s tekstom. Molitva je razgovor s Bogom. Upamtite: ne pričanje Bogu, već razgovaranje s Bogom.

Molitva nije govor, recitacija ili bezglavo brbljanje, već razuman, iskren i ispunjavajući razgovor s Bogom kao voljenim i poštovanim Prijateljem.

Molim vas da pročitate tu rečenicu još jednom, i to polagano. To je naša definicija molitve. Volio bih kad bismo riječ molitva mogli reprogramirati na način da joj značenje bude samo “razgovor s Bogom”. Molitva se obično podudara s toliko slika dosade, licemjerja i učmalosti, da je čudo što uopće čitate ovaj članak. Zašto ne bismo tim slikama priredili jedan lijepi sprovod i pokopali ih? Zaboravite svoja loša iskustva iz prošlosti i počnite razmišljati o molitvi kao o onome što uistinu jest: razgovor s Bogom kao voljenim, pouzdanim i poštovanim Prijateljem.

Ako se želite moliti, to jest ako želite razgovarati s Bogom kao s Prijateljem, morat ćete prvo shvatiti da vam Bog doista i jest Prijatelj. Naš razgovor s drugima odražava ono što mislimo o onome s kim razgovaramo. Vjerojatno ne biste razgovarali s vašim predsjednikom jednako kao s dječakom koji vam je upravo nogom udario mačku, zato što je vaše poimanje različitih osoba prilično različito. Dakle, uspješna molitva ovisi o ispravnom viđenju Boga.

Ako na Boga gledate kao na nekog starog poluuspavanog nadbiskupa (oprostite na usporedbi), vaše molitve će odražavati takvo viđenje. Tada nećete uživati u molitvi.

Ako Boga vidite kao puritanskog naredbodavca koji postavlja previsoke zahtjeve za većinu ljudi, a onda ih kažnjava kad ih ne mogu dostići, vaše molitve će odražavati takvo viđenje i mrzit ćete i molitvu i Boga.
Ako Boga smatrate starim nebeskim bogatašem koji nam plaća za našu “pobožnost”, vaše molitve će odražavati takvo viđenje. Bit ćete vjerojatno sve “pobožniji”, a zapravo će se sa svakom molitvom vaša zla narav sve više pogoršavati.

Ali ako smatrate da Bog gaji snažnu, osobnu ljubav prema vama; ako mislite da On poznaje vaše slabosti i razumije vaše poteškoće; ako prihvaćate da je Njegova zapovijed da budemo sveti također i obećanje da će nas On učiniti svetima — ukratko, ako smatrate da je Bog poput Isusa — onda će vaše molitve biti disanje duše u zahvaljivanju i traženju. Tada ćete moći uskliknuti poput Davida u Psalmu 84,3: “Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu.”

Jedan je mladić pohađao neki niz propovijedi u kojemu se Božji karakter predstavljao uvelike krivo. U naletu osjećaja izletio je iz crkve, zamahnuo šakom prema nebu i rekao: “Ako je to Bog, ja Ga mrzim!” Nikada se nije vratio u crkvu, već je umjesto toga postao utjecajni ateist.

Ako poznajete kršćane prekrasnog karaktera, slavite Boga za to! Cijenite njihov primjer. Ali molim vas, doista vas molim da nikada ne temeljite svoje viđenje Boga na nekom čovjeku — bili to roditelji, pastor, svećenik ili bliski prijatelj, bez obzira na to kako se pobožnima činili. Muškarci i žene koji tvrde da poznaju Boga, trebali bi odražavati Njegovu pravu narav; ali nitko još to nije učinio na savršen način. Jedini temelj za poimanje Boga jest život i narav Njegovog Sina — Isusa Krista. Ako želite imati točnu sliku o Bogu, trebate osobno istraživati Kristov život.

Dok budete proučavali Kristov život, uvidjet ćete da Kristovo savršenstvo ne daje nikakvu izliku za grijeh. Ali isto tako ćete uvidjeti da Bog razumije naš problem i da nam je spreman pomoći. Doista je teško ne otvoriti srce takvom Bogu.

Na koledžu koji sam pohađao bilo je šest stotina ljudi, ali nisam mogao podnijeti samo jednog jedinog. On me je zbilja prezirao, ali mogu reći da je taj osjećaj bio obostran. Došlo je ljeto i ja sam posve zaboravio na njega, sve dok se usred praznikâ nije pojavio kao zamjena u našem tročlanom timu koji je radio među australskim grmljem. U sebi sam zajaukao i pomislio: “Dat ću ovom tipu 24 sata, a onda jedan od nas odlazi.” Mogao sam vidjeti kako su njegove misli o meni bile isto takve.

Tri tjedna nakon toga postali smo dobri prijatelji. Što se dogodilo? Kroz druženje je svatko od nas stekao veće znanje o drugome. Obojica smo razvili bolje viđenje drugoga, nakon čega se rodilo svjesno i ugodno prijateljstvo. Tako je i između nas i Boga — bolje poznavanje vodi boljem razumijevanju. A bolje razumijevanje vodi boljem odnosu te posljedično tome ugodnom i rastućem prijateljstvu.

Što je uzrok svemu tome? Komunikacija, razgovor, razmjena riječi i misli. Jeste li ikada pokušali započeti prijateljstvo držeći usta zatvorenima? Naravno da ne; nema prijateljstva bez komunikacije. Stoga, ako se želite zaljubiti u Isusa, razgovarajte s Njim i dopustite da i On govori vama. To je molitva.

Zašto da ne započnemo upravo sada otvaranjem svojega srca Bogu, našem nebeskom Prijatelju? To je vrlo jednostavno; u tome nema ničeg tajnovitog i duboko teološkog. Jeste li zahvalni što vam je On prijatelj? Ako jeste, recite Mu to! Recite: “Bože, stvarno mi je drago što si mi Prijatelj.” To je molitva! Jeste li depresivni zbog svojih grijeha? Recite Mu to! Recite: “Bože, moji grijesi su me stvarno dotukli.” To je molitva! Želite li stvarno biti očišćeni, želite li oprost? Recite Mu to! Imate li nekakvu posebnu molbu, primjerice, želju za većim znanjem o Bogu, za snagu da nadvladate određeni grijeh, za mudrost u vezi s nekom odlukom, za hrabrost da pozovete nekoga na sastanak, za ublažavanje boli vašeg uraslog nokta, za bolji molitveni život, za neobraćenog rođaka, za profesora koji vas gnjavi, za svijet koji treba Boga? Recite svojem nebeskom Ocu i božanskom Prijatelju sve o tome! On je Stvoritelj, On održava svemir i upravlja životima. Imate priliku osobno razgovarati s Njim, imate bez prestanka otvorenu liniju prema prijestolju svemira na kojemu sjedi — vaš Prijatelj.

Ispričavam se što je prethodni odlomak bio tako dugačak. Uvijek se uzbudim u vezi s dometom molitve. Jeste li znali da vam je u molitvi dopušteno smijati se i plakati? Rijetko plačem, ali zna mi se dogoditi, pogotovo u tihoj molitvi. Možete mi se rugati zbog toga, ali u mojem društvu molitvenih plačljivaca su David, Job, Jeremija, kao i osobe pred oltarom u petom pečatu Otkrivenja. Stoga, ako vam se plače pred Bogom zbog bilo čega, plačite, jer i to je molitva. Bogu možete povjeriti najdublje padove vašega života.

“U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!” (Psalam 62,9)

Edwin Gallagher

Prvo, zato što On kaže da to trebamo činiti. Drugo, jer priznavanje grijeha je Božje sredstvo za skidanje krivice s naše duše. Mi živimo iz dana u dan kažnjavajući se vlastitim krivicama. Krivica je nešto veoma razorno. Psiho-terapeuti, kao što je to bio i Siegmund Freud, govore: “Nemojte osjećati krivicu.” Ali to nije zadovoljavajući odgovor ljudima. Krivica uništava ljude. Isus kaže: Da vi ste krivi, ali ja ću uzeti vašu krivicu. Okreni se od stvari koja te čini krivim i imat ćeš mir.

Prisjetimo se kada smo nekome učinili nešto nažao. Mi smo se tada osjećali neugodno u njihovom prisustvu. Npr. posvađali smo se sa svojim bračnim drugom. Rekli smo mu dosta teških riječi. Osjećali smo se tada užasno neugodno. Nakon nekoliko sati ili nekoliko dana donijeli smo odluku da se pomirimo. Došli smo svom bračnom drugu i rekli smo da nam je veoma žao što smo to učinili, a bračni drug je to isto rekao nama. Što se odjednom događa? Napetost koja je postojala kao da je isparila. Dolazi neki mir, olakšanje.

Postoji još jedan razlog zbog čega trebamo priznati svoje grijehe. Mi tada primamo na znanje da to što smo uradili je loše. Neki idu kroz život s parolom koja glasi: “Što je loše u tome, pa tako svi rade!” Kada priznajemo grijeh, time priznajemo da ono što radimo je stvarno loše. Obično kod priznanja grijeha bivamo općeniti: “Ja sam grešnik, oprosti mi”. To je dobro za početak, ali mislim da moramo biti malo određeniji.

Istina, ne možemo se uvijek sjetiti svakog grijeha. Ipak ako se i ne možemo sjetiti, trebamo priznati kategorije za koje smo krivi. Ako je netko lažov treba reći Gospodinu: Gospodine ja sam lažov. Ako imamo problema s prljavim mislima, recimo to Gospodinu. Ako imamo naglu narav, molimo se Bogu da je uzme od nas! Čuo sam često izjavu: “Živci su mi popustili”. Tu lošu narav ako je imate, dajte je Gospodinu. Nemojte reći: “Ah, ja imam naglu narav!” Kao da govorite o neizlječivoj bolesti. Bog vam može pomoći u vezi s tim. Kakvi god bili naši grijesi, priznajmo ih i dobit ćemo dodatni blagoslov. Budimo određeni. Ako smo možda nešto zaboravili, budimo uvjereni da će nas Gospodin na to podsjetiti, a mi ćemo Mu tada to priznati.

Doug Batchelor

Dugotrajan napor Mnogi ne uspiju nadvladati grijeh zato što misle da je prestati griješiti brzo i lako, kao kad uvečer završite s poslom i odete kući. Nije tako! Grijeh je zvijer koja vas drži za vrat s ciljem da vas uništi za vječnost.

Dok vi i ja ne shvatimo da je ono u čemu toliko uživamo zvijer, naši napori da pobijedimo bit će u konačnici uzaludni. A kao razlog tome navest ćemo da nam Bog nije htio pomoći. Međutim, pravi razlog bit će da nikada nismo shvatili s kakvim čudovištem imamo posla i da nismo donijeli konačnu odluku da ga se otresemo.

Spomenuo sam da odluku o prestanku trebamo donijeti u trenutku kad je kušnja prisutna. Moram vam reći da će se taj trenutak kušnje stalno ponavljati. I svaki put morate donijeti istu tešku odluku. Kao što vidite, grijeh je navika, a vjerojatno i navika u kojoj jako uživamo. Vi ste tu naviku izgradili stalnim ponavljanjem tijekom niza godina.

Morate izgraditi suprotnu naviku, a za to će trebati vremena.

Znam sve o onim sretnicima koji kažu da su bacili cigaretu i nikad je više nisu poželjeli. Hvala Gospodinu za njihovu tako brzu pobjedu. Ali uz svakog takvog kojeg sam sreo, bio je još jedan koji mi je rekao da je prestao pušiti prije pet godina, ali da ga dim cigarete još uvijek privlači. Oni koji su bacili svoje cigarete i nikad više nisu na njih pomislili čine jedan posto onih koji pokušavaju prestati. Ovdje govorim o devedeset devet posto drugih koji se bore i pokleknu, bore i pokleknu, bore i pokleknu – dok konačno ne pobijede.

Pitate: Mislite li reći da se moram znojiti i boriti čitavog ostatka svog života s tim čudovištem za vratom?

Ne ostatak vašeg života, već vjerojatno neko vrijeme. Mnogo ćete lakše nadvladati ako razumijete da je riječ o procesu. Manje ćete biti izloženi obeshrabrenju kad pobjeda ne bude došla preko noći.

Ne smijete zaboraviti da će Bog biti s vama kroz to dugo vrijeme. On vas je otkupio, znajući dobro za sve preuređenje koje treba obaviti u vašem životu, i kako će ono dugo trajati. On vas je prihvatio sa svim nedostacima prije nego što je potpisan ugovor, i On vas nastavlja prihvaćati tijekom postupka preuređivanja.

Više od svega morate razumjeti da čak i onda kad se zbog sebe osjećate najobeshrabreniji, vaše je spasenje nedirnuto dokle god vam je žao zbog toga grijeha i dokle god ga još uvijek želite savladati.

Osjećaj Božjeg praštanja tijekom tog dugog vremena – čak i ako ste pali stotine puta – najbitniji je za pobjedu. Zato nas Bog u Bibliji uvijek iznova uvjerava da će nam oprostiti ako se pokajemo.

Reagirajte istog trenutka Sjećate li se biblijskog izvještaja o Josipovom susretu s Potifarovom ženom? Ta se žena neumjesno zagledala u Josipa i stalno ga pozivala da „legne s njom“, ali ju je on uspijevao izbjegavati sve dok ga jednog dana nije našla samog u kući. „Legni sa mnom!“ rekla je i uhvatila ga za ogrtač.

Biblija kaže da je Josip tako naglo pobjegao iz kuće da je ostavio svoj ogrtač u njezinoj ruci. (Postanak 39,7-12) Mislite li da je Josip stao i divio se vatri koja je izbijala iz njezinih očiju?

Mislite li da je raspravljao sa sobom o mogućnosti „samo ovaj put“? Ako sam ispravno razumio što piše u Bibliji, Josip je tog trena napustio kuću.

To je jedini uspješan odgovor koji možete dati kad se suočite s kušnjom.

Ako samo trenutak zastanete i pustite svojoj mašti da uživa u kušnji, već ste joj popustili u svojim mislima, i velika je mogućnost da joj popustite svojim postupcima. Evo dva načina na koje trebamo trenutno reagirati.

Recite: Ne! Jeste li gledali kako dijete pokušava dobiti nešto od svojih roditelja? Ako dijete zaključi da ima i najmanju priliku dobiti ono što želi, ono će moljakati i cviliti dok mu se ne udovolji. S druge strane, ako roditelji čvrstim glasom kažu Ne!, dijete može cendrati još nekoliko minuta, ali će se uskoro zadovoljno igrati s nečim drugim.

Um odrasla čovjeka u biti radi na isti način. Primjerice, ako mislite da postoji i najmanja mogućnost da pojedete onaj komad kolača na stolu, u ustima će vam poteći sline i bit će vam teško ostaviti ga na tanjuru. S druge strane, ako kažete sebi odlučno Ne! u trenutku kad vam na um dođe misao da pojedete taj kolač, ubrzo ćete na njega zaboraviti.

Um se prilagođava onome što zna da ne može promijeniti, a vi možete sebi reći Ne! isto tako odlučno kao i svatko drugi. U slučaju kušnje obično ste jedini koji može reći Ne.

Molite se. Drugi način trenutnog reagiranja je molitva. Recite: „Bože, daj mi snage da sada nadvladam ovu kušnju.“ Ustanovio sam da pobjeđujem kad se istog trena molim za snagu da nadvladam neku određenu kušnju; ali kad se ne molim, ne pobjeđujem.

Zapravo, molitva za pobjedu je isto tako dobar test da vidite želite li stvarno nadvladati neku kušnju. Ako oklijevate, onda joj se niste odlučili oduprijeti, jer biste joj voljeli popustiti još ovaj put. Kušnja neće nestati dokle god niste spremni reći Ne! i tog trenutka moliti za pomoć.

Što reći za nepoznate grijehe?

Neki se brinu da se možda ne sjete svih grijeha koje bi Bog želio da nadvladaju. Postoji jedna vrlo jednostavna molitva koja će to u potpunosti riješiti. Samo recite: „Gospodine, pokaži mi što trebam svladati da bih mogao napredovati u Isusu.“ Znajte da Bog nikad ne pokazuje ljudima sve njihove grijehe odjednom. Što god vam je sada otkrio, radite na tome – i ne brinite se za ostale dok vam ih ne pokaže.

Dokle god vam je iskreno žao zbog vaših grijeha i loših navika, i dokle god ih želite nadvladati, nalazite se u spašenom stanju, čak i ako ih možda niste sve pobijedili.

Među najpoznatijim „nepoznatim“ grijesima su oni koji su povezani s našim strahovima i brigama. Ne mislim reći da je grijeh postati depresivan, ili imati kompleks manje vrijednosti, ali takva negativna stajališta ponekad nas navedu da učinimo i kažemo nešto što je jako glupo, i sprečavaju nas da u svom životu ostvarimo svoj puni potencijal.

Sjećate li se Isusove usporedbe o povjerenim talentima? Zapisana je u Mateju 25,14-30. Neki čovjek, koji je odlazio na duži put, predao je imanje svojim slugama. Jedan je primio pet talenata, drugi dva, a treći jedan. Do vremena kad se gospodar vratio, onaj koji je primio pet talenata i onaj s dva talenta udvostručili su svoj ulog. Kad se vratio, gospodar ih je bogato nagradio nakon što su predali ono što su zaradili.

Međutim, čovjek s jednim talentom je zakopao taj talenat zbog straha da ga ne izgubi, pa je gospodar naredio da ga bace „van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba“, što je biblijski izraz za vječnu propast. (Matej 25,30) Taj sluga nije kažnjen zbog nekog teškog grijeha poput ubojstva ili preljuba.

Kažnjen je zato što ga je strah zadržao da ostvari svoj puni potencijal u životu.

Nas ljude muče svakojake vrste straha. Nazivamo ih depresija, kompleks manje vrijednosti, tjeskoba i tako dalje.

Ne mislim reći da ste, zato što se danas možda osjećate potišteni, krivi za neki veliki grijeh. Ali ako vas ta potištenost stalno sprečava da dosegnete puni potencijal koji vam je Bog namijenio, onda je riječ o grijehu. Rješenje ovog problema jest da morate pobijediti depresiju.

O depresiji i tjeskobi su napisane mnoge knjige, a mnogo toga je još uvijek ostalo neizrečeno, pa teško možemo očekivati da ćemo taj predmet obraditi i na ovom mjestu. Međutim, predložio bih vam način koji je meni pomogao, i svladat ćete depresiju i tjeskobu.

Kažite: „Gospodine, pomozi mi da shvatim pravi način razmišljanja. Pokaži mi pravi način osjećanja.“ Prije ili kasnije vama će zavladat bolji osjećaj i vi ćete shvatiti da je to stanje u kojem biste htjeli biti sve vrijeme. Kad se to dogodi, zahvalite Bogu za novi osjećaj i održavajte ga što duže možete. Taj novi osjećaj će nestati, možda nakon dvije, tri ili pet minuta.

Onda recite: „Gospodine, vrati mi ga!“ Možda će za to trebati dan-dva, ali nakon nekog vremena on će se vratiti. Opustite se dok ne dođe, a onda ga održavajte što duže možete. Svaki put kad nestane, nastavite se moliti da se vrati.

Nakon nekoliko dana ili tjedana otkrit ćete da taj novi osjećaj traje duže, a depresija kraće. Događalo se da sam ponekad danima bio depresivan. Danas sam rijetko kad depresivan jer sam pobijedio taj osjećaj.

Otkrio sam da na tako jednostavan način mogu savladati svaki strah, svaku tjeskobu i svaki kompleks manje vrijednosti. Ne sumnjam da i vi to možete.

Isus ima vrlo visoke namjere za vas i za mene. Pavao je rekao da Bog „prema snazi što silu svoju očituje u nama, može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti“. (Efežanima 3,20) To za mene znači napredovati u Isusu.

Marvin Moore

Ovo napredovanje u Isusu je zajednički pothvat Boga i nas, i čudesno je što sve možemo postići kad surađujemo. Premda može zvučati čudno kad kažemo da pomažemo Bogu u Njegovom dijelu ovog postupka, to je istina.

Jako se malo može dogoditi u preobrazbi našeg karaktera da bi postao sličan Isusovom, ako ne surađujemo s Bogom.

Mi možemo učiniti dosta toga.

Proučavanje Biblije. Božji udio je, prema onom što smo saznali, preobraziti ili obratiti naše srce tako da u njemu umjesto sebičnosti vlada ljubav.

I premda je istina da mi ne možemo izvršiti tu promjenu, mi možemo učiniti mnogo u suradnji s Njim.

Proučavanje Biblije je nešto što možemo činiti u suradnji s Bogom. Evo biblijskog retka koji nam pomaže da to razumijemo: „Jer ste ponovo rođeni, ne iz raspadljiva, nego neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga.“ (1. Petrova 1,23) Kad uklonite sve osim najbitnijih riječi, ovaj tekst želi reći da smo nanovo „rođeni É riječju … Boga“. Vjerujem da nam je svima poznato da je Biblija Božja riječ. Tako možemo reći da se nanovo rađamo zahvaljujući Bibliji.

Božja duhovna sila je u Njegovoj Riječi, i kad čitate Bibliju, ta sila preobražava srce. Zapazite kako to kaže pisac Poslanice Hebrejima: „Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.“ (Hebrejima 4,12) Premda smo vi i ja nemoćni da promijenimo svoje vlastito srce, mi možemo učiniti nešto što će unijeti Božju snagu u naš život. Možemo čitati Bibliju, i Njegova sila koja se nalazi u Njegovoj Riječi preobrazit će naša srca.

Sjećate li se Joeove farme? Joe je morao čupati korov i sjeći grmlje, preorati njive i posijati sjeme. Je li išta od toga učinio Bog? Naravno da nije. Koliko mi je poznato, Bog Joea čak nije ni podsjetio da to učini.

Jeste li možda čuli da je Bog došao nekom poljodjelcu i rekao mu: „Sine, evo pluga, a evo i sjemena; a sad kreni na posao.“ Ja nikad nisam čuo za tako nešto.

Isto tako nikad nisam čuo da je Bog zapovjedio nekome od svoje djece, pružajući mu Bibliju: „Sine moj, kćeri moja, evo moje Riječi. Uzmi je i čitaj!“ Ne, Bog sve to prepušta nama.

Ako odlučimo biti toliko zaposleni da nemamo vremena uzeti u ruke Božju riječ, to je naša odluka i On se neće miješati. Njemu je drago kad odvojimo vrijeme za proučavanje Njegove Riječi, ali nas neće prisiliti da to činimo.

Molitva. Ne poznajem niti jedan poseban biblijski redak koji bi rekao da Božja preobražavajuća sila ulazi u naš život kroz molitvu, ali vam iz osobnog iskustva mogu reći da se to događa kad se kršćanin moli.

Jedan mi je kršćanski psihijatar rekao: „Kad bi kršćani znali kako da se mole, vi pastori mogli biste osloboditi i izliječiti svakoga tko dolazi u moju ordinaciju.“ Tijekom godina otkrio sam da je to što je rekao moj prijatelj psihijatar prava istina. Naučio sam kako se moliti učinkovito da mi stvarno pomaže u savlađivanju srdžbe, straha i požude. Upravo to Isus kaže: „Bdijte i molite da ne padnete u napast!“ (Matej 26,41) Molitva je još nešto važno što vi i ja možemo učiniti da u svoj život unesemo Božju preobražavajuću silu. Bog neće ući u vaš dom, uprijeti prst u pod i reći: „Spusti se na koljena!“ On previše poštuje našu slobodu izbora da bi učinio tako nešto. Ali ako se mi odlučimo moliti svakoga dana, mnogo ćemo brže napredovati u Isusu.

Dolaženje u crkvu. Možda će vas iznenaditi ako kažem da je dolaženje u crkvu važan način da unesete Božju silu obraćenja i preobraženja u svoj život; ali to je istina. Zapazite što je Isus rekao: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima.“ (Matej 18,20) Neki kažu: „Ne moram ići u crkvu da bih bio spašen.“ Ili kažu: „Bog je moj Spasitelj, a ne Crkva.“ Naravno, u određenom smislu sve je to istina. Ja doista očekujem na Nebu sresti osobe koje nikad nisu prekoračile prag neke crkve, i savršeno je točno da je Bog, a ne neka Crkva, naš Spasitelj. Ali uvidio sam, gotovo bez iznimke, da oni koji tako što kažu, zapravo traže izgovore ne samo za to da ne idu u crkvu, već i da ne čine ništa što nam je Bog učinio dostupnim za suradnju s Njim dok napredujemo u Isusu.

Pretpostavimo da je Joe rekao svojem pastoru: „Ne moram orati svoju njivu niti posijati sjeme da bih mogao žeti.“ Joe bi vjerojatno bio u pravu. Ako je jedne godine sijao pšenicu, vjerojatno bi i sljedeće godine dobio pristojnu količinu samonikle pšenice. Ali hoće li se poljodjelac koji drži do sebe iz godine u godinu osloniti na samoniklu pšenicu?

Kršćanin kojemu je stalo da napreduje i postane sve sličniji Isusu koristit će svaku priliku da u svoj život unese Božju preobražavajuću silu, uključujući i dolaženje u crkvu.

Bog nam pomaže da obavimo svoj dio

Prije nego što počnemo razmatrati kako nam Bog pomaže da obavimo svoj dio, želio bih ponoviti što smo dosad naučili. Božji udio u pomaganju pri našem napredovanju u Isusu jest promjena naše sebičnosti, a rekli smo i o načinima na koje možemo surađivati s Bogom u onome što On radi. Naš udio, s druge strane, jest da promijenimo svoje loše navike. Vrijeme je da otkrijemo kako to činimo i kako nam Bog u tome pomaže.

Jeste li nekad promatrali kako malo dijete uči hodati? Počinje hvatajući se za namještaj i hodajući uz njega po kući. Nekoliko dana kasnije vidjet ćete kako podiže svoju stražnjicu obloženu pelenama, a onda se polako i nesigurno uspravlja na noge. Isprva samo tako stoji i smiješi se svima, a onda čini prvi nesiguran korak dok ga mama i tata ohrabruju.

Dakle, dolazi trenutak kad se u to uključuju i mama i tata. Drže ga za ruke i vode, a kad padne, podižu ga da opet stoji na nogama.

Ali mama i tata su mudri; oni neće prisiljavati svoje dijete da hoda. Umjesto toga, čekaju dok to ono samo ne pokuša. Kad ono odluči pokušati, mama i tata su ovdje da ga ohrabre, da ga drže za ruku i pomognu mu ustati ako padne.

Mislim da je ovo dobar primjer kako nam Bog pomaže da se riješimo loših navika. On nas ne prisiljava da ih pobijedimo. Umjesto toga, On čeka dok to nismo spremni sami pokušati, a onda nas hrabri, drži za ruku i pomaže nam ako padnemo.

Ovdje je ključna riječ odluka. Bog neće nikad prijeći preko našeg prava da biramo. Ako odlučimo nastaviti raditi ono što volimo, pustit će nas bez obzira kako to može biti pogubno za naše tjelesno ili duševno i duhovno zdravlje.

Primijenimo to u životu. Pretpostavimo da kad god ste zbog nečega frustrirani, imate lošu naviku uzimanja Božjeg imena uzalud. Od vašeg djetinjstva, svaki put kad vam je bilo odbijeno nešto što je vaša sebična narav željela, razljutili ste se i opsovali. I svaki put kad biste opsovali, navika psovanja je postala jača kad god biste se razljutili.

A onda vam je Bog jednog dana pokazao da je psovanje loše, i sada se, svaki put kad opsujete, osjećate neugodno. Ovaj osjećaj nelagode zove se osjećaj krivnje. Ako ste slični meni, onda ne volite taj osjećaj, ali je on jedan od

najboljih dokaza da u vašem životu djeluje Božja preobražavajuća sila.

Konačno jednog dana kažete: „Prestat ću psovati.“ Bogu je vrlo drago što ste to odlučili. On takvu odluku nije mogao donijeti umjesto vas, ali sada kad ste odlučili, On će vam pomoći da je ostvarite.

Pavao je rekao: „Sve mogu u onome koji mi daje snagu.“ (Filipljanima 4,13) Tako vam Bog pomaže da ostvarite svoju odluku. On vam daje snagu.

Bez Njegove pomoći vaše su odluke slične kulama od pijeska.

Jeste li stvarno odlučili?

Sad je vrijeme da razmotrimo najčešće pogrešno shvaćene aspekte kršćaninova sukoba s duboko ukorijenjenom grešnom navikom: Jeste li stvarno odlučili da želite prestati?

Mnogi krive Boga da im ne pomaže, a zapravo oni nikada nisu stvarno odlučili prestati. Mi kršćani učinit ćemo najneobičnije podvige kako bismo sebe prevarili, misleći da smo odlučili prestati, a zapravo nismo.

Jednog ću dana prestati Jedna od najčešćih pogrešaka jest odluka da ćemo prestati jednoga dana. Kršćani koji imaju ovaj problem znaju da bi trebali prestati i, teoretski rečeno, oni bi željeli prestati. Reći će:

 „Sutra ću se početi baviti ovim problemom.“ Ali odluku o prestanku treba donijeti u vrijeme kad je kušnja najsnažnija. Tu i jest problem, jer kad je želja za nečim u čemu stvarno uživate najjača, onda se sutra čini najboljim vremenom da počnete prestati. Sada možete nastaviti i činiti što želite, i još se uvijek osjećati pravednima zbog svoje odluke za sutra. Međutim, ne postoji odluka o prestanku koja nije povezana s kušnjom kojoj ste upravo sada izloženi.

Razmišljat ću o tome, ali neću ništa poduzeti Druga vrlo česta pogreška koju kršćani čine jest što se igraju s kušnjom u svojim mislima, uvjereni da dokle god joj ne popuste i ne počine djelo, u tome nema ništa loše. Ovakvo rasuđivanje krije u sebi dva problema. Prvi je:

Isus je rekao da je mentalno uživanje u grijehu isto tako zlo kao i sam čin.

Kao primjer uzeo je preljub, ali ovo načelo važi za mentalno uživanje u bilo kojem grijehu. Isus je rekao: „Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već – u svom srcu – s njom učinio preljub.“ (Matej 5,27.28) Drugi problem s mentalnim uživanjem u grijehu jest ono što nazivamo Evinim sindromom. Sjetit ćete se kako je Eva otišla do stabla spoznaje dobra i zla i kako joj se Sotona obratio preko zmije, a ona je ostala na tom opasnom mjestu i upustila se u raspravu s njim.

Pretpostavimo da želite smršaviti, a na stolu u blagovaonici nalazi se komad kolača. Ako taj kolač promatrate jedan trenutak, a onda ga uzmete i pomirišete, što mislite da bi mogao biti sljedeći korak? Uvjeravam vas da ćete ga prije ili kasnije pojesti.

Mnogi kršćani kojima nikad ne bi palo na um da počine preljub završili su tako što su ga počinili – zato što su dopustili da „slatka“ misao o preljubu tjednima i mjesecima prebiva u njihovoj mašti, prije nego što su počinili stvarno djelo. Ljudi koji ne nadziru svoja maštanja ne mogu pobijediti grijeh.

Jedanput učinjeno neće škoditi Većina ljudi zna da je pušenje vrlo štetno za zdravlje, ali začuđuje koliko njih nastavlja pušiti jednu cigaretu za drugom. „Još jedna mi neće jako naškoditi“, kažu i iz kutije izvlače još jednu cigaretu da je zapale. Naravno, pola sata kasnije sve se ponavlja s istim izgovorima.

Na nesreću, ti su ljudi u pravu. Jedna cigareta neće jako naškoditi. Ali problem je u tome što pitanje pušenja odbijaju riješiti sada, u trenutku kad je kušnja najsnažnija. To je ona ista pogreška koju čini osoba koja kaže da će sutra prestati.

Još jedan gnjevni ispad, još jedna nepoštena poslovna transakcija, još jedna prljava šala – ništa od toga nije štetno. Ali svako od toga je odbijanje da problem riješimo sada.

Samo malo neće naškoditi Jako blizu mudrovanju „Još jedna neće naškoditi…“ jest kad ljudi kažu: „Ovo malo neće mi naškoditi.“ Pretpostavimo, primjerice, da ste cijelog svog života uživali u listanju pornografskih časopisa, dok vam Bog jednog dana nije pokazao da je pornografija zlo, i vi ste odlučili s tim prekinuti.

Bacili ste čitavu svoju zbirku i prestali kupovati takve časopise. Ali onda ste jednog dana na kiosku primijetili oskudno odjevenu djevojku na naslovnici takvog časopisa. „Neću ga kupiti“, kažete sebi dok prilazite izloženim časopisima. „Zapravo, neću ga niti cijelog pročitati. Samo da malo pogledam naslovnicu i zavirim u umetak u sredini.“ To nije ništa drugo nego Evin sindrom. Današnji brzi pogled gotovo će sigurno prijeći u sutrašnji dugi pogled, a mnogi muškarci i žene su uvidjeli da „dugi pogledi“ završavaju u preljubu.

Marvin Moore

I drugo, morate se s njim upoznati. I zatim ćete u njega spontano imati povjerenje. S druge strane, ako postoji netko tko nije dostojan povjerenja, i vi ga upoznate, sasvim spontano nećete imati povjerenja u njega!

Osnovna postavka kršćanskog Evanđelja je da je Bog apsolutno dostojan povjerenja. Prema tome sve što trebate uraditi da biste stekli povjerenje u Njega jeste upoznati Ga. A kako ćete Ga upoznati? Na koji način upoznajete bilo koju drugu osobu? Da biste nekoga upoznali, morate održavati vezu s njim. A da biste održavali vezu s nekim morate odvojiti vrijeme. Odvajanje vremena za održavanje zajedništva s Njim jeste ono što donosi povjerenje. Tako, ako se želimo “boriti u dobroj borbi vjere”, (1. Timoteju 6,12) trudit ćemo se da se osobno upoznamo sa Onim tko je dostojan povjerenja. Nije moguće napredovati u sve boljem zajedništvu s nekim, ako se ne odvaja vrijeme za održavanje tog zajedništva.

Vrijeme. Želio bih vam ukazati na to da je ovo pojedinost ka kojoj mora biti usmjeren sav promišljeni napor u kršćanskom životu. Sav. Ne trošim ja dio vremena i napora na pokušaje da budem dobar a drugi dio na zajedništvo s Bogom. Sav svoj namjerni napor ulažem u to da provodim vrijeme s Bogom, a putem iskustva vjere i ovisnosti o Njemu On obavlja djelo spasenja u meni.

Koliko vremena? Sigurno da čitanje biblijskog teksta određenog za taj dan s rukom na bravi vrata neće biti dovoljno. Iz Isusove usporedbe između našeg tjelesnog uzimanja hrane i duhovnog uzimanja hrane možemo vidjeti koliko je važno da provodimo bar onoliko vremena hraneći se duhovno koliko vremena provodimo hraneći se tjelesno. A taj sat ili pola sata s Bogom i razmišljanja o Njemu je najvažnije vrijeme našeg dana. “O, ja nemam toliko vremena”, reći ćete. Ako nemam vremena za Boga, nemam vremena ni za sam život. Da li vjerujete u to?

Poznato je kako je televizija dokazala američkoj javnosti da vrijeme nikada nije problem. Na suvremeni način ponovno se potvrdila stara izreka da imate vremena za ono što stvarno smatrate važnim. Zato odvojite vrijeme za upoznavanje Boga!

Morris Venden

Konačno, mama je odlučila uzeti stvar u svoje ruke i isproba može li što pomoći. Budući da nije imala nikakvoga umijeća s alatom, predložila je Dragi da ona čita upute, a on da radi. I mališan je radio dok je ona glasno čitala mjere i način izrade modela. Za nekoliko dana drvo se pretvorilo u trkaći auto, grubo istesan, pomalo nakrivljenoga izgleda. Obojali su ga u plavo. Budući da nije vidio modele ostalih izviđača, Drago je bio ponosan na svoju “Plavu munju”, ma kako on igledao. Mama je dijelila radost s njime.

Tada je došla večer utrke. S plavim drvenim autom u ruci i ponosom u srcu, Drago se pojavio u dvorani. Ali se njegov ponos uskoro pretvorio u poniženje. Njegov je auto očito bio jedini model koji je napravilo dijete. Svi su ostali bili izrađeni u partnerstvu otac-sin, s prekrasnim sportskim šarama i svakovrsnim bojama. Izgledali su kao da će svojom brzinom progutati Dragin auto. Nekoliko se dječaka nasmijalo kada je vidjelo njegov neprivlačan, grub i nakrivljen model. Dodatna je neugodnost bila ta što je jedino on imao mamu pokraj sebe. Svi su ostali došli s očevima ili djedovima.

Utrka je tekla po načelu eliminacije slabijega. Iz kruga u krug Dragin se auto kvalificirao za daljnje utrke. Konačno, ostala su samo dvojica – Drago i još jedan dječak. Tek što se trebao čuti znak za početak posljednje utrke, Drago je podigao ruku i zamolio za kraću stanku. Objasnio je da se trebao pomoliti. Sve je stalo i zavladala je tišina. Dječak je kleknuo s igračkom u svojim rukama. Zatvorenih je očiju gotovo nečujno razgovarao s Bogom više od jedne minute. Zatim je ustao s osmjehom na licu i rekao da je spreman.

Publika okupljena u izviđačkome domu se okupila oko male staze. Dječak pored koga je bio otac položio je svoj auto na start. Učino je to i Drago. Na znak za početak utrke, dvije su igračke pojurile nizbrdo. Na iznenađenje svih, Dragin je grubo tesani auto za djelić sekunde prošao kroz cilj prije nego suparnikov. Drago je skočio u zrak i povikao: “Hvala!” Kada se pljesak okupljenih stišao, vođa izviđača je s mikrofonom u ruci prišao pobjedniku.

“Ti si, dakle, Drago, molio Boga da ti da pobjedu?”

“A, ne, gospodine. Ne bi bilo pošteno tražiti od Boga da vam pomogne poraziti drugoga. Ja sam ga samo zamolio za snagu da ne plačem kada izgubim.”

Djeca izgledaju kao da imaju više mudrosti nego mi odrasli. I to je ono što je Isus postavio kao uzor nama: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.” Mali Drago nije tražio od Boga da pobijedi, niti je molio za namiještanje rezultata. Dječak je molio za duševnu snagu da podnese rezultat, ma kakav on bio. Kada je te večeri prvi put ugledao ostale modele, u svom njihovome sjaju, nije rekao “To nije pošteno, ovi su dječaci imali pomoć svojih očeva”. Ne, on je otišao svome nebeskome Ocu obratiti se za pomoć. Mi odrasli možda previše vremena provodimo boreći se da na tuđim leđima izgradimo svoje svakodnevne pobjede, da postanemo prvi, molimo Boga da namjesti utrku u našu korist. Zato učimo od djece. Učimo da molimo za svoje životne bitke, ali ne tako da povrijedimo druge, već da sve podnosimo dostojanstveno. I još nešto – nemojmo nikada zaboraviti da nismo sami. Iako izgleda kao da smo usamljeni u svojoj borbi i da svi ostali imaju nekoga, naš je nebeski Otac uvijek uz nas, bilo da nam da pobjedu ili snagu da podnesemo poraz, te mudrost da iz toga nešto naučimo. Bilo kako, s njime na kraju uvijek dobivamo.

Željko Bošnjak

Nikad neću zaboraviti doživljaj na uskoj i neravnoj brdskoj cesti. Vozili smo brzinom oko 90 kilometara na sat kad smo iznenada stigli do oštrog zavoja. Naravno, s moje strane je bilo lakomisleno da u ovakvim uvjetima vozim brzo. Nisam primijetio nikakav znak upozorenja pa nisam računao na opasan zavoj. Odjednom smo se iznenada našli u neprilici u kojoj nam ništa drugo nije preostalo nego da viknemo: “Dragi Bože, pomozi!”

Zasigurno takva molitva i nije neka dojmljiva molitva, ali je to ipak bila molitva i Bog ju je čuo i odgovorio na nju. Osjetili smo kako se neka nadnaravna sila bori protiv našeg izlijetanja s ceste. Automobil se na kraju zaustavio na cesti. Nitko nije bio povrijeđen, osim što je jedna guma pukla, a naši živci su treperili.

Povjerenje kršćanina u to da Bog može i hoće pomoći kad Mu se moli ima znatno više vrijednosti od prethodnog upozorenja, službenika za osiguranje ili police osiguranja. Bog od nas očekuje da izbjegavamo svaki besmisleni rizik i čuvamo svoj život koliko god je to moguće. Ali kad se nađemo u opasnosti, možemo uputiti Bogu strelovitu molitvu i zamoliti Ga za hitnu pomoć.

Nekad su me uznemiravale misli da je Bog možda previše zaposlen da bi odgovorio na moju hitnu molitvu. Kako se On može brinuti oko toliko mnogo molitava koje Mu dolaze istog trenutka? Ima li On neki sustav po kojem ponajprije obrađuje naročito važne molitve i važne ljude? Kako može čuti moju jednostavnu molitvu, kao da je ona jedina koja je stigla do Njega? Pa k Njemu se podižu stotine, tisuće, čak i milijuni strelovitih molitava!

Clive Staples Lewis objašnjava to jednim primjerom: “Ako se, recimo, večeras u 22.30 sati milijun ljudi moli  Bogu, On ih ne mora sve istodobno saslušati u kratkom trenutku koji mi nazivamo 22.30. To i svako drugo vrijeme od početka svijeta za Njega je uvijek sadašnjost. Moglo bi se reći: Njemu stoji na raspolaganju čitava vječnost da bi saslušao hitnu molitvu pilota čiji je zrakoplov eksplodirao.” (C. S. Lewis, Beyond Personality, 15)

Zasigurno znaš kakvu radost pričinjava spoznaja da se možeš obratiti Bogu kad upadneš u nevolju. Pritom to nije sebično, jer nam je rekao: “I zazovi me u dan tjeskobe: oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti.” (Psalam 50,15)

Dokle god proslavljamo Boga, On nam je spreman pomoći kad smo u nevolji.

David se često molio kad je bio u opasnosti: “Smiluj mi se, moj Bože, jer me dušmanin hoće zgaziti, napadač me moj neprestano tlači. Dušmani moji nasrću na me povazdan, mnogo ih je koji se na me obaraju. Svevišnji, kad me strah spopadne, u te ću se uzdati.” (Psalam 56,2-4) “Navališe na me nesrećom, bijesno me progone … strah me samrtni spopade … groza me obuze. … Ja ću Boga prizvati, i Jahve će me spasiti.” (Psalam 55,4-6.17) Tako je on opisao bijeg od svojih neprijatelja.

Daniel se u vjeri molio Bogu i On ga je zaštitio od lavljih usta. Neposlušni Jona se molio iz trbuha velike morske životinje. Budući da je njegova molitva bila iskrena i ozbiljna, Bog je naložio ribi da ga izbaci na obalu. To naravno nije bila naročito ugodna okolnost za iznošenje molitve, a niti sama riblja utroba nije bila udobna.

Iako nam je Bog spreman pomoći kad smo u poteškoći, On nam još radije pomaže kad smo u duhovnoj nevolji. Isus nas je učio da se takve opasnosti bojimo više negoli kad je ugrožen naš zemaljski život. (Vidi Matej 10,28) Moramo se naviknuti obraćati Gospodinu kad nastupe kušnje. Kad smo često kušani, spremni smo se moliti.

Isus nam savjetuje: “Bdijte i molite da ne padnete u napast!” I još dodaje: “Duh je spreman, ali je tijelo slabo.” (Matej 26,41) Zapazimo da nas Isus opominje da bdijemo i da se molimo. U grčkom izvorniku je upotrijebljena riječ koja znači biti budan i biti na oprezu. Prava iskrena molitva zahtijeva potpunu zauzetost uma, volje i tijela. Ništa ne koristi moliti se za pobjedonosni život, ako se pritom ne sjedinimo s božanskom silom u borbi da tu pobjedu i ostvarimo. Besmisleno je moliti se za svladavanje naše neobuzdane želje za jelom, ako na kraju opet trčimo prema hladnjaku.

Moramo bdjeti i moliti se. Ništa ne koristi ako sjedimo pred televizorom i gledamo kriminalističke i nemoralne filmove, a istodobno se molimo: “Gospodine, ne dopusti da to na mene pogubno utječe.” Ustanimo i smjesta isključimo tu kutiju! Molitva ne nadomješta djelovanje, nego nas na njega usmjerava.

Isus je to još jednom ustvrdio: “Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim.” (Luka 21,36)

Vrlo je važno da razumijemo kakvu ulogu ima molitva, ako se želimo osloboditi nekih loših navika — primjerice prekomjernog jedenja, pušenja, uživanja droge, spolnih nastranosti, bluda, samoljublja, uživanja u svjetovnim zabavama ili fanatičnog bavljenja sportom. Neke navike nas mogu tako obuzeti da ih se nikako nećemo moći osloboditi.

Nikad se nećeš osloboditi neke loše navike ako se ne moliš; ali ako se samo moliš a ne činiš ništa drugo, tada ćeš još više dospjeti pod njezin utjecaj. Mi se ne možemo osloboditi nekog grijeha ako ga stalno imamo pred očima, nego samo ako gledamo Isusa.

Ako se moliš za pobjedu, moraš se stvarno povjeriti Isusu. Nemoj se uopće moliti: “Gospodine, pomozi mi da to ostavim,” — ako si i nadalje siguran da ćeš to činiti. Pobijediti možeš samo onda kad sa sigurnošću možeš reći: “Gospodine, predajem Ti svoje grijehe i sebe samoga; molim Te, oprosti mi i daj mi snage. Imam povjerenja u Tvoje obećanje da nećeš dopustiti veće kušnje nego što ih mogu podnijeti. (Vidi 1. Korinćanima 10,13) U Isusovo ime Te molim za pobjedu. Zahvaljujem Ti, Gospodine, što ćeš mi pomoći nadvladati grijeh. Čvrsto sam odlučio da Ti više ne griješim, ma kako kušnja bila teška. Gospodine, pomozi mi da mogu ustati s molitve u sili Svetog Duha i u povjerenju da mi možeš pomoći.”

Istodobno kada si završio molitvu, ustani i djeluj stvaralački. Čini nešto što traži tvoju punu snagu i odanost, što može odvratiti tvoju pozornost od problema koji te muči. To je Isus mislio kada je rekao: “Bdijte i molite…”

Želio bih ti skrenuti pozornost na jednu Isusovu posebnu molitvu. “A Isus podiže oči i reče: ‘Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao.’” (Ivan 11,41) Isus je izgovorio ove riječi prije nego što je pozvao Lazara da ustane iz groba. On se zahvalio svojemu Ocu što je uslišao Njegovu molitvu još i prije nego se to uopće moglo vidjeti. To je vjera. Vjera je povjerenje u Boga. Ona je osnova svake molitve za koju želimo da nam bude uslišana. Zato Isus kaže: “Sve što s vjerom zamolite, dobit ćete.” (Matej 21,22)

Jakov, Gospodinov brat, naglašava to isto kad kaže: “Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja, jer je onaj koji sumnja sličan morskom valovlju koje vjetar podiže i tamo-amo goni. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od Gospodina.” (Jakov 1,6.7)

Ako se u molitvi boriš za neku pobjedu, ne pitaj se hoće li ti ona biti stvarno darovana, nego drži Boga za riječ. On je obećao pobjedu; Krist je živio i umro da bi ti je osigurao. Na tebi je da tu Njegovu pobjedu odsad promatraš kao svoju i da u molitvi primaš snagu od Njega. To se mora činiti više nego jednom dnevno; kad naiđu kušnje, pobjedu ćeš morati zadobiti svaki put iznova. Moli se čim osjetiš potrebu, jer je kobno čekati da te nadvlada kušnja. Zaustavi Sotonu vani, kod vrata.

Svaki put kad želiš ostati nepoljuljan, izbaci neku od svojih loših navika i na njezino mjesto stavi dobru. Često će to biti gruba borba, ali to je tako važno da je Isus rekao: “Ako te na grijeh navodi ruka tvoja, odsijeci je! Bolje ti je kljastu ući u život nego s dvjema rukama otići u pakao — u neugasivi oganj.” (Marko 9,43)

Ovom slikom Isus jasno kaže da se u odnosu na radost i vječnu zajednicu s Gospodinom isplati svaka borba i svaka žrtva.

Ma kako veliki bili tvoji problemi i ma kakva kušnja pala na te, Božjom pomoću već sada možeš izboriti pobjedu!

Budi odlučan oduprijeti se Sotoninom došaptavanju, umjesto da ga slušaš i slijediš. Onog trenutka kad osjetiš da ćeš biti kušan, klekni na koljena i povjeri se Bogu.

Gledaj na Isusa koji te želi osloboditi, i za kratko ili duže vrijeme tvoja sadašnja slabost bit će dokaz neizmjerne Božje snage koja će ti biti dodijeljena kroz jednostavnu molitvu punu povjerenja.

Edwin Gallagher

Elektronička pošta, tekstualne poruke, mobilni telefoni i pageri znače da je posao postao sve složenija cjelodnevna operacija za one koji su tehnički osposobljeni. To također znači da su radna mjesta iznimno ranjiva i osjetljiva na konkurenciju iz bilo kojeg mjesta na Zemlji. Povećanje opsega poslova i neuskladivi rasporedi obveza oduzeli su obiteljima stabilnost i trajnost. Mjesto na kojemu ćete živjeti više ovisi o slučaju nego o izboru. I uža i proširena obitelj se raspadaju.

Kako da zadržimo i sačuvamo vjeru u ovom sekularnom, postmodernističkom okruženju? Zauzimanje obrambenog stava, život u strahu i sumnja u svakoga tko se razlikuje od nas nisu rješenje. Umjesto toga, trebali bismo agresivno iskoristiti stvarnost Božje istinske prisutnosti u ovakvom novom svijetu. To znači da trebamo razviti živu vezu s Njim na istim mjestima na kojima je Njegova prisutnost ili odbačena ili zloupotrijebljena. Ali, kako da uspostavimo živu vezu s nekim koga ne možemo vidjeti, čuti ili dodirnuti? Kako da Bog danas postane stvaran u našem životu?

Mjesto na kojemu trebamo početi je naš molitveni život. Kao što sam već ranije ustvrdio, pojava slabosti u osobnom molitvenom životu sadrži prva dva koraka na putu prema sekularnoj promjeni. Zato trebamo usporiti, razmisliti i potražiti Njegovu prisutnost. Najjasnija poruka o Bogu koju će većina sekularnih ljudi ikada vidjeti i čuti je upravo ona koju će “pročitati” u životu nekog kršćanina kojega poznaju.

Uspješni odnosi se grade na dvostranoj komunikaciji — na slušanju i pričanju. Mi učimo o drugim osobama slušajući, i otkrivamo svoju skrivenu osobu govoreći o onome što nam se čini važno. Zamisao o razgovoru s Bogom nije čudna. Svi smo upoznati s pojmom molitve. Međutim, jednostrana komunikacija i jednostrani odnos brzo zastarijevaju i gube privlačnost. Kad je riječ o nekome koga ne možemo vidjeti, čuti i dodirnuti, slušanje može postati prilično izazovno.

Proučavajte kao dio života

Jedan od ključeva žive veze s Bogom u sekularnom postmodernističkom svijetu jest da naučimo kako slušati glas koji većina ljudi nikada nije čula. Najuobičajeniji način kojim se vjernici služe da postignu taj cilj je čitanje Biblije i drugih knjiga i članaka koji govore o Bogu.

Dakle, mjesto na kojemu najbolje možemo čuti Božji glas danas nalazi se u Njegovoj pisanoj Riječi i u drugim spisima visoke duhovne vrijednosti.

Život molitve

Kad je riječ o odnosu prema Bogu, razgovarati s Njim u molitvi izgleda da ima više smisla nego slušati nekoga koga ne možete čuti. Osobni molitveni život vjerojatno predstavlja najveći izazov s kojim se većina kršćana suočava. Ja sam se puno puta osjećao kao gubitnik u molitvi. Međutim, tijekom godina sam naučio nekoliko činjenica koje su mi vrlo korisne. Mislim da bi neke od tih činjenica bile korisne i vama:

1. Pri molitvi zauzmite onaj stav koji vam najviše odgovara. Nema nijednog propisanog stava pri molitvi. Neki ljudi će vam reći da je jedini ispravan stav da u molitvi budete na koljenima, sa zatvorenim očima i sklopljenim rukama. I, da budem pošten, to je upravo stav koji najčešće zauzimam pri molitvi. Ali, molitve opisane u Bibliji govore o mnoštvu raznovrsnih položaja tijekom moljenja. Biblija opisuje ljude kako stoje, kleče ili leže ničice. Neki su se molili otvorenih očiju, a neki zatvorenih. Molili su se sklopljenih ruku ili ruku ispruženih prema nebu. Povezati se s Bogom tijekom molitve je mnogo važnije od položaja koji zauzimate. Zauzmite položaj koji vam najviše odgovara. Ključno je da usredotočite svoje misli na Boga i smanjite vanjske utjecaje.

2. Usredotočite misli na Boga tako što ćete Mu napisati pismo. Drugi način da usredotočite svoje misli jest proces pisanja. Ali, kad je riječ o molitvi, pisanje je upućeno samom Bogu. Pisati molitvu je kao da Bogu pišete pismo. To se može pretvoriti u prekrasno iskustvo. Ja to uvidim svaki put kad si uzmem vremena da pažljivo sročim riječi i stavim ih na papir. Molitva tako postaje još značajnija. Cijeli proces pisanja mi pomaže da kažem Bogu upravo ono što želim, ono što Mu inače ne bih rekao na neki drugi način.

Ukoliko vam zamisao o “zbirci molitava” izgleda pomalo čudno, sjetite se da je najveći dio Psalama zapravo niz pisanih molitava. Ukoliko ste vješti na računalu, možete razmišljati o pisanju molitava kao o elektroničkim pismima koje upućujete Bogu umjesto da mu pišete pismo. E-mail nas je naučio da je moguće izgrađivati odnose s drugima čak i kad nismo osobno prisutni. Iz nekih razloga ljudi su skloniji da budu pošteniji dok pišu e-mail nego kad komuniciraju na bilo koji drugi način. Spremni su u e-mailu izraziti ono što nikad ne bi napisali u formalno pismo ili rekli čovjeku u lice. Prema tome, poslati e-mail Bogu može biti uspješan način da unaprijedite svoj molitveni život.

3. Neka molitva izražava bît. Čovjek se može lako moliti kad u molitvi nakratko posjećuje misionare i literarne evanđeliste i moli se za njihov duhovni odnos s Bogom. Jedan od razloga zašto molitva može biti potpuno nepovezana sa svakodnevnim životom krije se i u tome što mi često zanemarujemo iznijeti Bogu upravo ono što nam je važno. Molitva postaje stvarno značajna jedino kad se potpuno otvorimo pred Bogom, kad Mu iznosimo svoje najdublje misli i tjeskobe. Molitva je prilika kad možete govoriti i o onome o čemu ne razgovarate ni sa svojim bračnim drugom. Zapravo ništa od onoga što bismo mogli reći Bogu neće Ga iznenaditi. On već unaprijed sve zna, mnogo prije nego što smo smogli snage doći pred Njega, i On nas voli upravo takve kakvi jesmo.

4. Dopustimo Bogu da odgovori na naše molitve. Druga uspješna molitvena metoda jest da pružimo Bogu priliku da odgovori na naše molitve. Lako je protrčati kroz popis naših molitvenih zahtjeva i onda nastaviti sa svojim svakodnevnim poslovima, nikad ne očekujući da nam Bog stvarno odgovori na neki način. Umjesto toga, uzmite olovku i papir, stavite ih pred sebe i čekajte. Kad završite molitvu, uzmite olovku i pišite sve što vam padne na um. Nešto od toga može biti nevažno i bez mnogo veze. Međutim, u tišini Bog ponekad može odlučiti utjecati na srce na neki poseban način koji će se pokazati kao božanski.

Jednoga dana objavio sam na predavanju tu misao. Jedan student iz Kanade bio je potaknut da to iskuša te večeri. Nakon molitve imao je ponovljeni osjećaj da jedna žena u Kanadi želi razgovarati. Budući da je u to vrijeme njegova supruga bila u Kanadi, ne tako daleko od mjesta u kojemu je ta žena živjela, odlučio je pozvati svoju suprugu telefonom i zamoliti je da razgovara s njom.

Sljedećeg dana supruga ga je nazvala i rekla da nije mogla stupiti u vezu s tom ženom. On ju je molio da ne odustane. Bio je snažno osvjedočen da Gospodin ima neki razlog da upravo u to vrijeme netko treba stupiti u vezu s njom.

Supruga je nazvala još jednom. Ovaj put je žena odgovorila. Njezin odgovor je bio zaprepašćujući. “Prije osam dana umro mi je suprug, i upravo sam se vratila kući od liječnika koji me je obavijestio da imam rak. Sjedila sam kraj telefona i pitala se je li ikome stalo do mene.” Student iz Kanade nije više imao razloga sumnjati da Bog i danas razgovara sa svojim narodom.

5. Naglasak na zahvalnost. Jedan od mojih najomiljenijih propovjednika, Glenn Coon, obično je naglašavao tekst iz Nehemije 8,10: “Radost Jahvina vaša je jakost.” On je čvrsto vjerovao da se tajna duhovne sile krije u radosti koja dolazi od duha zahvalnosti i slavljenja. Nitko ne može ostati žalostan dugo vremena ako se neprestano podsjeća na načine na koje je Gospodin obogatio i blagoslovio njegov život.

Coon je predlagao da svakog jutra provedemo malo vremena zapisujući deset razloga za zahvalnost Bogu.  Tijekom dana svaki od tih razloga treba postati osnova za kratku molitvu. “Hvala Ti, Gospodine, na čistom zraku!” “Hvala Ti, Gospodine, na crvenim ružama koje sam dobio!” “Hvala Ti, Gospode, što sam živ!” Vrlo “prizemne” i praktične molitve! Iako ovo može izgledati mnogo pojednostavljeno, znam na temelju iskustva da djeluje. Kad se zahvaljujemo Gospodinu na posebnim djelima kojima je utjecao na naš život, naše srce je puno neizrecive radosti, povjerenja i zahvalnosti. Ništa nam ne može tako uljepšati život kao duh zahvalnosti i slavljenja!

Pronaći vrijeme

Kako pronaći vremena za proučavanje i molitvu usred strašnog tereta odgovornosti koji većina od nas nosi i pod kojim se lomi? Zapravo, vrlo malo ljudi ima na raspolaganju dovoljno vremena da završi sve što želi završiti tog dana. To znači da je na nama da odlučimo što je doista vrijedno našeg vremena, a što nije. Vi ništa ne možete dodati svojemu životu — ukoliko nešto ne oduzmete iz njega!

Problem je u tome što većina od nas ne želi učiniti takav izbor. Mi se trudimo obaviti sve što se postavi pred nas, i to nam doista ne uspijeva. Neizbježno, mi žrtvujemo ili obitelj, ili molitveni život — ili i jedno i drugo — na oltaru naše neodlučnosti. Kad netko zatraži od mene da prihvatim neko zaduženje ili posao, ja si postavljam pitanje: “Koju ću aktivnost morati izostaviti? Je li to novo važnije i zanimljivije od onoga što moram izostaviti?” Ako mi ne budemo birali, sam život će birati umjesto nas! I možda ćemo biti nesretni zbog njegovog izbora.

Sve to ostavlja velike posljedice na naš duhovni i molitveni život. Naše vrijeme s Bogom često istisnu manje važni poslovi. Prema tome, prvi korak u čvršćoj zajednici s Bogom je pravljenje popisa prioriteta u našem životu.

Činjenica je da se snaga volje jača uporabom. Odluči da ćeš Boga staviti na prvo mjesto. Kaži to glasno! Piši o tome svojim prijateljima. Odluči što mora otići iz tvojega života ukoliko tvoje duhovno iskustvo treba rasti. Budi pažljiv u dodavanju novih zaduženja i odgovornosti. U svom duhovnom životu, iznad svega ostalog, moramo imati na umu riječi apostola Pavla: “Ali kažem samo jedno …” (Filipljanima 3,13)

Vjera na djelu

Živa veza s Bogom započinje, naravno, s vremenom koje provodimo slušajući Njegov glas iz Njegove Riječi i razgovarajući s Njim u molitvi. Ali ako je naša veza s Bogom ograničena samo na vrijeme provedeno u proučavanju i u molitvi, neće imati na nas onaj trajni utjecaj koji nam je nužan. Bez konkretne, praktične vjere koja djeluje u našem životu, duhovno iskustvo će lako biti ograničeno na sáme misli. To bi moglo dovesti do shizofrenog stanja u kojemu vjera utječe na naš život samo kratko vrijeme tijekom dana, nakon kojega dolazi bitno posvjetovljeno postojanje u ostatku vremena. Ako trebamo postići promjenu u sekularnom svijetu, naš odnos s Bogom mora dolaziti do izražaja upravo tamo gdje se to može vidjeti.

Jon Paulien

Uzmimo za primjer slonove. Oni mogu i mnogo više od samoga micanja ušima. Oni svojim ušima lagano lepršaju. Takvi pokreti doprinose boljem hlađenju unutar krvnih sudova uha. A kada se krv u uhu rashlađuje, tada se pomalo rashlađuje i unutrašnjost tijela slona, što je veliko olakšanje na tropskim vrućinama.

I zečevi također koriste svoje uši za sličnu namjenu. Pogledajte kako ima uši stoje uspravno dok trče. Zračna im struja hladi krv dok nevjerojatno brzo jure bježeći od grabežljivaca. Samo, zečevi ne lepršaju ušima. Oni ih okreću. Oni svoje uši mogu okrenuti u bilo kom pravcu, tako da ne moraju okretati glavu osluškujući zvukove iz raznih pravaca.

Mi ljudi ne možemo okretati svoje uši poput zečeva, ali smo ponekad u takvim situacijama da moramo zamoliti nekoga da okrene svoje uho i čuje nas kada imamo potrebu da nas ta osoba sasluša. Mi, naravno, ne očekujemo da ljudi zapravo okrenu svoje uši dok im govorimo, to je samo izraz. Time izrazom mi više želimo da netko prema nama okrene i svoje oči, kako bismo bili mirni da je obratio pozornost na nas.

Postoji redak u biblijskim psalmima koji kaže: “Ljubim Jahvu, jer čuje vapaj molitve moje: uho svoje okrenu k meni u dan u koji ga zazvah.” Osoba koja je ovo napisala iskazala je povjerenje u Boga smatrajući da je on slušao izgovorenu molitvu u vrijeme velike duševne potrebe. Pisac psalma je vjerom znao da je Božje uho bilo okrenuto k njemu. Iza toga izraza, rekosmo, stoji uvjerenje da je Bog okrenuo i svoje lice k molitelju te pozorno saslušao riječi ljudskoga srca.

Ponekad se pitamo sluša li Bog zapravo naše molitve. Mi ne vidimo njegove oči, njegovo lice. Mi ne znamo kada je okrenuo svoje uho da nas čuje, pa tako ne znamo obraća li pozornost na nas. Ali nam Biblija jasno govori da Bog sluša: “Jer siromahe Jahve čuje, on ne prezire sužanja svojih.” “Gospodin će me uslišati kad ga zazovem.” A o općemu Božjem sveznanju nadahnuti pisac kaže: “Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio. Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: ‘Nek’ me barem tmine zakriju i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!’ – ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.”

Bog vas čuje. Njegovo uho, točnije, njegovo je lice okrenuto k vama uvijek kada vi svoje srce okrećete njemu. On čuje svaku molitvu, vašu tihu pjesmu, vaš šapat u dubokoj potrebi. Samo nastavite obraćati mu se svakoga dana i vaše će srce sve više imati mir da je Božje uho okrenuto baš k vama i spremno da čuje ono što imate podijeliti s njime.

Željko Bošnjak

Molitva je dijalog između onoga koji vjeruje i Boga – dijalog ljubavi. To je dvosmjerna komunikacija koja podrazumijeva i govorenje i slušanje. Molitva nije potpuna ako smo samo mi ti koji govorimo a očekujemo od Boga da samo sluša. Istinska molitva zahtjeva oboje, slušanje i govorenje.

Kada je Isus rekao: “Ovce moje slušaju glas moj,” On je mislio da ljudi koji zaista vjeruju u Njega prepoznaju Njegov glas i reagiraju na njega. Konstantno su na toj frekvenciji i spremni su odgovoriti na Njegov poziv. To je vrsta slušanja kojeg prava, istinska molitva zahtjeva.

Neki je turista primijetio kako pastiri zovu svoje ovce, jednu po jednu, iz tora i vode ih na pašu. “Bi li mi dozvolio da ja zovem tvoje ovce?” upitao je stranac jednog od pastira. “Naravno,” odgovorio je pastir uz osmijeh, i rekao mu što da kaže. Stranac je pozvao ovce da izađu napolje koristeći točno one riječi koje mu je pastir rekao da koristi. Ovce se nisu ni pomaknule iako je zvao nekoliko puta. Konačno, pastir je iskoračio i pozvao ovce koristeći iste riječi kao i stranac. Kao odgovor na njegov poziv, ovce su počele izlaziti iz tora i slijediti ga prema pašnjaku. Poznavale su njegov glas.

Molitva se svodi na to da slušamo glas našeg Pastira. Stoga, kada se molimo, vjerojatno je važnije da slušamo nego da govorimo. Bog ima mnogo više da kaže nego ti ili ja. Prije nego što požurite na molitvu sa vašim potrebama i zahtjevima, budite obazrivi prema onome što Bog vam pokušava reći.

Čuti Boga, također znači spremnost da Ga poslušate. Bog se ne obraća ljudima samo da bi im dao šansu da odluče žele li Ga poslušati, On govori onima koji Ga shvaćaju ozbiljno i stoje spremni poslušati što god On kaže.

Kada slušate, postarajte se da budete sigurni da je glas koji slušate, glas Pastira. Postoje i drugi glasovi koji viču i bore se da odvrate vašu pažnju: glas zloga, glas ovoga svijeta i unutarnji glas vaših vlastitih strasti i želja. Što bolje poznajete Pastira sigurniji ćete biti kada čujete Njegov glas. Ako ste nesigurni, molite se Bogu da otvori vaše uši da bolje čujete Njegov glas a slabije glasove neprijatelja. On će to rado učiniti za vas.

Ako vam je ovo sve novo i niste naviknuli slušati, počnite tako što ćete tražiti da On uskladi vaše uši da bi čule Njegov glas. Budite svjesni da je On tu. Očekujte da čujete Njegov glas.  Budite spremni da Ga čujete u bilo koje doba dana sa bilo kojom svrhom. I budite spremni odgovoriti na poziv!

Alvin Vandergriend