Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se krila svakoga trenutka raširiti, zablistati šarama i da će kukac poletjeti. Čak ga je podigao i odnio u svoje dvorište da ga tamo iz dana u dan promatra. Međutim, ništa se osobito nije događalo. Zapravo, leptir je ostatak svojega života proveo puzeći okolo, mršavoga tijela i zakržljalih krila. Nikada nije postao sposoban letjeti.

Ono što taj čovjek u svojoj dobroti i sažaljenju nije znao, jeste da je leptir morao bez ičije pomoći izaći iz čahure. Sama čahura, zatim tijesan otvor na njoj i, naravno, sva ona iscrpljujuća borba da se oslobodi, bio je prirodni način na koji je leptir trebao tekućine iz svojega tijela natjerati da napune njegova krila. Samo nakon takvoga truda kukac bi bio sposoban raširiti krila i poletjeti zrakom u slobodu.

Vjerovali ili ne, ponekad su teške životne borbe upravo ono što nam je potrebno. Netko tko trenutno prolazi kroz takvo što mogao bi se sada naljutiti, jer njemu je potrebna utjeha. Ali pričekajte i razmislite s nama.

Što bi bilo s vama kada bi vam od djetinjstva, kroz cijeli život, netko uvijek svojim zahvatima pomagao da na lak način izlazite iz teških problema? Uzmimo pouku iz svijeta prirode i razmislimo o leptiru. Zar ne bismo kroz život išli deformiranoga karaktera, zakržljale ličnosti, nesposobni za nošenje odgovornosti? Bez životnih borbi, bez pronalaženja rješenja znojem mi ne bismo bili dovoljno jaki. Ne bismo bili slobodni letjeti, puzali bismo kroz život. Ta, vjerojatno imate takvih primjera i u svojoj blizini, pa takve ljude smatrate razmaženima i bezličnima. A upravo oni kojima se divite, koji znaju što hoće i koji hrabro donose važne odluke, mnogo bi vam imali reći o svojim teškim trenucima u kojima su učili kako živjeti. Na sličan način se divite i leptirima krasnih šarenih krila. A upravo je svaki od njih imao tešku borbu da izađe iz čahure prije nego što je stekao takva krila za slobodan let.

Biblija bilježi životnu priču Mojsija, velikoga Božjeg čovjeka. Tamo kaže da je prije nego je postao Božji prorok Mojsije bio egipatski velikodostojnik. Kao bebu posvojila ga je faraonova kći, princeza. Tako je njegov život od samoga početka bio dosta lak. Mojsije je imao sve uvjete za odličnu naobrazbu na kraljevskome dvoru, najukusniju hranu, najfiniju odjeću i mnoštvo slugu koji su rješavali mnoge njegove probleme. Za to je vrijeme izraelski narod patio u egipatskome ropstvu. Kao stasaloga, Bog je Mojsija mogao pozvati da u punoj muževnoj snazi jednoga velikaša profesionalno obavi oslobađanje Izraelaca. Mojsije je mogao reći: “Bože, izabrao si pavoga čovjeka! Ja sam školovani vojskovođa. Samo reci i ja ću povesti svoje sunarodnjake u obećanu zemlju!” Međutim, ratoborni Mojsije tada nije bio sposoban biti vođa po Božjoj volji. On nije imao dovoljno životne žilavosti za ljudske slabosti, za razumijevanje, za podnošenje svih tereta i pokazivanje milosti prema narodu kakvu ima nebeski Otac. Zato je jednim brzim životnim preokretom Bog Mojsija poslao u naporno progonstvo i omogućio da sljedećih 40 godina života čuva ovce po vrletima Sinajskoga poluotoka. Tamo se egipatski princ mogao godinama mučiti s pitanjem što on radi tu sa glupim ovcama. Godinama ih je hranio, čistio, liječio, spašavao od zvijeri, sklanjao od vrućine i hladnoće. Dok su mu ruke postajale grublje od rada, a mišići žilaviji, lice mu je bilo sve samilosnije, njegovo je srce postajalo mekše, a oči su se sve češće podizale prema nebu tražeći Boga. Konačno, Mojsije je postao Božji čovjek, iskusni pastir za ljudsko stado, krotak za izvršenje Božje volje i hrabar za životne borbe. Tek tada pod njegovim je vodstvom Izrael stigao u obećanu zemlju.

Možda vam je teško, možda ne vidite ni malo dalje od problema koji su vas sada opteretili. Za početak sjetite se leptira i njegove borbe da se oslobodi čahure, te prekrasnih krila koje naporno stekne. A onda potražite Bibliju. Vidjet ćete na iskustvu mnogih da vaš trud nije uzaludan i da vas Bog ohrabruje da izdržite, jer se isplati.

Željko Bošnjak

Tvrdnja da je Bog “trojedan” nije igra brojevima niti prikriveno naučavanje o trima božanstvima, dakle mnogoboštvo. Izraz trojedan je oksimoron ili književna stilska figura kojom spajamo dva nespojiva pojma (kao kad kažemo kvadratni krug), ali ne zato što smo pjesnički zaigrani, već stoga što nastojimo opisati stvarnost koja se  otima dosezima našeg shvaćanja. Ako se sve ovo čini teško shvatljivim, to znači da smo na dobrom putu jer, uostalom, ograničeni čovjek opisuje neograničenog Boga.

Vjerujem da ne smatramo kako Boga možemo poistovjetiti sa sobom, niti da Ga možemo “anatomski obraditi” poput čovjeka, životinje, biljke ili pojave u prirodi. Svaki  govor o Bogu u potpunosti ovisi o onom što i kako Bog otkriva o sebi.

Kad se Bog objavljuje čovjeku i koristi ljudski jezik koji se temelji na slikama i usporedbama poznatog s nepoznatim, onda je nužno ne primjenjivati doslovno značenje nekog izraza na Boga, kao što bismo to učinili u odnosu na nekog čovjeka. Primjerice: Bog je moj Otac, ali ne u potpunom smislu kao što je to meni moj otac Lovro. Poruka je da se Bog odnosi prema meni očinski, čak i više očinski od mojega biološkog oca. (Vidi Izaija 49,15) Valja uvijek imati na umu tu drukčijost Boga u odnosu na sve što nije Bog.

Bog se objavljuje kod gorućeg grma

Opširnije o tom značajnom događaju opisanom u Knjizi Izlaska 3 raspravljali smo u ranijem članku. Ali ponovimo ukratko: Bog je tražio od Mojsija da poštuje Njegovu nadmoćnost i vlast i zato mu je zapovijedio da skine svoju obuću na “svetom tlu”. U narodu postoji izreka koja se ovdje nameće, budući da je Mojsije pastir na prijamu kod Boga, koji kao da mu kaže: “Mojsije, mi nismo zajedno pasli ovce, Ja sam Onaj koji je apsolutno moćan (Jeremija 32,17); vječan (Psalam 90,2); sveznajuć (1. Ivanova 3,20); sveprisutan (Djela 17,27.28); milostiv i dobar (Psalam 103,8.11).” Mojsije počinje shvaćati najvažniju spoznaju u Bibliji Staroga zavjeta koju je kasnije i zapisao: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” (Ponovljeni zakon 6,4) Bog se objavljuje ne ponajprije kao brojčano jedan, već kao jedinstven, neponovljiv i neusporediv s izmišljenim i nestvarnim bogovima. Ali taj Bog koji nadmašuje (transcendentira) svoje stvorenje istodobno je blizak i neposredan (imanentan).

Nakon inzistiranja na odmaku između sebe i čovjeka, Bog se žuri reći Mojsiju: “Ja sam Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” (Izlazak 3,6) Kad kasnije Mojsije pita Boga kako Ga predstaviti Izraelcima, u odgovoru nalazimo istu dvojakost: “Ja sam koji jesam” – JHWH (Jahve), što upućuje na Njegovo vječno postojanje, i odmah dodaje: “Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” (Izlazak 3,14.15) Rečeno drugim riječima: Mojsijev, Izraelov i naš Bog je Bog Neba i Zemlje, Bog bezvremenske vječnosti i ljudske povijesti. Bog se ne objavljuje čovjeku zbog njegove znatiželje, već jedino da bi ga spasio – iz Egipta, ili od robovanja nastranostima. To spasiteljsko povijesno i teološko djelovanje misao je vodilja koja se proteže cijelim Svetim pismom i predstavlja jedini ispravni kontekst za razumijevanje Trojednoga Boga čija je osobnost u neposrednosti i blizini čovjeku, dok spasiteljska zauzetost za čovjeka izvire iz same biti Boga koji je Ljubav.

Niti jedan drugi pristup razumijevanju Boga i čovjeka, koliko god bio logičan i filozofski skladan, ne postavlja odgovarajuća pitanja niti na njih daje istinske odgovore.

Nedostaci u promišljanju crkvenih otaca o Trojednom Bogu

Najraniji kršćanski mislioci i teolozi, koje nazivamo crkvenim ocima, imali su odgovornu zadaću dok su oblikovali kršćanski nauk. To u kolikoj su se mjeri uspijevali oduprijeti utjecaju grčkog filozofskog načina razmišljanja i grčkog svjetonazora odlučuje o stupnju utemeljenosti njihovih zaključaka na Svetom pismu. Šteta je što su iz više razloga zanemarili judeoapostolsko misaono okružje (kontekst) i značenje svetih sadržaja izražavali terminologijom grčke filozofije umjesto biblijskim narativom (pričom) iz stvarnog života u kojem Bog djeluje.

Neki autori misle da crkveni oci i nisu napravili loš posao i kažu: “Istina je da se osnovne kristološke formulacije služe izrazima i pojmovima koji pripadaju kontekstu grčke misli, ali su njihove osnovne tvrdnje biblijski utemeljene.”¹

Čini se da ova tvrdnja baš i nije uvjerljiva, jer kad razmatramo nauk crkvenih otaca o čovjeku i nauk o Trojednom Bogu, nailazimo na znatne probleme. Jedan od njih je pitanje čovjekovog stanja nakon smrti. Zahvaljujući platonističkom shvaćanju čovjeka, zamisao o svjesnom i aktivnom postojanju duše na Nebu nakon smrti postaje crkvenom dogmom. Uskrsnuće prigodom Isusovog drugog dolaska nije ključni događaj nakon kojeg počinje vječni život na Zemlji, već kozmetički zahvat na besmrtnim dušama koje kane ostati na Nebu, gdje boravi Bog, čisti Duh koji se ne miješa s inferiornim materijalnim stvorenjima. Ovaj se nauk ne temelji na Svetom pismu, iako se kao pomoć navode biblijski tekstovi.

I kad razmatramo nauk o Trojednom Bogu, zanemarivanje judeokršćanskog misaonog okružja i svjetonazora kod čitanja Svetoga pisma podjednako je izraženo. Poznati bibličar N. T. Wright tvrdi: “Ironija je što je židovsko misaonokružje i značenje bilo pogrešno shvaćeno i unutar Crkve tako brzo zaboravljeno, dok su se crkveni oci hrabro trudili izraziti istinu, ali s jednom rukom, jer im je druga, ona biblijska, bila zavezana na leđima .” Gomilanje stručne teološke grčke i latinske terminologije bilo je nepotrebno, jer je nauk o Kristu i Trojednom Bogu bio skladno i potpuno objavljen u Svetome pismu.² Velika je šteta što su crkveni oci zbog grčkog svjetonazorskog pomodarstva i uslijed protužidovskog raspoloženja marginalizirali judejski povijesni okvir Božje objave u kojoj se jedan i jedinstveni Bog objavljuje u povijesti spasenja u tri meganarativa kao Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, te Bog Isus Mesija i Bog Sveti Duh…

Postupnost objave Trojednoga Boga prilagođena je povijesnim prilikama u kojima se nalazi čovječanstvo i čovjekovim mogućnostima prihvaćanja Božje spasiteljske objave.

Nakon svih tih povijesnih spasonosnih objava Trojednoga Boga, koje zadiru u svaki vid čovjekovog postojanja i potreba, koja je jedina primjerena reakcija spašenih, ohrabrenih i ozdravljenih grešnika? Kad su stigli na drugu stranu Crvenoga mora, kako su se ponašali Izraelci? Nakon Isusovog “uosobljenja” i posebnog rođenja, iznimnog života, pobjedničke smrti, uskrsnuća i uzašašća, jesu li se Njegovi učenici i dalje nastavili gurati tko će biti prvi? Koji je duh zavladao među vjernima na Dušni dan, Pedesetnicu? U svim tim izravnim iskustvima oduševljenosti Trojednim Bogom koji najbolje i najprimjerenije djeluje u povijesti i stvarnom životu, nitko i ne pomišlja raspravljati o navodnoj hijerarhiji unutar Trojednog Boga. Nitko ne pita: Koje ste naravi? Ne postavlja se pitanje tko je koga stvorio, ili tko je iz koga proizišao. Ne utvrđuje se Božji DNK, niti Ga se rastavlja na sastavne dijelove. Umjesto toga čuje se pjesma i radovanje, jer je izgubljeni sin na sigurnom – vratio se u svoj dom. (Luka 15,23)

Cijelo Nebo pjeva

Na drugoj strani Crvenog mora Mojsije i Mirijam predvode pjesmu hvale. Oduševljeni svojim Bogom pjesnici pišu psalme, glazbenici skladaju pjesme, raduju se na dojmljivim bogoslužjima, ali pjevaju i u tamnicama, na lomačama i pred zvijerima te sa žudnjom očekuju potpuno uspostavljanje Božjeg kraljevstva na Zemlji. Sve je u znaku divljenja, dubokog uvažavanja i štovanja Onoga koji se u povijesti spasenja objavljuje kao Otac, Sin i Duh. To znači poštivati Božje sveto tlo kod gorućeg grma.

Pitanja koja se bave “anatomijom” Trojednog Boga jednostavno su neprimjerena. Pristup Bogu ovisi o čovjekovom svjetonazoru. Židovi se prisjećaju povijesnih događaja, pišu i pjevaju psalme svojemu Bogu, dok stari Grci analitički slažu silogizme i nadmudruju se u raspravama o svojim bogovima. Tu razliku Pavao ovako opisuje: “Znanje nadima, a ljubav izgrađuje.” (1. Korinćanima 8,1)

Trojedni Bog je “osoban” i Ljubav

Razmotrimo ukratko pitanje pojavnosti i naravi Trojednoga Boga. Već smo ranije upozorili da nismo dorasli donositi konačne zaključke o Božjoj naravi i biti. Ali prisjetimo se kako su crkveni oci ipak nastojali odgonetnuti tu tajnu i što u Svetom pismu čitamo o Božjoj naravi i biti. Kad su se crkveni oci tijekom četvrtog i petog stoljeća trudili opisati kako je Bog trojedan, stvorili su prostor za prenaglašavanje Božje jedinosti i prenaglašavanje Božje trojnosti. Kasnije su te krajnosti osudili i proglasili heretičkim. Jedni su podredili Sina Ocu želeći očuvati Božju jedinost (arijanizam), dok su drugi objašnjavali Božju trojnost tako što Oca, Sina i Duha nisu smatrali Osobama, već samo božanskim pojavnostima preko kojih se jedan Bog očituje (modalizam). Činilo se da je rješenje u Tertulijanovoj tvrdnji kako je Trojedni Bog “jedna supstancija, tri Osobe”. Međutim, od ove četiri riječi, oko dvije su nastupili problemi. Oko izraza “supstancija” i “osoba” nije bilo sloge. Grčka riječ ousia je particip glagola biti, a latinski je prijevod substantia ili essentia, što znači “supstancija” ili bit nečega ili nekoga. Vodila se i rasprava jesu li Trojedni iste biti (homoousia), a trebalo je nekoliko stoljeća da se “istobitnost ” prizna Svetom Duhu.

Ni latinska riječ persona ili “osoba” nije odgovarajuća pri opisu Trojednog Boga, jer se u antičko doba odnosila na masku koju bi isti glumac stavljao na lice dok bi glumio različite likove. Bog nije jedan koji u stvarnosti igra trostruku ulogu. Danas izraz “osoba” znači neovisno središte volje i svijesti, što također nije dovoljno dobar opis za Trojednoga Boga. Trojedni Bog nisu Osobe zato što imaju tri središta volje i svijesti (to previše miriše na ljudsku psihološku definiciju), već zato što se ljubav jedino ostvaruje u izravnom osobnom odnosu, a bit Trojednog Boga je Ljubav.

Osnovno značenje “osobnosti” treba sagledavati u kontekstu ljubavi. Opisi osobnosti izvan konteksta odnosa ljubavi prikazuju čovjekova stanja i osobnost, te se stoga ne mogu doslovno i u cijelosti primjenjivati na Boga. Primjerice: “Boga ne možemo zamišljati kao tročlanu obitelj, niti kao odbor koji uvijek izglasava zaključke jednoglasno. To bi značilo odvajati osobe, što bi bilo na štetu činjenice da je Bog jedan.”³ U opisima Trojednog Boga valja biti na oprezu kad počinjemo ulaziti u “anatomiju” Onoga koji nas svime nadmašuje. Očito je da ne stižemo daleko kad “analiziramo” Trojednog Boga na taj način. Ono što nam je potrebno za izvorno razumijevanje Božje biti i osobnosti jest biblijski spasiteljski kontekst. Bog se utjelovljuje da bismo Ga izravno doživjeli kao Spasitelja. I to sve čini iz ljubavi, a ljubav je bit Božje naravi. Najizravnija dva biblijska teksta koji iskazuju bit Božje naravi jesu: “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.” (1. Ivanova 4,8) i “Bog je Duh.” (Ivan 4,24)⁴

Richard Rice to ovako objašnjava: “Dar Sina i dar Duha dva su najvažnija trenutka u povijesti spasenja. Oni pokazuju da Bog prilazi svijetu iskazujući mu svoju ljubav na osoban način. Dajući se svojim stvorenjima kao Sin i Duh, jedan Bog otkriva svoju unutarnju bit. On pokazuje da Njegova narav nije jednooblična; nije puka neodređena jedinstvenost. Božje javljanje u Isusu pokazalo je da su Otac i Sin jedno, ali istodobno i različiti.”⁵

“Drugi čimbenik koji pridonosi razumijevanju Trojstva jest narav ljubavi. Ljubav je u svojoj biti društvena; ona podrazumijeva odnos između onoga koji voli i onoga kojemu je ljubav namijenjena, predmeta ljubavi. Drugim riječima, ljubav zahtijeva predmet obožavanja. Prema tome, ako je Bog ljubav, kako to kršćani tvrde, ako je ljubav bit božanske stvarnosti, onda nikad nije moglo postojati vrijeme kad Bog nije ljubio. On je morao od vječnosti pokazivati ljubav. Ovo postaje shvatljivo ako razumijemo Oca, Sina i Duha u odnosu ljubavi unutar božanskog Bića.”⁶

Razmišljati o naravi i biti Trojednog Boga na ovaj način udaljava nas od potrebe da spekuliramo o nastanku, “sastavu” i hijerarhiji Svetoga Trojstva. Božja spasonosna i neuvjetovana ljubav očitovana u Isusu sadrži sve što je čovjeku kao Božjem stvorenju potrebno. N. T. Wright piše: “Božja ljubav nije samo personifikacija, stilska figura za Boga koji djeluje, već Osoba, razapeti i uskrsnuli Isus.”⁷

Miroslav Volf zaključuje razmišljanje o odnosu između ljubavi i Trojednog Boga: “Bog je ljubav u samom Božjem bitku, neovisno od Božjeg odnosa prema stvorenju; Božja ljubav prema stvorenjima izraz je Božjeg bitka i stoga je uvijek ‘prva’ i potpuno neuvjetovana; znamo da je Bog ljubav i kako je Bog kroz Isusa Krista, bezuvjetne Božje ljubavi, djelovao u povijesti.”⁸

Nemojmo brojiti krvna zrnca Osobama Trojednoga Boga, već se radujmo što nam je Stvoritelj i Održavatelj nepreglednog svemira, naš dobri Spasitelj pun ljubavi, Trojedni Bog na osoban način blizu. I ne samo nama danas, već i svim ljudima u povijesti na primjeren način.

Dragutin Matak

___________________________

Amram i Johabeda najvjerojatnije su živjeli u Tebi, danas poznatoj kao Luxor. Premda je u ljetnim mjesecima vrlo vruće, klima je inače ugodna. Na drugoj strani Nila nalazila se dolina u kojoj su bili pokopani neki kraljevi i u kojoj će u kasnijim stoljećima biti pokopani još mnogi. To će biti kraljevi kao što su Ramzes II. i njegovih pet sinova, Ramzes IV., Tutankamon, Seti I. i mnogi drugi. Neki će doživjeti veliki publicitet u budućim stoljećima kada budu otkriveni njihovi grobovi i njihovo blago izloženo javnosti.

Međutim, Amram i Johabeda nisu spadali među velikaše. Bili su robovi kao tisuće njihove braće i sestara u Izraelu. Amram je vjerojatno radio na gradnji hramova i grobnica koje će ostati do našeg doba. Za Amrama i Johabedu znamo da su imali dvanaestogodišnju kćer i sina, a sada su dobili još jednog sina. Na Istoku je rođenje sina uvijek prilika za proslavljanje u obitelji. Ali, nekako u to vrijeme ova se obitelj našla u velikoj muci. Kralj Amniotes III. izdao je proglas da se prirast Izraelaca treba smanjiti. Svu mušku novorođenčad trebalo je pobiti. Postoji li neki način da se spasi život ovog dječaka koji je već kao novorođenče pokazivao da je pred njim velika budućnost?

Od obilja papirusne trske koja je rasla na obalama Nila i njegovih pritoka Amramova je obitelj napravila košaricu za svoju malu bebu i oblijepila je smolom. Kad bi se saznalo da su u blizini vojnici koji trebaju izvršiti naredbu, nije bilo teško odnijeti malu crnu košaricu do obale i staviti je u visoki papirus gdje je mogla biti na sigurnom i gdje su svi zvuci prigušeni.

I tako se dogodilo da je jednog dana princeza Hatšepsut došla na kupanje. Mali Mojsije cvilio je u svojoj maloj kolijevci — nećemo mu to zamjeriti. Međutim, princeza je čula plač i kao svaka normala mlada dama htjela je vidjeti dijete. Bila je to ljubav na prvi pogled i zvuk, i što joj je preostalo nego da ga posvoji? I to je vjerojatno razlog što danas znamo za Amrama i Johabedu. Budite sigurni da su se stalno molili da Bog sačuva njihovo dragocjeno dijete. Mirjam, njegova dvanaestogodišnja sestra, nalazila se na odgovarajućem mjestu da čuva brata. Obitelj je morala učiniti svoj dio ako je željela da Bog učini svoj. Ali tko bi pomislio da će nebeski Bog djelovati preko poganske svjetovne i bogate princeze koja je štovala mnoštvo bogova? Mirjam je princezi ponudila odgojiteljicu i ova je prihvatila ponudu; čak je roditeljima platila da se brinu za njezino posvojeno dijete.

Amram i Johabeda imali su rijetku prednost da odgajaju svojeg sina dok ne navrši dvanaest godina. Onda će prijeći iz zaštićenog doma na faraonov dvor. U dvanaest godina ovaj će bračni par pružiti Mojsiju takav odgoj da će ostatak svojeg života živjeti u zajednici s nebeskim Bogom. Možete li zamisliti s kakvom su molitvom i brižljivošću odgajali Mojsija da njegov život bude pravi primjer onima koji žive s Bogom? Odgoj koji je dobio prije nego što je prešao na faraonov dvor pomogao mu je da postane veliki vođa i to danas priznaju tri najveće svjetske religije.

David i Gaya Currie

Bog je jedan. Ovo je središnja istina svih monoteističkih religija – židovstva, kršćanstva i islama. Iako se doživljaji Boga donekle razlikuju u tim vjerskim sredinama, sličnosti su daleko izraženije.¹ Za Židove je to Bog Abrahama, Izaka i Jakova koji je Stvoritelj i Izbavitelj iz egipatskog ropstva te Darivatelj Obećane zemlje. Za Muslimane je to Alah, ime izvedeno iz arapskog jezika, a znači “jedan jedini Bog”. Alah je Stvoritelj i nestvoren, svemoguć i milosrdan, koji je preko poslanika Muhameda slao objave ljudima. Muslimani poštuju Abrahama, Izaka, Jakova i Mojsija, zajedno sa Židovima, ali i Isusa kao proroka. U muslimanskim sredinama i kršćani nazivaju Boga Alahom. Kršćani pak vjeruju u jednoga i jedincatoga Boga, kao i Židovi i Muslimani, ali Boga koji se najpotpunije objavljuje u povijesnom Isusu Kristu i u djelovanju Svetoga Duha. Riječ je o Trojednom Bogu ili Svetom Trojstvu. Judaističko razumijevanje jednoga Boga na pluralistički način nije strano Bibliji Staroga zavjeta, dok kršćani, budući da su “izrasli” iz judaizma, štuju Boga Abrahama, Izaka i Jakova, a u Mesiji Isusu i Svetom Duhu otkrivaju i prepoznaju istoga Boga.

Neki već spomenuti opisi Boga, kao i sam naslov Trojedni Bog zvuče nesvakidašnje. U književnosti se ta stilska figura naziva oksimoron, ili spajanje dvaju nespojivih pojmova, kao kad kažemo kvadratni krug. Izgleda složeno, ali u određenom smislu to je i za očekivati, jer čovjeku nije jednostavno opisivati Boga. Jedino što nam preostaje jest služiti se analogijama u kojima uspoređujemo nepoznato s poznatim, pa kažemo: Bog je Otac, ali to ne znači da je On sa svojom suprugom imao djecu, ili da je muškoga roda. Analogije u ovoj funkciji imaju svoja ograničenja, jer opisujemo stvarnost koja se otima našim mogućnostima shvaćanja.

Stoga je u daljem razmatranju ovog predmeta od presudne važnosti imati na umu sljedeće spoznajne okvire:

1. Iako smo kao ljudi kruna Božjeg stvaranja, kad progovaramo o Bogu uvijek se mora jasno očitovati nučna odvojenost ljudskog od božanskog. “Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti, riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.” (Izaija 55,8.9) Za nas je neprihvatljiva tvrdnja da tri mogu biti jedan i da ova pluralnost ne ugrožava jedinost, ali to smo mi – stvorenja koja promišljaju o Stvoritelju. Gledano s Božjeg stajališta, ta “matematika” je prihvatljiva i sve je u redu, jer su Božje misli iznad naših.

2. Tajnovitost i nedokučivost uzvišenog Boga ne mora biti izvor nesigurnosti, jer je riječ o obilježjima Onoga koji nas nadmašuje ne samo mudrošću, snagom i trajanjem, već i ljubavlju, toplinom i nezasluženom naklonošću. Koliko nas zadivljuje pogled u nebo (Psalam 19), toliko nas zapanjuje i Isusova molitva za Njegove ubojice: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34) kao i izravni poziv: “Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.” (Luka 6,27.28) Ono što je nama nezamislivo i neprihvatljivo, Bog s lakoćom ostvaruje.

3. Vrijednosti dviju stvarnosti, zemaljske i nebeske, doživljavamo kao nevjerojatno proturječje, paradoks, iako se one prožimaju, nadopunjuju i čine nešto novo, neviđeno i iznimno – jednu, božansku stvarnost. Čini se da je sve nekako postavljeno naglavce, rekli bismo besmisleno: mali su veliki; slabi su jaki; zadnji su prvi; blagoslovi pripadaju siromašnima, žalosnima, gladnima i progonjenima, a ne suprotno. (Matej 5,2-12) Takvi se paradoksi najbolje i jedino ispravno razumiju ne u analitičkim filozofskim promišljanjima, već u stvarnom životu usmjerenom prema božanskoj stvarnosti koja se očituje u Isusovom životu.

Stječe se dojam da u ovako postavljenim okvirima ništa ne funkcionira uobičajeno – tu važe neka druga pravila. Očito se približavamo ili neopisivom neredu, ili zadivljujućem skladu koji nam je nedovoljno poznat, ali koji vlada u audijenciji kod Vladara svega. Mojsije je dobio uputu kako se u tim prilikama ponašati: “‘Ne prilazi ovamo!’ – reče. ‘Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.’” (Izlazak 3,5) Mojsije je skinuo svoju obuću u znak uvažavanja Boga s kojim se susreo.

Dobro bi bilo slijediti Mojsijev primjer kad promišljamo i zaključujemo o Bogu.

Mojsijev susret sa Bogom

Mojsijev doživljaj kod gorućeg grma može poslužiti kao osnovna smjernica u shvaćanju Trojednog Boga. Prema biblijskom opisu (Izlazak 3,5), Bog je inzistirao na razmaku između sebe i Mojsija. Tražio je da Mojsije skine svoju obuću, iako se nije nalazio u nekom posvećenom hramu, ili džamiji, već na bezimenom pustinjskom obronku koji je Bog proglasio svetim mjestom ili prostorom koji pripada samo Njemu. Bez imalo dvojbe Mojsije je shvatio da stoji pred vječnim, velikim i silnim Bogom. Pritom je Bog razgovarao s Mojsijem bez prevoditelja, jezikom koji Mojsije razumije. Štoviše, tog neuspjelog egipatskog državnika, koji je tada bio samo pastir, Bog imenuje svojim suradnikom i kaže mu: “Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta.” (Izlazak 3,10) Ovaj događaj zapisan na najranijim stranicama Biblije jasno govori o naravi spoznaje o Bogu, kao i o Božjem odnosu prema čovjeku, i obrnuto. Rečeno na teološki način, spoznaja o Bogu se bavi transcendentalnim i imanentnim Bogom, Bogom koji je drukčiji od nas; ali i bliskim, neposrednim Bogom koji je u vezi s čovjekom te na osoban način komunicira sa svakim pojedincem.

U takvoj se dvoznačnosti ostvaruje susret s Bogom u promišljanju o Njemu i u osobnom iskustvu s Njim. Kad pokušamo otkloniti tu “napetost” i biti “jasniji i jednostavniji” naglašavanjem Božje transcendentalnosti nasuprot imanentnosti ili obrnuto, nastupaju problemi. Našem je umu i iskustvu strano tvrditi da netko može biti i blizu i daleko, da je netko dokučiv i nedokučiv, i zato se lako opredjeljujemo za jednu od mogućnosti na račun druge.

Povijest kršćanske teologije zorno ilustrira nastojanja da se ukloni ova napetost između nesagledivog i bliskog Boga.

Rezultat su još i danas prisutne iskrivljene tvrdnje o Bogu, koje su zasnovane ili na izvanbiblijskoj građi ili na pogrešnom čitanju Biblije.

Pod utjecajem grčke epikurejske škole neki su kršćani govorili o Bogu kao “odsutnom Gospodaru” koji je impresivno zamislio i stvorio svijet, ali se onda udaljio od njega i sada se bavi nečim drugim. Takav Bog je uspostavio savršene prirodne zakone da održavaju sklad u prirodi da se On ne bi trebao baviti svijetom. Nadnaravna uključivanja u stvarnost našeg svijeta (čuda) nisu moguća niti potrebna. Ovako su naučavali deisti, a na njihovim postavkama danas živi evolucionistička misao o postanku svijeta i svemira. “Za proučavanje prirode nije potreban Bog, već bolji instrumenti i alati za znanstveni rad”, kažu oni. Richard Rice  adekvatno zaključuje: “Deistički je Bog potpuno transcendentalan, dok je panteistički Bog potpuno imanentan. … Svako ovo gledište ističe jednu odliku na račun druge. Nasuprot tome, kršćanska vjera pripisuje Bogu obje odlike. … Za ovo gledište o Bogu često se koristi izraz ‘teizam’.”² Panteizam pak odlazi u drugu krajnost i poistovjećuje Boga i prirodu – inzistira na Bogu koji je blizu. Bog je pokretačka sila koja održava sveobuhvatnu stvarnost. Ako je Bog isto što i priroda, Njegov odnos prema čovjeku ne može biti osoban. Osim toga, ako je Bog “sve u svemu”, onda je On izvor i zla i dobra – što je prvorazredni apsurd.

Dokle god postoji to sveto tlo na kojem se nalazi samo Bog, ali Bog koji skrbi za čovjeka i pazi ga kao “zjenicu svoga oka” (Ponovljeni zakon 32,10), čovjek je siguran i zbrinut, jer je blizak Onomu koji sve nadmašuje svojom snagom i dubinom svoje ljubavi. Stoga i opisi Božjih odlika i atributa moraju zadržati tu “napetost” ili neshvatljivost, jer je riječ o Bogu. “Nemoguće je našim ljudskim, promjenjivim i ograničenim razumom potpuno shvatiti stvarnost Božjeg postojanja. Čak i kad se zasniva na biblijskim činjenicama, svaka ljudska tvrdnja o savršenom razumijevanju Boga, u konačnoj analizi, odgovara ne živom, beskonačnom Bogu, već prije bogu kojega smo stvorili u vlastitoj mašti.”³ Fernando Canale dalje proširuje ovu ocjenu ljudskih umnih ograničenja: “Manjkavost razumijevanja našeg procesa razmišljanja u odnosu na Boga kao predmet istraživanja ne uočava se samo kad otkrijemo kako je nama nemoguće spoznati Boga bez Njegova samootkrivenja (Job 11,7), već i kad shvatimo ograničenost našeg razumijevanja onoga što je otkriveno. Takva ograničenja nisu samo posljedica naše grešne naravi, već su uglavnom uzrokovana samom naravi Boga, jer ‘nedokučiva je veličina njegova’ (Psalam 145,3).”⁴

Još se jedna pouka nalazi u Mojsijevom razgovoru s Bogom kod gorućeg grma. Bog se objavljuje čovjeku. On je u potrazi za čovjekom. Na Božju inicijativu ostvaren je susret s Mojsijem. Bog je imao glavnu riječ u razgovoru. Mojsije je uglavnom isticao svoju nedostatnost za poslanje na koje ga Bog poziva. (Vidi Postanak 3) Predmet Božje samoobjave čovjeku je širok i zanimljiv, ali spomenimo ovdje samo najvažnije: Bog se objavljuje općenito u prirodi, povijesno u stvarnim događajima opisanim u Bibliji, i osobno u Isusu Kristu. Čini se da čovjek u tom procesu komunikacije redovito teško shvaća, slabo čuje, jasno ne vidi, brzo zaboravlja i sklon je scenarijima koji su sačinjeni izvan izvora Božje objave. U daljem promišljanju dobro je imati na umu ovu čovjekovu naivnost kad na temelju svojih podataka, filozofije te logike svojega iskustva nastoji biti pametniji od Boga i Njegove objave. Za kršćane je nauk o Bogu “biblijski”. Bog se objavljuje i kroz prirodu našeg planeta i nesagledivi svemir, ali Stari i Novi zavjet, ili Sveto pismo, predstavlja jedinstveni, povijesni, pisani uvid u Božju osobnu objavu čovjeku koja je informativna i normativna- opisuje izvornu stvarnost i poziva da u njoj sudjelujemo.

Pri promišljanju o Trojednom Bogu na osnovi Svetog pisma, prijeko je potrebno postavljati pitanja na koja Biblija odgovara -dakle poštivati biblijski kontekst. O tome raspravljamo u sljedećem nastavku.

Dragutin Matak

________________

Jednoga dana, Gas je išao na seoski sajam, i kao i svi ostali stao je ispred boksačkog ringa. Animator je među publikom tražio dragovoljca koji bi boksao protiv šampiona nad šampionima, boksača koga su zvali King. Izgledao je vrlo opasno. Nitko mu se nije smio suprotstaviti.

Odjednom je netko primijetio Gasa. Čovjek je počeo vikati: “Hoćemo da se Gas suprotstavi Kingu!” Cijela je skupina ljudi prihvatila prijedlog i počela vikati: “Gas, Gas, Gas…!”

On nije želio ići. Bio je tu iz radoznalosti, da bi se zabavio a ne boksao. Ljudi su ga gurali prema ringu, ne obraćajući pozornost na njegovo odbijanje. Narod je mislio da se malo plaši sukoba te su još glasnije skandirali njegovo ime. Okupljeni ljudi su ga jednostavno ugurali u ring, skinuli mu cipele, košulju i dali mu rukavice. Prva je runda počela, King ga je udario, ali je Gas ostao nepomičan kao stijena. Protivnik mu je zadao još nekoliko udaraca, ali se Gas nije ni pomakao. Kad više nije htio trpjeti udarce, udario je jednom Kinga koji je pao kao pokošen. Nije više imao želju ustati s poda, predao se. Tada sam pomislio kako je visoke i snažne ljude bolje imati na svojoj strani nego protiv sebe.

Izraelski je narod nakon izlaska iz egipatskog ropstva, prošao mnogo toga na svom putu prema obećanoj zemlji. Vodila ih je vjera u Božje obećanje i njegovu moć. Nakon dugog puta konačno su se našli pred samim ciljem. Ostao im je samo tjedan hoda do Kanana, današnje Palestine. Uz Božju pomoć, najteže je prošlo. Međutim, narod je počeo sumnjati. Što se dogodilo? Pobjednički se Božji narod prestrašio divova. Ti divovi, za razliku od mog rođaka Gasa, nisu bili na njihovoj strani i to je bio ozbiljan problem.

Ali tko je vidio neprijateljske vojnike golemoga rasta? Dvanaestorica koje je Mojsije poslao da izvide Kanan. Oni su trebali prikupiti podatke o obećanoj zemlji i s dobrim vijestima ohrabriti narod. Najprije su i rekli: “Zaista njome teče med i mlijeko.” Bog nikad ne laže. “Ali…”, rekoše izviđači, “Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove… Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci.” Što su više pričali o divovima, to je narod stvarao sliku o vlastitoj nemoći. Divovi su njima izgledali kao nama naši problemi koji se izdižu pred nama kao neosvojive utvrde. Tada gubimo vjeru i govorimo: nemoguće, preteško, itd.

Došlo je dotle da su se Izraelci poželjeli vratiti natrag u ropstvo, u Egipat. Nevjerojatno kakav su nedostatak vjere doživjeli. To su bili trenuci panike. Bolje živjeti kao rob u Egiptu, nego umrijeti slobodan. U pobuni su prednjačili izviđači koji su se prvi uplašili. Njima se činilo da su na jednoj strani Božja obećanja, a na drugoj činjenice. Bez obzira što je Bog do tada učinio za njihovo dobro, oni su izgubili vjeru i zaboravili na njegovu moć. Desetorica izviđača je mislilo da su realistični, ali u stvari, što su oni znali o realnosti? Oni su sebi stvorili sliku o istini u kojoj nije bilo mjesta za Boga. Posve su izbacili iz uma njegovu sposobnost da intervenira. Njihovo je zaključivanje postalo plod straha od ljudi divovskog rasta. Rezultat je bio predaja bez borbe.

Ali sjetimo se da je bilo dvanaest izviđača u obećanu zemlju. Desetorica su se uplašila. Što je bilo s preostalom dvojicom? Kada biste njih upitali, Jošua i Kaleb bi uvijek tvrdili ono što su i rekli tada pred uplašenim narodom – osvajanje Kanana je moguće ne zbog izraelske vojne sile ili mudrih vojskovođa, već zato što je Bog to obećao! VJERA u Boga pomogla im je da zauzmu pozitivan stav. Rezultat takvog razmišljanja je bila njihova spremnost da pobjede. U kasnijem napadu na Kanan oni su i pobijedili, i to najjače Kanance – ljude divovskoga stasa.

U životu suvremenog kršćanina također može postojati napetost između objektivne stvarnosti i Božjih obećanja. Činjenice su očite same po sebi, a za obećanje je nužna vjera – vjera kojoj je sve moguće, čak i kad većina smatra da je nešto nemoguće.

Već 2000 godina kršćanski se narod kreće ka kraljevstvu što ga je Bog obećao. Mnogo je prepreka na tom putu, mnogo naših buntovnosti, vraćanja unatrag, trenutaka kada gubimo vjeru. Hoćemo li dopustiti da nas teškoće, kušnje i sumnje skrenu s puta? Nikako. Svi mi koji smo cijeli svoj život dragovoljno predali Bogu nismo to učinili da bismo umrli kao nevjerni. Zemlja ropstva nije naš cilj. Na to nas podsjećaju riječi Biblije: “Mi ne pripadamo onima koji otpadaju da propadnu, nego onima koji vjeruju da spase dušu.”

Pred nama je Božje kraljevstvo, ono je naš cilj. Koračajmo naprijed putem koji nam je Gospodin naznačio u Svetome Pismu. Uhvatimo se za Božja obećanja. Neka ona postani naš cilj i vidjet ćemo kako se ispunjavaju.

John Graz

“Ne čini li ti se to neobičnim?” upitao me brat jedne ledene večeri u veljači nakon tatina pogreba. “Mi smo ovdje u toploj dnevnoj farmerskoj sobi, a on leži tamo vani u hladnoj zemlji.” Premda smo obojica znali da naš otac više ne može osjećati hladnoću, stresli smo se – zurio sam čeznutljivo u mračni, tajanstveni život nakon smrti.

Što se dogodilo s majčinom osobnošću? Gdje je tatina skromna, pouzdana duhovnost? Jesu li moji voljeni roditelji otišli zauvijek kao dah koji nestaje s ogledala? Jesu li oni zbunjeni duhovi koji lutaju nekom mračnom šumom – pa ih trebam štovati zajedno s drugim svojim precima? Ili su negdje gore pa me gledaju uživajući u mojim radostima i osjećajući moju bol?

Nije čudno što smo toliko zaokupljeni životom nakon smrti. Bog nas je stvorio da živimo zauvijek, pa prema tome nije programirao naš mozak da prihvati smrt. Smrt nas toliko zbunjuje da brzo nešto izmišljamo ako ne znamo što nas očekuje. Ali dobra je vijest da isti Bog koji nam je dao život, jasno kaže što se događa kad umremo.

Kako smo stvoreni
Sjećate li se matematike u školi? Pokušajte naći jednadžbu u ovim rečenicama: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Postanak 2,7) Vidite li jednadžbu? Prah plus dah života jednako živa duša.

Vrijedi li ova jednadžba i za kraj života? U Propovjedniku stoji: “I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji gaje dao.” (12,7) Prah minus duh (dah) jednako smrt.

“Čekajte malo”, reći će netko. “Recite mi nešto više o ‘duhu’ koji se vraća Bogu. Nije li to svjesna, besmrtna duša koja živi nakon smrti tijela?”

Dobro pitanje, ali škakljivo. Ne samo što je Bog u naš um ugradio snažnu “želju za životom”, već nam je dao i fantastičnu sposobnost maštanja.

Evo još jedne jednadžbe: Snažna želja za životom plus velika mašta jednako moćna tvornica mitova ako niste oprezni.

Vaša Biblija – onaj jasni tisak na njezinim stranicama — najsigurnije je mjesto da nađete istinu. A Bog je vrlo jasan što duh jest, a što nije.

Apostol Pavao je savršeno jasan u tom pogledu. On kaže da je Isus Krist “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji jedini ima besmrtnost” (1. Timoteju 6,15.16). Prema tome, ako Bog jedini ima besmrtnost, to znači da je ljudski duh ili duša nema. I, jasno, Biblija nijednom ne kaže da je duša besmrtna i nikad ne rabi izraz “besmrtna duša”.

Ali Pavao nas poziva da tražimo besmrtnost (Rimljanima 2,7) i čak nam točno kaže kad će ovu besmrtnost dobiti svi koji je vjerom traže: prigodom uskrsnuća.

“Svi doduše nećemo usnuti,” kaže, “ali svi ćemo se izmijeniti. Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost? (1. Korinćanima 15,51-53)

Ali danas, dvadeset stoljeća poslije, mi se na to mrštimo. “Raščistimo to”, netko će reći. “Znači li to da nitko ne odlazi na Nebo kad umre?”

Točno!

Osim nekoliko biblijskih svetaca koje spominjemo u uokvirenom tekstu, nijedno ljudsko biće nije otišlo na Nebo. Nagovještaj ove zapanjujuće istine nalazimo u jednoj od Petrovih propovijedi. “David nije bio uznesen na nebesa”, kaže Petar (Djela 2,34).

To je znao i sam svirač psalama na harfi, jer je pisao: “Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?” (Psalam 6,6) Slično tomu i drugi pisac psalama je rekao: “Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje.” (Psalam 115,17)

Salomon kaže…
Davidov sin Salomon, pisac knjige Propovjednika, bio je jasan o ovom pitanju: “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.” (Propovjednik 9,5.6)

Ali hvala Bogu, to nije kraj. Već je daleko u prošlosti Starog zavjeta sjala istina o uskrsnuću. “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.” (Job 19,25-26)

Isus kaže…

Prikladno je da posljednju riječ o ovom predmetu damo našem dragom Stvoritelju, samome Spasitelju. Što se događa kad umrete? Isus je odgovorio na to pitanje kad je saznao da je Njegov dobri prijatelj Lazar umro: ‘”Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.’ Rekoše mu nato učenici: ‘Gospodine, ako spava, ozdravit će.’ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: ‘Lazar je umro.”‘(Ivan 19,11-14)

Četiri dana poslije Isus je stajao pred Lazarovim grobom. “Lazare, izlazi!” pozvao ga je. I Lazar je oživio; treptao je očima pred svjetlom i nastojao se osloboditi posmrtnih poveza. Ovaj veličanstveni Glas daje mi nadu kad pomislim na one ljesove ispod prerijske zemlje u Južnoj Dakoti, u kojima spavaju moji roditelji. Često bi, dok su živjeli na farmi, nakon napornog dana čvrsto zaspali, ne znajući za sebe, dok ih ujutro ne bi probudilo zvonjenje budilice. Mudar i milosrdni Bog omogućio im je isti takav san bez snova do svojeg slavnog uskrsnuća.

Pavao kaže…

“Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj,” piše Pavao, “mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,15-17)

Kad žalujemo, Biblija nam daje pravi razlog za nadu. Hvala Bogu za Njegovu mudrost – i Njegovu slavnu nadu!

Tko je danas na Nebu?

Prema Bibliji možemo biti sigurni da se na Nebu danas nalaze tri osobe.

Henok

Henok je živio u vrlo ranoj povijesti Zemlje, prije potopa. Biblija kaže da “je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze” (Postanak 5,24). Biblija ne objašnjava što to znači. Međutim, u Novom zavjetu saznajemo: “Henok bi prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog.” (Hebrejima 11,5) Ako Henok još nije vidio smrti, onda je još uvijek živ, bilo na Nebu ili možda na nekom planetu u nekom drugom dijelu svemira.

Ilija

Ilija je bio starozavjetni prorok koji je živio u izraelskom kraljevstvu za vladavine zlog kralja Ahaba. Dok je jednog dana hodao sa svojim suradnikom Elizejem, Biblija kaže da “ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo” (2. o kraljevima 2,11). Novi zavjet potvrđuje ovaj događaj jer je Ilija bio jedan od dvojice koji je sišao s Neba da razgovara s Isusom na Gori preobraženja (Matej 17,2.3).

Mojsije

I Mojsije je na Nebu jer se s Ilijom pojavio na Gori preobraženja (Matej 17,3). Henok i Ilija uzeti su na Nebo ne iskusivši smrt, ali Biblija kaže da je Mojsije umro u Moabu i da ga je Bog tamo pokopao (vidi Ponovljeni zakon 34,5.6). Ako je Mojsije umro, a bio je živ s Isusom na Gori preobraženja, onda je u nekom trenutku morao uskrsnuti. A Novi zavjet to nagovještava u Judi 9: “Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: ‘Spriječio te Gospodin!”‘ Očito je Mihael (kojeg neki tumači poistovjećuju s Isusom) namjeravao uskrisiti Mojsija, ali je Sotona tvrdio da pripada njemu. Međutim, Mihael se nije htio prepirati sa Sotonom. Jednostavno je uskrisio Mojsija unatoč njegovim prigovorima.

Sveti koji su uskrsli prigodom Isusove smrti

Za tu trojicu znamo da su danas na Nebu. Postoji još jedna vjerojatnost. Prema Mateju 27,52.53, kad je Isus umro, “grobovi [se] otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima”.

Biblija ne kaže koji su to “sveti” bili. Neki istraživači Biblije smatraju da su to bili svi sveti koji su od Adamova vremena umrli mučeničkom smrću. Što se dogodilo s njima nakon što su otišli u Jeruzalem? Biblija o tome ništa ne kaže. Međutim, bilo bi neobično da ih je Bog uskrisio i onda pustio da ponovo umru. Čini se logičnim zaključiti da ih je Bog u nekom trenutku uzeo na Nebo.

Marylin Schurch

Nakon sastanka savjetnik je pokazao mladom izviđaču Isusov komentar na ovaj odjeljak iz Izlaska u propovijedi na gori. Pojašnjavajući Isusovu izjavu, čini se da je savjetnik ostavio dojam kako je Mojsijeva opomena bila namijenjena ljudima koji nisu imali osnovu za poštivanje načela ljubavi koje je kasnije Isus naučavao.

Po mome mišljenju, ni izviđačevo pozivanje na Mojsija, niti savjetnikov osvrt na Isusovu izjavu nisu bili zadovoljavajuće rješenje jer navode na zaključak da je Stari zavjet poticao na standarde ponašanja koji nisu bili visoki poput onih u Novom zavjetu.

Tražio sam i našao rješenje koje je podupiralo moje uvjerenje da je Stari zavjet jednako tako uzvišeno otkrivenje Boga kao i Novi, te da se oba dijela međusobno nadopunjavaju. A u ovim vremenima, u kojima ljudi teže opravdavanju osvetničkog nasilja, ja vjerujem kako je bitno ovaj problem pozorno razmotriti.

Pazite na kontekst Kao što se često događa s poznatim biblijskim odlomcima, izraz «oko za oko, zub za zub» najčešće citiraju ljudi koji nikada nisu čitali ili proučavali izjavu onakvom kakva se pojavljuje u samom biblijskom tekstu. Stoga joj pripisuju značenje koje joj njezin autor nije imao namjeru dati. Obično se rabi kako bi se opravdalo osvećivanje zbog tjelesnih povreda i inih vrsta društvenog nasilja.

Pisac je Mojsije, a ovaj izričaj nalazimo u trima odjeljcima u svezi s pravnim procedurama u knjigama Izlaska, Levitskog zakonika i Ponovljenog zakona.

Evo izvadaka:
1. «Ako se ljudi pobiju i udare trudnu ženu, te ona pometne, ali druge štete ne bude, onda onaj koji ju je udario neka plati odštetu koju zatraži njezin muž. On neka plati kako suci odrede. Bude li drugog zla, neka je kazna: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.» (Izlazak 21, 22-25)

2. «Tko ozlijedi svoga bližnjega, neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub – rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu.» (Levitski zakonik 24,19 i 20)

3. «Neka suci provedu temeljitu istragu. Bude li se pokazalo da je svjedok lažan i da je lažno svjedočio protiv svoga brata, učinite mu onako kako je on kanio svome bratu. Iskorijeni zlo iz svoje sredine! Drugi će, kad o tome čuju, pobojati se, te više neće činiti takva zla u tvojoj sredini. Neka ti se oko ne sažaljuje! Život za život; oko za oko; zub za zub; ruka za ruku; noga za nogu.» (Ponovljeni zakon 19,18-21)

Matej u svome evanđelju bilježi način na koji je Isus tumačio izraz svojim suvremenicima tijekom propovijedi u Galileji, tijekom svoje rane službe: «Čuli ste da je rečeno:’ Oko za oko, zub za zub.’ A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi! Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije!» (Matej 5, 38-41)

Površno gledano, čini se da se ono što je Krist rekao, jasno suprotstavlja onome što je Mojsije napisao. Kristova se izjava suprotstavlja svakoj vrsti osvete, dok se čini da ju Mojsijeva izjava podupire. Prije no što je ponudio svoje tumačenje ovoga i drugih učenja iz Mojsijevih knjiga, Krist je pazio da potvrdi kako tumačenja koja bude davao ni na koji način neće promijeniti ono što je bila namjera pouke iz originalnih izjava.

«Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.» (Matej 5, 17 i 18)

Tako se sučeljavamo s izazovom pažljivog proučavanja Biblije kako bismo našli osnove Isusova učenja – učenja koje nalazimo korjenito različitim od onoga što su Njegovi slušatelji općenito prihvaćali, a što je općeprihvaćeno i danas. Gledajte na drugi način Dopustite da predložim i objasnim dva dokaza.

Prvi: Tri Mojsijeva odlomka predstavljaju samo jednu stranu brojnih poticaja na pokajničko ponašanje koje nalazimo posvuda u njegovim spisima i u ostatku Biblije. Drugi: Neobično fraziranje je govorna figura kojoj je Mojsije sklon, a nakana joj je naglasiti jednakost u primjeni pravde, a ne vrstu sudske odmazde.

Različitim su izjavama nadahnuti biblijski pisci ukazivali kako je cilj njihova pisanja voditi grješnike na pomirenje sa svojim Stvoriteljem. Ovo su karakteristični primjeri:

• njegovati znanje o Bogu i stvarati ljubav prema Njemu (Ponovljeni zakon 6,4-6)
• dati sredstva kojima Bog može ponovno stvoriti svetost u grješnicima (Ivan 17,17) • proizvesti rast vjere u Boga (Rimljanima 10, 13-17)
• održavati sveti način života uonih koji se odluče pokajati (Psalam 119, 9-11; Druga Timoteju 3,16 i 17)

Kako bi postigli gore navedene ciljeve i dosegli različite ljudske temperamente, biblijski su pisci bili nadahnuti na uporabu cijelog niza različitih načina poučavanja. Njihovi spisi uključuju prijetnje strašnim posljedicama stalnih neodgovarajućih namjera i djela, kao i pozive iz kojih proizlaze sadašnje i buduće nagrade za život po načelima ljubavi. Ovakav obrazac nalazimo posvuda u Bibliji, a rabio ga je i sam Krist. Zapazite sljedeće u evanđeljima:
• poticanje na ljubav i vjernost (Luka 10,25-28; Matej 5, 3-10)
• obećanja nagrade za prihvaćanje pokajanja i obraćenja (Ivan 3,16; Luka 2, 32-34)
• prijetnje protiv nepomirljivog i nepokajanog življenja (Matej 13,41-43; Marko 6,11; Luka 12,47)

Isus uključuje prijetnju posljedicama pozivajući čovjeka čiju je paraliziranost izliječio u Bethezdi da prestane griješiti (Ivan 5,14). No, kada je spasio ženu iz pandži vlastite grješnosti i samopravedničke okrutnosti njezinih tužitelja, prijetnje posljedicama nije bilo u poticaju da prestane sa svojim grješnim životom (Ivan 8,10 i 11).

Krist je očito bio osvjedočen da su ova dva slučaja različita pa tako trebaju i različite pristupe. U odlomcima u kojima se pojavljuje fraza «oko za oko», upotrijebljena je prijetnja društvene zajednice sudskim djelovanjem zbog odvraćanja od nasilja onih koji će pozitivno odgovoriti na takav poticaj. Oni koji žele biti nasilni, upozoreni su kako će ih društvo kazniti oštrinom odgovarajućom njihovim nedjelima. Treba također zapaziti da je odgovor sudski (uključuje cijelu zajednicu), a ne osobna osveta.

Ali, u pokušaju iskorjenjivanja nasilja iz društva Mojsijevi spisi isto tako sadrže i mnoge dijelove privlačne drugim tipovima osobnosti. U Izlasku 23, 1- 8, naprimjer, ljudi su upozoreni (između ostalog) da «se ne povode za mnoštvom da čine zlo», da spase zalutalu životinju svoga bližnjeg i da ne izvrću pravice siromašnima. U Brojevima 5,5-8 potaknuti su da traže pomirenje priznanjem pogrešaka i međusobnim praštanjem, a ne pozivanjem na sudsku presudu. U Izlasku 23,1-9 ohrabreni su da na neprijateljstvo odgovore ljubaznošću.

Pažljivo sagledavanje Isusovih riječi otkriva da je On rabio sveobuhvatno poznavanje Mojsijevih spisa kako bi ustvrdio da Mojsije nije naučavao da je Bogu prihvatljivo osvetoljubivo uzvraćanje.

Obilato milosrđe posvuda Posvuda u Bibliji pokajanima je obećano obilje milosrđa. Gospodnje milosrđe prema ljudima i njegove djece jednih prema drugima tema je brojnih biblijskih događaja. Bog se otkrio Mojsiju kao Onaj koji obiluje milošću i milosrđem prema pokajnicima (Izlazak 34,6-8).

Milost je u žarištu sustava priznanja i žrtava kojim su Izraelci bili poučeni da služe Bogu. Ploče s deset zapovijedi, što ih je sam Bog napisao na kamenu, bile su stavljene u kovčeg i pod Pomirilište u svetištu, predstavljajući tako ublažen sud nad pokajanima.

Ponekad se ove zapovijedi u suvremenom društvu predstavljaju i promiču na način koji sugerira da se ne poštuje činjenica da niti jedno ljudsko biće, osim Krista, ne može podnijeti njihov ispit – osim po Božjoj milosti. Mojsije je naučavao da se oni koji su zanemarivali pokajanje i pomirenje na osobnoj razini izlažu istome neublaženome zakonu na zemlji kao i na nebu. Umjesto sudske presude preporučuje se osobno pomirenje.

Isus je rekao: «Brzo se prijateljski nagodi s protivnikom, još dok si s njim na putu, da te ne bi predao sucu, a ovaj sudskome stražaru, i da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nikako nećeš izići odande dok ne platiš i posljednji novčić.» (Matej 5,25 i 26.)

Još jedan pogled na Mojsijeve tri izjave Kada se tri Mojsijeva odlomka pažljivo prouče, tada izjavu «oko za oko, zub za zub» (i tomu slične) možemo vidjeti kao snažne govorne figure koje je on rabio kako bi izrazio ideju jednakosti u primjeni pravde. Kazna mora biti primjerena zločinu. Mora postojati i jednaka zaštita i jednaka izloženost za sve pod zakonom, bez obzira na status.

Izvještaj u Izlasku opisuje situaciju u kojoj tučnjava uzrokuje povredu trudne žene koja za posljedicu ima prerano rođenje djeteta ili pobačaj. Jasno je da je naglasak na odgovarajućoj naknadi, a «zub za zub» i «opeklina za opeklinu» u ovim okolnostima nisu vjerojatni.

U Levitskom je zakoniku problem je li kazna za svetogrđe u zajednici primjenjiva na nekoga tko nije Izraelac. Stvar je iznesena pred najvišu razinu priziva i Gospodin je uputio Mojsija da u koncept odgovarajuće kazne uključi sve koji su boravili u zajednici. Svatko je trebao biti jednako zaštićen ili izložen zakonskoj nadležnosti. «Neka vam je jednak sud i strancu i domorocu. Jer ja sam Jahve, Bog vaš.» (Levitski zakonik 24,22).

Riječi u Ponovljenom zakonu dolaze u kontekstu pokušaja da se nekoga povrijedi lažnim zločinačkim optužbama. Tvrdi se da kazna treba biti isto ono što je bila namjera za krivo optuženog. Ponovno je naglasak na kazni primjerenoj zločinu. I još nešto. Iako ne treba očekivati da su u Bibliji zabilježena sva djela u zajednici tijekom dugog razdoblja povijesti koji ona obuhvaća, činjenica da ona ne sadrži primjere primjene pravde tako da se iskopaju oči, izbiju zubi ili odsijeku udovi, pruža nam jake dokaze da su se Mojsijeve riječi mogle razumjeti kao figurativne, a ne kao doslovne.

Krist je pojasnio kako izjavu «oko za oko i zub za zub» ne treba tumačiti u značenju da su uzvraćanje istom mjerom i osveta prihvatljive. A time je ostao u savršenom skladu s Mojsijevim i proročkim učenjem.

Maxwell Blakeney