“Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9)

Kako naša srca mogu postati čista? Ljudi i žene su se bavili ovim pitanjem tijekom svih stoljeća. Neki su mislili da se odgovor nalazi u odvajanju od svijeta, pa su postajali pustinjaci, redovnici, redovnice ili su se učlanjivali u neku drugu vrstu “čiste” zajednice.

Jedan od takvih asketa bio je Simeon Stylit (390.-459. poslije Krista). Simeon se prvo zakopao u zemlju do vrata i tako proveo nekoliko mjeseci. Zatim je odlučio da je za put do svetosti nužno da sjedi na vrhu dvadesetak metara visokog stupa, jer će tu biti daleko od svake kušnje. Trideset i šest godina, sve do svoje smrti, Simeon je ostao na vrhu stupa. Visoko iznad površine zemlje, mučen insektima, bavio se veoma napornom tjelovježbom. Kažu da je jednom prilikom 1244 puta uzastopno čelom dodirnuo stopalo.

Drugi su se asketski atletičari zatvarali u samice tako male da se nisu mogli ni potpuno ispružiti ni potpuno ispraviti u njima. Mnogi su se prestali kupati i nosili su odjeću od krzna, s dlakom iznutra. Za druge se priča da su se hranili pretežno travom koju su sami kosili srpovima.

Ti ljudi su očajnički pokušavali biti pravi pred Bogom. Svom svojom snagom težili su za čistim srcem.

Na nesreću, pošli su pogrešnim putem. Nisu uspjeli savladati silu grijeha u svom životu. Prorok Jeremija je dobro ocijenio ljudske mogućnosti kada je upitao: “Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite?” (Jeremija 13,23) Odgovor je očit. Mi smo doista u beznadnom stanju kada smo prepušteni sami sebi. Bez obzira što činimo, naše srce i dalje ostaje nečisto.

Naš uvodni tekst stoga ističe da samo Gospodin može očistiti ljudsko srce.

George R. Knight

Osnovno značenje riječi čist je “slobodan od svega što je prljavo, nečisto, zagađeno”. Ista se grčka riječ često upotrebljava kako bi označila da je metal pretapan dok sve nečistoće nisu uklonjene, tako da je ostao potpuno čist. Prema tome, čist znači i nepomiješan, nepromijenjen, bez primjesa. Kad se ova misao primijeni na srce, mi mislimo na čiste pobude ili na potpunu predanost, posvećenost Bogu i Njegovim načelima.

Suprotnost čistoti na duhovnom području je podijeljenost uma i srca. Takav čovjek pokušava istodobno služiti Gospodu i svijetu. Nečisto srce je podijeljeno srce. To je srce koje pokušava istodobno postići dva nespojiva cilja.

A Isus kaže da je to nemoguće. “Nitko ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” (Matej 6,24) Jakov kaže gotovo to isto kada piše da “tko god hoće da bude prijatelj svijetu, postaje neprijatelj Bogu”. (Jakov 4,4)

Bog želi da se odlučimo. On želi da odredimo tko će biti pravi gospodar našeg života – ono što je na svijetu ili Gospod Isus. Ova dva gospodara predstavljaju dva kraljevstva, utemeljena na dvama različitim sustavima vrijednosti.

Kad Isus kaže da Njegovi sljedbenici trebaju imati čisto srce, On traži mnogo više nego samo da uklonimo vanjsku nečistoću koja prlja naš život. On smatra kako trebamo shvatiti da se nalazimo na duhovnom bojištu i da pažljivo izaberemo na čijoj ćemo se strani boriti. Biti čista srca znači potpuno predati svoje srce, svoj um i svoju volju Bogu i Njegovim načelima. Takvi će ljudi biti zapisani u knjigu života i imat će prednost gledati Boga.

George R. Knight

S druge strane, Ivan pamti dan kada je počeo gajiti lošu naviku. Njegov ga je profesor matematike pozvao da pred razredom riješi jedan problem. Obuzela ga je panika jer se nije pripremio. Umjesto da prizna kako nije učio, Ivan se ispričao objašnjavajući kako je morao ići u posjet baki koja je teško bolesna. Baka je zbilja bila bolesna, ali budući da je živjela u susjedstvu, njegov je posjet trajao samo 15 minuta. Ostalo slobodno vrijeme izgubio je na video-igre i TV program.

Profesor se sažalio, jer je Ivan bio odličan učenik i imao je povjerenja u njega. Od tada je Ivanu bilo sve lakše i lakše izgovarati laži. To mu se čak činilo zabavnim. Ali sada je zbog toga počeo zapadati u dublje probleme. Počeo se osjećati bijedno. Ponekad se sjeti jedne stare španjolske izreke: “Navike su u početku poput paučine, a zatim poput lanca.” Osjećao se kao zatočenik u tamnici bez izlaza.

Bili mladi ili stari, loše navike nas sve privlače, predstavljajući nam se kao zanimljive. Ali na duže staze, one počnu komplicirati život. Međutim, dobra vijest je da se navike UČE, što znači da ih se možemo i ODUČITI. I to moramo početi činiti što prije, jer vremenom one puštaju dublji korjen u našem srcu. Biblija kaže da to može imati teške posljedice: “Ne varajte se:… što tko sije, to će i žeti.” To vrijedi i za dobre i loše navike. Zato je dobro odmah početi formirati dobre navike.

Ivan je shvatio da ima problem koji izmiče njegovoj kontroli. Kao kršćanin je želio prestati s tim. Biblija mu je rekla što je dobro: “Ne laži.” Ali kako prestati s navikom koja ga je toliko puta izvukla pred drugima? Obratio se za savjet čovjeku kome je najviše vjerovao. Svakoga su tjedna provodili sate u razgovoru. Promjena, svakako, nije nastala preko noći, ali malo po malo, Ivan je razvio novu naviku – govorio je istinu bez obzira na posljedice. To ga je potaklo da bolje pripazi na svoje učenje i ponašanje kako bi istina uvijek mogla biti što ljepša.

Ako se i vi borite s nekim tajnim lošim navikama, možda bi vam doboro došli neki prijedlozi iz Ivanovog iskustva:
Suprotstavite se navikama pojedinačno. Nitko nije sve probleme riješio odjednom. Štoviše, pokušavanje da se jednim udarcem oslobodite svih loših navika je siguran recept za neuspjeh. Izborite se do kraja protiv jedne prije no što pređete na drugu.

Dajte svojoj prošlosti mjesto koje joj pripada. Neka ona uvijek ostane PROŠLOST. Neki bi vas unutarnji glasovi mogli smetati, kao: “Ivane, ti si uvijek imao problem s laganjem. Misliš li da se to može promijeniti?” Nemojte ih slušati! Počnite iznova. Uvijek imate priliku za novi početak.

Započnite s oblikovanjem nekih dobrih navika. Jakov u Bibliji piše: “Svaki DOBAR dar… dolazi odozgo, od Stvoritelja.” Dobre stvari ćemo, dakle, naći u druženju s Isusom. Učinite da vaša prva dobra navika bude molitva i vrijeme nasamo s Biblijom i Gospodinom, svaki dan. Tu se nalazi nevjerojatan izvor snage za život. Dalje ćete osjetiti vodstvo Svetoga Duha koji će vas provesti kroz sve probleme, iz pobjede u pobjedu.

Analizirajte svoje misli i osjećaje. Poznavanje sebe pomoći će vam da bolje razumijete zašto tako reagirate u određenim okolnostima. Ako ste bijesni, na primjer, nije riješenje reći sebi da niste ljuti, već suočiti se s tim osjećajem. Tea je voljela svoju mamu i loše se osjećala kada je vikala na nju. Ali kada je počela pisati svoj dnevnik, sve događaje, osjećaje i misli, kada je počela pisati i molitve koje je upućivala Isusu, shvatila je u kom kutku srca se krije njezin problem. Nakon toga se odlučno suprotstavila svojoj lošoj navici. Možda imate neki hobi kada ste nasamo sa svojim mislima, kada su svi ostali glasovi prigušeni. Iskoristite to vrijeme da se suočite sa samim sobom. Ne zaboravite da je i u tim tihim trenucima Isus pokraj vas. Ako ga pozovete, rado će vam se pridružiti.

Vjerujte u sebe. Najvažniji odnos koji možete s nekim izgraditi, pored odnosa s Bogom, je odnos koji imate sa samim sobom. Nemojte se osuđivati ako doživite poneki poraz. Oprostite samom sebi kao dobrom prijatelju. Svi se mi borimo s lošim navikama. Nije poraz ništa strašno. Podržite sebe u nastojanju da počnete iznova. U tome vam može pomoći i prijateljstvo nekoga iskusnijeg, kao što je pomoglo Ivanu.

Posijmo danas ono što bismo voljeli da nam urodi u budućnosti. I ne zaboravimo da se i dobre navike mogu naučiti. Krenimo u sjetvu sa željama za dobru žetvu.

Roberta Messner i Henry Gernhardt

Dodir prenosi poruku neposrednije nego ikoji drugi način komunikacije. Dodir može biti blag ili grub, hladan ili topao, zaštitnički ili prijeteći. Dodir uvijek svjedoči o nečijoj neposrednoj blizini, što, naravno, dobronamjerne ohrabruje, a zle užasava. Ovo uvodno razmišljanje o dodiru opisuje događanja u sadašnjosti.

Međutim, je li moguće dodirnuti nekoga tko je nekad živio, kao što je Isus, i doživljavati Njegov dodir? Istina, tada ćemo dodir promatrati u metaforičkom značenju, ali hoće li ta komunikacija biti ipak dovoljno stvarna da možemo dodirnuti Isusa zdravoga uma, smirenih osjećaja i na konkretan način? Je li moguće susresti Isusa, dodirnuti Ga i osjetiti Njegovu ruku ohrabrenja na našem ramenu bez uključivanja u nekakvo sumnjivo, mistično i nejasno ponašanje vjerskoga folklora? Prosudite sami.

Dodirnimo Isusa svojim umom
Čovjek je obdaren umom da promišlja. Međutim, Bog nije ugradio graničnike u našu pamet kako bismo razmišljali samo o lijepim i pozitivnim sadržajima, već nam je darovao slobodu jer samo slobodno biće može biti osoba. I upravo zbog te slobode razmišljanja nameće se potreba za moralnim obilježjem naših misli jer one mogu biti dobre i loše, što se mjeri konačnim rezultatom naše misaone aktivnosti ili djelom. Otuda i ocjena da netko misli i djeluje razborito i pozitivno, a netko površno i podlo. Na trajan i siguran način Isus dodiruje naš um kada nas potiče da razborito promislimo:

Ne gradi se kuća na pijesku, već na kamenom temelju (Matej 7,24-27); pogledajte ptice i promotrite poljske ljiljane i ne brinite se – jer ako se za njih Bog skrbi, koliko će više vama pribavljati što vam je potrebno (Matej 6,26-34). Gotovo cijelo 23. poglavlje Evanđelja po Mateju opisuje nedostatak zdravog prosuđivanja u pobožnosti onoga doba. Crkvenim vođama koji su od pobožnosti napravili unosan posao Isus kaže: “Što je više: zlato ili hram koji posvećuje zlato?”; “Slijepci! Što je više: žrtveni dar ili žrtvenik koji posvećuje žrtveni dar?”; “Slijepi vođe! Vi cijedite komarca a devu proždirete.” (redci 17,19,24) Čak je i Isusov bliski učenik Petar pao pod utjecaj farizejskih stavova u vezi s očekivanim Mesijom. Isus je znao da Petar mora mijenjati svoje misli te ga je stoga oštro ukorio: “Idi mi s očiju sotono – reče mu – jer tvoje misli nisu Božje već ljudske.” (Marko 8,32)

Ono što je mudri Salomon davno zapisao, danas je mjerljivo i fiziološki: “Bistar pogled razveseli srce i radosna vijest oživi kosti.” (Izreke 15,30) Stanje našega uma uvelike odlučuje o zdravlju našega tijela. Isti pisac ističe štetnost negativnih raspoloženja: “Mirno je srce život tijelu, a ljubomora je gnjilež u kostima.” (Izreke 14,30) “Veselo je srce izvrstan lijek, a neveseo duh suši kosti.”(Izreke 17,22)

Na upit učitelja Zakona o pobožnosti koja baštini vječni život, Isus je odgovorio: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe!” (Luka 10,27) Dodirivati Isusa i nije tako nestvarno kada nastojimo dosegnuti njegov ideal uporabom zdravog razuma koji nas uvijek uvodi u neki pozitivni doživljaj.

Dodirnimo Isusa srcem

U ovome smislu srce nije najsavršenija i najvažnija mišićna pumpa na svijetu, već tim izrazom Biblija opisuje najdublje i najosjetljivije središte našeg bića koje upravlja našom voljom i raspoloženjima. Najučestaliji vanjski pokazatelji stanja našega srca jesu suze kada žalimo i osmijeh kada se radujemo. Kako dodirnuti Isusa na taj način – suzama i osmijehom? Jednostavno, plačimo kako je On plakao i radujmo se onome što je Njega veselilo.

Na Lazarovu grobu Isus je plakao zbog Lazara, ali još više zbog žalitelja za pokojnikom koji kao da nisu shvaćali da je među njima Onaj koji je “uskrsnuće i život” (Ivan 11,25.33). Isus je kroz suze žalio zbog duhovnih propusta stanovnika grada Jeruzalema: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, što ubijaš proroke i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste!” (Matej 23,37) Nakon posljednje večere sa svojim učenicima, dok su se učenici mjerkali među sobom tko će biti veći a Juda izišao u noć da dovrši svoj izdajnički plan, Isusa je spopala žalost i tjeskoba te je jedva izustio: “žalosna je duša moja do smrti.” (Matej 26,38) Isus je bio shrvan tugom jer je ostao sam iako su se učenici tiskali oko Njega. Umjesto da zahvaljuju svojemu Učitelju zbog toga što podnosi stradanje koje su oni zaslužili i teret njihova grijeha, učenici su se bavili sobom i svojim sitnim karijerističkim temama. Isus je bio žalostan zbog njihove duhovne sljepoće. Ne dodirujemo li i mi Isusa srcem kada žalimo zbog nevjere, propuštanja dobrih prilika i duhovne neosjetljivosti? Nisu li takvi doživljaji u našem životu dovoljno stvarni da bismo mogli osjetiti Isusovu bol i onda se, naravno, moliti za nezahvalnike i svoje neprijatelje?

Iako se Isus veselio na “klasičan” način kad je na početku svojeg javnog djelovanja sudjelovao u višednevnoj svadbenoj radosti u Kani Galilejskoj, a nalazimo Ga i kasnije na raznim prijemima, Njegova je najveća radost bila odsutnost nevjere, žalosti i patnje. “Radujte se sa mnom, jer sam našao svoju izgubljenu ovcu! Kažem vam, tako će biti veće veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika…” (Luka 15,6-7) “Da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.” (Luka 15,23) Isusova misija odisala je radošću i zato je i nazivamo Evanđeljem. U nazaretskoj sinagogi Isus je javno iznio program svojega rada: “Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima, i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Božje.” (Luka 4,18-19) Dakle, propovijedati Evanđelje životom ne znači ništa drugo doli dodirivati Isusa srcem.

Dodirnimo Isusa svojim djelom
Govoriti je krasno i potrebno. “Riječi kazane u pravo vrijeme, zlatne su jabuke u srebrnim posudama.” (Izreke 25,11) Međutim, “neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca” (Matej 7,21). Sve što je Isus učinio za čovjeka od stvaranja preko utjelovljenja, življenja s nama, umiranja, uskrsnuća te ponovnog dolaska nazivamo Djelom Božjim (Opus Dei). Sam je Isus rekao: “Dok je dan, meni treba činiti djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kada nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu vidjelo sam svijeta.” (Ivan 9,4-5) Nije Isus samo liječio, tješio i dijelio svoj obrok s gladnima; On je znao nahraniti tisuće gladnih i to pravom hranom – kruhom i ribom. (Vidi Matej 14,13-21; 15,32-39) Napokon, nije li sam Isus upućivao na humanitarno djelovanje koje je na kraju vremena lozinka i zaštitni znak poznanstva s Njim. “Jer bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i napojiste me; bijah putnik i primiste me; bijah gol i obukoste me; bijah bolestan i pohodiste me; bijah u tamnici i dođoste k meni … Zaista, kažem vam, meni ste učinili, koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće.” (Matej 25,35-40) Naravno, dobro djelo u ime Kristovo vrijedi samo u onoj mjeri u kojoj je učinjeno u dobroj namjeri i čiste savjesti.

Bilo bi uistinu cinično govoriti lijepe riječi o Isusu, blagoslivljati Njegovim blagoslovom potrebite i ništa konkretno ne učiniti za njih. Dodirivati Isusa svojim djelom stoga ne znači ništa drugo nego pomagati onako kako je On pomagao i činiti dobro svim svojim bližnjima.

Magična veza
Ovako vrijedi dodirnuti Isusa. U ovakvome susretu cijelo čovjekovo biće postaje svježije i zdravije. Poznanstvo s Isusom mijenja čovjeka na bolje, a ta magična veza postaje nepresušni izvor duhovne snage i hrabrosti. Usred brojnih motiva, naputaka, nasrtljivih trendova i prisila današnjice nije lako stati na stranu onoga što je pravo i ustrajati u tome.

Zamijetili ste, dragi čitatelji, da nismo ni spomenuli svete predmete čudnovatih duhovnih moći. O nikakvim svetim ostacima nije bilo riječi jer nas Biblija i ne uči o nekoj njihovoj čudotvornoj sili. Za ostvarenje istinske i zdrave pobožnosti nije nam potrebna neka tajnovita i mistična formula. Čemu doticati neki “sveti” predmet kao da nam on može zdravo i trajno mijenjati razum i motivirati našu volju? Iskrenoj i praktičnoj duhovnosti ne treba originalno platno u koje je Isus kod svojega ukopa bio umotan, već haljina Njegove pravednosti kako se ne bismo ponijeli svojom dobrotom. Ostaci križa na kojem je Isus ubijen nemaju mjesta u našoj svakodnevici, ali uzeti svoj križ dragovoljno i nositi ga dok pobjeđujemo zlo dobrim ima puno smisla. Ideja o svetoj posudi ili kaležu iz kojeg je Isus pio prigodom posljednje večere (sveti gral) i za kojim se stoljećima traga, šteti zdravoj duhovnosti jer odvraća našu pozornost od praktičnih i neposrednih izazova u životu. Za duhovnost nije bitno posjedovati tu originalnu čašu, već ispiti životnu čašu kao što su je ispili sinovi Zebedejevi. (Vidi, Matej 20, 20-28)

Nije ni čudo što filmski redatelji vole izabrati takvu navodnu tajnu i od nje načiniti filmski triler kao što je Da Vincijev kod. Čak ako je taj sveti gral iz spomenutog filma potomstvo Marije Magdalene koje seže do naših dana, ova nebiblijska zamisao prepuna je fantastike i fikcije i ne može zamijeniti Isusa u našem duhovnom iskustvu. Zapravo, ne postoji neko stvoreno biće u svemiru koje može zauzeti Isusovo mjesto u našem životu. Jedino jamstvo i izvor svakog trajnog dobra jest naslanjati se na Isusa svojim umom, srcem i djelom. Molitva apostola Pavla za vjernike u Solunu vrijedi i za nas danas: “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!” (1. Solunjanima 5,23)

Dragutin Matak