Vojnik je potom zapucao i starac se srušio mrtav. Ovo je na mnogo načina najbolji primjer sekularnog društva. Ne sekularnih vlasti (koje ne daju prednost jednoj religiji ispred drugih), već sekularnog društva u kojem su najviše mjerilo društvena pravila. To je društvo bez razumijevanja, bez osjećaja za autoritet, bez osjećaja za postojanje Boga ili bilo kakvog moralnog mjerila većeg od ljudskog. To je društvo u kojem ljudi zauzimaju Božje mjesto, društvo u kojem vrijedi samo prosudba drugih ljudi ili vlastite savjesti (ili onoga što je od nje ostalo).

Međutim, prema Bibliji starac je bio u pravu: postoji Bog na Nebu koji sve poznaje i On će sve izvesti na sud.

Sudnji dan
Tema o božanskom sudu provlači se kroz cijelu Bibliju. Nasuprot uvriježenom mišljenju, sud nije suprotnost spasenju ili Evanđelju. Obje ove teme, spasenje i Evanđelje, povezane su sa sudom u Svetome pismu, od Postanka do Otkrivenja.

Stoga ne čudi što sud i spasenje odražavaju dvije bliske osobine Božjeg karaktera: Njegovu pravednost i milost. Stoga ne bismo trebali suprotstavljati ideju o sudu ideji o spasenju, kao što ne bismo trebali suprotstavljati Božju pravednost Njegovoj milosti. To bi značilo lišiti ih njihove punine i međusobnog dopunjavanja. Pismo naučava oboje; stoga trebamo oboje dobro razumjeti.

Također je zanimljivo da Novi zavjet više govori o sudu od Staroga. Uzmimo naprimjer neke od tekstova koji govore o tome: Propovjednik 12,13.14; Matej 12,36.37; 16,27; 1. Korinćanima 3,13 ; 2. Korinćanima 5,10; Hebrejima 10,30; 1. Petrova 4,17; Otkrivenje 14,6.7; 20,12; 22,12. Ovo je samo nekoliko redaka koji jasno naučavaju o sudu. Kao što je gore navedeno, većina redaka u kojima se izričito govori o sudu i koji jasno otkrivaju stvarnost Božjeg suda, ili sudova, nalazi se u Novome zavjetu. Ova činjenica pobija mišljenje da je sud u suprotnosti s konceptom novog Saveza Božje milosti. Iz ovoga bismo trebali naučiti da sud i milost, bez obzira na to kako ih mi razumijemo, moramo shvatiti kao božanske stvarnosti koje djeluju zajedno. Suprotstavljati ih značilo bi da ne razumijemo puninu Evanđelja.

Sud i milost u Edenu
Razmislite o sljedećem: prije pojave grijeha nije bilo potrebe za milošću jer nije bilo ničega što bi trebalo oprostiti, pomilovati, pokriti. Isto je i sa sudom. Prije pojave grijeha nije bilo potrebe za sudom, presudom, kaznom. I milost i sud, barem ljudski gledano, pojavljuju se samo zbog grijeha čovječanstva. Sotona je uspio donijeti grijeh na ovaj svijet, što je za posljedicu imalo sveobuhvatnu promjenu. Međutim, Gospodin je odmah intervenirao pitanjem: “Gdje si?” Ovo pitanje ne treba gledati kao osudu, već kao poziv da se prvi ljudi vrate k Njemu, Onome koji ih je stvorio i koji ih ljubi. Bio je to poziv da se odvrate od onoga tko ih je prevario i vrate svojem Stvoritelju.

Zapazimo što se događa. Prvih nekoliko rečenica koje izlaze iz Gospodnjih usta u ovom palom svijetu jesu pitanja (vidi Postanak 3,9.11.13). Potom, nakon što je završio s pitanjima, Bog objavljuje sud protiv zmije. No što Bog čini dalje u 15. retku, što kaže usred objave osude zmiji?

U 15. retku nailazimo na prvu objavu Radosne vijesti. Onog trenutka kada Bog izriče sud zmiji, On odmah objavljuje i prvu poruku o milosti, otkupljenju i spasenju čovječanstva. I tek onda, nakon objave Radosne vijesti, započinje s izricanjem osude ženi i muškarcu. Unatoč njihovom padu, prvo što im Bog daje jesu milost i nada — milost kao kontekst u kojem će se odvijati sud. Stoga je čak i prije suda dano obećanje o milosti onima koji će prihvatiti Boga.

Za Sotonu je prekasno; njegova propast je sigurna. Ali čak i tu, usred osude izrečene muškarcu i ženi, Bog objavljuje svoju milost.

Tako se na početku povijesti palog čovječanstva razvija odnos između grijeha, suda i Božje milosti. Iako Bog mora suditi i osuditi grijeh, obećanje o milosti je uvijek tu, uvijek prisutno, uvijek dostupno onima koji je traže.

Osuda i milost
Većini nas poznato je što piše u Ivanu 3,16: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” Ono što dolazi nakon toga, još bolje rasvjetljava i objašnjava taj redak: “Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.” (stihovi 17-21)

I na brojnim drugim mjestima u Bibliji Bog je jasno naglasio da će svijetu biti suđeno. U ovim redcima pojavljuju se dvije teme, o milosti i sudu, i one su skroz isprepletene. Grijeh, tama i zlo izazvali su reakciju pravednog Boga koji im sudi i osuđuje ih. Istodobno Božja milost nudi izlaz grešniku, a to se postiže vjerom u Isusa Krista. Onaj tko vjeruje u Isusa ne osuđuje se. Tako kaže tekst. To je tako jednostavno. Kristova pravednost opravdava ovu osobu i ona je bez osude,
sada i u dan suda.

Sudeći prema ovim redcima, čovječanstvo je u stanju osude. To je stoga što su svi sagriješili i svi zaslužuju smrt koju grijeh donosi. Ovi redci jasno pobijaju tvrdnju da je nakon križa čovječanstvo bilo automatski opravdano. Umjesto toga, nakon križa cijelom je osuđenom čovječanstvu ponuđeno spasenje zahvaljujući otkupiteljskoj smrti Isusa Krista koja je bila dostatna za svako ljudsko biće. Svi su osuđeni; međutim, oni koji Kristovom milošću prihvaćaju ponuđenu pravednost bivaju pomilovani, opravdani i otkupljeni po Isusu. Njihova se osuda briše zahvaljujući Isusovim zaslugama i oni ostaju u Njegovoj savršenoj pravednosti.

Postojanje milosti podrazumijeva vjerojatnost osude. Kao što osuda podrazumijeva sud, tako je i s milošću. Gdje nema suda (i osude), neće biti potrebe ni za milošću. Postojanje milosti zahtijeva postojanje osude. To je još jedan razlog više da uočimo na koji su način milost i sud povezani.

Promatrajući situaciju u svijetu, ne bismo trebali imati problema s razumijevanjem pojma suda i osude. Ne morate biti kršćanin kako biste shvatili da nešto nije u redu s čovječanstvom. Ima li nekoga tko ne uviđa kakav smo izazvali nered, pa čak i katastrofe? Možda tako snažno plačemo prigodom rođenja zato što instinktivno predosjećamo što nas očekuje. “Plakao sam kad sam bio rođen i svaki dan pokazuje zašto”, napisao je jedan pjesnik. Tko se ne bi mogao poistovjetiti s ovim riječima?

Tko od nas nije bio žrtva pohlepe, sebičnosti i ljudske zloće? Ili tko u nekom trenutku i sam nije bio pohlepan, sebičan i zao?

Dakle, kad bi pravednost bila jedina Božja odlika, tko bi od nas mogao stajati pred Njim? Ako su Bogu poznate sve naše tajne, naša tajna djela (Propovjednik 12,14), (koja mnogo manje činimo u javnosti), kakvih izgleda imaju i najpobožniji među nama na sudnji dan, kada će sva djela biti otkrivena?

Srećom, naš Bog je i milostiv. Cjelokupni plan spasenja bio je osmišljen tako da svako ljudsko biće može biti pošteđeno osude koju zahtijeva Božja pravda. Bez milosti, Božja pravda bi nas sve progutala. Milost je naša jedina nada kada se nađemo pred pravednim Bogom.

Jo Ann Davidson

Robert Robinson je u vrijeme očeve smrti imao osam godina i živio je bezbrižno u malom engleskom selu. Bio je vrlo bistar, no tvrdoglav dječak, pa ga je majka sve teže odgajala. Kada je Robert napunio četrnaest godina, majka ga je poslala u London na šegrtovanje kod brijača. Robert je nastavio upadati u sve veće nevolje. Živio je besciljno i počeo se sve više opijati, te je prokockao svaku, pa i najmanju zaradu.

Sa sedamnaest je Robert, s još nekoliko svojih prijatelja s kojima je pio, odlučio posjetiti evangelizacijski sastanak, s planom da napravi šalu od bogoslužja i naruga se govorniku. Kada je George Whitefield počeo propovijedati o Isusu, Robert je duboko u srcu osjetio neobjašnjivo ganuće. U njemu se probudio čudan osjećaj ljubavi prema Kristu. Preplavila ga je misao o Božjoj milosti.

Te večeri nije odgovorio na poziv da se promijeni, no riječi koje je čuo proganjat će ga sljedeće tri godine. U dobi od dvadeset godina, 10. rujna 1755. godine, Robert je konačno svoj život predao Kristu, a ubrzo nakon toga odgovorio je i na poziv u pastorsku službu. Tri godine kasnije, dok se pripremao za propovijed u metodističkoj kapelici u Norfolku, u Engleskoj, Robert je napisao himnu „Come, Thou Fount of Every Blessing“ (Dođi Izvore svakog blagoslova) kako bi dopunio svoju propovijed.

Tekst himne govori o milosti koju ne zaslužujemo i dugu koji ne možemo otplatiti. Govori o nevjerojatnom milosrđu, neshvatljivu praštanju i milosti koja je iznad ljudskog razumijevanja. Možda su vam poznate riječi ove stare himne, možda ste je čak mnogo puta pjevali.

„Dođi, Izvore svih blagoslova,
Srce mi ugodi da milost tvoju hvalim.
Bujice milosrđa što stalno teku,
Nek poziv budu da pjesmom te slavim.“
Treća strofa me najviše taknula:
„O, kako milosti dužnik sam velik,
Svakoga trena znam da je tako!
Dobrota tvoja stog nek me veže
Za srce tvoje, ko spona jako.“

Apostol Pavao je sigurno bio zadivljen Božjom čudesnom milošću.

Pavao i milost
Poslanica Rimljanima prepuna je Božje milosti. Pavao nas upućuje na jedini poticaj dovoljno snažan da osposobi Božju crkvu za objavljivanje vječnog evanđelja svemu svijetu, u pripremi za dolazak našega Gospodina. „Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima. Odatle moja želja da propovijedam Evanđelje i vama, stanovnicima Rima. Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakomu vjerniku, kako, u prvom redu Židovu, tako Grku. Jer u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: ‘Pravednik će živjeti od vjere.’“ (Rimljanima 1,14-17).1

Upravo ovaj osjećaj dugovanja potiče i motivira Pavla na svjedočenje. Pavao je bio dužnik. U Kristu je našao milost; u Kristu je našao praštanje; u Kristu je našao oprost; u Kristu je našao milost; u Kristu se njegov život preoblikovao, postao nov; u Kristu je našao novi smisao života.

Razapeti Krist izbavio ga je od osude i krivnje vlastite prošlosti. Uskrsli Krist dao mu je snagu za sadašnjost, a Krist koji će se vratiti dao mu je nadu u budućnost. Pavao uzvikuje iz dubine svoga bića: „Ja sam dužnik milosti.“

Više o ovoj čudesnoj milosti može se naći u Poslanici Rimljanima. Evo samo nekih otkrića Svetoga Duha o veličini milosti koja nalazimo u ovoj poslanici.

„I svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri, da učini očitom svoju pravednost – jer je ostavio nekažnjene prošle grijehe u vrijeme Božje strpljivosti – da učini očitom svoju pravednost u sadašnje vrijeme i da dokaže da je pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa“ (Rimljanima 3,24-26).

Zamijetite tri glavne točke ovog ulomka: (1) opravdani smo milošću, i to besplatno, (2) milost je objava o Božjoj pravednosti; i (3) milošću Bog opravdava one koji vjeruju u Isusa. I na kraju, evo još jednog dijela Poslanice Rimljanima koji je ispunjen milošću: „Krist je naime, dok smo još bili slabi, umro u pravo vrijeme za nas bezbožnike. Dakako, teško se umire za pravednika, a za dobročinitelja možda bi se tko i usudio umrijeti. Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas“ (Rimljanima 5,6-8).

Milost koja nema smisla
Kristova milost je nezaslužena, nestečena, nezarađena. Isus je umro mučnom, bolnom smrću kojom će umrijeti izgubljeni grešnici. On je okusio puninu Očeva gnjeva ili osude protiv grijeha. Bio je odbačen kako bismo mi mogli biti prihvaćeni. Umro je smrću koja je bila naša, kako bismo mi mogli živjeti životom koji je bio njegov. Nosio je trnovu krunu kako bismo mi mogli nositi slavnu krunu. Bio je u mukama i bolovima, čestit pribijen na križ kako bismo mi mogli vladati na prijestolju s otkupljenicima svih vremena i zauvijek nositi kraljevske odore. Čudo nad čudima, Isus nas u našoj sramoti i krivnji nije odbacio, već je u ljubavi posegnuo prema nama kako bi nas prihvatio.

To je izvješće o milosti. To je povijest o Spasiteljevoj nemjerljivoj ljubavi. To je pripovijest o Isusu koji nas toliko voli da bi radije sam iskusio propast no izgubio ijednoga od nas. To je pripovijest o bezgraničnoj, nepojmljivoj, neshvatljivoj, neuništivoj, beskrajnoj, beskonačnoj ljubavi koja čezne za nama kako bismo zauvijek bili s njim. On je bio voljan primiti krivnju, osudu i posljedice našega grijeha i, ako je potrebno, zauvijek biti odvojen od svojega Oca kako bismo mi bili spašeni.

Razumijevanje ove božanske ljubavi navelo je Pavla na uzvik: „Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima. Odatle moja želja da propovijedam Evanđelje“ (Rimljanima 1,14-15).

Dužnička obveza
U Pavlovo vrijeme Grci su sebe smatrali profinjenim intelektualcima, obrazovanom elitom, skepticima uvjerenim kako su na svaki način iznad svih drugih. Barbari su bili svi ostali, a Grci su ih smatrali neobrazovanim poganima ili nepismenim idolopoklonicima. Pavao kaže: „Ja sam dužnik i obrazovanima i neobrazovanima, bogatima i siromašnima, kraljevskom sloju i radničkom sloju. Ja sam dužnik cijelom čovječanstvu.“

Pokušajmo uhvatiti barem iskru Pavlova žara za izgubljenim ljudima. U Djelima 16 Pavao govori o Božjoj milosti prema poslovnoj ženi iz Tijatire čiji život biva promijenjen. Nastavimo li čitati ovo poglavlje naći ćemo Pavla i Silu kako u zatvoru pjevaju o Božjoj milosti, a zatvorski čuvar iz Filipa i cijela njegova obitelj budu kršteni. U Djelima 17 Pavao govori o Božjoj milosti fi lozofi ma u Ateni i neki među njima potvrdno odgovaraju na tvrdnje evanđelja. Kasnije, u knjizi Djela, on otvoreno govori o Feliksu i Agripi, te za vrijeme svojeg zatočeništva u Rimu ima obraćenike čak i u Cezarovu kućanstvu.

Pavao neumorno iznosi evanđelje posvuda u knjizi Djela. Objavljuje ga od Jeruzalema do Rima. Objavljuje ga rimskim vladarima i židovskim sluškinjama. Propovijeda ga u zatvorima i na brodovima, na tržnicama i u privatnim kućama.

Što ga je poticalo, što ga je motiviralo, što ga je gonilo da svjedoči za Krista u najizazovnijim okolnostima? Što ga je održavalo u najtežim trenucima? Poticala ga je jedna i samo jedna stvar – ljubav. On to jasno kaže u svom pismu Korinćanima: „Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli. A on je umro mjesto sviju, da živi ne žive više za same sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih“ (2. Korinćanima 5,14-15).

Pavlovo oduševljenje može biti i naše
I mi, spašeni po milosti, odrazujemo iste osjećaje. Milost nas oslobađa, milost nas opunomoćuje, milost nas mijenja, milost nas preoblikuje. Milost nas nagoni da pripovijedamo evanđelje. Ne možemo ništa drugo. Radosnu vijest treba širiti. I mi smo zbog ove milosti dužnici cijelom čovječanstvu. Što je Krist učinio za vas?

Božjom providnošću i vi ste isto tako dodirnuti milošću. Njegova vam je milost oprostila. Njegova vas je milost oslobodila krivnje. Njegova vas je milost otkupila. Njegova vas je milost osnažila. Po njegovoj ste milosti Božji sin ili Božja kći. 

Ljubav nas nagoni. Ona nas potiče. Ona nas tjera. Ne potiču nas brojke. Ne potiče nas statistika. Ne potiče nas želja za pozornošću. Ne potiče nas želja da budemo poznati. Ne potiče nas želja da budemo prvi ili najveći. Nisu nam privlačne svjetovne motivacijske tehnike.

Nas motivira milost. Potaknuti smo ljubavlju prema Onome koji nas je izbavio. Motivira nas Krist koji nas je spasio na golgotskom križu – nebo je za to platilo beskonačnu cijenu. Potiče nas ljubav koja je tako moćna, tako otkupljujuća, tako mijenjajuća, da ništa drugo niti ne možemo, osim pronositi ovu vijest.

To je sudbina na koju ste pozvani. To je nebeski poziv upućen vašem srcu. To je Kristov zov upućen vašoj duši. Hoćete li prihvatiti poziv s neba? Hoćete li se odazvati Kristovu pozivu?

Kao dužnici milosti, hoćete li dati sve što imate ovomu Kristu koji je za vas platio nemjerljivu cijenu? Hoćete li biti sudionici njegova poslanja i širenja njegove milosti umirućem svijetu?

Mark A. Finley

I današnja društva, crkve i pojedinci imaju istu potrebu. Često kažemo da živimo u “društvu u tranziciji” što podrazumijeva da je naša situacija, za razliku od nekih drugih društava koja su oblikovana, u procesu korjenite promjene. Međutim, ako bolje razmislimo o svom životu i društvu vidjet ćemo da su sva društva, cijeli svijet, u tranziciji. Budući da je svaka osoba srasla s okolinom u kojoj prebiva i pojedinci proživljavaju neku vrstu tranzicije. Živimo u okružju stalnih promjena, religijskih, ekonomskih, političkih, kulturoloških, koje neumoljivo dolaze i odlaze ostavljajući duboke tragove u našim međuljudskim odnosima.

Da bismo živjeli smislen život u ovakvim okolnostima nužno je biti neprekidno otvoren za djelovanje Duha Svetog jer samo u dijalogu s Bogom, kroz Njegovu pisanu riječ,. Bogoslužja, molitve, savjest, mi se preoblikujemo u nove osobe, ono što je staro ostavljamo iza sebe a usvajamo nove vrijednosti, nove spoznaje i otkrivenja. Važno je napomenuti da je ovdje riječ o promjenama uzrokovanim djelovanjem Duha Svetog koji nam omogućuje da vrednujemo sve ono što nam život daje i uzima kako bi
uvijek bili vjernici čija je domovina nebo, ovozemaljski život samo prolazna postaja na putu do vječnog života a sve što posjedujemo potrebno ali i privremeno sredstvo za ostvarenje Božje volje na ovoj zemlji.

Jona je onaj dio službe koji je nama poznat proveo u sukobu s Bogom i okolinom kojoj je trebao propovijedati evanđelje zato jer nije želio žrtvovati svoje uskogrudno poimanje spasenja neznabožaca. Njegovo iskustvo nas uči da mi razgovaramo s Bogom ne zato da bismo Ga uvjerili u ispravnost svojih stavova već primili novo razumijevanje njegove milosti, dobrote i ljubavi. Spremnost na promjenu misli i ponašanja, u skladu s Božjom voljom, može nam donijeti nove radosti, nove prijatelje i nova saznanja i otvoriti nam vrata jednog sasvim novog i nama nepoznatog svijeta koji Bog već sada stvara.

Kada razmislimo okružju u kojem živimo upitajmo se postoji li nešto što nam Bog želi reći što može korjenito promijeniti naš život? Možda se već mjesecima i godinama molimo da Bog učini ovo ili ono, ukloni ovu ili onu prepreku a sve što treba učiniti je vjerovati u Božju dalekovidnost i brigu i dopustiti njemu da “obraća Ninivljane” bez obzira što mi o tome mislili. Kada evanđelist Matej kaže da svoje brige bacimo na Njega onda to znači da posljedice neke odluke na koju nas Bog poziva prepuštamo Njemu.

Besmisleno je provesti život, ili čak jedan dan, u srdžbi zato što je Bog odlučio učiniti nešto što mi smatramo nepotrebnim ili čak štetnim. Kada Bog nešto zatraži od nas tada On preuzima i brigu o posljedicama.

Živima u oceanu različitih običaja, mišljenja, stavova i vjerovanja i nema potrebe živjeti u neprekidnom sukobu s okolinom kao što je to pokušao Jona. Umjesto toga dopustimo Bogu da prebiva u našem svijetu i omogućimo mu da se kroz nas proslavi.

Darko Pirija

Ukratko, pravednost kojom se trebaju ispuniti oni koji su gladni i žedni pravednosti, istodobno je i aktivna i pasivna pravednost. Drugim riječima, to je pravednost u odnosu na posvećenje kao i pravednost u odnosu na opravdanje.

Kristovo evanđelje me spašava ne samo od kazne za grijeh već i od vlasti i sile grijeha u mom svakodnevnom životu. Umjesto da budem čovjek koji ogovara i mrzi, Bog želi da se preobrazim u mirotvorca. Umjesto da mojim srcem vladaju strasti, Bog želi da ono bude čisto. Umjesto po sebičnosti i sitničavoj zlobi, Bog želi da budem poznat po milosrđu. Ukratko, Bog želi da svaki od nas postane sličan Njemu po karakteru.

I stoga pojam pravednosti u četvrtom blaženstvu premošćuje obje polovine blaženstava. Isus obećava da će nam obilno oprostiti naše grijehe i nedostatke i da će nas preobraziti u svoje obličje. Međutim, to preobražavanje, moramo istaknuti, nije proces koji mi sami obavljamo. Bog je taj koji nas ispunjava svojim Svetim Duhom tako da možemo živjeti kršćanskim životom.

I Božja milost koja oprašta i Božja milost koja osposobljava nalaze svoj odraz u četvrtom blaženstvu i u pojmu pravednosti. I jedno i drugo dobivamo od Boga koji je toliko volio svijet da je i Sina svojega Jedinorodnoga dao da spasi bespomoćna i beznadna ljudska bića. Hvalimo Boga za ovu dobru vijest!

George R. Knight

Radi se o promjeni
Promjena je dio stvarnosti u našem suvremenom svijetu. A spremnost za promjenu oduvijek je bila u srži kršćanske vijesti, premda su poneki kršćani i kršćanske crkve često postupali na načine koji su to opovrgavali. Ali cilj kršćanske poruke jest da se možemo i moramo mijenjati. Uostalom, pojmovi kao što su obraćenje i posvećenje ukazuju na promjenu. Kako možemo napredovati u svojem kršćanskom životu bez promjene?

Ako ozbiljno razmotrimo biblijsku vijest, znamo da ne možemo ostati takvi kakvi jesmo. Mi moramo rasti “u milosti i spoznanju Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista” (1. Petrova 3,18). Na ovome svijetu nikad nećemo dostići savršenstvo; uvijek će postojati potreba za promjenom. Ovo jako dobro vidimo u ponašanju drugih oko sebe, ali nekako ne vidimo dovoljno jasno u svojem vlastitom životu.

Rastenje je tajnovit proces i nemoguće ga je pratiti iz minute u minutu. Niti možemo shvatiti sve mehanizme rastenja. Ali nakon nekog vremena ono postaje vidljivo i mjerljivo. Kao što je rastenje nužno u fizičkom svijetu, tako je nužno i u duhovnom. U određenim područjima svojeg života moramo ciljno, stvarno i stalno rasti.

Rastimo u našem razumijevanju vijesti spasenja
Neka ne bude nesporazuma. Ne trebamo stalno mijenjati svoja vjerska gledišta, kao da nismo sigurni što vjerujemo. Postoji jezgra nepromjenjivih vjerovanja; postoje čvrsta uvjerenja i nije uvijek sve za raspravljanje. U jadnom smo stanju ako se okrećemo kao vjetrokaz pod svakim povjetarcem teološke mode ili svakim novim filozofskim trendom. U nevolji smo ako svaka knjiga koju čitamo u nama izazove pometnju. Jednako nas tako treba žaliti ako smatramo da uvijek znamo sve odgovore i ako nikad nemamo potrebu da kopamo još dublje i dublje. Premda trebamo biti čvrsto ukorijenjeni u svojoj vjeri, moramo i rasti – rasti u svojem shvaćanju onoga što je Bog odlučio da nam objavi.

Bog se ne mijenja. On je beskonačan i savršen. Mi se, s druge strane, moramo stalno mijenjati dok rastemo i sazrijevamo; dok nastojimo bolje razumjeti; dok dopuštamo Svetome Duhu da nam pomogne kako bismo jasnije vidjeli. Stvaranje sredine u kojoj može doći do takve promjene jedna je od glavnih potreba Crkve u svim područjima, a posebno u mjesnoj crkvi.

Rastimo u pravoj spoznaji našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista
Odnosi nikad nisu statični. Neki odnosi između nas i drugih počinju cvasti i produbljivati se; tako dobivaju na značenju i postaju posebno korisni. Drugi mogu zakržljali i umrijeti, dok većina ima svoje uspone i padove. Odnosi ne jačaju automatski. Ako želimo ostati bliski s drugim ljudima, moramo s njima provoditi vrijeme, moramo im se približiti, razgovarati s njima. Moramo biti spremni davati kao i primati, oprostiti kao i zaboraviti.

U izvjesnoj mjeri naš odnos s Bogom slijedi uzorak međuljudskih odnosa. Naravno, opraštanje pripada Bogu. Ali ako želimo da naša veza s Bogom jača, moramo Mu se približiti, razgovarati s Njim i s Njim provoditi vrijeme. Naš odnos s Bogom može napredovati u dubini i značenju ako smo voljni u njega ulagati i dopustiti da postane mjerilo svega što govorimo i činimo.

Rastimo u primjeni biblijske istine na svoj svakidašnji život
Mnogi su od nas skloni pridavati važnost vanjskome dok pokušavamo mjeriti kako napredujemo na putu posvećenja (a posebno onih oko sebe). Mi gledamo na ono što možemo lako mjeriti: što ljudi jedu ili piju, koliko nakita nose, što čitaju i rade u subotu poslijepodne. Prirodno je da unutarnji duhovni rast postaje vidljiv u našim postupcima.

Mnogi su od nas skloni pridavati važnost vanjskome dok pokušavamo mjeriti kako napredujemo na putu posvećenja (a posebno onih oko sebe). Mi gledamo na ono što možemo lako mjeriti: što ljudi jedu ili piju, što čitaju i što rade. Prirodno je da unutarnji duhovni rast postaje vidljiv u našim postupcima.

Ali dopustite mi da istaknem dvoje:

1. Ako smatramo da treba mjeriti prema ponašanju, trebali bismo se više baviti sobom nego drugima. Mnogi, mladi i stari, napustili su crkvu zbog osuđivačkog ponašanja drugih. Svi mi dolazimo iz različitih sredina i nalazimo se na različitom stupnju vjerskog iskustva. Budimo zbog toga obazrivi i ne osuđujmo svoje suvjernike.
2. Više se usredotočimo na karakter i temeljne vrijednosti nego na popis onoga što je dopušteno, a što nije. Jesam li s vremenom postao uravnoteženiji, zreliji, ljubazniji, simpatičniji i spremniji da praštam? Jesam li naučio pokazati iskreno sažaljenje? Jesam li naučio biti ponizan i ne voditi računa samo o svojim probicima? To su važniji znakovi rastenja.

Rastimo u načinu na koji s drugima dijelimo svoja vjerovanja
Nekima je od nas lako govoriti o svojoj vjeri, osjećajima, uvjerenjima i nije nam teško preuzeti inicijativu da se molimo s drugim ljudima. Drugima to teško pada. Ali svi možemo na neki način svjedočiti o svojoj vjeri. Svi imamo svoj duhovni dar (ili darove!). S obzirom na njih – bilo da se radi o propovijedanju ili pokazivanju različitih oblika gostoljubivosti – mi moramo rasti i svjesno govoriti o svojoj vjeri.

Stalno trebamo držati na umu Petrov savjet da “rastemo u milosti”. I premda je rastenje misterij, mi možemo pomoći u odvijanju tog procesa. Možda ne razumijemo točno kako biljke rastu, ali im možemo dati vode i gnojiva.

Tako je i duhovni rast tajna Božje milosti, ali mi možemo poticati djelovanje Duha tako da razvijamo iskrenu pobožnost, budemo pošteni u rješavanju svojih pitanja i sumnji, slušamo Duha i širimo svoju vjeru.

Dok rastete sami, omogućite i drugima da rastu i shvatite da oni mogu rasti različitom brzinom i da njihov rast može biti vidljiv u područjima života o kojima vi nemate pojma. Svi smo mi na različitim etapama svojeg hodočašća. Bog to priznaje pa bismo trebali i mi.

I na kraju, ako se radujemo što vidimo napredak u vlastitom duhovnom životu, ostanimo skromni.

Reinder Bruinsma

Ovo ime dano iz nježnosti opisuje neprekinuti odnos ljubavi koji je uvijek postojao između Oca i Sina. Naziv Sin moj ljubljeni je izraz Božjeg zadovoljstva savršenošću Njegovog Sina. To je potvrda Kristove nadmoćnosti nad čitavim svemirom.

Čak i prije muke u Getsemaniu, prije smrtne borbe na Golgoti i pobjede uskrsnuća, Bog je mogao izraziti svoje potpuno zadovoljstvo svojim Sinom. Sa sigurnošću je mogao unaprijed izjaviti kako je po Njegovoj volji. Na Gori preobraženja Bog nije samo svojim glasom izrazio zadovoljstvo Isusom, nego je i dodao: “Njega poslušajte!” Time Bog kaže: “Moj ljubljeni Sin, kojim sam vrlo zadovoljan, pravi ej predstavnik Neba.” Tako je Bog zauvijek potvrdio otkupiteljska ovlaštenja Isusa Krista, našeg neusporedivog Spasitelja. Božje odobravanje bilo je odgovor na Isusovu molitvu. Isus se molio kao naša zamjena i jamac, i sada ljudska obitelj ima pristup k ocu zbog zasluga Njegovog ljubljenog Sina.

Na one koji prihvate spasonosnu Kristovu milost prenosi se Sinovljevo jedinstvo sa Ocem. Apostol Pavao naglašava tu vezu između Otkupitelja i otkupljenih kad kaže da nas je Bog izabrao u Isusu Kristu prije stvaranja svijeta i da nas je tom milošću “obdario u ljubljenome Sinu svojemu” (Efežanima 1,6) Kakve li divne prednosti! U usporednom stihu je Pavao rekao “Koji nas izbavi od vlasti tame i premjesti u kraljevstvo Sina ljubavi svoje.” (Kološanima 1,139 Kad Isus dođe uspostaviti svoje kraljevstvo, On dolazi kao Onaj koji je jednak Bogu, kao Njegov ljubljeni Sin.

George W. Brown

Kontekst

Tri najpoznatije Isusove priče nalaze se u 15. poglavlju Lukinog evanđelja. U Luci 14,25-35 nalazimo Isusa okruženog velikim mnoštvom. Učitelj govori o cijeni učeništva koristeći različite slike. Obitelj, čak i roditelji, moraju zauzeti drugo mjesto (stihovi 26 i 27); graditelj mora napraviti dugoročan financijski plan (28. stih); kralj treba razmisliti o troškovima ratovanja (stihovi 31-33); sol mora ostati slana (stihovi 34 i 35). Na kraju svih ovih slika Isus podiže svoj glas: “Tko ima uši da čuje neka čuje!” (35. stih).

Sljedeća scena je značajna. Luka kaže da su se carinici i grješnici tiskali oko Isusa da Ga čuju. Oni su razumjeli poziv, dok su farizeji i književnici negodovali (Luka 15,1.2).

Znajući sve ovo, Isus priča priču – u stvari tri priče, koje obrađuju istu temu. Sve one slijede sličnu shemu: netko izgubi nešto, očajnički ga traži, pronalazi ga, i slavi – kraj priče.

Priča o ovci, novčiću i izgubljenom sinu

U prvoj priči javlja se pastir koji, primijetivši da je jedna ovca zalutala u vrelo doba dana, ostavlja preostalih 99 ovaca i traži onu izgubljenu. Da li ste ikada razmišljali o ispravnosti pastirove odluke da naizgled zapostavi 99 ovaca i usredotoči se na onu koja se izgubila? Poslovni ljudi bi rekli da je gubitak od jedan posto u proizvodnji uobičajen. Zašto pastir napušta 99 ovaca da bi pronašao jednu izgubljenu? Isusovo objašnjenje u sedmom stihu nagovještava odgovor: Nebo se raduje zbog svakog grješnika koji se kaje, dok ostalih 99 možda i ne osjeća potrebu za promjenom. Možete li zamisliti izraz na licima farizeja u tom trenutku?

Priča o izgubljenom novčiću ukazuje na nešto drugo. Ovoga puta Isus povećava faktor gubitka na 10 posto. Dok je brojala svoje srebrne novčiće, najvjerojatnije svoj miraz, žena otkriva da jedan novčić nedostaje. Njegova vrijednost odgovarala je iznosu deset dnevnica. Žena je i dalje imala 90 posto, ali počinje ga grozničavo tražiti. Po dnevnom svjetlu, ona pali lampu kako bi zavirila u svaki ugao kuće. Kada konačno pronađe novčić, poziva prijatelje i susjede da s njima podijeli radosnu vijest (9. stih). Žena mnogo ulaže (ne zaboravite da u to vrijeme nije bilo struje, a ulje za lampu je bilo skupo) da bi povratila svoje blago; zatim, svoju radost dijeli sa zajednicom. Ponovno Isus podsjeća slušatelje da grješnik koji se kaje donosi radost u nebeskim dvorovima.

Posljednja priča još više iznenađuje. Ovog puta slušatelji su sigurno uzdahnuli kada su čuli da je mlađi od dva sina (ne prvorođeni) otišao ocu zatražiti svoje nasljedstvo. To je bilo neuobičajeno u to vrijeme. Bio je to sramni čin nepoštovanja. Poznat vam je nastavak priče. Mladić odlazi od kuće i živi burnim životom. Na kraju ostaje ponižen, bez prebijene pare, radi kao svinjar i jede otpatke od njihove hrane. Na izmaku snage, odlučuje se vratiti kući ne kao sin, već kao sluga.

U međuvremenu, otac ga svakoga dana iščekuje. Jednoga dana ugleda pognutu priliku kako se polako kreće ka kući. Osoba mu je poznata – da, to je njegov sin. Sljedeća scena nadilazi sva očekivanja. Otac počinje trčati prema svom odrpanom, zapuštenom sinu. Očev zagrljaj kao da traje čitavu vječnost – konačno se izgubljeni sin vratio kući. Zabava je brzo organizirana, na kojoj se veseli cijeli dom – odnosno, skoro cijeli dom. Stariji brat, ogorčen i nesretan, nije se spreman priključiti gozbi. Isus posvećuje osam stihova dijalogu između oca i starijeg sina. Stihovi 31 i 32 su ključni: “Sine, ti si uvijek s menom, i sve je moje tvoje. A trebalo je održati radosnu gozbu i proveseliti se; jer ovaj brat tvoj bio je mrtav i živi opet; bio je izgubljen, i nađe se.”

Paradoks spasenja

Iz ove tri priče možemo izvući mnoge pouke. Sve tri nas podsjećaju da spasenje zahtjeva pomoć sa strane. Bilo da je u pitanju pastir, žena koja mahnito traži novčić, ili otac koji čeka svoga sina: kada se izgubimo, Bog je taj koji preuzima inicijativu da nas spasi (Ivan 6,44). Kada postanemo svjesni svog bespomoćnog stanja, moramo donijeti odluku da se “vratimo kući” i dozvolimo Božjem Duhu da nas promijeni u novu tvar (2. Korinćanima 5,17). U Božjoj matematici 1% + 10% + 50% = 1 – jedan koji se izgubio. Božja spasonosna milost nadilazi brojke i vjerojatnoću. Čitav svemir promatra veliku borbu za sudbinu čovječanstva. Svaka nađena osoba podstiče uzvik radosti u nebeskim dvorovima. Svaka odluka protiv Krista izaziva suze i bol u nebeskoj obitelji.

Promatrajući mnoštvo koje je slušalo Njegove ključne priče o nebeskom kraljevstvu, Isus je tragao za onima koji će čuti i prigrliti Božju spasonosnu i preobražavajuću milost. On i danas još uvijek traga.

Gerald A. Klingbeil

Priča se o Jacobu Brightu da se jednom vraćao kući iz grada i da je na cesti vidio siromašnog susjeda u velikoj nevolji. Konj mu se povrijedio i morali su ga ubiti. Ljudi su se okupljali oko njega i izjavljivali mu svoju sućut. Jednome, koji je bio najglasniji, Jacob je rekao: “Meni je žao za 50 funti, a koliko je tebi?” Krenuo je zatim sa šeširom u ruci među ljude da prikupi novac za kupovinu novog konja.

Biti milostiv znači mnogo više nego samo osjećati. To je i djelovanje. Milost je ljubav na djelu. Međutim, prije no što može prijeći na djelo, ljubav mora vidjeti. Kao što je William Barclay rekao: “Milost je suprotnost egoizmu… To je antiteza sebičnosti!”

Jedan je teolog istaknuo da je Crkva “zajednica onih koji su mrtvi sebi i živi Kristu”. Milost se pojavljuje kada se ljubav prema sebi zamijeni ljubavlju prema Bogu i prema bližnjima.

Milost je stanje srca koje se izražava posebnim držanjem prema posebnim osobama. Upravo zato “ljubazna riječ, pogled ispunjen suosjećanjem, razumijevanje, mnogima koji se bore i koji su usamljeni bili bi kao čaša hladne vode žednoj duši. Riječ sućuti, čin dobrote, olakšat će terete koji tako teško pritiskuju umorna pleća. A svaka riječ i svako djelo nesebične dobrote izraz su Kristove ljubavi prema izgubljenom čovječanstvu.” (Ellen G. White, Misli s Gore blagoslova, str. 39)

Zašto odlagati? Ovog istog dana, zašto ne biste iznenadili svog muža ili svoju ženu nekom neočekivanom ljubaznošću? Zašto ne biste radni dan započeli nekim znakom pažnje prema suradniku? Zašto ne biste ugodno iznenadili svoje roditelje ili djecu? Danas je dan da širimo Božju milost. Ne poslijepodne ili nakon rada, već sada – ovdje!

George R. Knight

Vrlo je lako pomiješati milost s labavošću. Međutim, milostiva osoba nije osoba koja se smješka grijehu ili prijestupu Zakona. Naš današnji tekst opisuje pažljivu uravnoteženost koja u Božjem karakteru vlada između nježne sućuti i čvrstoće koja odbija da trpi buntovničku sklonost k grijehu. Ovdje se suočavamo s Bogom koji je istodobno pun ljubavi i savršeno pravedan, Bogom koji se drži načela, a ipak je spreman biti milostiv prema onima koji su gladni i žedni boljeg života.

Isus je rekao: “Ja korim i karam sve koje ljubim. Prema tome, budi revan i obrati se!” (Otkrivenje 3,19) Bog nas previše voli da bi nam dopustio da živimo životom koji nas uništava, životom koji ne potkopava samo našu sreću već i blagostanje cijelog društva. On želi najbolje za nas. Njemu je dovoljno stalo do nas da nas ukori kad griješimo. Međutim, ti ukori su u službi Njegove milosti.

Samo ljudi kojima nije dovoljno stalo do svoje djece puštaju ih da odrastu kao mali divljaci. Samo ljudi koji ne vole dovoljno svoje prijatelje propuštaju ih upozoriti na posljedice njihovih postupaka. Takva ravnodušnost ne može se proglasiti milošću. Milosti je itekako stalo do bližnjih, do suputnika na stazi života. I stoga, pokrenuti milošću, mi se iz ljubavi zanimamo za svoje bližnje. U određenom smislu, milost je stanje uma – stanje koje je obilježeno zanimanjem za druge ljude, dovoljnim zanimanjem da voli ljude i da im oprašta u Kristovom duhu, čak i onda kada se suočava s problemima i zlonamjernim postupcima.

George R. Knight

Budisti i hinduisti imaju mnoge svete spise, među kojima su Sutre i Tripitaka (budizam), Vede i Bagavad Gita (hinduizam). Ti spisi naučavaju duhovnim istinama, njeguju identitet zajednice i pružaju pojedincima smjernice za duhovnu praksu. Tri monoteističke religije (kršćanstvo, islam i judaizam) smatraju da su njihovi sveti spisi „Božja riječ“ zasnovana na božanskom otkrivenju.

Premda poštuju druge religije, kršćani vjeruju da je Biblija jedinstvena u usporedbi sa spisima drugih religioznih tradicija, i to iz sljedećih razloga:

– Biblija je jedinstvena po svom porijeklu: Za razliku od Kurana koji je napisao Muhamed, Bibliju je pisalo više od 40 autora u vremenskom rasponu od 1.500 godina, na tri različita jezika (hebrejskom, aramejskom i grčkom) i na tri različita kontinenta (Afrika, Azija, i Evropa). Pa ipak, svi ti autori, premda su se bavili stotinama kontroverznih tema, pisali su tako usklađeno i povezano, na način nezabilježen u ljudskoj povijesti.

Stručnjak za Novi zavjet, F. F. Bruce, lijepo je to rezimirao: „Sami pisci su jedna prilično heterogena grupa ljudi, uzajamno razdvojenih ne samo stotinama godina i stotinama kilometara, već i time što su se bavili najrazličitijim poslovima i pripadali najrazličitijim društvenim slojevima. Među njima je bilo kraljeva, pastira, vojnika, zakonodavaca, ribara, državnika, dvoranina, svećenika i proroka. Među njima je i rabin koji je pravio šatore i jedan poganski liječnik, da ne spominjemo ostale o kojima ne znamo ništa osim spisa koje su nam ostavili.

Sami spisi, opet, pripadaju veoma raznovrsnim književnim žanrovima. Oni obuhvaćaju povijesne izvještaje, zakone (građanske, krivične, etničke, ritualne, sanitarne), religioznu poeziju, didaktično štivo, lirske pjesme, usporedbe i alegorije, biografije, osobnu prepisku, memoare i dnevnike, osim tipično biblijskih proročanstava i apokaliptike. Zbog svega toga, Biblija nije obična antologija. Unutar nje postoji jedinstvo koje sve to povezuje. Uostalom, svaku antologiju sastavlja antologičar, ali nijedan antologičar nije sastavio Bibliju.“ ¹

Razlog za takvo jedinstvo je, naravno, to što su „ponukani od Duha Svetoga govorili sveti Božji ljudi.“ (2. Petrova 1,21).

– Biblija je jedinstvena i po svojoj rasprostranjenosti: Biblija je također i najprevođenija knjiga u povijesti. U ovom trenutku, cijela Biblija je prevedena na više od 530 različitih jezika, Novi zavjet na još 1.300, a dijelovi Biblije (obično jedno od Evanđelja), na još 1.000 drugih jezika, što ukupno čini 2.800 jezika. Nijedna druga knjiga, ni sveta ni sekularna, ne može joj prići ni blizu.

Svake godine milioni Biblija distribuiraju se širom svijeta. Zašto je Biblija još uvijek najtraženija knjiga na svijetu? Zato što istine otkrivene u njoj odgovaraju na potrebe ljudi u svim okolnostima i kakvo god da je njihovo životno iskustvo.

– Biblija ima jedinstvenu povijest: Osim što ima natprirodno poreklo, Biblija je također i čudesno očuvana kroz stoljeća. Premda su svi autografi biblijskih knjiga izgubljeni, mi danas imamo više dokaza u vidu manuskripata o stotinama starozavjetnih rukopisa i oko 5.000 grčkih rukopisa Novog zavjeta u usporedbi s veoma ograničenim brojem rukopisa drugih drevnih knjiga. Na primjer, imamo oko 600 rukopisa Homerove Ilijade, desetine rukopisa Cezarovog Galskog rata, 20 rukopisa Livijeve Povijesti Rima, i dva po kojima je poznat rimski povjesničar Tacit. ²

„Nijedna druga knjiga nikad nije bila predmet takvog protivljenja kao Biblija“, piše znanstvenik Henry Morris. „I u drevna i u moderna vremena, kraljevi i svećenici su očajnički pokušavali uništiti je, a nevjerujući intelektualci ismijavati i opovrgavati. Nebrojeno puta njeni primjerci su bili spaljivani i uništavani, a mnogi njeni zagovornici proganjani i ubijani. Međutim, ona se samo sve više umnožavala, a danas u nju vjeruje i čita je više ljudi, iz više naroda, i na više jezika nego ikad ranije.“ ³

– Biblija sadrži jedinstvena proročanstva: Sve svjetske religije imaju neku vrstu proročanstava. U hinduizmu Hare Krišna je predvidio da će Zlatno doba nastupiti 5.000 godina nakon njegovog vremena i da će trajati 10.000 godina. Budizam predviđa zlo doba kada ljudi više neće imati nikakvu religiju kojoj bi mogli okrenuti radi utjehe. Islam ima neka specifična proročanstva.

Na primjer: „Oni će preinačiti Alahovo stvaranje“ (Sura 4,119) – proročanstvo za koje muslimani vjeruju da se ostvarilo s pojavom genetskog inženjeringa. Biblija je jedina knjiga koja sadrži detaljna proročanstva u vezi sa poganskim narodima i gradovima, Izraelom i pojedinim osobama. Na primjer, u 2. poglavlju Knjige proroka Daniela, Bog je pokazao caru Nabuhodonozoru da će nakon njegovog kraljevstva nastati tri druge svjetske sile (Medo-perzija, Grčka i Rim), i da će se poslije propasti četvrtog kraljevstva (Rima) mnogi narodi boriti za prevlast, ali da nijedan neće uspjeti u tome sve dok Bog ne uspostavi svoje vječno kraljevstvo(predstavljeno kamenom) nakon Kristovog drugog dolaska.

Povijest je dokazala istinitost tog proročanstva. Bog je obećao Abrahamu da će od njega načiniti veliki narod (Postanak 12,2), da će se njegovi potomci mučiti u stranoj zemlji 400 godina (Postanak 15,13), ali da će na kraju imati vlastitu zemlju između egipatske vode i rijeke Eufrat (Postanak 15,18). Sve se to ispunilo tijekom izraelske povijesti.

U vezi s Babilonskim kraljevstvom, prorok iz osmog stoljeća prije Krista je predvidio: „Evo, ja podižem na njih Medijce … Babilonu, uresu kraljevstvima, ponosnome sjaju Kaldejaca, dogodit će se kao Sodomi i Gomori, kad ih je Bog razrušio iz temelja.“ (Izaija 13,17-19).

U Izaijino vrijeme Medijci su bili beznačajan narod. Međutim, 559. godine prije Krista, Kir Veliki je postao perzijski car, a devet godina kasnije je osvojio Medijce i na taj način ujedinio Medijsko i Perzijsko kraljevstvo. A onda je, 539. godine prije Krista, vojska Medijaca i Perzijanaca osvojila Babilon i uništila ga, baš kao što je Izaija prorekao.
Mesijanska proročanstva su predvidjela da će Isusa roditi djevica (Izaija 7,14; Matej 1,18-25) u Betlehemu (Mihej 5,2; Matej 2,1-6), da će prije Njega doći naročiti glasnik (Izaija 40,3; Matej 3,1-3), da će ući u Jeruzalem na magarcu (Zaharija 9,9; Matej 21,1-7), da će biti prodat za 30 srebrnika (Zaharija 11,12; Matej 26,14.15) i razapet s razbojnicima (Izaija 53,12; Matej 27,38).

Biblija sadrži i mnoga druga proročanstva o narodima, gradovima i ljudima koja su se doslovno ispunila tijekom povijesti. Ništa slično tome ne može se naći ni u jednoj drugoj svjetskoj religiji.

Biblija ima jedinstvenu poruku: Premda se bavi velikim brojem različitih tema, Biblija objavljuje jednu jedinstvenu poruku – poruku o spasenju vjerom za razliku od spasenja djelima, što naučavaju sve druge religije. To je jedina knjiga iz antičkih vremena koja daje logične odgovore na pitanja kao što su: Odakle potječemo? Zašto smo ovdje? Kuda idemo?

Iznad svega, njena poruka otkriva Božju milost i korake koje On poduzima da bi osigurao lijek za propast koju je grijeh izazvao. To je jedina knjiga iz daleke prošlosti koja ima moć da čovječanstvo osvjedoči o grijehu i da ga uputi na Jedinoga koji ih može i osloboditi od sile grijeha.

Gerhard Pfandl
____________________________