Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha
Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja
Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo
Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno.

I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

(1) Mesija/Krist. Čini se logičnim otpočeti s “Mesijom” budući da kršćanska Crkva svoje ime duguje grčkoj istoznačnici Christos, “Pomazanik”. Hebrejska riječ odnosi se na osloboditelja kojega su Židovi očekivali i koji će biti Božje oruđe u uvođenju novog doba za Božji narod. I hebrejski i grčki izraz izvedeni su od korijena riječi sa značenjem “pomazati”. Novozavjetni pisci, nazivajući Isusa “Kristom”, očito su Ga smatrali odabranim za posebnu zadaću.

Titula “Krist” javlja se u Novome zavjetu više od pet stotina puta. Premda je među Isusovim suvremenicima postojalo više shvaćanja mesijanstva, uglavnom se prihvaća da su Židovi u prvom stoljeću mesiju smatrali osobom koja je u posebnom odnosu s Bogom. On će najaviti kraj vremena i tada će biti uspostavljeno Božje kraljevstvo. Preko njega će Bog ući u povijest i osloboditi svoj narod. Isus je prihvatio titulu “Mesija”, ali nije poticao njezinu uporabu jer je ovaj izraz imao političke konotacije koje su otežavale Njegovu zadaću. Isus nije ukorio ni Petra (Mt 16,16.17) ni Samarijanku (Iv 4,25.26) zbog uporabe ove titule. On sam je znao da je Mesija, kako je to vidljivo iz Markova izvještaja kad citira Isusove riječi o davanju čaše vode jednome od Njegovih učenika “zato što ste Kristovi” (Mk 9,41). Sve je ovisilo o sadržaju koji se pripisivao ovoj tituli, kao što je vidljivo iz Isusova odgovora Petru kod Cezareje Filipove. Ubrzo nakon Petrova priznanja da je Isus doista “Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16,16), Isus je naglasio činjenicu da “Sin Čovječji mora mnogo pretrpjeti” (Mk 8,31; usp. Mt 16,21). Odbacujući misao o političkom mesijanstvu, On je mesijansku službu protumačio radikalno drukčije od onovremenih tumačenja. Ako je sebe smatrao Mesijom, onda je to bilo u kontekstu ispunjenja Staroga zavjeta, odnosno svijesti da je Božje oruđe za otkupljenje Božjeg naroda, pri čemu otkupljenje treba shvatiti u duhovnom, a ne nacionalističkom smislu.

Kristovo uskrsnuće pojasnilo je i potvrdilo Njegovu titulu Mesije. Tako je u vezi s uskrsnućem i izlijevanjem Svetoga Duha Petar na Pedesetnicu objavio “da je Bog učinio Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli” (Dj 2,36).

Od samog početka tema kršćanskog propovijedanja i podučavanja bila je “Isus kao Mesija” (Dj 5,42). Osvjedočenje prve Crkve bilo je tako duboko da je “Krist” uskoro praktički postao osobno ime za Isusa. Evanđelje koje su naviještali bilo je početak “Radosne vijesti o Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1). Između ostalog, titula Mesija ili Krist za prve je učenike dobila smisao “pomazani obećani Kralj”.

(2) Krist kao Gospodin. Dok je Krist, ili Mesija, bila titula od posebnog značenja za židovske kršćane, titula “Gospodin” (grčki kyrios) imala je veće značenje za neznabošce. Međutim, nisu je uzeli iz neznabožačkih izvora, već iz Staroga zavjeta gdje je u grčkom izdanju bila uporabljena za ime Jahve (Post 2,4) i Adonaj (Još 3,11; Ps 8,2.10). U svjetovnom grčkom jeziku “Gospodin” može biti jednostavno ukazivanje poštovanja (“gospodar” ili “gospodin”, Mt 13,27; Iv 4,19; Mt 10,24; Iv 15,15).

U helenističkom svijetu riječju “gospodin” oslovljavala su se božanstva misterijskih kultova kao i imperatora. U više slučajeva kad je bila primijenjena na Isusa, značila je poistovjećivanje s Božanstvom, kako se to najbolje vidi iz Tomina priznanja vjere: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28)

Oslovljavajući Isusa kao Gospodina, prva Crkva željela Ga je uzdići iznad ljudske razine, kao osebujan predmet obožavanja (Dj 7,59.60), dostojan molitve (rr. 59.60) i povjerenja (Dj 16,31; Rim 10,9), začetnika našeg spasenja (Dj 15,11; 1 Sol 5,9). On je “Gospodar gospodara i Kralj kraljeva” (Otk 17,14; usp. 19,16) koji dijeli Božju narav, daje nam milost i mir (Fil 1,2; 2 Sol 1,2), tješi naša srca i učvršćuje nas u svakom dobrom djelu (1 Sol 2,16.17). U kršćanskoj uporabi ova titula podrazumijeva Isusovu apsolutnu suverenost nad svime što je vezano uz život i smrt i označava božanstvo. Za kršćane Krist je “jedini Gospodar i Gospodin” (Jd 4) i svaki je vjernik pozvan da se “obuče” u Njega (Rim 13,14); za Njega je svaki učenik spreman staviti na kocku svoj život (Dj 15,26) i čak umrijeti (Dj 21,13). On je jednostavno “Gospodin, Spasitelj Isus Krist” (2 Pt 1,11; 2,20). I u ovom je slučaju Kristovo uskrsnuće dalo prvim vjernicima pravo značenje Kristova gospodstva jer je, kako je Petar na Pedesetnicu rekao mnoštvu, upravo ovim događajem Bog Njega učinio i Kyriosom i Kristom: “Neka sav dom Izraelov sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli!” (Dj 2,36)

(3) Sin Božji. “Mesija” i “Gospodin” titule su koje se mogu shvatiti u smislu funkcije ukazujući na Božje djelovanje i namjere s određenim čovjekom. “Sin Božji”, još jedna titula koja se u Novome zavjetu pripisuje Isusu, ukazuje na nešto više od funkcije. Ona ukazuje na Isusov odnos s Bogom u Njegovu biću. Isus Krist je više od Božjeg čovjeka, oruđa Božjeg djelovanja. On je Sin Božji. Njegov odnos s Bogom nadilazi funkcionalnost. On je ontološke naravi. To je radikalno nova dimenzija koju je Novi zavjet unio u razumijevanje titule “Sin Božji”. Osim božanske akcije, u Njemu je i božansko biće. Sin je “u krilu Očevu” (Iv 1,18). Nešto od Očeva bića je u Sinu.

Pojam “Sin Božji” mogao je u Novome zavjetu značiti mnogo i malo. Njegovo je značenje zasnovano na osebujnoj uporabi ovog izraza u Starome zavjetu. Može se primijeniti na anđele (Job 1,6; 38,7). Ponekad je kralj nazivan Božjim sinom (2 Sam 7,14; Ps 2,7). Pravedni je narod nazvan sinovi Božji (Post 6,2); o Izraelu se također, u značenju cijelog naroda, govori kao o Božjem sinu (Izl 4,22; Hoš 11,1). Ali kad se ovaj izraz rabi za Isusa, kontekst pokazuje da ga ne smijemo razumjeti u istom smislu kao u spomenutim slučajevima. On je nazvan “Sin moj, Ljubimac, koji mi je mio” (Mat 3,17 – Ru). Marko piše Evanđelje o “Isusu Kristu, Sinu Božjemu” (Mk 1,1). Matej izraz “sina svoga” iz Hošee 11,1 nedvosmisleno primjenjuje na Isusa. Petrovo priznanje kod Cezareje Filipove “Ti si Krist, Sin Boga živoga” (Mt 16,16) Isus prihvaća bez pitanja i pripisuje ga božanskom otkrivenju (r. 17). Oni koji su Ga optuživali što je rekao: “Sin sam Božji” (Mt 27,43; usp. Iv 19,7), morali su Ga čuti da rabi ovu titulu.

Iz sinoptičkih evanđelja jasno je da je Isus prihvaćao ovu titulu i sebe smatrao Božjim Sinom (Mt 11,27; Mk 13,34). Ova titula dobiva svoje najpotpunije značenje u Evanđelju po Ivanu, koje u mnogo slučajeva rabi izraz “Sin” umjesto “Sin Božji”, što je još jedan način isticanja Isusovog jedinstvenog stanja. Bog i Njegov Sin na jedinstven su način povezani jedan s drugim (Iv 3,35; 5,19.20). Sam Isus je tvrdio da je to Njegov naziv (Iv 10,36), a Židovi su Njegovo oslovljavanje Boga Ocem razumjeli kao izjednačivanje “s Bogom” (Iv 5,18).

Ostali novozavjetni pisci kršćansku vijest označavaju kao “evanđelje Božje … o Sinu svome” (Rim 1,1.3). Dosta rano u svojoj službi Pavao je kršćanski put mogao opisati kao vjeru “u Sina Božjega” (Gal 2,20). Poslanica Hebrejima ne samo što govori o sinovstvu Isusa Krista, nego ga i posebno naglašava. Krist nadvisuje starozavjetne proroke (Heb 1,1.2), On je “Sin” zato što je “odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti” (r. 3), On uživa položaj Sina i zbog toga je uzvišeniji od anđela (rr. 4.5) i veći od samog Mojsija (rr. 5.6).

U najpotpunijem smislu Sin je dionik Očeve naravi. Ima iste karakteristike (Iv 5,21; 8,58; 21,7), čini ista djela (Mt 9,2; Iv 5,24-29) i ima pravo na isto štovanje kao i Otac (Iv 5,23; 14,1). Upravo kao što Njegovo uskrsnuće daje veće značenje titulama koje smo dosad razmatrali, ono daje još veće značenje “Sinu” jer se Isus, prema Pavlovim riječima, “uskrsnućem od mrtvih … pokazao kao Sin Božji, sa svom vlašću” (Rim 1,4). Ako je Kristovo sinovstvo prije Njegove smrti moglo biti nejasno, toga nakon Njegova uskrsnuća više nije moglo biti.

Isus kao Bog
U najmanje tri slučaja biblijski pisci jasno govore o Isusu kao Bogu. U jednom od njih (Heb 1,8.9 – JB) pisac citira Psalam 45,7.8 u kojem Bog govori Sinu: “Prijestolje je tvoje, Bože, u vijek vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva. Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Bog, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova.” U ovom ulomku je Sin, koji je uzvišeniji od anđela (Heb 1,4–2,9), Mojsija (Heb 3,1-6) i levitskog velikog svećenika (Heb 4,14–5,10), oslovljen kao Bog. Kao Otac, i Isus posjeduje božansku narav.

Drugu izričitu tvrdnju nalazimo u Ivanu 1,1: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog.” Premda postoje izuzeci od pravila, uporaba riječi “Bog” u 1,1c (“Riječ bijaše Bog”) bez člana razlikuje predikat od subjekta glagola “biti” i time potvrđuje izbor “Riječ bijaše Bog” (JB). Osim toga, izostavljanje člana naglašava kvalitetu i karakter Riječi. Nakon što je prikazao razliku između Riječi i Boga Oca (r. 1b), Ivan potvrđuje da Ona dijeli narav s Ocem. U prvoj od tri kratke rečenice u prvom retku Ivan potvrđuje apsolutno, nadvremensko postojanje Riječi. Ona postoji od početka, prije vremena i stvaranja. Ovo vječno postojanje, međutim, nije bilo u osami, jer Ivan dodaje da “Riječ bijaše kod Boga”. Ona se razlikovala od Boga, ali je bila u zajedništvu s Njim, u pravom smislu istovjetna s Bogom. Ovo apostol potvrđuje nedvosmislenom izjavom da “Riječ bijaše Bog”. Predikat “Bog” u trećoj rečenici ove izuzetne objave nalazi se u naglašenom položaju, vjerojatno da se izbjegnu neodgovarajući zaključci o naravi Riječi. Vječno pretpostojeća u osobnoj uzajamnoj zajednici s Ocem, Riječ je u četrnaestom retku
prepoznata kao Isus iz Nazareta, božanska u svojoj biti.

Nigdje u Novome zavjetu Isus nije jasnije prepoznat kao Bog nego u posljednjem ulomku u kojem na Isusov poziv da dotakne Njegove rane, Toma, sumnjičav učenik, izgovara riječi: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28) Ovo priznanje je to značajnije što ga zbog njega Isus nije prekorio (r. 29; usp. Otk 19,10). Kao što je Izrael iskazivao štovanje Jahvi riječima: “Gospode, Bože naš” (Ps 99,8 – Ša), tako su kršćani za Isusa mogli reći: “Gospodin moj i Bog moj!” i: “[Poštujte] Sina kao što [poštujete] Oca” (Iv 5,23)

Raul Dederen

Međutim, ovaj, naizgled običan događaj pratilo je cijelo Nebo. Svijetli se anđeo ukazao pastirima i objavio im radosnu vijest o rođenju Djetešca – Spasitelja, Mesije i Gospodara svega. Anđelu se pridružio nebeski zbor u radosnoj pjesmi i klicanju: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Luka 2,14) Jedna je skupina anđela, koji su ličili na zvijezdu, već neko vrijeme vodila uvaženo izaslanstvo posjetitelja s dalekog istoka koji su došli pozdraviti maloga Isusa, pokloniti Mu se i bogato ga darivati.

Neshvatljivo, ali ipak istinito, ova neizreciva nebeska radost, klicanje i pjesma anđela ostali su nepoznati uvaženoj javnosti onoga vremena. U Bibliji se ne spominje čak ni neka posebna pažnja vlasnika konačišta (štalice) gdje su se Josip i Marija uspjeli skloniti. Bilo bi za očekivati da se porodilji posveti malo više pažnje od ostalih gostiju. Činilo se da nitko ne mari što se rađa još jedno dijete na svijet. Ni pastiri ne bi imali pojma što se događa u Betlehemu bez najave nebeskog vjesnika. Tajne službe kralja Heroda nisu ni slutile da se rodio Kralj nad kraljevima sve dok nisu pristigli mudraci s istoka koje je vodila zvijezda i o tome ih izvijestili. Sva ljepota Isusova rođenja bila je nepoznata ljudima onoga vremena jer je bila prejednostavna, odviše obična i odstupala je od načina kako se proslavlja neki važni događaj ili osoba. Da se kojim slučajem rodio kraljević, Herodov prestolonasljednik, ili prvenac nekog člana Velikog vijeća, svi bi, cijeli Jeruzalem, Judeja, Izrael, Samarija i Galileja, odmah saznali o tome važnome događaju. Otpočelo bi višednevno slavlje i radovanje. Jelo bi se pilo i veselilo, jer se rodio novi kralj ili uvaženi član elite tadašnjeg društva. Kada je Bog postao čovjekom, čovjekova spasenja radi, kada se rodio najveći Dobrotvor i Prijatelj čovječanstva, Isus, gotovo nitko na Zemlji nije imao pojma o samome događaju, a kamoli o njegovu značenju! Koji su bili uzroci takvoj neupućenosti i sljepoći?

Čini se da je uzroka bilo više i da zadiru u samu bit čovjekove slabosti izazvane grijehom, ali spomenimo samo jedan koji dominira stanjem čovjekove duhovne sljepoće.

Mesijanske nade starih Hebreja bavile su se očekivanjem političkog i militantnog Mesije ili Pomazanika koji će biti pomazan (ustoličen) na Davidovu prijestolju kako bi Božji narod konačno oslobodio rimske okupatorske tlake. Kako će se to zapravo dogoditi nitko nije točno znao, jer su postojala razna tumačenja, ali nitko nije ni slutio da bi rođenje djeteta siromašnih roditelja iz Galileje moglo imati bilo kakve veze s tim. Isusovi suvremenici nisu bili u stanju prepoznati veličinu jednostavnosti, snagu požrtvovnosti, toplinu skromnosti i ljepotu poniznosti. Njima bi prvi Božić bio zanimljiv i značajan da je bio obilježen pompom, obilnim trpezama i na lijepo ukrašenom mjestu, a ne u štali. Naravno osjećali bi se ugodno uz uzvanike svojega ranga i ugleda.

Pitajmo se što čini naš Božić posebnim i radosnim blagdanom. Obogaćuje li se naš božićni ugođaj skromnošću jer smo okrenuti potrebama onih koji nemaju; radošću jer smo imali priliku razveseliti tužnoga; zadovoljstvom jer ne sudjelujemo u blještavom nadmetanju tko će organizirati uzbudljiviju zabavu i kupiti skuplje poklone? Robujemo li mi društvenoj modi i očekivanjima doba u kojem živimo?

Da kojim slučajem Isus proslavlja svoj rođendan danas s nama, gdje bismo Ga potražili? Tko bi bili ljudi koji bi Ga prvi posjetili, pozdravili Ga i poklonili Mu se? Isusa bi valjalo potražiti među običnim, malim ljudima jer On sam kaže: “Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Matej 25,40) Sigurno bi tješio žalosne, podijelio svoj obrok s gladnima, hrabrio bolesne. Proslavimo blagdane Božića i Nove Godine na ovakav, potpuniji način i obradujmo sebe i svoje bližnje istinskom radošću.

Dragutin Matak

Možemo sa sigurnošću reći da za prošlih 1900 godina ni sve vojske koje su ikada marširale, niti sve mornarice koje su ikada plovile, niti svi parlamenti koju su se ikada sastajali, niti svi kraljevi koji su ikada vladali – nisu tako utjecali na povijest svijeta, koliko je utjecao taj jedan usamljeni život. Djelovao je samo tri i pol godine, ali je ipak izmijenio svijet.

Odakle je On došao? O tome je On sam rekao: “Došao sam da bi ljudi imali život i to pravi život, život u izobilju”. (Ivan 10,10)

Rekao je da je došao osloboditi ljude od ropstva grijeha: “Ako vas Sin izbavi, zaista ćete biti izbavljeni.” (Ivan 8,36) Hebreji su to pogrešno razumjeli, te su mu kazali: “Mi smo djeca Abrahamova i nikada nismo bili robovi. Kako ti možeš reći da ćeš nas osloboditi?” (Ivan 8,33)  Isus je objasnio da tko god griješi, rob je grijehu. On je došao ljude osloboditi od ropstva grijeha.

Kako možemo znati da je Isus taj za koga se izdaje?

On kaže: “Pisma svjedoče za mene”. (Ivan 5,39) Ako potražimo u Bibliji naći ćemo tko je On. Možemo pogledati sva proročanstva u Starom zavjetu koja su govorila o dolazećem Misiji, Spasitelju. Ako se On poklapa s tim opisima, On je zaista onaj za koga On tvrdi da jest. U Bibliji nalazimo stotine proročanstava o Mesiji koja su napisana prije nego što je On došao. Sada ćemo zbog ograničenog vremena pogledati samo 12 od glavnijih proročanstava i sastavit ćemo ih kao slagalicu, jedno po jedno.

Kada budemo slagali ova proročanstva, želim da se upitate – da li se poklapaju opisi.

1) Proročanstvo napisano 800 godina prije nego što se Isus rodio. Govorilo se o djevici koja će zatrudnjeti. Neobično za djevicu da zatrudni. Izaija 4,14. Što kaže Novi zavjet? Luka 1,26.27. Da li se to slaže? Savršeno se slaže, upravo onako kako je proročanstvo to proreklo.

2) Biblija je prorekla gdje će se Isus roditi. Mihej 5,2. Knjiga Miheja je u Starom zavjetu. Pisana je 800 godina prije nego što se Isus rodio. Rečeno je točno mjesto rođenja. Bio je tu jedan problem. Anđeo Gabriel je došao Mariji kada je ona bila u Nazaretu. Netko ju je trebao dobaviti u Betlehem prije nego se rodilo dijete. Što se dogodilo u te dane? Luka 2,1. Nama je ta povijest dobro poznata. Došli su u Betlehem i tamo se rodio Isus. Da li se to slaže?

Isus nije došao na ovaj svijet kao neka super zvijezda. Nije rođen u palači. On je rođen u štalici, stavljen je bio u jaslice. Rodio se u jednostavnom malom gradiću, od roditelja niskog staleža. Od rođenja, u djetinjstvu i mladosti bio je, kako kaže Biblija, poslušan svojim roditeljima. Radio je s njima, u stolarskoj radionici, bio je dijete vjerno roditeljima. Sa 12 godina počeo je ići u hram, kao i ostala hebrejska djeca. Kada je imao 30 godina došao je k Ivanu Krstitelju da ga krsti. Ne zbog toga što mu je trebalo krštenje, već da pokaže primjer nama. Bio je kršten i ispunjen Duhom Svetim kada je počeo svoju javnu službu.

3) U Starom zavjetu proročanstvo točno govori o Mesijinoj službi. Izaija 61, 1.2. Kada je otpočeo svoju službu otišao je u subotu u svoju crkvu u Nazaretu i zatražio svitak. Luka 4,16-21. Otpočeo je službu upravo kako ovaj tekst govori. Nije propovijedao evanđelje bogatima, nego većinom siromašnima, ribarima, ljudima koji su težili za boljim životom, koji nisu bili zadovoljni ovim svijetom. On je slijepima otvarao oči. Mnoge oči što su prvo vidjele bilo je Isusovo lice. Mnoge uši prvo što su čule bio je njegov glas. Ljudi su nastojali da ga se dotaknu jer su govorili, da je to dovoljno, jer iz Njega izlazi ljekovita sila. I tako ih je liječio. Ono što je najljepše u ovom proučavanju je istina da nitko nije od Isusa otišao, a da mu molba nije bila uslišena. Tko god mu je došao znao je da će mu potreba biti zadovoljena.

Isus je isti i danas i spreman je tako pomoći svakome tko ga traži pomoć. Ponovit ću riječi Isusa: “Hodite k meni svi umorni i natovareni…” On je liječio ranjene u srcu. Nitko se nije htio doticati gubavih, svi su od njih bježali. Isus je pružio svoju ruku i dodirnuo ih. Ljudi koji nisu nikada hodali, prohodali su zahvaljujući Njegovom dodiru i Njegovoj riječi. Oni su skakali oko Njega i plesali su od sreće. Sve se ovo događalo u kratkom vremenskom periodu.

Prorečeni sadržaj Mesijine službe doslovno se ispunjavao u službi Isusa. Najljepša ilustracija je ona koja kaže da će zavijati ranjene u srcu. To je najveća potreba koju svatko ima. Svima nama je potrebna ljubav. Religiozne vođe su uhitile ženu grešnicu, Mariju Magdalenu. Ona je bila prostitutka, uhvaćena je u činu preljube, dovedena je u predvorje hrama, pred Isusa. Držali su u svojoj ruci kamenje da ga bace u glavu ženi i da je ubiju. Zašto je ona tako živjela? Razlog je bio što je bila gladna ljubavi i zadovoljila se jeftinom zamjenom kao mnogi drugi ljudi i žene u današnjem svijetu, seksualno izopačeni, tražeći od jedne do druge osobe ljubav, i odlazeći od svake takve veze osjećajući se iskorišteno i prazno.

Marija je srela nekoga tko se brinuo za nju upravo takvu kakva je bila. Jedan za drugim  tužitelji su odlazili, dok je Isus po prašini pisao njihove grijehe. Svi su tužitelji pobjegli, a žena je ostala pred Isusom. On je pita: “Gdje su tvoji tužitelji, zar te nijedan nije osudio?” Ona uzvraća: “Nijedan!” Isus joj kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i više ne griješi.” Da li je ona bila kriva zbog preljuba? Da, ali će Isus uzeti njezinu kaznu, a ona je to znala. Zato je i postala jedna od njegovih najvjernijih sljedbenika. On je povezao ranjene u srcu. Sreo je ženu Samarijanku kod bunara, bila je sama, jer nitko nije s njom htio ići na bunar. Imala je mnogo muževa, njen život je bio neuredan, ispunjen razvodima, a Isus joj se ipak otkrio kao Spasitelj i dao joj spasonosnu poruku. (Izaija 61,3) Da li se to slaže?

4) Neki događaji s kraja Njegovog života su najuzbudljivija proročanstva. Psalam 41,9. Nalazimo ovo zadivljujuće proročanstvo 1000 godina prije nego što se Isus rodio. Iste noći kada je Isus pružio kruh Judi, on je izašao i izdao ga. Kako se to savršeno slaže.

5) Zaharija 11,12.13. Primijetite sve to. Ista novčana suma za koju je Isus prodan, govori o njegovom najboljem prijatelju. Kaže se i što će se učiniti s tim novcem. Da li izvještaj u Novom zavjetu odgovara proročanstvu? Matej 26,14.15. Naš Spasitelj je prodan za cijenu jednog roba. Taj novac je počeo progorijevati rupu u Judinoj ruci kada je shvatio što je učinio. Shvatio je da nije korisno zadobiti čitavi svijet, a izgubiti dušu. Otišao je u hram i bacio srebrnjake u Dom Gospodnji, kao što je proročanstvo reklo. Otišao je i objesio se, a oni su za taj novac kupili lončarevo polje. Prijatelji, da li se slaže?

6) Izaija 50,6.7. “Leđa svoja dadoh onima koji su me bičevali…” One noći kada je bio izdan i vođen kroz onu rulju, oni su ga udarali, čupali mu bradu, pljuvali ga, gurali ga. Biblija kaže da su mu pljuvali u lice, udarali šakama, išli su tako daleko da su mu pokrili lice i udarali ga govoreći: “Proreci tko te je udario…” Da li se to poklapa?

7) Čak se spominju sredstva smaknuća i to 1000 godina prije nego se dogodilo. Psalam 22,16. Zanimljivo je da je David to prorekao 1000 godina ranije i to u vrijeme kada je razapinjanje na križ bilo nepoznato. Razapinjanje na križ su izmislili drugi narodi, koji su živjeli mnogo, mnogo kasnije, a Rimljani su ga uveli u praksu.

Svi znamo kako je Isus umro. Čak kada je ustao iz mrtvih rekao je sumnjičavom Tomi ono što nije rekao nikome. Toma je rekao: “Dok ne vidim ožiljke klinova na rukama i nogama i stavim prst tamo gdje su bili klinovi – neću vjerovati”. Ruke i noge su mu bile probodene, upravo onako kako je proročanstvo proreklo. Slaže li se?

8) Proročanstvo je kazalo da će biti stavljen među dva razbojnika, jer Izaija kaže da će biti uračunat među prijestupnike. Izaija 53,12. Smatrali su Isusa za jednoga od njih. Slaže li se, zar ne?

9) Kralj David u 22 Psalmu dodaje još neke detalje kada opisuje Njegovo raspeće. Psalam 22,18. Vojnici su uzeli njegov plašt i podijelili ga na 4 dijela. Dolama koju je nosio bila je bez šava, izvezena u jednom komadu. Dogovorili su se da je neće derati, nego će kockom odlučiti kome će dopasti. Tako je napisano. Da li se ovo slaže?

10) Psalam 31,5. i 22,1. kaže: “Bože moj, Bože moj! U ruke Tvoje predajem duh svoj!” Kada je Isus visio na križu ove dvije rečenice su mu izašle iz usta.

11) Psalam 34,20. tekst kaže da će biti proboden, ali mu ni jedna kost neće biti polomljena. Pogledajte što se dogodilo prilikom raspeća. Bio je to petak dan pripreme za veliki Šabat. Te subote je bio i pashalni Šabat i sedmi dan u tjednu u isti dan. Zbog toga Židovi nisu htjeli ostaviti tijela da vise na križu za vrijeme subote, tražili su da im se polome noge i da ih se skine s križa. A Isus je već bio umro. Čitajmo: Ivan 19,32-34. Da li se to poklapa? Savršeno!

12) Evo nas u Danielovoj knjizi. Do sada smo pregledali proročanstva koja govore o mjestu rođenja, načinu rođenja, o službi, o izdaji i o događajima vezanim uz Isusovu smrt – i sve se slaže sa Isusom. Pođimo u 9 glavu knjige proroka Daniela. Proročanstvo Daniela govori KADA će se to sve dogoditi. Ono što je Daniela najviše zanimalo je kada će se vratiti iz babilonskog ropstva, kada će Mesija doći i kada će biti konačno spasenje njegovog naroda.

Anđeo Gabrijel je došao i rekao mu slijedeće: Daniel 9,23-27. Pogledajmo stih 25. Od izlaska naredbe da se Jeruzalem obnovi biće 7 tjedana i 62 tjedna do pomazanika – Mesije. Ovo je jasno, biće ukupno 69 tjedana. Što predstavlja jedan dan u proročanstvima? Jedan dan je jednak godini. Dakle, 69 tjedana iznosi 483 dana ili 483 godine. U Ezdrinoj knjizi možemo naći da je naredba za obnovljenje izdata 457 godine prije Krista. Ezdra 7,7. Kralj Artaksers je izdao naredbu da se obnovi Jeruzalem kojega je razorio Nabuhodonozor. Sada pođimo nazad 483 godine i doći ćemo do trenutka kada je Mesija trebao otpočeti svoju javnu službu. Luka 3,1. Došlo je vrijeme da se Isus krsti i tada se nebo otvorilo, Sveti Duh se u obliku goluba spustio i glas s neba se čuo gdje kaže: “Ovo je Sin moj…” On je otpočeo svoju javnu službu kada je bio kršten. Pomazan je Svetim Duhom na naročiti način.

Biblija piše: “U 15 godini Tiberija Cezara…” On je počeo vladati 12 godine poslije Krista. To je pouzdano jer znamo iz povijesti. Petnaesta godina je padala u 27 godinu. Točno u godinu kada je Isus bio kršten. To se savršeno poklapa.

Proročanstvo od 483 godine završava točno na “dugme”, ali ono ide još dalje od toga. Ne bih želio da baš projurimo kroz ovo. Daniel 9,27. kaže da će Mesija potvrditi zavjet spasenja s mnogima za jedan tjedan. Koliko ima dana jedan tjedan? Sedam. On je potvrdio zavjet s mnogima za tjedan, i usred tjedna. Koliko je pola tjedna? 3,5. Usred tjedna će On učiniti kraj žrtvama i prinosima. Tisućama godina su ljudi prinosili janjad na žrtvu. Isus je učinio kraj tome nakon 3,5 godine svoje službe.

Što se dogodilo? Biblija kaže da kada je Isus umro na križu, zavjesa u hramu se razderala nevidljivom rukom od vrha prema dnu (Matej 27,51, Marko 15,38). Sve što je ukazivalo na Krista prestalo je važiti. Sva proročanstva koja su se odnosila na njegov prvi dolazak ispunila su se u potpunosti.

Ali, njegov narod nije razumio njegov dolazak. Nisu bili spremni da ga prihvate. Da li je moguće da njegov narod ne bude spreman za Njegov drugi dolazak? Da, đavo se nije promijenio. Mi to moramo znati. Mi moramo biti spremni. Zato moramo proučavati Pisma. Da su oni proučavali Pisma, bili bi gotovi dočekati Isusa kada je prvi puta došao. Mi želimo biti gotovi i zato moramo naučiti pouke iz prošlosti.

Prijatelji, Isus nam želi pomoći da nađemo put. On nam u svojoj riječi ukazuje na put u život vječni. Ako slijedimo njega nećemo pogriješiti. Nije znanje i poznavanje proročanstava ono što će nas spasiti. Spasit će nas ono što je Isus učinio na križu umirući za nas. Na tom križu nam je omogućio put spasenja.

Doug Batchelor

Djela apostolska usredotočena su na Pavla. U Djelima 21,39 čitamo da je bio “građanin znamenitog grada”. Njegovo rodno mjesto bilo je Tarz, utvrđeni glavni grad u plodnim ravnicama istočne Cilicije. Grad se spominje u hetitskim zapisima iz drugog tisućljeća prije Krista. Na putu da bude okrunjen perzijskom krunom, Kir Mlađi s deset tisuća ljudi smjestio se u Tarzu. Kad je 47. godine došao Julije Cezar, grad je preimenovan u Juliapolis u njegovu čast. Do danas su ostala gradska vrata u čast Antonija i Kleopatre i njihovog poznatog sastanka. Gradski oci obnovili su dobar dio ovih vrata kako bi sačuvali ovu uspomenu u mislima ljudi.

Pavao se ovdje rodio u imućnoj obitelji. Njegov otac, premda Židov, bio je rimski građanin. Tako je to građanstvo pripalo i Pavlu. Kao rimski građanin Pavao je mogao putovati iz zemlje u zemlju, u gradove i sela; imao je sva prava rimskog građanina i mogao se pozvati na cara. Premda je do kraja života ostao rimski građanin, na putu za Damask postao je građaninom nebeskog kraljevstva.

Ponovimo ukratko kako je došlo do ove promjene. U Djelima 7,58 Savao (Pavao) čuva plašteve ljudi koji su kamenovali prvog kršćanskog mučenika Stjepana. Time je bio sudionik Stjepanove smrti. Ubrzo nakon toga u Crkvi izaziva pustoš odvlačeći muškarce i žene u tamnice (Djela 8,1.3). Zatim ga vidimo kako prijeti ubijanjem učenika (Djela 9,1). Zašto je bio tako agresivan prema novoj kršćanskoj Crkvi? Držao se predaje i imao je biblijske razloge za svoje ponašanje. Njegov mesija bio je drukčiji od ovog Isusa iz Nazareta koji je privukao tisuće njegovih sunarodnjaka. Savao je smatrao da nijedan Židov pri zdravoj pameti ne bi pristao uz Mesiju koji je razapet kao Isus. Svoje shvaćanje temeljio je na Mojsijevim riječima: ako je netko razapet, izložen je Božjem prokletstvu. Zapazimo ovaj tekst: “Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo, njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje.” (Ponovljeni zakon 21,22.23)

Kako su se onda ljudi dali zaluditi da misle kako je Krist Mesija iz proročanstva? Nasuprot tomu, Izaija je pisao: “Na njemu će duh Jahvin počivat.” (Izaija 11,2) Ali Isusovo raspeće značilo je Božje prokletstvo. To je za Savla bilo proturječno. Zato je želio postupiti na najbolji način koji je poznavao. Kad se suočio s ljudima koji su javno tvrdili da je razapeti Isus Mesija, njemu je bilo jasno što treba učiniti. Sve što su Židovi zastupali bilo je ugroženo učenjem i djelovanjem tih učenika.

Savao je došao k svijesti na putu za Damask. On će o tom iskustvu poslije pisati: “Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.” (2. Korinćanima 5,17) Isus se obratio čovjeku koji se potpuno posvetio uništenju Crkve, premda iz pogrešnih razloga. Pavao je često govorio drugima: “Krist Isus me je uhvatio.” Uz zasljepljujući bljesak svjetla na putu za Damask jedan glas je Savlu rekao: “Ja sam Isus koga ti progoniš.” (Djela 9,5) Poslije su Galaćani mogli reći: “Naš negdašnji progonitelj sada propovijeda vjeru koju je nekoć htio uništiti.” (Galaćanima 1,23) Pavao će kasnije priznati da je propovijedanje razapetog Mesije “sablazan za Židove” (1. Korinćanima 1,23).

Obraćeni Pavao ostao je do kraja života revni misionar. Osnivao je crkve i vidio obraćenje tisuća ljudi Kristu. Bio je svjedok čuda učinjenih u Kristovo ime i progonjen zbog svoje vjere i “propovijedanja Kraljevstva”. S obzirom na to da je svakodnevno živio sa svojim Bogom, Sveti Duh mu je dao snagu i odvažnost da objavljuje istinu o Isusu. S Bogom je sve moguće!

David i Gaya Currie

Ovo je radosna vijest Evanđelja. Spasenje se nudi svima “jer svi sagriješiše i nemaju slave Božje.” (Rimljanima 3,23). Poruka Svetoga pisma je “da je Krist Isus došao na svijet da spasi grješnike, od kojih sam prvi ja.” (1. Timoteju 1,15). Zato što je grijeh opća pojava, Bog je u svom planu spasenja osigurao Spasitelj svim ljudima. Svima koji vjerom dođu k Njemu osiguran je vječni život (Ivan 3,16). I još više, On može do kraja “spasiti one koji po njemu dolaze k Bogu” (Hebrejima 7,25).

Krist je Spasitelj svih ljudi. On spašava do kraja, savršeno. Isus je rođen kao Spasitelj (Luka 2,11); umro je kao Spasitelj svijeta; posreduje za nas kao silni Spasitelj i vraća se kao Spasitelj onima koji Ga traže (Hebrejima 9,28). Neka danas Spasitelj svijeta bude moj osobni Spasitelj.

George W. Brown

Pjevali su da je On Spasitelj zato što će “izbaviti svoj narod od grijeha”. (Matej 1,21) To je Dijete bilo ženin Potomak kojega je Bog obećao u Edenskom vrtu: da će doći i smrviti glavu zmiji. (Postanak 3,15)

Anđeli su pjevali da je Novorođenče Krist. Ime Krist je grčki izraz, što znači Pomazanik; hebrejski izraz je Mesija. Betlehemski Dječačić bio je Mesija kojega su najavili drevni proroci. (Ivan 1,41.45) U nebeskoj pjesmi anđeli su pjevali da je On Gospodar. Prema Bibliji koju su pastiri poznavali, a to je Stari zavjet, Gospodin je bio Bog Izraela; veliki “Ja jesam” koji se čudnovato pokazao Mojsiju u gorućem grmu; Jahve, Bog, Stvoritelj svijeta i čovjeka. (Izaija 43,11; Izlazak 3,14; Postanak 2,7) Djetešce iz Betlehema zapravo nije bilo obično dijete. Ono je bilo Bog na Zemlji! U doba dječaštva On je bio Bog koji se s djecom iz susjedstva igrao, a kao mladić On je bio Bog koji je pomagao poočimu Josipu u stolarskoj radionici, ili majci Mariji u domu. Isus Krist je svoju javnu službu otpočeo kao Bog nazočan na svadbi u Kani Galilejskoj. Tako je pomogao mladom bračnom paru iskričava pogleda u ostvarenju njihovih snova. (Ivan 2,1-11)

On je potom bio Bog koji je u podne nekog vrućeg i prašnjavog dana sjedio pokraj zdenca, pomažući rastavljenoj nesretnici Samarijanki da ponovno skupi dijelove svojih raspršenih snova. (Ivan 4,5-26) Jedne zvjezdane večeri On je bio Bog koji je bojažljivom bogoslovu Nikodemu objašnjavao duboke tajne spasenja, čineći ih tako jednostavnima da ih je moglo razumjeti svako dijete. (Ivan 3,1-17) Isus je bio Bog koji je na Galilejskom moru u dva navrata obuzdao silu vjetra i oluje da bi zaštitio svoje prestrašene prijatelje. (Matej 8,23-26; Ivan 6,18-20) Jedne subote poslijepodne On se uputio prema lječilištu kraj ribnjaka Bethesde. Bio je Bog koji je uložio napore da bi podigao obeshrabrenog grešnika i dao mu sigurnost u oprost, a zatim ga izliječio od bolesti koju je sam ponio. (Ivan 5,1-16)

On je bio Bog koji je stajao kraj groba u Betaniji, uz ožalošćene sestre Mariju i Martu, suosjećajući s njima dok su tugovale za svojim bratom. Isus je bio Bog koji je pokojnog Lazara pozvao natrag u život, otklanjajući i najmanju sumnju u buduće uskrsnuće, donoseći tako radost i nadu tamo gdje je uvijek prije toga vladala tama i očajanje. (Ivan 11,1-26)

Na Cvjetnu nedjelju On je bio Bog koji je plakao jer je Njegov narod oklijevao da Ga prihvati. Gledajući Jeruzalem, zaplakao je nad njim: “Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir!” (Luka 19,42) Ljudi su se opirali spasenju, a vrijeme je istjecalo. U četvrtak uvečer tog istog tjedna betlehemsko Dijete je bilo Bog koji se molio u Getsemaniju, sa čijeg je čela u samrtnoj borbi kapao krvavi znoj – za naše grijehe. U petak poslijepodne On je bio Bog na križu, koji je molio: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Matej 27,46) Bog zaboravljen od Boga?! Tko može razumjeti ovakvu tajnu? Koliko je Bog morao propatiti za nas!

U nedjelju ujutro na dan uskrsnuća On je bio Bog koji je pobjedonosno izišao iz groba zauvijek lomeći okove grijeha i smrti.

Četrdeset dana kasnije na Maslinskoj gori On je bio Bog koji je, neposredno pred uzašašće, obećao svojim zbunjenim učenicima da će opet doći. Da, uskoro ćemo Ga vidjeti! Ne više usnulog u jaslama u skromnoj štalici. Betlehemsko Djetešce će ovaj puta doći kao Kralj nad kraljevima i kao Gospodar nad gospodarima. Pobjedonosno će se pokazati u svojoj sili i slavi na nebeskom svodu. Ovog puta neće doći živjeti s nama životom kakvim mi živimo. Doći će i uzeti nas k sebi da mi živimo životom kakvim On živi.

Djetešce iz Betlehema – Spasitelj, Isus Krist i Gospodin. Hvala Bogu što je to Dijete bilo mnogo više od onoga što se vidjelo! Pri istjecanju ovog jedanaestog sata, dok povijest našeg starog planeta hita svom kraju, ne želite li i vi biti sigurni da je On vaš osobni Spasitelj, Krist i Gospodar?

Lawrence Maxwell

Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha

Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja

Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno. I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.

Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Nije bilo razloga da se pastiri plaše, jer je anđeo saopštavao slavno Božje otkrivenje i plan za čovječanstvo. Dolazak Spasitelja na svijet je razlog za radost a ne za strah. Pogledajmo bolje šta je to anđeo rekao?

Prvo, primjetimo sam karakter poruke. Anđeo je objavio “dobru vijest za veliko radovanje”. To je radostan događaj, kada Spasitelj dolazi na svijet i kada ga mi primamo. Isus je rekao: “Tako, kažem vam, nastaje i radost pred Božijim anđelima zbog jednog grešnika koji se pokaje.” (Lk. 15,10)

Nijedna radost nije ravna ovoj. Nijedna radost se ne može mjeriti sa radošću spasenja od grijeha.Drugo, primjetimo kome je poruka bila namijenjena. Ono što je anđeo rekao nije se odnosilo samo na pastire, već na “sav narod”. Isus je Spasitelj svijeta. Spasenje je dostupno svakoj ljudskoj rasi, boji kože, klasi ili rodu.

Treće, primjetimo suštinu poruke. Anđeo je rekao da je Isus “Krist Gospod”. Isus je Spasitelj palog, grešnog čovjeka (Mt. 1:21). Isus je “Krist” (“Krist” znači, pomazanik), jer ga je Bog pomazao (izabrao i ovlastio), da bude taj koji će čovječanstvu donijeti iscjeljenje i spasenje (Djela 10,36).

Što su uradili pastiri, kada su primili ovu Božju poruku? Oni su pokazali veoma veliki interes za njega. Čim su anđeli nestali, pastiri su se uputili u Betlehem, da vide Spasitelja. Oni su pošli u žurbi, nisu oklijevali. Kada je netko iskren i ozbiljan u vezi sa svojim osobnim spasenjem, on će odmah, brzo krenuti tražiti Spasitelja i tražit će ga dok ga ne nađe. Isus je rekao: “Blago gladnima i žednima pravednosti, jer oni će se nasititi.” (Mt. 5,6).

Kada su pronašli Spasitelja oduševljenje pastira nije splasnulo. Kada su ugledali Isusa ispričali su sve što su saznali od anđela. Vijest je bila isuviše radosna, da bi je zadržali samo za sebe. Oni su je govorili svima na svom putu, svima koji su htjeli čuti. Kršćani prvog stoljeća su to isto radili: “Oni su se raspršili, propovijedali su Riječ kud god su išli.” (Djela 8,4)

Da li se ovo može reći i za tebe?

Chris Reeures

Isus je grčki oblik hebrejskog imena Jošua, koje znači “Jahve spašava” ili “Bog spašava”. Međutim, pitaćemo — tko je “Njegov narod”? Kakav to narod Jahve može spasiti kroz nekoga tko je rođen od Marije? Kao silna svjetlost, odgovor dolazi iz Isusovog rodoslovlja: Isus može spasiti ljude kao što su bili Tamara, Rahaba, Ruta, Bat-Šeba i David. On može spasiti neznabošce, prostitutke, preljubočince, varalice i ubojice. On može spasiti bilo koga!

Matej je Isusa jasno predstavio već od 1. stiha kao Mesiju i Davidovog potomka. U hebrejskom načinu mišljenja obje su titule imale političke prizvuke. Te dvije titule su se sjedinjavale u viziji o jednom zemaljskom kralju. David je bio slavan ratnik i osvajač, pa su Hebreji prvog stoljeća očekivali da njihov Mesija-Kralj “odradi” isti program. Mesija, ili Krist, trebao je biti nacionalni izbavitelj.

Za Hebreje prvog stoljeća, Mesija koji narod ne bi oslobodio bar politički, teško da bi se mogao smatrati pravim Mesijom. Samo jednom nadahnutom rečenicom Matej ruši cijeli hebrejski koncept Mesije. Krist, kako on ističe, nije došao spasiti svoj narod od njihovih rimskih gospodara, nego od njihovih grijeha.

Doduše, postoji smisao u kojem je Isus ipak došao kao Kralj koji osvaja. Došao je “spasiti svoj narod od grijeha njegovih”.

Drugim riječima, Isus nije došao spasiti ljude u njihovim grijesima, nego od  njihovih grijeha,  od vlasti grijeha nad njihovim svakodnevnim postupcima.

Isus je došao da nam pomogne da pobjedimo grijeh u našim životima. To se događa na tri nivoa. Prvi, svojim bezgrešnim životom i smrću na križu On izbavlja svoj narod od kazne grijeha.

Drugi, Isus izbavlja svoj narod, kako smo gore napomenuli, od sile grijeha nad njihovim životima.

I treći, Isus će na kraju izbaviti svoj narod od prisutnosti grijeha, kada se vrati na nebeskim oblacima da bi im dao njihovu vječnu nagradu.

George R. Knight