„Unlikeliest Hero“ je jednostavna priča o hrabrom ratnom junaku koji je odbio boriti se u ratu, ali je spasio stotine života kao pripadnik saniteta. Ova priča je nekako zaokupila maštu mladog Kanađanina Stana Jensena. Iako nije kontaktu s nekim tko bi mu pomogao ispuniti vlastiti san.

Ime bolničara: Desmond Doss
A onda, nakon mnogih zamršenih putova, i deset godina nakon Dossove smrti 2006. godine, značajan filmski hit, Greben spašenih, pretvorio je Jensenovu knjigu iz 1970-ih, The Unlikeliest Hero, u film koji prikazuje potpuno drugačiji pogled na ratovanje. Greben spašenih opisuje iskustvo načelnog mladog čovjeka koji je želio služiti svojoj domovini – ali ne s oružjem u ruci!

Doss je doživio ruganje i nasilje od suboraca koji su podcjenjivali njegova kršćanska mirotvorna načela. Unatoč tomu, kada je došlo vrijeme, on im je spasio život. Služio je na krvavim pacifičkim bojišnicama u Drugom svjetskom ratu, postajući tako prva osoba s prizivom savjesti koja je dobila američku Kongresnu medalju časti. U jednoj od najpoznatijih bitaka, po kojoj je film i dobio naziv, Doss je na sigurno prenio 75 ranjenih muškaraca, jednog po jednog, preko ruba 120 metara visokog grebena. Slično junaštvo nastavilo se i u nadolazećim danima kada se Doss nalazio na samoj crti bojišnice kako bi pomagao ranjenima. U tome ga nisu spriječile ni vlastite rane, pa je nastavio pomagati ranjenima iako je i on sam trebao medicinsku pomoć.

Njegov navod glasi: „Izuzetnom hrabrošću i nepokolebljivom odlučnošću, unatoč izuzetno opasnim okolnostima, vojnik Doss spasio je život mnogim vojnicima. Njegovo je ime u cijeloj 77. pješačkoj diviziji postalo simbolom izvanrednog junaštva, daleko iznad i izvan osjećaja dužnosti.“

To je uzbudljiv tekst, no kako pripovijest pretvoriti u filmski hit, osobito kada otkrijete da Doss ne gleda filmove i ne voli kazalište? Proviđenje, ili sreća, doveli su Jensena do scenarista/producenta Gregoryja Crosbyja, unuka legendarnog pjevača i glumca Binga Crosbyja, poznatog po „Bijelom božiću“ (White Christmas). Jensen je tada bio upravitelj Kršćanske knjižare u Glendaleu, u Californiji, a Crosby je tamo bio zbog predstavljanja knjige. Jensen mu je, iskoristivši priliku, pristupio s primjerkom knjige, zamolivši ga da je pročita: „Jer sam oduvijek smatrao da bi to bila dobra zamisao za film.“

Crosby se sjeća kako mu se Stan tada učinio simpatičnim, pa je rekao: „Svakako.“ I to je bilo to. Takvi zahtjevi često dolaze pred one koji se bave filmom. „Prilaze mi bezbrojni ljudi sa zamolbama da pročitam njihove rukopise ili zamisli za priče, stoga u tom trenutku nisam tome pridavao veću pozornost, iako mi je, moram priznati, zanimanje pobudila zamisao o tome da je Desmond Doss bio prva osoba s prizivom savjesti koja je primila Medalju časti. Stoga sam knjigu doista ponio kući, odloživši je na svom i tako već pretrpanom stolu.“

Knjiga je tamo ostala još mjesecima, sve dok, jedne nedjelje, Crosby nije odlučio pospremiti svoj stol, pa je otkrio knjigu zakopanu pod papirima, bilješkama i ostalim podnescima. „Dva sata kasnije“, prisjeća se, „čitao sam doslovno posljednji ulomak, kada su, vrativši se kući, moja supruga i sin ušli u moj ured. Bili su zbunjeni suzama u mojim očima i naježenom kožom na rukama. Zabrinuta supruga me upitala: ‘Što nije u redu? Jesi li dobro?’ Rekao sam joj: ‘Upravo sam pročitao jednu od najvećih pripovijesti svih vremena, i k tome istinitu do posljednje riječi!’“

Od tog trenutka projekt je trebao biti vrlo lak, osim jedne velike prepreke: Doss nije vjerovao u filmove. Doista, nije ga zanimalo to što je netko htio snimiti film o njegovu životu, prisjeća se Jensen. „Desmond nije vjerovao Hollywoodu, niti je išao u kino. Smatrao je da je to zla i neodgovorna industrija koja potiče na nemoral i nezdrav način života, te da taj grad blještavila mari jedino za stvaranje novca na račun običnog čovjeka.“

Zanimljivo je da se i Crosby, iako dugogodišnji filmaš, poistovjetio s Dossovim stajalištem, barem djelomično. Crosbyja, kako sam kaže, zanimaju „filmovi koji bude ovce“. Dossovu priču smatrao je upravo takvom: filmom koji će gledatelja pokrenuti na razmišljanje o tome što je doista važno u životu. Rekao je: „Još od djetinjstva sam volio gledati filmove Franka Capre, i oduvijek sam želio raditi televizijske emisije o stvarnim ljudima i događajima koji su mijenjali svijet, ili pripovijesti iz prošlosti koje su prikazivale kako biti dio rješenja umjesto dio problema. Greben spašenih mi se jako svidio, i odlučio sam ga ostvariti.“

Nakon višetjednog istraživanja, pa i o tome što je Dossa nadahnjivalo u njegovoj vjeri, Jensen i Crosby su se konačno susreli i s njime osobno, na godišnjem okupljanju ratnih veterana i primatelja Medalje časti u Los Angelesu. Ušavši u predvorje prepuno veterana i članova njihovih obitelji, Crosby i Jensen su ugledali „ovog poniznog, nježnog heroja“ kako razgovara s mladim vojnikom. „A onda, kao da je bio vođen nekom višom silom, Desmond je, uz široki osmijeh, stisnuo ruku mladom vojniku i pogledao prema nama, prišavši Stanu i meni kao da je prepoznao dugogodišnje prijatelje,“ prisjeća se Crosby. „Nismo ga nikada sreli, no Desmond je nekako znao da smo to mi, kao da je bio božanski vođen. Bio je to trenutak kad smo se naježili, i koji nikada neću zaboraviti.“ Uslijedio je dug i plodan sastanak na kojemu smo raspravljali o životu, obitelji, moralu, religiji, i na kraju o velikom pitanju, „Možemo li načiniti film o njegovu životu?“

Doss je dao isti odgovor koji je desetljećima davao mnogim filmskim zaposlenicima. „Ne želim se proslaviti onim što sam učinio u Drugom svjetskom ratu,“ dodao je. „To je između mene i Boga, i dužnosti prema mojoj zemlji.“

Za Crosbyja je to bio trenutak za upadicu, i povratak u povijest Adventističke crkve. „Rekao sam mu da ga razumijem, no upitao sam ga što je to njegova Crkva prvo kupila u davnoj prošlosti. Pogledao me pomalo začuđeno i rekao: ‘Tiskarski stroj, ako ste to mislili?’ Odgovorio sam: ‘Upravo to! A zašto je adventistički pionir Hiram Edson posudio crkveni novac za kupnju tog stroja?’“

Doss je pojasnio da su adventisti željeli svoju poruku prenijeti svijetu, pa je tiskarski stroj bio jako dobar način dosezanja ljudi preko letaka i publikacija. To je dovelo do razgovora o vrijednosti knjiga, i onih značajnih kršćanskih izdanja, ali i onih „tamnih, negativnih, sotonskih knjiga“ koje Doss sigurno ne bi nikada čitao.

„Mislim da okrivljujete sredstvo, umjesto ono što se tim sredstvom stvara,“ tvrdio je Crosby. „Sada imamo priliku dati čovječanstvu priču koja doista može donijeti promjenu u svijetu, proširiti moćnu poruku, osobito djeci, o tome da je dobro biti to što jesi, hodati vlastitim putem, i da nije važno što drugi misle sve dok činiš ono što je ispravno u tvom srcu.“

Sve ostalo je povijest. Film je načinjen. Redatelj Grebena spašenih je Mel Gibson, a Dossa igra Andrew Garfield. Po čemu je ovaj film drugačiji od ostalih? U razgovoru s holivudskim izvjestiteljem Gibson je rekao da smatra nadahnjujućom pripovijest o „vojnom bolničaru koji nije želio dotaknuti oružje, a ipak je želio sudjelovati u spašavanju života na najgorem mjestu na zemlji“. Dodao je: „Doći na najgore mjesto na zemlji, bez oružja, a hodati između njega i izvršavati svoj posao kao pripadnik vojnog saniteta, te spasiti toliko života, to je nešto iznimno.“

Za Jensena je gledanje ovog filma bilo ostvarenje sna, no žao mu je što ipak nije nastao prije, već prije Iračkog rata. „To je suprotno kulturi. Ovakav film ljudima može dati nadu da je ispravno zauzeti stav. Možete biti junak, a držati se načela.“ Na završetku sve one koji se protive ratu i nasilju, ali priznaju da živimo u nesavršenom svijetu, ostavlja u dvojbi. „Ako ste građanin neke države, možda ćete se morati boriti za tu državu. Ako ste građanin nebeskog kraljevstva, trebate biti ratnik za tu državu. Ponekad morate biti oboje.“

Victor Hulbert

Kad biste se trebali odlučiti za ono jedno što to čini ostvarivim – stvarnim, sigurnim i trajnim – što bi to bilo?

To bi bio Isus.

“Vjeruj u Gospodina Isusa pa ćeš se spasiti.”¹ Isus je zvijezda tog izvještaja. Naš heroj On je naš heroj – naš vitez u sjajnom oklopu na bijelom konju, ispružen i u punom kasu dok razgrće zvijezde jureći s Oriona da zamijeni mjesta s ljudima na ovome svijetu koji se prevrću u bezdan. On je naš otkup.

On je zauzeo naše mjesto na samom rubu bučnog slapa; bio je satrt od naših grijeha i razbijen na stijenama naše pobune. Bio je nevin… bez grijeha, bez mane. Ranjen, izbijen, razapet… Naš junak, koji nije mogao umrijeti, ispustio je posljednji dah i prestao disati. Ne prepuštajući ništa slučaju, zlo Ga je udarilo kako bi bilo sigurno da je mrtav, ali životodavna voda potekla je iz Njegove slabine i zapljusnula nebesku zabludjelu djecu – i taj je tok postao rijekom života koja ih nosi kući prema gradu vječne milosti “kojemu je Bog graditelj i tvorac”.²

Za one koji su “Kristovom krvlju dovedeni izdaleka da budu blizu”.³ Rastapajući se u zagrljaju dobrodošlice svojeg dragog nebeskog Oca, čuju Ga kako govori: “Jer mi ovaj sin [ova kći] bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.”⁴

Nađen… kakva dragocjena riječ… kakvo prekrasno iskustvo!

Njegova priča

Ako ste ikad bili u nezavidnom položaju da ste se izgubili, ali u zavidnom položaju da budete nađeni, onda znate što kanim reći. I vi imate priču koju trebate ispričati. Jer izvještaj o otkupljenju vaša je priča o tome kako je Isus Krist u vaš život unio razumijevanje, silu i pobjedu – kad je dan spasenja počastio vaš duh nadom; dan kad ste bili otkupljeni, obnovljeni i spašeni.

Spasenje. Ima li vrednije priče koja bi se mogla ispričati? Međutim, nije je uvijek lako ispričati i mi je uvijek ne pričamo, zar ne? Ali je moramo pričati. Zar ne?

Teško govorimo pojedinosti o tome kakav je naš život bio u danima i godinama prije nego što nam je duša udahnula svježi zrak vječnog života i nade. Činimo najbolje što možemo da objasnimo što nam znači Isus. I premda se trudimo, ne iznosimo pojedinosti uvijek kako treba. Ali dok sluša, Bog se smješka. Jer bolje ne bi znao ispričati nijedan anđeo zlatnoga glasa.

Gdje je muka?

Prošlo je već dosta godina otkako je jedan čovjek (za kojeg smo svi čuli) ispričao što Isus znači za njega.⁵ I oko trideset sedam milijuna ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama platilo je više od tristo sedamdeset milijuna dolara da vidi njegov izvještaj – Pasiju.

Bio sam jednog dana u Circuit Cityju i vidio gomile Pasija na DVDu kako skupljaju prašinu na polici za robu s popustom. Po 9,99 dolara. Ali nije prvi put da taj izvještaj vidim odbačen i kako leži po strani. U svim crkvama u kojima sam služio kao pastor (i u crkvama u kojima je moj otac služio kao pastor) stajale su u pokrajnjoj prostoriji ili na stolu za samoposluživanje gomile Biblija. Ovu sam pojavu vidio i na drugim mjestima. U prvim godinama moje pastoralne službe redovno sam svakog mjeseca obavljao pedeset “kućnih posjeta”. Obično, ali ne uvijek, posjet bih završio čitanjem omiljenog biblijskog teksta domaćina ili domaćice, a onda zaklopio Bibliju uz molitvu za blagoslov.

Ponekad je Biblija bila označena i podcrtana s dodatno ispisanim primjedbama kao dragocjena, vremešna karta koja pokazuje mjesto sakrivenog blaga. Ali često su stranice TV programa bile mnogo istrošenije, savijenih uglova i pohabane.

I tako smo danas ovdje. Čitali smo, čuli i gledali priču. Ali ono što se stvarno treba dogoditi (nadam se da se slažete) jest da je iskusimo. Ne, ne, poznavati priču ne znači da smo je iskusili. U doba kad crkva odvažno tvrdi da joj ništa ne nedostaje,⁶ vrijeme je da priznamo potrebu da se Isus Krist oblikuje u nama i otvorimo vrata da može ući. Umjesto da mislimo kako imamo sve odgovore varajući sebe da će nas pravi odgovori uvesti kroz vrata (možda crkvena…), mi moramo doživjeti obraćenje. Moramo biti kršteni Svetim Duhom – vodom i krvlju koja je potekla iz Kristove slabine – i živjeti životom koji je doista preobražen kao što tvrdimo.

Dokle god je izvještaj o spasenju povijesni događaj prikazan na filmskom kolutu ili je dio digitalnog zapisa na nekom disku – čak i ako je to Sveta knjiga – njegova sila i svrha potpuno je nedjelotvorna. Samo kad on postane naša najveća težnja, nada i potpuno ostvarena želja, trajno će djelovati na naš život i živote drugih. Ne radi se o malo prije spomenutom filmu.

Priča o spasenju mora biti više od vjerskog sadržaja kojemu s vremena na vrijeme posvećujemo pozornost, bilo da je zapisana na filmu, audiouređaju ili papiru. Ona mora postati snažno, svrhovito i autentično iskustvo u našem srcu. Ako to nije, onda je obična holivudska izmišljotina jer za nas svakako nije stvarna.

Naša priča

Priča o otkupljenju naša je osobna priča o tome kako nas je Isus Krist spasio. Ali ona nema veze s onim što mi mislimo o Kristovoj smrti ili o našem razumijevanju određenih događaja, kao primjerice gdje je Marija bila ili nije bila onog dana kad je vidjela kako njezino dijete paraju, pljuskaju i sramote, što nijedna majka ne bi željela nikada vidjeti. Ne možemo se osloniti niti na svoje teološko obrazovanje ili vjersku tradiciju jer su farizeji sve to imali pa su ipak odbacili Krista – onog Mesiju na kojem se zasnivala njihova predaja, proroštvo i obrazovanje.

Otkupljenje je jedinstvena priča koja se odigrava u kazalištu našeg srca – koju naš život priča svakog dana o Kristovoj neshvatljivoj milosti – milosti osnaženoj Svetim Duhom i očitovanoj u našem životu. Kako? U našim ljubaznim riječima i postupcima prema Bogu i ljudima, čak i onima koji nas ranjavaju – posebno prema onima koji nas ranjavaju i vrijeđaju. Krist nam je dao primjer riječima: “Oče, oprosti im!”⁷

Ako se ne radi o filmu, o čemu je onda riječ? O našoj neprolaznoj muci za Krista – i našoj vječnoj zahvalnosti. Radi se o stalnoj Kristovoj prisutnosti u našem životu svakog trenutka u danu i našoj spremnosti da budemo bačeni pred lavove ili u užarenu peć ili naglavce prikovani za drvo zato što Ga toliko ljubimo da Ga ne bismo prodali ni za što što nudi ovaj svijet.

Ako umremo, umrijet ćemo. Ako živimo, živimo. Ali ako umremo, nećemo dugo ostati mrtvi jer je Krist, naš vječni Prijatelj, na križu pobijedio smrt. A isti Duh koji je Njega podignuo iz groba, podignut će i nas iz našega groba.

Aleluja!

Jeste li ikad čuli ljepšu vijest? Ne bi li bilo divno doživljavati Krista tako često i redovito i biti toliko zaokupljen pomaganjem ljudima da nemamo vremena prepirati se oko naših vjerovanja jer smo prezaposleni u nastojanju da ih pretvorimo u život?

Film u djelima

Znate li koji film želim pogledati? Vaš. Izvještaj o tome kako vas je Krist našao, ponio i ozdravio – kako je Njegova velika milost preobrazila vaš mrak u svjetlo, smrt u život i vaš položaj roba u Njegovo dijete.

Najveći film koji čeka premijeru jest onaj u kojem vi igrate glavnu ulogu. A taj se film još uvijek snima. Svatko od nas nalazi se u prizoru u kojem dragi Spasitelj ulazi u jeziv tunel u koji se anđeli boje ući kako bi izbavio Božju djecu i poveo ih kući.

Kristova muka

Je li to holivudski film zasnovan na pogrešnoj teologiji? Je li to rijeko čitan pisani tekst u Svetoj knjizi na prašnjavom stolu? I koji je zapis trajniji? Ni jedan ni drugi.

Jedino je Isus trajan. Njega nije moguće prikazati na filmu ili opisati u knjizi. Riječ je o Isusu. I o onome što je apostol Pavao zaključio u Filipljanima 1,15-18: “Jedni, istina, propovijedaju Krista iz zavisti i natjecanja, a drugi iz dobre volje: oni koji su potaknuti ljubavlju propovijedaju jer znaju da sam postavljen za obranu Radosne vijesti, a oni koji su zadojeni častohlepljem navješćuju Krista neiskreno, s namjerom da povećaju bol mojih okova. Pa što biva? Ništa osim što se na svaki način, bilo pod izlikom bilo iskreno, Krist propovijeda. I tomu se radujem i radovat ću se.”

Radi se o Isusu. O Isusu u vama. Živite tu priču, budite ta priča Ako ste pisac, pišite o otkupljenju. Ako stvarate filmove, stvarajte filmove o njemu. Ako ste pjevač, pjevajte cijelim srcem o njemu. Ako ste nastavnik, propovjednik, pravnik, činovnik, bankovni službenik, dadilja, menadžer, mehaničar, trgovac, stručnjak za rakete, smetlar, student, profesor, administrator, webmaster, vatrogasac, policajac ili umirovljenik – što god bili, prikažite otkupljenje ŽIVOTOM. Pričajte. Budite priča o spasenju. Širite žar i plamen. Rasvijetlimo ovaj planet trajnom privlačnom Božjom ljubavlju i visoko uzdignimo Isusa u svemu što govorimo, činimo i vjerujemo.

I kad to činimo, poduprimo jedan drugoga pričajući o onome što je Isus učinio za nas, što nama znači i što danas čini za nas. Zato što našu priču, moju priču (ili holivudsku priču onog momka) možda neki muškarac, žena ili mlada osoba treba čuti i biti sredstvo preko kojega prima Isusa Krista.

Ovo zahtijeva proslavljanje a ne sukobljavanje, jer naša obitelj postaje sve veća. Još netko prihvaća Isusa. I još je jedan dan bliže kad ćemo ugledati osmijeh našeg Oca i čuti: “Dobro ste učinili. Dobrodošli kući.”

Lyonell Lamountain

___________________