U većini Biblija, obično na prvim stranicama, nalazi se popis svih njezinih knjiga. Ako ga na trenutak pogledate, vidjet ćete da je trideset devet knjiga skupljeno pod naslovom Stari zavjet, a dvadeset sedam pod naslovom Novi zavjet. Ukupno ih je šezdeset šest.

Mnoge od tih knjiga i nisu baš knjige u doslovnom smislu riječi. Neke su obična pisma, dok su druge kratke poruke koje bi mogle stati na dvije-tri tipkane stranice. Izvorno je Stari zavjet pisan hebrejskim jezikom, s nekoliko dijelova na aramejskom, dok je Novi zavjet pisan grčkim jezikom.

Knjige su pisali različiti ljudi u razdoblju od 1.600 godina. Najstarija je Knjiga o Jobu; vjeruje se da ju je napisao Mojsije negdje oko 1.500. godine prije Krista. Posljednju knjigu, Otkrivenje, napisao je apostol Ivan oko 96. godine poslije Krista.

Šezdeset šest knjiga, brošura, pisama, poruka – nazovite ih kako želite – djela su trideset petorice autora, od kojih su dvojica najplodonosnijih Mojsije u Starom zavjetu i Pavao u Novom zavjetu. Osim Knjige o Jobu, Mojsiju se pripisuje autorstvo svih prvih pet knjiga: Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Levitskog zakonika, Knjige Brojeva i Ponovljenog zakona. Pavao je napisao trinaest poslanica ili pisama, od Poslanice Rimljanima do Poslanice Filemonu, a vjerojatno je napisao i Poslanicu Hebrejima.

Ostali ugledni pisci bili su David, koji je napisao većinu psalama; Salomon, kome se pripisuju Mudre izreke, Knjiga Propovjednika i Pjesma nad pjesmama; Luka, koji je napisao Evanđelje po Luki i Djela apostolska; pa Ivan, koji je napisao Evanđelje što nosi njegovo ime, tri poslanice i Otkrivenje.

Ovo mnoštvo autora čini pravu lepezu iskustava i okolnosti.

„Mojsije bijaše poučen u svoj mudrosti Egipćanskoj“ i vodio je jedan od prvih oslobodilačkih pokreta svih vremena. Jošua je bio smioni vojskovođa koji je osnovao izrealsku državu u Palestini. David je bio mladi pastir koji je od pastirskog štapa dospio do kraljevske palače, prošavši na tom putu kroz mnoge poteškoće koje mu je isprva pričinjao kralj Šaul, a poslije njegov sin Abšalom.

Kralj Salomon učinio je Izreal čuvenim po bogatstvu i slavi, Daniel je godinama bio prvi ministar Babilona, Amos je bio pastir, Matej sakupljač poreza, Luka liječnik, Petar ribar, a Pavao farizej.

Čudne li družine za pisanje knjige!

No, pravo čudo je u tome što je ono što su napisali bljesnulo punim sjajem i održalo se, evo, već više od dvije tisuće godina.

Pogledajte nakratko gdje je Biblija napisana.

Malo je koja od njezinih knjiga, možda nijedna, napisana u udobnoj, svijetloj i toploj radnoj sobi kakvu zahtijevaju suvremeni pisci. Neki dijelovi pisani su u divljini Sinajske pustinje, drugi u Jeruzalemu, a neki čak u Babilonu dok su Židovi ondje bili u ropstvu. Nekoliko poslanica napisano je u zatvorskoj ćeliji u Rimu, a posljednja u prognaničkim uvjetima na otoku Patmosu u Sredozemnom moru.

Veći dio Biblije napisan je pod vrlo teškim okolnostima. Autori nisu raspolagali pisaćim strojevima, računalima, nalivperima niti glatkim bijelim pisaćim papirom. Koristili su zašiljena ptičja pera ili kosti i time pisali po koži ili pergamentu, često uz treperavu svjetlost svijeće ili uljne svjetiljke.

Doista je zadivljujuće da je djelo tolikih različitih pisaca – koji su živjeli na tako velikom prostoru pod doista skromnim uvjetima, a često ih je dijelio vremenski razmak od više stotina godina – postalo najpoznatija i najomiljenija knjiga na svijetu.

Postoje li danas neki od izvornih rukopisa?

Ne, niti jedan. Svi ti dokumenti neprocjenjive vrijednosti izgubljeni su prije mnogo stoljeća. Vjerojatno su se već odavno pretvorili u prašinu.

Srećom, u ona davna vremena, dok je još bilo izvornika, neki su dobri ljudi naslutili njihovu važnost pa su ih prepisali. Tijekom stoljeća izvornici su se često prepisivali, tako da su danas u velikim svjetskim muzejima i knjižnicama pohranjeni ti rani dokumenti, cijeli ili u dijelovima.

Prepisivanje je uvijek rađeno s tolikom pomnjivošću da, kad danas uspoređujemo te rukopise, pogreške ili razlike su toliko neznatne da nemaju nikakvog utjecaja na značenje poruka.

Zanimljivo je navesti da je skupina židovskih znanstvenika, zvanih masoreti, negdje oko 700. godine poslije Krista uzela u zadatak osigurati naraštajima valjani prijepis Starog zavjeta. Prepisivačima su postavili vrlo stroge uvjete prepisivanja.

Nijedno slovo ili riječ nisu smjeli napisati po sjećanju. Prepisivač je morao dobro pogledati svaku riječ i izgovoriti je prije nego što je prepiše. Čak su i prebrojavali riječi i slova pojedinog ulomka, pa ako se taj broj nije poklapao s onim na novom prijepisu, prijepis su uništavali i posao počinjali iznova.

Zbog velike želje da se pronađe savršeni tekst, to jest onaj koji bi bio gotovo identičan s izvornikom, svaki se biblijski tekst otkriven u novije doba proučava s velikim zanimanjem.

Zbog toga je i nastalo veliko uzbuđenje kad je 1948. godine objelodanjeno da je u špilji kraj Mrtvog mora, u Kumranu, pronađen određeni broj tekstova. Zanimanje je tisuću puta poraslo kad su znanstvenici objavili da pronađeni svitci Knjige proroka Izaije i drugih starozavjetnih pisaca potječu vjerojatno iz drugog stoljeća prije Krista.
Dvanaest godina su najveći autoriteti, hebraisti, predano proučavali tekstove i otkrili tek neznatne razlike između masoretskih tekstova i svitaka s Mrtvog mora. Kakvog li priznanja vjernim prepisivačima!

Hebrejski izvornik nije bio samo prepisan, već i preveden. Jedan od najranijih i najvažnijih prijevoda napisan je na grčkom jeziku. Nazvan je Septuaginta jer se smatra da ga je radilo sedamdeset židovskih književnih stručnjaka. Prijevod je načinjen u Aleksandriji u drugom i trećem stoljeću prije Krista.

Budući da je Septuaginta bila na grčkom jeziku, rana kršćanska Crkva, čiji su vjernici uglavnom govorili grčki jezik, prihvatila ju je kao svoj Stari zavjet, premda se u nekim pojedinostima razlikovala od hebrejskog teksta.

Arthur S. Maxwell

Stoljećima su se biblijske knjige prepisivale rukom, ili na lako uništivoj koži ili pak na papirusu podrijetlom iz Egipta. Ovaj način prepisivanja održao se sve do otkrića tiskarskog stroja negdje u petnaestom stoljeću.

Zadaća ponovnog oživljavanja izvornog teksta Staroga i Novoga zavjeta obično se naziva tekstualnom kritikom ili nižom kritikom. Nijedan od autografa nije nam dakle pristupačan, ali su zato dostupni za istraživanje brojni hebrejski i grčki rukopisi što potječu od izvornih autografa.

Sljedeći po važnosti su stari prijevodi, koji se obično nazivaju verzije, a bili su pod izravnim utjecajem hebrejskih i grčkih autografa. Za proučavanje Novog zavjeta od vrlo su velike važnosti citati iz Pisma očuvani u djelima starih crkvenih otaca.

Stari zavjet
Ni za jedan rukopis ili fragment Starog zavjeta ne može se sa sigurnošću tvrditi da potječe iz vremena starijeg od 400. godine prije Krista.¹ To znači daje nemoguće s apsolutnom točnošću ući u trag izvornim tekstovima koje su napisali nadahnuti pisci osobno. Pa ipak, mnoštvo dokaza ide u prilog tvrdnji da su se čak i prije 400. godine pr. Kr. tekstovi odlikovali velikom točnošću. Sama Biblija otkriva stav da se nadahnuta Božja Riječ valja brižljivo sačuvati. (Ponovljeni zakon 31,9-11; Jošua 24,25.26; 1. O Samuelu 10,25). Pisarski posao diljem Bliskog istoka reflektira konzervativni stav.

Najčuveniji orijentalist ovoga stoljeća W. F. Albright tvrdi da “višegodišnja i pomna istraživanja dokumenata sa starog Bliskog Istoka dokazuju da su i sakralni i profani dokumenti daleko pažljivije prepisivani no što je to slučaj s prijepisima koji potječu iz grčkog i rimskog razdoblja”.²

Da je ovo istina, otkrivaju i dokazi iz raspoloživih tekstova pronađenih u egipatskim piramidama: Tekst iz sarkofaga i Knjiga o mrtvima, te njihove kopije, premda nikada nije postojala namjera da obični smrtnici vide ove tekstove. Postoje i drugi raspoloživi dokazi koji potvrđuju postojanje točno određenih standarda prepisivanja rukopisa kojih su se pisari starog Bliskog istoka s velikom vjernošću držali. Jedan egipatski pisar koji je živio 1400 godina prije Krista (u Mojsijevo vrijeme) zabilježio je u završnom tekstu nakon što je prepisao svoj pogrebni tekst: ‘”[Knjiga] je kompletirana od početka do kraja nakon što je prepisana, pregledana, uspoređena i ovjerena od znaka do znaka.”³

U procesu prepisivanja vrlo je važno biti pažljiv. Pa ipak to ne znači da pisari nikada nisu ispravljali prijepis i ortografiju prema književnim konvencijama svoga vremena. Postoje i dokazi u prilog tome kad je riječ o egipatskim tekstovima. Kod nekih su ispravke urađene tako da odgovaraju kasnijim jezičnim i gramatičkim oblicima.⁴ Ne može se jasno utvrditi je li se ova praksa naveliko upražnjavala kad je riječ o Starom zavjetu, budući da nam rukopisi nisu dostupni.

Ortografske pogreške
Usprkos krajnjoj pažlji vosti kojom su se odlikovali pisari, ipak su se u rukopisima Starog  zavjeta potkrale i neke ortografske greške. Poznato je nenamjerno ponavljanje slova ili sloga (nazvano ditografija). Ili, nasuprot, moglo se dogoditi da se izostavi slovo ili slog (haplografija). Ako se izostavljanje dogodilo na početku reda, zvalo se homoeoteleuton; ali ako se to dogodilo na početku reda zbog sličnosti početka srodnih riječi, onda se to označavalo kao homeoarhija.

Događale su se i druge neobične pisarske pogreške, kao pomiješana slova, neispravna podjela riječi (metateza)⁵ i dr. Ove vrste tekstualnih pogrešaka poznate su iz postojećih rukopisa i čini se da su se pojavljivale već od samih početaka. Ove tekstualne pogreške ni na koji način ne utječu negativno na doktrinarni sadržaj Biblije. Kod prevođenja ih se obično ni ne zamjećuje.

Rukopisi (manuskripti)
Od vremena vezanog uz završetak kanona Starog zavjeta, negdje od oko 400. godine prije Krista ⁶, do oko 100. godine poslije Krista kad je standardiziran tekst Staroga zavjeta, postoje vrlo snažni dokazi koji idu u prilog tendenciji očuvanja teksta u onom obliku koji je bio na raspolaganju.

Do 1947. godine istražiteljima Staroga zavjeta nisu bili pristupačni hebrejski tekstovi stariji od 900. godine poslije Krista. Ovo stanje korjenito se promijenilo s fenomenalnim otkrićem Svitaka s Mrtvog mora 1947. godine u Kumranu (Qumran), kada su svjetlo dana ugledali svici starozavjetnih knjiga stariji više od tisuću godina od onih koji su dotada bili poznati.⁷ Jedanaest špilja u Judejskoj pustinji poklonilo nam je mnoštvo svitaka i na tisuće fragmenata koji pripadaju svim knjigama Staroga zavjeta, osim Knjizi o Esteri. Ono što najviše uzbuđuje jest činjenica da su ovi svici “stariji više od tisuću godina nego masoretski kodeksi”.⁸ Jedan od velikih autoriteta tekstualnih studija Staroga zavjeta, Frank Cross Jr., piše “da su novi svici pružili dokaze u prilog antiknosti tipa tekstualne tradicije koja je preživjela u obliku tradicionalne hebrejske Biblije”.⁹ Po riječima profesora B. K. Waltkea, ovako je veliki značaj ovih svitaka: “Identičnost nekih tekstova pronađenih među Svicima s Mrtvog mora (200. pr. Kr. -100.) s onim kojeg su sačuvali masoreti, a čiji najstariji postojeći tekst datira iz 900. godine poslije Krista, svjedoči o nevjerojatnom dostignuću nekih pisara u vjernom očuvanju tekstova. Mora daje ovaj tekst u svakom slučaju postojao i prije no što su napisani Svici s Mrtvog mora, jer i mnogi njegovi arhaični oblici koji su u oprjeci s drugim tipovima teksta pružaju jak razlog za vjerovanje da su tekst prepisivah (prenosili) pisci iz određena kruga, posvećeni očuvanju izvornog teksta.”¹⁰ Na kumranskim fenomenalnim pronalascima jasno je objelodanjeno s kolikom vjernošću je napravljen prijepis hebrejskog teksta Starog zavjeta.

Gerhard F. Hasel
______________________

Stoljećima su se biblijske knjige prepisivale rukom, ili na lako uništivoj koži ili pak na papirusu podrijetlom iz Egipta. Ovaj način prepisivanja održao se sve do otkrića tiskarskog stroja negdje u petnaestom stoljeću.

Zadaća ponovnog oživljavanja izvornog teksta Staroga i Novoga zavjeta obično se naziva tekstualnom kritikom ili nižom kritikom. Nijedan od autografa nije nam dakle pristupačan, ali su zato dostupni za istraživanje brojni hebrejski i grčki rukopisi što potječu od izvornih autografa. Sljedeći po važnosti su stari prijevodi, koji se obično nazivaju verzije, a bili su pod izravnim utjecajem hebrejskih i grčkih autografa. Za proučavanje Novog zavjeta od vrlo su velike važnosti citati iz Pisma očuvani u djelima starih crkvenih otaca.

Stari zavjet
Ni za jedan rukopis ili fragment Starog zavjeta ne može se sa sigurnošću tvrditi da potječe iz vremena starijeg od 400. godine prije Krista.¹. To znači daje nemoguće s apsolutnom točnošću ući u trag izvornim tekstovima koje su napisali nadahnuti pisci osobno. Pa ipak, mnoštvo dokaza ide u prilog tvrdnji da su se čak i prije 400. godine pr. Kr. tekstovi odlikovali velikom točnošću. Sama Biblija otkriva stav da se nadahnuta Božja Riječ valja brižljivo sačuvati. (Ponovljeni zakon 31,9-11; Jošua 24,25.26; 1. O Samuelu 10,25). Pisarski posao diljem Bliskog istoka reflektira konzervativni stav.

Najčuveniji orijentalist ovoga stoljeća W. F. Albright tvrdi da “višegodišnja i pomna istraživanja dokumenata sa starog Bliskog Istoka dokazuju da su i sakralni i profani dokumenti daleko pažljivije prepisivani no što je to slučaj s prijepisima koji potječu iz grčkog i rimskog razdoblja”.²

Da je ovo istina, otkrivaju i dokazi iz raspoloživih tekstova pronađenih u egipatskim piramidama: Tekst iz sarkofaga i Knjiga o mrtvima, te njihove kopije, premda nikada nije postojala namjera da obični smrtnici vide ove tekstove. Postoje i drugi raspoloživi dokazi koji potvrđuju postojanje točno određenih standarda prepisivanja rukopisa kojih su se pisari starog Bliskog istoka s velikom vjernošću držali. Jedan egipatski pisar koji je živio 1400 godina prije Krista (u Mojsijevo vrijeme) zabilježio je u završnom tekstu nakon što je prepisao svoj pogrebni tekst: ‘”[Knjiga] je kompletirana od početka do kraja nakon što je prepisana, pregledana, uspoređena i ovjerena od znaka do znaka.”³

U procesu prepisivanja vrlo je važno biti pažljiv. Pa ipak to ne znači da pisari nikada nisu ispravljali prijepis i ortografiju prema književnim konverzacijama svoga vremena. Postoje i dokazi u prilog tome kad je riječ o egipatskim tekstovima. Kod nekih su ispravke urađene tako da odgovaraju kasnijim jezičnim i gramatičkim oblicima.⁴ Ne može se jasno utvrditi je li se ova praksa naveliko upražnjavala kad je riječ o Starom zavjetu, budući da nam rukopisi nisu dostupni.

Ortografske pogreške
Usprkos krajnjoj pažlji vosti kojom su se odlikovali pisari, ipak su se u rukopisima Starog zavjeta potkrale i neke ortografske greške. Poznato je nenamjerno ponavljanje slova ili sloga (nazvano ditografija). Ili, nasuprot, moglo se dogoditi da se izostavi slovo ili slog (haplografija). Ako se izostavljanje dogodilo na početku reda, zvalo se homoeoteleuton; ali ako se to dogodilo na početku reda zbog sličnosti početka srodnih riječi, onda se to označavalo kao homeoarhija.

Događale su se i druge neobične pisarske pogreške, kao pomiješana slova, neispravna podjela riječi (metateza)⁵ i dr. Ove vrste tekstualnih pogrešaka poznate su iz postojećih rukopisa i čini se da su se pojavljivale već od samih početaka. Ove tekstualne pogreške ni na koji način ne utječu negativno na doktrinarni sadržaj Biblije. Kod prevođenja ih se obično ni ne zamjećuje.

Rukopisi (manuskripti)
Od vremena vezanog uz završetak kanona Starog zavjeta, negdje od oko 400. godine prije Krista⁶, do oko 100. godine poslije Krista kad je standardiziran tekst Staroga zavjeta, postoje vrlo snažni dokazi koji idu u prilog tendenciji očuvanja teksta u onom obliku koji je bio na raspolaganju. Do 1947. godine istražiteljima Staroga zavjeta nisu bili pristupačni hebrejski tekstovi stariji od 900. godine poslije Krista. Ovo stanje korjenito se promijenilo s fenomenalnim otkrićem Svitaka s Mrtvog mora 1947. godine u Kumranu (Qumran), kada su svjetlo dana ugledali svici starozavjetnih knjiga stariji više od tisuću godina od onih koji su dotada bili poznati.⁷ Jedanaest špilja u Judejskoj pustinji poklonilo nam je mnoštvo svitaka i na tisuće fragmenata koji pripadaju svim knjigama Staroga zavjeta, osim Knjizi o Esteri. Ono što najviše uzbuđuje jest činjenica da su ovi svici “stariji više od tisuću godina nego masoretski kodeksi”.⁸ Jedan od velikih autoriteta tekstualnih studija Staroga zavjeta, Frank Cross Jr., piše “da su novi svici pružili dokaze u prilog antiknosti tipa tekstualne tradicije koja je preživjela u obliku tradicionalne hebrejske Biblije”.⁹ Po riječima profesora B. K. Waltkea, ovako je veliki značaj ovih svitaka: “Identičnost nekih tekstova pronađenih među Svicima s Mrtvog mora (200. pr. Kr. -100.) s onim kojeg su sačuvali masoreti, a čiji najstariji postojeći tekst datira iz 900. godine poslije Krista, svjedoči o nevjerojatnom dostignuću nekih pisara u vjernom očuvanju tekstova. Mora daje ovaj tekst u svakom slučaju postojao i prije no što su napisani Svici s Mrtvog mora, jer i mnogi njegovi arhaični oblici koji su u oprjeci s drugim tipovima teksta pružaju jak razlog za vjerovanje da su tekst prepisivah (prenosili) pisci iz određena kruga, posvećeni očuvanju izvornog teksta.”¹⁰ Na kumranskim fenomenalnim pronalascima jasno je objelodanjeno s kolikom vjernošću je napravljen prijepis hebrejskog teksta Starog zavjeta.

Gerhard F. Hasel
______________________