Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je ime sveto, i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju.

Junačko djelo izvede mišicom svojom:
Rasprši one koji su oholi u misli srca svoga;
zbaci s prijestolja vladare, a uzvisi neznatne;
gladne zasiti dobrima, a bogataše otpusti praznih ruku;
priskoči u pomoć Izraelu, sluzi svome, sjećajući se milosrđa –
kao što obeća ocima našim – u prilog Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.
(Luka 1, 46-55)

Prvi, dominantni akter je Gospodin. On je, prema Mariji, njezin osobni Spasitelj, On je milostivo pogledao na nju i velike joj stvari učinio (počastivši je takvom prednošću da donese na svijet Čovjeka koji je istodobno Bog!). Njegovo je ime sveto i Njegovo milosrđe vremenski i generacijski neograničeno (“od koljena do koljena”). No, istodobno, On je junak, i to neobično agilan i silan. Njegovo junaštvo i moć ogledaju se prvenstveno u tome što je raspršio ohole, zbacio s trona vladare, a uzvisio neznatne. Gladne je nasitio, a bogataše otpravio bez hrane te priskočio u pomoć Izraelu, držeći obećanja što ih je izrekao. Tako predočen, Gospodin je Onaj koji izvršuje pravdu na Zemlji, On preokreće naopake tijekove povijesti i izokrenutu ovosvjetovnu ljestvicu vrijednosti. Tko bi gori, sad je doli! rekao bi Gundulić. Gospodin pruža nadu u svojoj naglašenoj aktivnosti, označenoj u tekstu glagolima – rasprši, zbaci, uzvisi, zasiti, otpusti, priskoči, jer tko se tako i toliko zauzima za neznatne? Tko je taj koji će učiniti velike stvari za osobe od kojih nema nikakve koristi? Tko je taj, osim Onaj koji ljubi?

Drugi akter su neznatni, među koje Marija ubraja i sebe. Ono što nju odlikuje jest osjećaj velike radosti i blaženstva. No, to nisu trenutačni i hlapljivi osjećaji, nego stanje. Ona je uistinu sretna i blažena i tako će je nazivati svi naraštaji. Marija nije, prema tome, nesvjesna posuda koju je nebeski Otac uporabio kako bi na Zemlju poslao Sina. Ona je osviještena i prosvijetljena o ukazanoj milosti i puna je oduševljenja. Ona slavi cijelim svojim bićem Gospodina. U hrvatskom prijevodu lijepo se postpozicijom (“duša moja”, a ne “moja duša”) ističe njezin ushit. Ne padajući ni u kakvu vjersku ekstazu, ona uza sve svoje oduševljenje argumentira Božju veličinu i razloge svojeg slavljenja. Ne ostaje samo na razini svojeg iskustva, nego se osvrće na sve koji Gospodina poštuju, na sve koji su gladni i neznatni. Sebe postavlja rame uz rame s njima. I Izrael je kao narod, u Marijinu kazivanju, neznatan i ovisan o Božjoj milosti.

Treći akter su oholi u misli srca svoga. To su vladari koji ugnjetavaju neznatne i bogataši kojima ništa ne treba i nisu gladni. Uz socijalnu i povijesnu dimenziju ovih antijunaka, dakako valja u duhovnu kontekstu prepoznati i duhovne bogataše, site svoje vlastite pravednosti, te sve oholice koji s prijezirom i omalovažavanjem pristupaju drugim ljudima. Marija ne krije likovanje zbog propasti ovih nepokajanih grešnika. U maniri psalmista sažimlje svekoliku starozavjetnu spoznaju.

Sjećajući se Marije i njezina neponovljiva iskustva, koje uključuje i nas, jer smo i mi ili neznatni ili oholi, pitajmo se: Imamo li mi svoje iskustvo s Gospodinom zbog kojega bi Ga “duša naša” mogla slaviti!

Đurđica Garvanović-Porobija

Njihova dirljiva priča počinje u jednome golemom sirotištu u vrijeme Božića. Više od 100 dječaka i djevojčica koji su nekada bili ostavljeni i zlostavljani nalazili su se u toj zgradi pod skrbi državnog socijalnog programa. Jedan od dvojice Amerikanaca priča:

“Sakupili smo djecu u velikoj blagovaonici i počeli priču o tome kako su Marija i Josip došli u Betlehem i kako nisu imali smještaj, pa su bili zadovoljni i štalicom. Ispričali smo kako je tamo Marija rodila Isusa i položila ga u jasle. Dok smo pričali, djeca i osoblje sirotišta nijemo su nas slušali. Neki su se popeli na stolove da nas vide i uhvate svaku riječ.

Kada smo završili priču o Isusovome rođenju, podijelili smo djeci drvene letvice da naprave jasle. Svakome smo djetetu dali i listove žutoga papira od koga je trebalo napraviti slamu, a od stare odjeće mogao se napraviti pokrivač. Bebu Isusa trebala je glumiti lutka koju bi dijete našlo kao podobnu među starim igračkama.

I tako je nastalo radno ozračje. Siročad svih dobi nastojala je sastaviti jasle i iscjepkati žuti papir što sitnije da bude kao slama. Ja sam hodao među njima da pomognem ako je gdje bilo potrebno. Sve je išlo dobro. A tada sam došao do Mišinog stola. Čini mi se da je mogao imati oko 6 godina i upravo je završavao svoj projekt. Pogledao sam u jasle i malo zastao s čuđenjem jer sam unutra umjesto jedne vidio dvije lutke-bebe. Odmah sam pozvao prevoditelja da upita mališana zašto u jaslama ima dva djeteta.

Prekriživši ruke, Miša je vrlo ozbiljno počeo prepričavati priču o Isusovu rođenju. Za tako malo djete, koje je tu priču čulo samo jednom, vjerno je ponovio sve do trenutka kada je Marija položila bebu u jasle. Tada je Miša dodao svoju verziju kraja priče:

“I kada je Marija položila Isusa u jasle, on se okrenuo, pogledao u mene i upitao me imam li svoj dom. Rekao sam mu da nemam ni mamu ni tatu, pa tako nemam ni dom. Tada mi je Isus rekao da mogu ostati s njim. Ali sam mu ja odgovorio da ne mogu, jer nemam dar za njega kao ostali. Toliko sam želio ostati s Isusom da sam razmišljao što bih mu ipak mogao darovati. Vidjevši ga tako malenog u hladnoj štalici pomislio sam da bi ga trebalo ugrijati. Stoga sam upitao Isusa: ‘Kada bih te zagrijao u svome zagrljaju, je l’ bi to bio dovoljan dar?’ A Isus mi je odgovorio: ‘Kada bi me ugrijao to bi bio najljepši dar koji sam dobio’. Tako sam ja ušao u jasle i zagrlio Isusa. On me je pogledao i rekao mi da mogu s njime ostati zauvijek.”

Kada je završio svoju priču, mali je Miša počeo plakati. Suze su u potočićima tekle niz njegove obraze. Stavio je ruke preko lica i ja sam mogao vidjeti kako mu ramena drhte od jecanja. I ja sam počeo plakati.

Malo je siroto dijete u priči o Isusu našla nekoga tko ga nikada neće ostaviti ili zlostavljati, nekoga tko će s njime ostati zauvijek. To i jest bit objavljenoga evanđelja, radosne vijesti Isusa Krista – upoznati Božju osobu, sjediniti se s njime, sprijateljiti, zagrijati svoje i njegovo srce, voljeti ga te ostati s njime dovijeka. Kako u sadašnjemu svijetu tako i u svijetu koji dolazi.

Mnogi traže i mnogi nude razne putove smirenja i spasenja čovjekove duše iz ovoga pakleno nemirnog svijeta. Mnogi promiču razna sredstva za tu svrhu, razne metode. Ali je samo jedno važno znati da bi stekao mir i ljubav danas te vječni život s Bogom sutra – nije važno ŠTO imaš u svome životu, već KOGA imaš uz sebe.

Željko Bošnjak

Vedran je bio najveći dječak u svome razredu, pa je odlučio prijaviti se za predstavu o Božiću gdje bi se pojavio u ulozi gruboga gostioničara koji nije našao mjesta u svojoj gostionici za prenoćište Isusovim roditeljima. Kada su dvoje njegovih vršnjaka došli kao Josip i trudna Marija pred vrata improvizirane gostionice, Vedran je upitao izmijenjenim glasom: “Što vi želite?” Na to je dječak koji je glumio Josipa objasnio da traže sobu gdje bi prenoćili, kako su obišli cijeli Betlehem i da nije bilo mjesta za njih. Vedran je, savršeno glumeći, rekao malim glumcima da ni kod njega nema mjesta. “Odlazite!” zagrmio je u žaru svoje glume.

Djeca su nastavila igrati svoje uloge u predstavi tako što su se polako okrenuli da odu, dok ih je Vedran gledao s dovratka. Zatim je zaboravio da samo glumi. Počeo je u njima gledati dvoje umornih putnika. Vidio je ljude koji su očajnički tebali sobu za trudnu ženu. Pomislio je kako se te noći treba roditi beba Isus. Uhvaćen u tenutku vlastite drame, Vedran je dodao predstavi drukčiji, divan razvoj situacije. Istupio je korak-dva naprijed i rekao: “Stanite! Molim vas, nemojte ići. Josipe! Vrati Mariju natrag. Evo vam moja soba!”

U događaju o malim glumcima nalazi se mnogo lijepih pouka. Ali ono što je najdublje jest priča o ljudskoj plemenitosti. Jedno je dijete od roditelja naučeno kako suosjećati s bližnjima. A koliko je dublje suosjećanje u srcu našega Tvorca! Isusovo stradanje na Golgoti je najbolja prezentacija te ljubavi prema nezaslužnome i napaćenome čovjeku. Na križu je on rekao ljudima: “Evo vam moja soba!” Ne samo za jednu noć, već zauvijek vi i ja možemo imati mjesto u kraljevstvu koje dolazi. I to sve je omogućeno Isusovim odricanjem od sebe u trenutku kada je s njime ubijena sva sila grijeha na križu.

Tjelesna bol tijekom raspeća je bila velika, ali je Krist slabo mario za to. On je patio u agoniji razdvajanja od nebeskoga Oca. To nije bila samo predstava, niti je to bio mali Vedran koji je nudio svoju zamišljenu sobu putnicima za jednu noć. Bio je to vladar univerzuma, voljan da zauvijek prekine svoje postojanje da bismo mi imali priliku prihvatiti vječni život. To je nama gotovo neshvatljivo. U Bibliji piše da ni anđeli potpuno ne razumiju što se događalo. Bit će nam uistinu potrebna vječnost na novoj Zemlji da u društvu svetih proniknemo u dubinu Božje ljubavi prema nama. Razmišljajmo o tome. Najbolji je recept da svakoga dana provedemo jedno vrijeme u čitanju i razmišljanju o Isusu, osobito o posljednjim dramatičnim događajima u njegovome životu. To će nas uzdići u visine plemenitosti i poniziti do obličja kakvo je imao Krist. I to je ono što Božja dobrota želi postići u nama kroz svoju pisanu poruku. Što to?

Božji zakon skladnoga svemira zahtijeva pravedan život i savršen karakter. Ljudi su pogriješili i od početka smo se razvijali pogrešno. Ne možemo ispuniti zahtjeve Božjega svetog zakona. Ali je Isus došao kao jedan od nas i razvio savršeni ljudski karakter. Nakon toga je podnio kaznu za naše grijehe, da ukloni legalnu prepreku pred nama, te nam ponudio svoj savršeni karakter besplatno. On sad živi da nas ispuni smislom i mirom, unese u nas promjenu i pravdu. Tako se u nama, po vjeri u Krista, kaže Biblija, može ispuniti pravedni zahtjev zakona. U tome je povezanost i veličina Božića, Evanđelja, raspeća i Uskrsa.

Svi bismo mi vjerojatno bili plemeniti kao mali Vedran i dali svoju sobu Josipu i Mariji da donesu Isusa na svijet. A zatvarate li srce i tako odbijate dragocjeni Isusov poziv dok vas zove da zauzmete mjesto kod njega, u kući njegova Oca?

Željko Bošnjak

U prošlih nekoliko godina u velikom stilu vratili su se anđeli, a izdavači čestitaka danas ih prikazuju posebno upečatljivima, ali kao stidljiva, punašna stvorenja, daleko od vrste koja bi ikad trebala najaviti: “Ne boj se!” Izričito religiozne čestitke (u uočljivoj manjini) prikazuju Isusovu obitelj i već na prvi pogled možete reći da su te osobe drukčije. Izgledaju smireno i spokojno. Nad njihovim glavama lebde svijetle zlatne aureole, slične krunama s nekog drugog svijeta.

U samim čestitkama ističu se ljubazne riječi kao što su ljubav, dobrohotnost, srdačnost, sreća i toplina. Ali kad se okrenem evanđeoskom izvještaju o prvom Božiću, čujem sasvim drugi ton i osjećam da je na djelu uglavnom poremećaj.

Marija i Josip sigurno su se morali suočiti sa sramotom i ruganjem obitelji i susjeda. Nasuprot onome u što bi nas čestitke htjele uvjeriti, Božić nije sentimentalno pojednostavio život na planetu zemlji. Možda upravo to osjećam kad se izmjenjuju božične čestitke, pa se od vedrine koju šire okrećem čistom opisu u evanđeljima.

Umjetnost vezana uz Božić prikazuje Isusovu obitelj kao ikone utisnute na zlatnoj foliji, sa smirenom Marijom koja prima vijest naviještanja kao kakav blagoslov. Ali Luka ovaj događaj uopće tako ne opisuje. Marija “se prepade” od pojave anđela i kad je on izgovorio uzvišene riječi o Sinu Previšnjega čije kraljevstvo neće imati svršetka, Marija je na umu imala nešto mnogo svjetovnije: Ali ja sam djevica!

U suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima svake godine milijuni tinejdžerica izvanbračno zatrudne, Marijin neugodan položaj nesumnjivo je izgubio nešto od svoje snage, ali u čvrsto povezanom židovskom društvu, u prvom stoljeću, vijest koju je donio anđeo nije baš mogla biti dobrodošla. Zaručenu ženu koja je zanijela zakon je smatrao preljubnicom koju čeka smrt kamenovanjem.

Matej priča kako je Josip velikodušno odlučio u privatnosti napustiti Mariju, bez optužbe, dok se nije pojavio anđeo da ispravi njegovo shvaćanje o izdaji. Luka govori o uzdrhtaloj Mariji koja žuri jedinoj osobi koja je možda mogla razumjeti što je čeka: k svojoj rođakinji Elizabeti koja je čudom zanijela u starosti poslije jednog drugog anđeoskog naviještanja. Prizor dirljivo naglašava suprotnost između ove dvije žene: čitava okolina govori o Elizabetinoj iscijeljenoj utrobi dok Marija mora skrivati sramotu svog vlastitog čuda.

Poslije nekoliko mjeseci rodio se Ivan Krstitelj usred velikog slavlja, zajedno s babicama, uzbuđenom rodbinom i tradicionalnim seoskim pjevačkim zborom koji proslavlja rođenje muškog Židova. Šest mjeseci kasnije rodio se Isus, daleko od doma, bez babice, šire obitelji i prisutnosti seoskog zbora. Muška glava domaćinstva bila bi dovoljna za rimski popis stanovništva; je li Josip vukao svoju trudnu ženu u Betlehem da je poštedi od sramote porođaja u zavičajnom mjestu?

S. Lewis o Božjem je planu pisao: “Cijela se stvar sužava i sužava, dok se ne svede na malu točku, malu kao vrh koplja – židovske djevojke na molitvi.” Koliko puta je Marija ponavljala anđelove riječi? Koliko puta je Josip smatrao upitnim svoj vlastiti susret s anđelom – samo san? – dok je trpio vrelu sramotu živeći među seljanima koji su jasno mogli vidjeti kako se mijenja izgled njegove zaručnice?

Ništa ne znamo o Isusovim djedovima i bakama. Što su oni mogli osjećati? Jesu li reagirali kao što danas reagiraju mnogi roditelji nevjenčanih tinejdžera, s provalom moralne srdžbe, a zatim razdobljem smrknute tišine, dok konačno ne stigne slatko novorođenče da otopi led i stvori krhko obiteljsko primirje? Ili su, kao mnogi gradski djedovi i bake danas, ljubazno ponudili da prime dijete pod vlastiti krov?

Devet mjeseci mučnog objašnjavanja, prisutnosti mirisa skandala -čini se da je Bog pripremio najponižavajuće moguće okolnosti za njegov dolazak, kao da je želio izbjeći svaku optužbu za favoriziranje. Silno me se doima što se Sin Božji, kad je postao ljudsko biće, ponašao prema pravilima, strogim pravilima: mala mjesta nisu ljubazno postupala prema dječacima koji su odrastali sa sumnjivim očinstvom.

Malcolm Muggeridge primjećuje da je činjenica kako bi u naše vrijeme, s klinikama za planiranje koje nude prikladne načine za ispravljanje “pogreške” koja bi mogla nanijeti sramotu obiteljskom imenu, “u postojećim okolnostima bilo izuzetno nevjerojatno da bi Isusu uopće bilo dozvoljeno da se rodi. Marijina trudnoća, u siromašnim prilikama i s nepoznatim ocem, bila bi očito slučaj za pobačaj; a njezina priča, da je začeće posljedica intervencije Svetog Duha, ukazivala bi na potrebu za psihijatrijskim liječenjem i još pojačala uvjerenje da trudnoću treba prekinuti. Tako bi naš naraštaj, kojemu je Spasitelj potrebniji, možda, nego ijednome koji je postojao, bio suviše human da dopusti da se takav rodi.”

Međutim, djevica Marija, čije roditeljstvo nije planirano, reagirala je drukčije. Saslušala je anđela, razmislila o posljedicama i odgovorila: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”

Često Božje djelo dolazi s dvije oštrice, velikom radošću i velikim bolom, i u tom jednostavnom odgovoru Marija je prihvatila oboje. Bila je prva koja je prihvatila Isusa pod njegovim uvjetima, bez obzira na osobnu cijenu.

Philip Yancey

Kada je Isus rođen, za njega nije bilo slobodne sobe. Zbog popisa stanovništva, grad je bio prepun ljudi. Ljudi su zauzeli mjesto gdje je trebao biti Isus. Njemu su ostavili samo beznačajne jasle. Naravno, jasle nisu bile spremljene za Isusa. One su bile pripremljene za životinje. Isus je uzeo njihovo zato što su ljudi uzeli nešto što je trebalo biti Njegovo.

Osoba koja je napravila ove jasle sigurno nije mogla ni zamisliti veličanstvenu budućnost koja će se odigrati u njima. Čovjek je samo uzeo ono što je Bog stvorio, kamen, i od toga napravio sasvim obične jasle. Nije ni bio svjestan da, zajedno sa Bogom, priprema mjesto za Božjeg Sina. Nije znao da ga Bog koristi za naročiti zadatak. Mjesto je bilo spremno za Božjeg Sina. On je rođen i Marija “povi ga i položi u jasle” (Luka 2,7), u kamen.

Dolazak Mesije na ovaj svijet unaprijed je predočio Njegov kraj; Njegov život na Zemlji započeo je na sličan način kao što je i završio. Marija je koristeći odjeću, sličnu zavojima, umotala malog Isusa. Nakon toga ga je stavila u jasle od kamena. U budućnosti, On će opet biti umotan u sličnu odjeću, ali ovaj puta stavljen u kameni grob. Rođen u osamljenosti, odvojen od ljudi, Isus je i umro odbačen od njih, u osamljenosti. Kamen u obliku jasli kao da predviđa kamen u obliku groba.

Drugo spominjanje jasli vodi nas od staje gdje je rođen Isus do ljepote noći na Betlehemskim brežuljcima. Pastiri su vjerno obavljali svoju dužnost kada ih je iznenada prekinuo zbor anđela i objavio im da je rođen Mesija u Betlehemu. Betlehem je malo selo. Nije dugo trajalo dok pastiri nisu stigli do željenog mjesta. Ali, kako će oni moći prepoznati malog Isusa?  “I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.” (Luka 2,12). Jasle su bile znak. Pastiri su znali sve o jaslama. Možda su ih i sami izradili nekoliko. Oni su navikavali svoje životinje da u jaslama nalaze hranu koja je omogućavala život. U ovim jaslama Bog je ljudskom rodu dao “hranu” koja omogućava vječni život, tijelo Njegovog Sina.

Treće spominjanje jasli vraća nas u staju gdje je Isus rođen. Pastiri su pronašli Mesiju. Oni su slavili Boga i zahvaljivali Mu za sva čuda koja je učinio za njih, za to što su čuli i vidjeli Dijete u jaslama. Ovdje su jasle postale centralno mjesto slavljenja i obožavanja. One su postale oltar. U njima se nalazila Žrtva. Isus je rođen, kao i žrtvene životinje, u staji. Te noći u Betlehemu je rođeno Janje.

Krist danas više nije u jaslama. Njegovo mjesto je na nebeskom tronu. On je rođen da postane Kralj i postao je Kralj. Kada Ga sljedeći put budu vidjele ljudske oči, On više neće biti umotan u odjeću kojom su se povijale rane, nego će imati najveličanstveniju kraljevsku odoru koju možemo zamisliti. Ne u društvu životinja, nego okružen nebrojenim mnoštvom anđela. Ne u jaslama, nego na tronu kao Kralj svemira.

Angel Manuel Rodriguez

Mi ne možemo zamisliti kako se Marija, Isusova majka, osjećala kada je rađala Božjeg Sina. Možemo se samo pitati što je mislila kada je vidjela bebu. Što je ispunjavalo njezin um dok je svoga Spasitelja povijala u pelene? Nemamo nikakvu predstavu o onome što se u njezinim mislima događalo te noći. Ono što znamo je da joj je Bog povjerio najodgovorniju ulogu u ovoj drami koju proživljava čovječanstvo. Ona je trebala hraniti, odjevati i odgajati njegovog Sina. Morala ga je obrazovati i pjevati mu. Da se pitalo ljude, mnogi bi rekli da je premlada za toliku odgovornost. Bila je i siromašna. Kako bi ona mogla pružiti Mesiji odgoj kakav mu je bio potreban? Ona nikada prije toga nije imala djecu; nije li bilo bolje povjeriti tu odgovornost nekoj iskusnijoj ženi? Tu je i Nazaret. Kako je Marija mogla podizati Sina Božjeg u takvome mjestu? Kako ga je zaštitila od stalnog zlog utjecaja okolice?

“Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga”, rekao joj je anđeo Gabriel. Možda je negdje i postojalo neko bolje mjesto, bolja okolica ili osoba s boljim društvenim položajem. Bilo je vjerojatno boljih kuća i sposobnijih učitelja koji bi ponudili sustavno obrazovanje i bolji glazbeni odgoj. ALI NIJE BILO BOLJE ŽENE. Bog nije mogao povjeriti bilo kojoj ženi da bude majka Mesije. Tako je Marija postala najbliskije povezana osoba s Bogom od bilo koga u povijesti. To je bio divan dar, ali i najteža stvar koja se od nje ikada zahtijevala.

Dok su je susjedi ogovarali zbog njezine tajanstvene trudnoće i dok su mnogi govorili kako je najbolje da se otkaže vjenčanje s Josipom, Marija je patila, ali je vjerovala Bogu. Dok je Isus rastao i napredovao, ona je uvijek bila uz njega. Tješila ga je kada su ga druga djeca vrijeđala zbog njegovog nepoznatog porijekla. Poučavala ga je najbolje što je mogla o Bogu Ocu i postavila mu temelj na kome je gradio spoznaju o svojoj ulozi koju je trebao odigrati jednog dana. Marija je uz golemu požrtvovnost i nerazumijevanje ljudi oko sebe, stvorila dom za Boga dječaka, Boga mladića i Boga čovjeka.

Toga nedjeljnog jutra, prvoga dana u tjednu, Marija Magdalena je mislila da će joj srce pući od boli. Suze su joj zamaglile vid, a tijelo je drhtalo od jecaja. Još uvijek se nije mogla odvojiti od praznog groba i posmrtnih povoja Isusa Krista. Taj joj je čovjek bio sve. Zbog njega je ostavila prijašnji način života, a sada je mrtav. Marija je željela da je i ona mrtva s njim. Sjećala se kako joj je dao novi početak kada ju je oslobodio pobješnjelih muškaraca koji su je htjeli kamenovati kao bludnicu. Zatim je opet pala i krenula starim putem. Sedam puta je dozvolila da je grijeh odvuče od Krista. Sedam puta je iskusila poraz. Ali je i najmanje sedam puta došla Isusu za oproštaj. Tako je sedam puta krenula u novi početak. Prezrena od ljudi i izmučena vlastitim žudnjama, ona se ipak mogla osjetiti prihvaćenom. Marija Magdalena je zavoljela Boga.

Dok je išao prema Šimunovoj kući, gdje je pozvan na večeru, Isus je vjerojatno bio opterećen mislima o predstojećim događajima. Znao je što ga čeka kada padne u ruke onih koji su ga mrzili. Znao je da će mu trebati osobita duševna snaga. Vjerojatno je čeznuo za nečjim jednostavnim povjerenjem, jednostavnom ljubavlju i jednostavnom pažnjom. Upravo to je i dobio iste večeri, i to od bivše bludnice. Marija Magdalena mu je prišla dok je sjedio za stolom okružen mnoštvom drugih gostiju. Znala je da to vjerojatno nije bilo pravo vrijeme i pravo mjesto. Ali nije marila. Znala je da ona nema što tražiti na toj večeri. Ali nije marila. Tu je bio Isus i ona mu je htjela reći hvala za sve. Izlila je skupocjeni parfem na njegova stopala. Ljudi su bili šokirani tim razbacivanjem novca zbog prašnjavih nogu. Ali Marija je znala samo to da joj je taj čovjek pokazao više ljubavi nego što je mislila da je moguće dobiti. Isus ju je spasio i on joj je bio sve.

Počela je plakati, a suze su padale po njegovim nogama. Brisala ih je svojom kosom. Ona nije znala da će Isus uskoro umrijeti i da će oproštaj njenih grijeha postati više od obećanja. Ona nije znala da je njezin skupocjeni miris bio jedina tekućina kojom je on pomazan za smrt.

Sada, dok je stajala kraj groba, osjećala je kako tuga potpuno ispunjava njeno srce. Izgubila je jedinog koji ju je istinski volio u svijetu koji ju je prezirao. Ali nije dugo čekala i on joj se pokazao, tu pokraj groba. Njezina je vjera bila nagrađena, a radost potpuna.

Dvije Marije su istaknuti likovi u Isusovom životu. Obje su bile nisko vrednovane u društvu u kome su živjele, ali su ipak bitno označile čitav njegov život. Jedna ga je prva dočekala dok je izlazio iz utrobe, a druga ga je prva susrela kraj groba. Jedna je bila djevica, a druga bludnica. Jedna je bila optužena za preljub, a druga je činila preljub. Jedna je živjela čistim životom, a druga je griješila i uvijek iznova dolazila Isusu za oproštaj. Jedna je novorođenog Mesiju povila u pelene, a druga ga je svojim parfemom pripremila za smrt. Obje Marije su bile kraj njega onda kad ih je najviše trebao. I on je objema zauvijek promijenio život. Bog je učinio sve da nam pokaže koliko treba nas i našu ljubav i vjeru. A svatko od nas treba promjenu svoga života.

Larisa Myers

Nagovještaj novog doba – vremena kada će vuk i janje zajedno pasti (Izaija 65,25), vremena kada više neće biti boli i suza (Izaija 65,19), vremena kada će Bog stvoriti novo nebo i novu zemlju (Izaija 65,17). Umjesto radosti i napretka iz Izaijinih proročanstava, Izrael Isusovog vremena bio je porobljena nacija. Rimski jaram ih je teško pritiskivao, porezi koje je narod morao plaćati dovodili su ih na rub siromaštva, a prisutnost rimskih legija bila je stalni podsjetnik da nisu sami svoji gospodari. Izrael nije imao ni sredstava niti moći da se izvuče iz teškog položaja i krene prema ostvarenju proročanstva.

Prošli su mnogi naraštaji otkad je Izaija ovo zapisao. Mnogi su umrli s čvrstom nadom da će se ovo proročanstvo ispuniti u budućnosti, a oni koji su nastavljali živjeti nadali su se da će se ono ostvariti baš za njihova života. Jedan od onih s čvrstom nadom je bio i Šimun, pravedna i pobožan Božji sluga. Mnogi su u njegovo vrijeme čekali ispunjenje proročanstava, ali nisu svi bili uporni kao on. Šimun je svoj život posvetio postu i molitvi i Sveti Duh mu je objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Gospodnjega Mesiju (Luka 2,26).

Jednog dana u njegovoj poodmakloj životnoj dobi Sveti Duh ga je potaknuo da pođe u Hram upravo u trenutku kad su Josip i Marija donosili Dijete Isusa da na Njemu izvrše propis Zakona. Pun ushićenja, Šimun uzima Dijete na svoje ruke i kaže: “Sada možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvojega Izraela.” (Luka 2,29-32)

Nekoliko godina poslije, Isus ustaje u sinagogi u kojoj je odrastao i čita riječi Izaijinog proročanstva: “‘Na meni je Duh Gospodnji , jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje.’ Smota svitak, vrati ga poslužniku pa sjedne. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u nj. on im progovori: ‘Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo.'” (Luka 4,18-21)

Zapazimo trenutak u kojem Isus ustaje da bi pročitao ovo proročanstvo i započeo javnu službu. On je upravo prije ovoga bio četrdeset dana u pustinji nasamo sa svojim nebeskim Ocem. Bilo je potrebno četrdeset dana neprestanog posta i molitve da se Božji Sin spremi za poslanje koje je bilo pred Njim. Luka nam kaže: “Tada se Isus vrati sa silom Duha u Galileju, i glas o njemu puče po svoj okolici.” (Luka 4,14)

Isus je jasno znao koja je Njegova zadaća, imao je jasnu viziju i dovoljno sile da krene svojim putem koji Mu je Bog odredio jer je svoju snagu crpio od svojeg nebeskog Oca.

U ovom proročanstvu koje Isus navodi iz Izaije nalazi se Njegov životni program. On je donio oslobođenje. Nije došao fizički istjerati Rimljane, nego donijeti duhovno oslobođenje – oslobođenje od grijeha za ljude i za ovaj planet. Važan sastojak Njegove službe su i fizička izlječenja. Evanđelja su puna Kristovih iscjeljenja. Možda se pitamo koja je svrha tih izlječenja? Zašto se Isus nije usredotočio na protjerivanje Rimljana i političko oslobađanje židovskog naroda?

Isus je donio spasenje i Rimljanima, jednako kao i Židovima. Njega politika nije zanimala! On je po potrebi liječio i rimske vojnike, kao što nam to Luka iznosi u svojem Evanđelju (luka 7,1-10). Isusov pogled nije bio ograničen na trenutačna politička zbivanja. Čuda koja je činio i izlječenja koja je vršio jasno su ukazivala na Njegovu moć da obnovi cjelokupnog čovjeka – da obnovi cjelokupno stvaranje.

Sjećamo se događaja kad je Isus bolesnom i hromom čovjeku, kojeg su prijatelji spustili pred Njega kroz krov, oprostio grijehe (Luka 5,17-26). Na to su se ugledni književnici i farizeji, poznavaoci zakona, pitali: “Tko je ovaj da huli na Boga? Tko može opraštati grijehe, osim jednoga Boga?”

Kako Isus odgovara? Jednostavno kaže čovjeku: “Ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući svojoj!” Čudo koje Isus čini za ovog bolesnika jasan je znak svima nazočnima da pred njima stoji netko tko je veći od običnog iscjelitelja. Onaj tko ima moć da riječju podiže hromoga, može i spasiti od grijeha. On može obnoviti nebo i zemlju, može ispuniti Izaijina proročanstva u svoj njihovoj punini jer je On Stvoritelj svijeta.

Sjećamo se i drugih Isusovih čuda: hoda po vodi, svojim glasom utišava oluju i kao vrhunac – podiže iz mrtvih. Što je još potrebno dodati na ovo da bi se pokazalo da je Isus Onaj koji je trebao doći, da je On ispunjenje Izaijinih nada, da On svojim djelovanjem otvara novo doba?

Božić je za Šimuna bio znak novog doba. Pred njim je Mesija koji će ispuniti Božja obećanja. Isus je svojim životom i djelovanjem okrenuo potpuno novu stranicu. On je učinio mogućim ono što ej dotad bilo nemoguće. Mi danas čekamo jedan drugi Božić – jedan drugi dolazak – kad će nas Isus povesti sa sobom u vječnost. I mi smo čekaoci kao Šimun. Mi čekamo na Onoga koji je pokazao da ima moć u svojoj ruci.

Marija, jesi li znala da će tvoje Dijete vraćati vid slijepima, davati sluh gluhima, obnavljati govor nijemima, ozdravljati hrome, podizati mrtve? Jesi li znala da će Isus započeti novo doba? Jesi li znala da će On otvoriti vrata vječnosti za cijelo čovječanstvo – za Židove, Grke, Rimljane kao i za nas danas?

Znamo li ti i ja, vjerujemo li, da će se Božić ponoviti, da će Isus ponovno doći i da će tom prigodom završiti započeto? Neka nas ova nada vodi dok razmišljamo o predstojećem Božiću i iščekujemo Kristov ponovni dolazak.

Igor Lorencin

“Marija reče: ‘Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji.’” (Luka 1,46-48)

Koliko se sjećam, mjesto nije bilo veliko, ali se u njemu nalazio lijep budistički hram. Sarnath u sjevernoj Indiji bio je mjesto rođenja Bude i u njegovoj je blizini pozvao svoje učenike da slijede njegov nauk. U hramu se nalaze zanimljive slike o Budinom rođenju. Kupio sam knjižicu računajući da će mi poslije trebati. Budino je rođenje navodno bilo unaprijed prorečeno. Također se smatra da ga je rodila djevica. Sve se to dogodilo u šestom stoljeću prije Isusova rođenja. Izvještaj o Budi ima nekih sličnosti s Kristovim utjelovljenjem i rođenjem.

Poslije sam u St. Petersburgu posjetio muzej povijesti ateizma i religije. Odmah kod ulaza primijetio sam širok zid pokriven slikama i fotografijama “majke i djeteta”, rođenjima od djevice, zajedno s crtežima trojstva u mnogim oblicima poganstva kao i kršćanstva. Bilo je tu i mnogo prizora progonstva vršenog u ime religije.

U Indiji i Rusiji shvatio sam kako je Sotona prevarljiv i prepreden. On je poznavao proročke spise u Bibliji i mnoge njezine prekrasne istine usadio u poganstvo na unaprijed smišljene prevarljive načine. Mnogi će poslije tvrditi da su Krist i Trojstvo pročišćeni oblici poganstva.

Izvještaj o Josipu i Mariji značajan je i zaokuplja misli milijuna ljudi. O Josipu se ne govori mnogo jer je on zapravo bio Isusov poočim. Isusa je u Mariji začeo Sveti Duh i to prije nego što su se Josip i Marija sastali. Josip je nazvan pravednikom jer nije odustao od braka, premda bi netko drugi Mariju prepustio mnoštvu da je kamenuje. On je bio tesar po zanimanju. U ono vrijeme to je bio težak rad dok su se stabla sjekla za domaću uporabu. Josip se više ne spominje nakon potrage za Isusom, kad su Ga kao dvanaestogodišnjaka izgubili i poslije našli s učiteljima Zakona u Jeruzalemu. Josip nije prisutan na svadbi u Kani Galilejskoj gdje je Isus učinio svoje prvo čudo. Smatra se da je ovaj pravednik umro nešto prije nego što je Krist počeo svoju javnu službu.

U Svetom pismu mnogo više čitamo o Mariji. Kakva je prednost biti majka Isusa, Spasitelja svijeta! Ona je povjerovala anđelu koji joj je donio zastrašujuću, a ipak čudesnu vijest. Ovu je vijest prenijela i svojoj rođakinji Elizabeti. Znala je da je Isus određen da bude Mesija. Ona je bila pod križem i prihvatila Ivana kao svojeg sina jer je to bila Isusova želja koju je izrazio čak i u tom teškom položaju u kojem je bio obješen. Predaja tvrdi da je otišla s Ivanom u Efez gdje je on neko vrijeme bio pastor crkve. Tu je i umrla, a na brdu iznad starog grada nalazi se spomenik gdje je prema predaji pokopana.

Josip i Marija primili su obilne blagoslove. Pokušajmo zamisliti što je sve prolazilo kroz Marijinu glavu kad je Isus visio na križu i umro. Kako je bila sretna u jutro uskrsnuća! U svojoj pjesmi (prije Isusova rođenja, Luka 1,46-56), Marija je izrazila punu vjeru u Boga. Tako je živjela i zato je bila toliko blagoslovljena. Priča o Budinom utjelovljenju je zanimljiva, ali nasuprot njoj, izvještaj o Mariji i Kristu prekrasna je, čudesna i uvjerljiva istina.

David i Gaya Currie