Riječ “otac” obično označava ljubav, zaštitu, sigurnost, potporu i obiteljski identitet. Otac daje ime obitelji i drži članove na okupu. Mi možemo uživati u ovim i mnogim drugim prednostima kada prihvatimo Boga za svojeg nebeskog Oca. Iako je vrlo važno da poznajemo Oca, naš cilj ne treba biti samo intelektualno i teoretsko znanje. U Bibliji, poznavati nekoga znači imati s njim osobnu, blisku zajednicu. Koliko je to više slučaj s našim nebeskim Ocem!

Otac nije bilo novo Božje ime. Stari zavjet Ga je ponekad predstavljao kao Oca (Izaija 63,16; 64,8; Jeremija 3,4.19; Psalam 103,13). Međutim, to nije bilo najčešće ime. Za Izraelce je Božje ime bilo YHWH (vjerojatno se izgovara Jahve), koje se javlja više od 6800 puta u Starom zavjetu. Isus nije došao otkriti drugačijeg Boga nego što je bio YHWH. Njegova je zadaća bila da u potpunosti objavi Boga koji se otkrio u Starom zavjetu. Tako je predstavio Boga kao našeg nebeskog Oca.

Isus je jasno rekao da je Otac “na nebu”. Važno je da ne zaboravimo ovu istinu kako bismo imali ispravan stav prema Bogu. Mi imamo Oca punog ljubavi koji vodi brigu o potrebama svoje djece. U isto vrijeme mi shvaćamo da je taj brižni Otac “na nebu”, gdje Ga milijuni anđela slave kao jedinog Vladara u svemiru, svetog i svemogućeg. Činjenica da je On naš Otac hrabri nas da Mu priđemo s dječjim povjerenjem. S druge strane, istina da se On nalazi na Nebu podsjeća nas na Njegovu uzvišenost i potrebu da Ga slavimo s poštovanjem. Naglašavanje jednog aspekta Njegove Osobe na račun drugog iskrivilo bi sliku o Bogu s dalekosežnim posljedicama u našem svakidašnjem životu.

Carlos A. Steger

Ljute, pokretne, narančaste baklje surovo su probijale srebrnastu tamu još jedne pashalne noći. Kao jato krijasnica baklje su se ubrzano lelujale krivudajući stjenovitim putom koji je vodio u vrt na obronku. Grubi glasovi parali su ponoćnu tišinu u kojoj su prije samo nekoliko trenutaka zamukli prigušeni jecaji Sina Čovječjega koji je plakao nad tragičnim posljedicama grijeha. Ali Isusove suze već su se osušile. On se uspravio sam u tami, spreman da dočeka svojega izdajnika.

Ne znam je li vas ikada izdao netko vrlo blizak, netko koga ste voljeli, u koga ste duboko vjerovali. Ako jest, onda ste zapamtili bol. Prodornu, razdiruću bol koja je počinjala negdje u dnu utrobe i koja se podizala sve do grla. Bol koja se nije mogla izraziti jecajem. Bol koja nije željela umrijeti.

Isus je stajao sam u noći i gledao u nejasno narančasto lice svojega izdajnika. I dok je promatrao Judino lice, kakve su se misli rojile u Njegovoj glavi? Isus je oduvijek poznavao Judino srce. Od samog početka kad je Juda nametnuo svoje upravljačke sposobnosti neiskusnoj skupini učenika. Mislite li da je Isusu bilo nepoznato tko to prazni oskudnu blagajnu, tko uzima novac koji su učenici prikupili među sobom? Učitelj je, naravno, znao tko prisvaja zajednička sredstva. Juda.

Ali Isus nikad nije razobličio Judu pred javnošću. On je s vremena na vrijeme ispričao poneku usporedbu koja je Judu proglašavala krivcem, ali je samo i jedino Juda znao da se ona odnosi na njega.

O, da, Isus je poznavao Judu! A ipak je božanska ljubav stalno pozivala to pokvareno srce. Zašto je te iste noći, samo nešto ranije, Isus kleknuo da opere noge Njegovom izdajniku? Da bi mu još jedanput pokazao koliko mu je stalo do njega. Ali Juda se poslužio svojim neotuđivim pravom da odbije božansku ponudu. A sada je već pala noć. Duboka tamna noć.

Isus je stajao u vrtu Getsemaniju kad je to čelično hladno srce – srce koje se nije htjelo odazvati niti pozivima najveće ljubavi u svemiru – istupilo iz sjene i krenulo prema Njemu. Ispruženih ruku, glumeći ljubav, Juda je spustio glasan poljubac na obraz svojega Učitelja. Kad se našao u zagrljaju svojega izdajnika, što mislite, kako mu se Isus obratio? “Ti, prljavi, izgubljeni, pakleni grešniče, ne dotiči me se!” – je li Spasitelj odgovorio tako? O, ne! Isus je imao jednostavnu riječ za onoga koji Ga je izdao. Nazvao ga je prijateljem. Čitajte sami opis toga nevjerojatnog događaja: “Prijatelju, zašto si došao?” (Matej 26,50) Možete li to vjerovati? Bog gleda u lice svojega izdajnika i naziva ga prijateljem!

Nikad nemojte zaboraviti tu sliku o Bogu, prijatelji! Ona je dragocjenija od mnogo tisuća riječi i stotina knjiga. Kad je Isus Judu nazvao svojim prijateljem, tada smo konačno otkrili istinu: Bog nije netko koga se moramo bojati – On je netko s kim se možemo sprijateljiti! Te iste noći, nekoliko sati kasnije, i Petar je otkrio tu istu istinu u trenutku kad je posegnuo za svojom ribarskom zbirkom kletvi i učinio da se studeni noćni uzduh zažari od njegovih riječi: “Nikad u životu nisam vidio toga ni takvog Čovjeka u svojoj blizini!”

Nitko više ne bi mogao niti pomisliti da bi on bio jedan od sljedbenika i prijatelja toga osuđenog Isusa iz Nazareta. Ali čim su kletve sišle s njegovih usana, čuo se pijetao koji je najavljivao zoru i Petar se smjesta sjetio Isusovog proročanstva da će on zanijekati svojega Gospodina tri puta. Petar se odmah osvrnuo oko sebe da ustanovi je li Isus mogao čuti njegovo kletvama potvrđeno nijekanje. Luka opisuje taj tragični trenutak: “Gospodin se okrenu i pogleda Petra.” (Luka 22,61) I Isusove su oči prenijele Petru istu poruku koju su Njegove usne uputile Judi: “Prijatelju!” Isti Isus. Ista riječ “prijatelju”. Juda ju je čuo, ali pošto je odrastao s tom lažju da je Bog netko koga se moramo bojati, odlazi i oduzima sebi život. I Petar je čuje, ali pošto je naučio da Bog nije netko koga se moramo bojati, već Netko s kim se možemo sprijateljiti, ne oduzima sebi život. On izlazi, slomljena srca, i pronalazi put koji vodi u život.

Da je Juda samo pronašao tu istu istinu, dobio bi isti oprost koji je dobio Petar. Odreći se Boga, izdati Ga, sagriješiti Mu – još nije sve izgubljeno pred Bogom jer Njegova je milost neizmjerna, mnogo veća od sotonske edenske laži!

“U ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav isključuje strah.” (1. Ivanova 4,18) Savršena Ljubav nije netko koga bismo se morali bojati – Savršena Ljubav je netko s kim se možemo sprijateljiti.

Ne moramo se bojati, već se možemo sprijateljiti! To je razlika kao između života i smrti.

Dwight Nelson

Isus je mnogo hodao među ljudima, od mjesta do mjesta. Ali on nije bio poznat po svojemu hodanju, već po zaustavljanju. Uglavnom ga je slijedilo veliko mnoštvo ljudi i tamo gdje bi on zastao stvorila bi se prometna gužva. Čitamo: “Uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada.” (Luka 7) Možete li zamisliti taj prizor? Mnoštvo iz grada i mnoštvo koje je slijedilo Isusa. Kakva gužva! A Isus je ipak stao.

Bog je najviše zainteresiran za ljude i to je upravo ono što je potaklo Krista da se zaustavi kojim god putom išao – ljudi u potrebi. Pratimo Isusa još jednom, ovoga puta na putu u Jerihon, jedan od važnijih gradova onog vremena. Kod ulaza u grad u prašini kraj puta sjedi prosjak, slijep, bespomoćan i zaboravljen. U to je vrijeme tjelesna nesposobnost značila da svojom patnjom čovjek plaća za grijehe svojega oca ili za vlastite grijehe, tako da bi se teško tko zaustavio i pomogao.

Slijepi je prosjak toliko dugo bio kod gradskog ulaza da su mu bili poznati svi zvukovi ulice. Toga je dana čuo nešto neobično. Upitao je što je to i dobio odgovor da Isus prolazi. On je već čuo za to ime. Navodno prijatelj grešnika i siromašnih. Pomislio je da bi Isus i njemu mogao pomoći. Povikao je:

“Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!” Ljudi iz mnoštva su pokušali stišati ga, ali je on bio uporan u svojim pozivima. I tada se dogodilo. Nasred uskog prašnjavog puta, prenapučenog mnoštvom koje se tiskalo, Isus se zaustavio.

Taj tekst o Isusovu zaustavljanju na poziv slijepca mnogo mi je značio u vrijeme kad mi je majka umrla. Osjećao sam se tako usamljeno u svojoj žalosti. Dok sam išao na sprovod oko mene su hodali ljudi, automobili su prolazili, čuo se bezbrižan razgovor mnoštva, smijeh, glazba. Svijet je išao kao da se ništa nije dogodilo, a u mome je malom svijetu sve stalo. Za sve ostale zapravo se ništa i nije dogodilo. Samo sam ja bio pogođen teškom tugom i zaustavljen u pokretu života. Tada sam pomislio kako u ovakvim situacijama i Isus obično zastane. Osjetio sam njegovu ljubav prema meni.

Na samome sprovodu, u trenutku opraštanja od moje majke, znao sam da je toga dana Isus stao za mene i dao mi obećanje da će je jednoga dana uskrsnuti.

Pogledajmo još jednom što se događa kada Isus zastane zbog čovjeka. Posljednja postaja na kraju njegova djelovanja – Golgota. Isus je grubo razapet i umire na drvenome rimskom križu. U agoniji je zbog toga što su ga od Boga razdvojili naši grijesi. Jedan od razbojnika razapetih s njime doživljava pokajanje i vjerom se predaje Kristu. Tada Isus opet zastaje zbog čovjeka i obećava mu vječni život.

Razmislite samo kakve se sve samo promjene događaju kada Isus Krist zastane zbog čovjeka u potrebi. Za njega tada ništa drugo nije važno samo osoba koja pati. Zamislite kakva se promjena može dogoditi i vama kada pozovete Krista da zastane zbog vas. Oplemenite svoj duhovni život čvrstom vjerom i pozovite ga. On će zaustaviti sve, ma kakva prometna gužva oko njega nastala ili ma kakav posao radio, samo da bi vas saslušao i pomogao kako najbolje može.

Tito Correa

Psihologija i sociologija ovog proročanstva je i očigledna i otrežnjavajuća:

Ratovi, glad i kuga (širenje zaraznih bolesti) predstavljaju prijetnju i ugrožavaju osjećaj osobne sigurnosti i preživljavanja svake osobe. Kad se ljudska bića suoče s povećanom prijetnjom za njihovu osobnu sigurnost i preživljavanje, automatski se događa ovo: sve što se nalazi duboko u karakteru neke osobe postaje vidljivo. Sva religiozna pretvaranja propadaju kada se ljudi  otkriju takvima kakvi stvarno jesu u svom postupanju prema drugima. Suočen s vlastitom ugroženošću može se dogoditi sljedeće:

• dijeljenje nasuprot sebičnosti
• pomaganje nasuprot izbjegavanju
• uzmicanje nasuprot istupanju
• kritiziranje nasuprot preuzimanju zajedničke odgovornosti
• vrijeđanje i nasilništvo nasuprot traženju načina da se što više zaštite ranjive i rizične skupine ljudi

Ovo je svačiji trenutak, htjeli mi to ili ne, za bolje ili za gore.

Neka razotkrivanje započne!

Ty Gibson

Odgovori su bili vrlo raznoliki: “blještava svjetlost”, “crna rupa”, “pomahnitao operater telefonske centrale”, “ljubazni čovjek koji sjedi pod drvetom”. A onda jedna vrlo otrežnjujuća slika “čovjek koji izgleda poput mog oca, mrka pogleda i ruku prekriženih na prsima”. Ovaj komentar me podsjetio na pripovijest koju je ispričao Carl Burke, pisac knjige God Is For Real, Man. Burke je jednom prigodom tijekom kampiranja pješačio s jednom skupinom gradske mladeži. Nakon nekog vremena jedan od mladića mu je uputio pitanje: “Gospodine, kakav je Bog?” S toplinom i entuzijazmom Burke je rekao: “Bog je poput oca.” Dječaka se to dojmilo, ali ne onako kako je to Burke htio. “Ako je Bog kao moj otac” – rekao je mladić – “onda bih ga ja sigurno mrzio.”

Božja loša reputacija
To je samo jedna priča o Božjoj lošoj reputaciji, onakvoj kakvu je stvorio velik broj loših očeva i koju malobrojni dobri očevi teško mogu ispraviti. Nije čudo što su učenici zatražili od Isusa da im pokaže Oca (Ivan 14, 8). Očito je kako je i njihova slika oca, poput one mojih studenata, bila vrlo raznolika. Kršćani smatraju kako slika Oca još uvijek dobro predstavlja Boga.

Isus je tome doprinio. No, prije no što počnemo govoriti o Isusu, trebamo govoriti o grijehu i o tome što je grijeh učinio Božjoj reputaciji. Biblija nam daje samo nagovještaj svijeta u kojemu nitko neće biti povrijeđen i nitko nikoga neće povrjeđivati (Izaija 11, 9). Tamo je dobrota tako duboko ukorijenjena da nitko nikome ne treba reći što mu je činiti (Jeremija 31, 34). Svijet je to u kojem nema boli, suza ili smrti, i gdje svatko radosno i željno proslavlja Boga (Otkrivenje 21, 1-4; 22, 1-5). U Bibliji postoji i slika našeg svijeta dok je još bio nov. Kaže nam se kako je onda grijeh pokvario taj svijet, donio samoživost, a samoživost je donijela nered u kojemu danas živimo. Bi li sve bilo bolje da je Bog preuzeo nadzor i prisilio sve da budu dobri?

Bog koji prisiljava
Ako čitamo između redova, Biblija nam pokazuje kako je neprijatelj optužio Boga da čini upravo to, optužio Ga je kako prisiljava svakoga da radi stvari na Njegov način. Neprijatelj je proglasio Božju vlast okrutnom i ograničavajućom. On se borio za potpunu osobnu slobodu – bezgraničnu sebičnost – da budemo jasniji. Optužio je Boga kako je nepravedan i svojevoljan u nastojanju da Njegova stvorenja slijede Njegov zakon nesebične ljubavi.

Kako je Bog trebao postupati sa svojim neprijateljem i njegovim optužbama? Najbrži način bio bi da ga satre. Ali, to bi odmah bio dokaz kako je Božji tužitelj u pravu, te bi neprijatelja učinilo “mučenikom” zbog istine. Bog je, ne samo iz pragmatičkih razloga, isključio ovu mogućnost trenutnog uništenja pobunjenika. Bog je ljubav, pa bi primjena ovakvog načina uništila ljubav i nakon toga bi sva Božja stvorenja služila Bogu iz straha od uništenja. Za Boga ljubavi ovo brzo rješenje problema uopće nije bilo opcija.

Alternativna mogućnost bila je dati neprijatelju vrijeme i prostor kako bi iskušao svoj vlastiti plan. Ako se Božji plan pokaže boljim, Bog će pobijediti uvjeravanjem, a ne prisilom. Biblija nam kaže kako je Bog načinio upravo ovakav plan. No, u primjeni ovakvog plana ima jedan problem. Uporabit ću vrlo ekstreman primjer kako bih to prikazao. Zamislite nekoga tko dokazuje da ljudska bića trebaju piti narančin sok pomiješan s malo žive. Ta osoba tvrdi kako je “supersok” daleko bolji od prirodnog narančinog soka i može ljude pretvoriti u bogove koji razlikuju dobro od zla.

Vidite li u čemu je stvar? Živa je čak i u tragovima opasna po život. Dakle, nema dvojbe oko toga treba li ovaj “super-sok” držati podalje od djece ili ne. Vjerujte mi, kaže Bog, pokvareni narančin sok (sebičnost) nije dobar za ljude.

No, što ćemo ako neki ljudi ne žele vjerovati Bogu? Treba li im On dati užasnu slobodu kako bi se uništili trovanjem? Na neki je način ovo jedini izbor koji Bog ima ako želi kraljevstvo ljubavi. Tako je Bog dopustio neprijatelju da svoj “supersok” prodaje Njegovim stvorenjima. A neprijatelj je našao neke koji ga žele piti. Zato je svijet u kaosu. Ljudi piju otrov i umiru.

“Bog je svemu kriv”
Kao sljedeći izazov Božjoj reputaciji neprijatelj rabi činjenicu što ljudi umiru. On kaže kako je Bog krivac, jer je Bog stvorio živu i dopustio ljudima da piju “super-sok”. Bog je odgovoran i kriv za sve. Na neki su način u pravu. No, pogledajmo drugačije.

Pretpostavimo da sam ja toliko zauzet gledanjem vjeverica u parku da zaboravim gledati kamo idem i naletim na stablo. Ja, dakle, mogu tvrditi kako je za kvrgu na mojoj glavi kriv Bog. Pa, nije li On stvorio vjeverice, stabla, oči, noge i sve ono što je pridonijelo kvrgi na mojoj glavi? Dakle, Bog je kriv. Da, ljudi mogu biti upravo ovako smiješni. Prije nekog vremena pročitao sam priču o čovjeku koji je tužio Phila Donahuea za štetu u iznosu od 15000 dolara zbog Donahuevog psa. Čini se da je njegov pas povrijeđen ležao pored ceste (a neki kažu da je pas samo stajao pokraj ceste). Čovjek je vozio i gledao psa umjesto cestu kojom vozi, te udario u vatrogasni kamion. Dakle, Donahue, plati. Pas je tvoj. Ti si kriv.

Božji neprijatelj je jako vješt u ovakvim poigravanjima.

Na našu sliku
Evo nas kod trećeg izazova Božjoj reputaciji. Neprijateljev otrov je samoživa pohlepna ljubav i nastojanje na uvjeravanju svih nas kako je zapravo Bog takav. Nažalost, prevelik broj zemaljskih očeva je upravo takav, a ne samo očeva već i drugih ljudi od autoriteta koji oblikuju našu sliku o Bogu.

Sebični svijet ovako postupa: dograbi što možeš! Ako sam veći i jači od tebe, otet ću ti što god poželim. Slično tomu, oni koji su veći i jači od mene (uključujući
autoritete) otimaju što god mogu i što god žele. A ja, ja lažem i varam, možda i ubijam, kako bi ih spriječio da mi uzmu ono što imam.

U ovakvom svijetu ja zamišljam tebe najgorim, i njih zamišljam najgorima; a ti i oni vidite mene kao najgoreg, a onda svi zajedno projiciramo te osjećaje i misli na Boga koji je najveći i najmoćniji autoritet.

Ovo je recept za postojanje upravo ovakvog svijeta kakvog vidimo svuda oko sebe.

A što ako od Boga kojega smatramo ovako okrutnim nešto želimo? Tada ga moramo podmićivati, jer takvog Boga nije lako zadovoljiti. One koji su svoju djecu žrtvovali Baalu Will Durant opisuje ovako: “Na neki je način boga trebalo umiriti i zadovoljiti jer su ga njegovi štovatelji pretvorili u svoju vlastitu sliku i san, tako da
ni on nije imao poštovanja prema ljudskom životu, niti je imao samilosti.”

Božje pravo lice
Je li Bog doista takav? Ako pažljivo čitam Bibliju vidjet ću da nije. Bog je poduzeo sve korake kako bi ljudima rekao istinu o sebi i o svijetu u kojemu želi da žive. Ali, svi ovi mali koraci dobivaju smisao samo u svjetlosti Njegova konačnog, divovskog koraka: utjelovljenja koje predstavlja Božje uzimanje ljudskog tijela, življenje ljudskim životom, umiranje najgorom mogućom smrti kojom ijedno ljudsko biće može umrijeti, a sve to s ciljem da svemiru pokaže kako je grijeh grijeh, a ljubav ljubav. Na Kristovu su križu i Bog i neprijatelj pokazali svoje pravo lice u punom svjetlu. S jedne strane vidimo sebičnu ljubav koja je u stanju ubiti Boga, a s druge strane nesebičnu ljubav koja je voljna platiti konačnu cijenu: dragovoljno umrijeti za one koji su Ga ubili!

Nasuprot onima koji tako vjeruju, ova žrtva nije pokazala kako je Bog ljutiti Sudac koji zahtijeva od grješnika da plate kaznu za grijeh, a ako oni ne mogu, onda ju netko drugi mora platiti. Namjesto toga, ova žrtva pokazuje svetoga Boga koji plaća cijenu uzimajući ljudsko tijelo u osobi Svoga Sina, dopuštajući sebičnosti da s Njim čini što hoće, kako bi svemir mogao znati istinu o grijehu i istinu o ljubavi.

Imao sam sve prednosti kršćanskog doma i kršćanskog školovanja. No, sve do mojih mladenačkih dana, oko dvadesete godine, nisam u potpunosti razumio da je Isus bio i jest Bog. Ova mi je istina poput svjetlosti munje zasjala iz Evanđelja po Ivanu. Iznenada sam znao da Bog kojemu služim nije nezadovoljni, zdvojni Bog, već milostivi Bog koji se objavio u Kristu i koji je kroz Krista pomirio svijet sa sobom.

Kakav otac takav sin, istina je to još veća od same poslovice. Objašnjava zašto sada slijedim Boga s tolikom željom. Ako je Bog poput Isusa, onda Mu mogu zauvijek služiti. A možeš i ti!

Božje osobine
• Pristupačan (Psalam 145,18)
• Prašta (Rimljanima 3, 22. 25)
• Milostiv (Ponovljeni zakon 4, 31)
• Pun ljubavi (Ivan 3, 16)
• Suosjećajan (Suci 2, 18)
• Savršen (Matej 5, 48)
• Nepromjenjiv (Hebrejima 13, 8)
• Pravedan (Rimljanima 1, 16. 17)

Alden Thompson

Prije šezdeset pet godina Elie Wiesel bio je zatočenik nacističkog logora u Buni. U logoru je otkriveno tajno skrovište oružja koje je pripadalo jednom Nizozemcu. Čovjeka su odmah prebacili u Auschwitz. On je imao slugu, dječaka profinjena i lijepa lica da mu sličnog nije bilo u cijelom logoru. Dječak je imao lice tužnog anđela. Malog su slugu zajedno s gospodarom okrutno mučili, ali on nije odao tajnu. Tako su SS-ovci osudili na smrt dječaka i još dvojicu zatvorenika koji su imali oružje. Wiesel priča:

“Jednoga dana, kad smo se vratili s rada, vidjeli smo kako na zbornom mjestu podižu troja vješala, tri crne vrane. Prozivka. SS-jedinice svuda oko nas. Strojnice zapete: uobičajen postupak. Tri žrtve u lancima, a jedna od njih bila je mali sluga, anđeo tužnih očiju. SS-ovci su bili užurbaniji i uznemireniji nego obično. Objesiti dječaka pred tisućama promatrača nije bila mala stvar. Zapovjednik logora pročitao je presudu. Sve oči bile su uprte u dječaka koji je bio pepeljasto blijed, gotovo miran, osim što je grizao usnicu. Vješala su na njega bacila svoju sjenu. Ovaj put je zapovjednik logora odbio biti izvršitelj smaknuća. Zamijenili su ga SS-ovci. Tri su se žrtve istodobno uspele na stolce. Na tri vrata istodobno su namaknute omče. ‘Živjela sloboda!’ povikala su dvojica odraslih. Dijete je šutjelo. ‘Gdje je Bog? Gdje je?’ – zapitao se netko iza mene. U cijelom logoru mrtva tišina. Na obzoru je zalazilo sunce. ‘Skini kapu!’ viknuo je zapovjednik logora. Glas mu je bio hrapav. Plakali smo. ‘Pokrijte glave!’ Onda je počeo mimohod. Dvojica odraslih muškaraca više nisu bila živa. Jezici su im visjeli, modri i otečeni. Ali treće uže se micalo; dijete je bilo prelagano, bilo je još živo… Više od pola sata ostalo je tamo, između života i smrti, umirući u polaganoj agoniji pred našim očima. A mi smo ga morali gledati u lice. Bilo je živo dok sam prolazio pokraj njega. Jezik mu je bio crven, a oči još nisu postale staklaste. Iza mene je isti glas pitao: ‘Gdje je sada Bog?’ Začuo sam glas u sebi koji mu odgovara: ‘Gdje je Bog? Ovdje – visi na ovim vješalima.’ Te večeri juha je imala okus smrti.”¹

Što je zlo? Odakle potječe? Odakle potječe sukob između dobra i zla? Zašto dobri Bog dopušta postojanje zla?

Gene Roddenberry, tvorac znanstvenofantastične serije Zvjezdane staze, čvrsto je izrazio svoj stav: “Moramo preispitati logičnost priče da postoji sveznajući i svemogući Bog koji stvara ljude s greškom, a onda za vlastite pogreške okrivljuje njih.” Kao scenarij za cijeli svemir, postojanje zla svjedoči protiv Božje dobrote, kao što su mnogi opazili. Postojanje zla najveći je prigovor Bogu. Primjerice:

• “Ako je Bog savršeno dobar, onda nije svemoćan. Ako je svemoćan, onda nije savršeno dobar.” (Norman Mailer)
• “Svijet u kojem živimo možemo shvatiti kao posljedicu nereda i slučajnosti, no ako je posljedica hotimične namjere, onda je ta namjera morala poteći od zle sile. Što se mene tiče, smatram da je slučajnost manje bolna, a uvjerljivija hipoteza.” (Bertrand Russell)
• “Nije da ja ne prihvaćam Boga, nego ne prihvaćam i ne mogu prihvatiti svijet koji je On stvorio.” (Dostojevski)
• “Postojanje patnje nedvojbeno je najveći izazov kršćanskoj vjeri.” (John Stott)
• “Jedino opravdanje za Boga jest da On uopće ne postoji.” (Friedrich Nietzsche)
• “Problem zla… Zašto ga Bog dopušta? Ili, ako je Bog svemoćan, a u tom je slučaju dopuštenje i stvaranje ista stvar, zašto ga je Bog stvorio, zašto ga je onda Bog stvorio?” (Sir William Temple)
• ”Bogovi ili mogu ukloniti zlo sa svijeta a ne žele; ili žele a ne mogu; ili ni ne mogu ni ne žele; ili, na koncu, i mogu i žele. Ako imaju volju ukloniti zlo a ne mogu, onda nisu svemogući. Ako mogu a neće, onda nisu dobrostivi. Ako ne mogu ni ne žele, onda nisu ni svemogući ni dobrostivi. I konačno, ako mogu i žele uništiti zlo, kako to da ono postoji?” (Epikur)

Dakle, Bog ili nije svemoćan – jer ne uklanja zlo iako bi mogao, ili nije sveznajuć – jer ne zna ili ne priznaje da zlo postoji. Ili Bog nije savršeno dobar stoga što je stvorio zlo ili mu dopušta da postoji. “Ako Boga ima, odakle dolazi zlo? Ako Ga nema, odakle dolazi dobro?” (Boecije, VI. st.) Bog ili može ukloniti zlo a ne uklanja ga, ili nije moćan i ne može ga ukloniti, zar ne?

Ali što ako je Bog doista dobar, a zlo ipak postoji? Mora postojati neki drugi odgovor koji uključuje dublje razloge osim samo ili-ili. Zamislite ovakvu situaciju: Sukobili ste se s nekim tko vas naziva svim mogućim pogrdnim imenima pod suncem. Naziva vas lažljivcem, varalicom, otimačem, ucjenjivačem, napadačem, kradljivcem, silovateljem, pa čak i ubojicom. Kako ćete uzvratiti?

Branit ćete se. Odbacit ćete sve optužbe. Žalit ćete se da su sve optužbe potpuno i sasvim neutemeljene. No vaš tužitelj ostaje pri svojim optužbama za “zločine”. Nastavljate braniti svoju nevinost. I tako sve počinje nalikovati na dječju igru: “Jesi!” “Nisam!”

Početak ove situacije opisan je u posljednjoj biblijskoj knjizi – Otkrivenju. Ona nam otkriva da je nastao “rat na nebu” (Otkrivenje 12,7) Zanimljivo! Većina ljudi Nebo zamišlja kao mjesto savršenog mira i tišine. Pa kako može biti rata tamo gdje je savršenstvo? Što je pošlo po zlu? Oko čega se vodi rat i kako će završiti?

Što je uzrok sukoba? Lucifer i njegove odluke. Kao najuzvišenije stvoreno biće u Božjem svemiru (Lucifer znači “Svjetlonoša”), on je mogao birati što god je želio. Lucifer je želio moć, vlast i položaj. Konačno je doveo u pitanje i Božji karakter i pravednost božanske vladavine. Događaj nam je ukratko ispričan u Ezekielu i slikovito prikazan opisom tirskog kralja: “Tvoje se srce uzoholi, ti reče: ‘Ja sam Bog!’ … Ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše. … Bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina… Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odnemari zbog svojega blaga!” (Ezekiel 28,2.13-15.17)

Drugim riječima, Lucifer je odlučio biti veći i uspješniji od Boga! Izaija dodaje još neke pojedinosti koje pojašnjavaju sebične pobude ove pobune protiv Boga: “Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,12–14)

Bog lažno optužen

Sotonina je najveća želja bila da bude kao Bog, ali sredstvima koja Bog nikada ne bi upotrijebio! Kleveta je njegovo najveće oružje u pobuni protiv Boga. Čak se osmjelio zahtijevati da ga sam Bog obožava, kada je Bog kao Krist došao na ovaj svijet: “Ponovo ga [Isusa] odvede đavao na goru vrlo visoku te mu pokaza sva kraljevstva ovoga svijeta i njihovu raskoš, pa mu reče: ‘Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš.'” (Matej 4,8.9)

Đavao optužuje Boga za narav kakvu zapravo ima on sam – zlu, sebičnu, osvetoljubivu, okrutnu i grubu. On tvrdi kako se u Boga ne može imati povjerenja i vodi stalan duhovni rat lažima i prijevarama, ocrnjujući i pogrešno prikazujući istinu o Bogu. Đavao tvrdi kako sve najbolje zna, a Boga naziva lašcem.

Lucifer je skončao ne samo varajući druge, već zavaravajući i samoga sebe. Od samog početka Sotona (drugo ime za đavla) iznosi laži o Bogu.

A kako je Bog odgovorio na taj izazov? Zahtijevanjem poslušnosti? Osiguravanjem svojih prava uporabom božanske sile? Uklanjanjem izvora ove izopačenosti? Ubijanjem Lucifera? Ne.

Nakon što je dobio priliku da pokaže svoj karakter i djela, Lucifer je konačno bio zbačen s Neba. Isus se sjeća te slike: “Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba!” (Luka 10,18) Pa ipak Sotona, nazvan još i Tužitelj, nastavlja svoj napad na Boga i Njegovu istinu, a u to smo i mi uključeni. Zbog toga smo postali “prizorom svijetu, anđelima i ljudima” (1. Korinćanima 4,9), i dokaz Božjeg odgovora na ovu optužbu.

Zašto postoji zlo i patnja? Zato što se đavao odlučio suprotstaviti Bogu i lukavo vlada svojim područjem. A ljudi su mu povjerovali. Svatko od nas iskusio je gorke posljedice, ali ne zbog Božjeg osvetničkog neprijateljstva, već zato što donosimo pogrešne odluke.

Obnavljanje povjerenja zahtijeva vrijeme. Stalna bitka s lažima, prijevarom, pretvaranjem, ogovaranjem i pogrešnim tumačenjem zahtijeva puno vremena za opovrgavanje. Optužbe protiv svojeg karaktera Bog ne može odbaciti samo riječima: “Hej, ljudi, to nije istina!” Kako bi dokazao neistinitost optužbi, Bog mora svoju pravu narav pokazati s vremenom te tako svima otkriti da su Sotonine optužbe neistinite.

Dok Bog želi imati prijatelje koji Mu vjeruju, đavao zarobljava one koji se pokoravaju njegovim zahtjevima. “Bog traži prijatelje i očekuje ljubav, đavao traži robove i očekuje poslušnost”, napisao je Rabindranath Tagore.

Zamislite da ste kupili neki novi uređaj. Sve dijelove za sastavljanje stavili ste na pod. Onda uzimate upute koje kažu: “Stavite nazubljeni kotač (5) preko zupčanika (b) dok ne zahvati uski klin s provučenom niti (f2) i vodilica (vidi sl. 31) ne dostigne vitičastu spiralu.” Zbunjeno odmahujete glavom dok čitate ovu besmislenu uputu.

Preostaje vam samo da pozovete prijatelja stručnjaka. “O, da, to je jednostavno!” kaže on. Onda uzme dijelove i pred vašim očima brojne djeliće spaja dok sve ne dovrši. “Pogledaj kako ovo radi”, kaže on. To je prava pomoć, jer kad ste jedanput vidjeli, možete reći: “Pa, naravno!” Upravo to je razlog što smo još na ovom zlom svijetu – ne zbog toga što ga Bog ne može ili ne želi okončati, već zbog višeg cilja dokazivanja. Optužbe protiv Boga nikada ne bi dobile odgovor kad ne bi bilo ovakvog dokaza. Riječi nisu dovoljne; svi mi moramo vidjeti neizbježne posljedice.

Postavlja se pitanje: Kome možemo vjerovati? Tko govori istinu? Tko je u pravu? Između Krista i Sotone vodi se velika borba, a okolnosti u kojima se nalazimo nude nam dokaze na osnovi kojih moramo donijeti svoju odluku. Je li Bog hladnokrvni mučitelj i diktator kakvim Ga đavao prikazuje? Ili je istina na Božjoj strani, a ova sadašnja borba otkriva đavolje laži?

Ja vjerujem da Božje srce želi izliječiti ovaj svijet od zla i obrisati suze sa svakog oka, biti sa svojim narodom licem u lice kao njegov Bog (Otkrivenje 21 i 22). A stoga što je Bog i što želi da Ga svatko razumije i voli bez prisile, On čeka. On “vas strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju” (2. Petrova 3,9). To je nešto zbog čega trebamo biti sretni! Zašto postoje patnja i zlo? Zato što se đavao odlučio suprotstaviti Bogu. Kako možemo reći da je Bog ravnodušan i da hotimično dopušta grijeh i patnje? Zlo često uzrokujemo mi sami, ili đavao, a onda za to okrivljujemo Boga!

Razmislite na trenutak. Koja je druga mogućnost? Može li se Bog miješati u svaku situaciju: zaustaviti prometnu nesreću, spriječiti potres ili deaktivirati terorističku bombu? U tom slučaju svijet nikada ne bi vidio zlo onakvim kakvo jest jer se đavolje posljedice nikada ne bi pokazale.

Tek kada u sukobu spadne maska sa stvarnog lica zla, tek kada se pokaže da je Bog – kao što sam kaže – suosjećajno Biće, tek kada shvatimo da je Bog sve vrijeme bio u pravu, tada će On ovu pobunu privesti kraju.

Zašto je došao Isus? Da bismo mi mogli spoznati i razumjeti istinu. Laži su nas učinile slijepima za Božji plan koji ne možemo jasno vidjeti. A mi, čini se, više volimo laži. Nije li istinita izreka da “laž već putuje svijetom dok istina još obuva cipele”? Bog nije mogao ostaviti svijet u ovom stanju zbunjenosti. On želi biti siguran da shvaćamo razliku i ne miješamo istinu i zabludu, kako bismo mogli donijeti izbor na temelju dobre obaviještenosti. Biblija nas poziva da hodimo u istini, da ostanemo u istini i kaže da će nas istina osloboditi (Ivan 8,32) U tom smislu vidjeti znači vjerovati – u otkrivenu istinu. Upravo stoga Bog kaže: “Kušajte i vidite kako dobar je Jahve.” (Psalam 34,8) Provjerite i otkrijte sami kako ova istina djeluje u stvarnosti. Isprobajte i ispitajte što Bog govori i što čini.

Jonathan Gallagher

__________________

Ovo ime dano iz nježnosti opisuje neprekinuti odnos ljubavi koji je uvijek postojao između Oca i Sina. Naziv Sin moj ljubljeni je izraz Božjeg zadovoljstva savršenošću Njegovog Sina. To je potvrda Kristove nadmoćnosti nad čitavim svemirom.

Čak i prije muke u Getsemaniu, prije smrtne borbe na Golgoti i pobjede uskrsnuća, Bog je mogao izraziti svoje potpuno zadovoljstvo svojim Sinom. Sa sigurnošću je mogao unaprijed izjaviti kako je po Njegovoj volji. Na Gori preobraženja Bog nije samo svojim glasom izrazio zadovoljstvo Isusom, nego je i dodao: “Njega poslušajte!” Time Bog kaže: “Moj ljubljeni Sin, kojim sam vrlo zadovoljan, pravi ej predstavnik Neba.” Tako je Bog zauvijek potvrdio otkupiteljska ovlaštenja Isusa Krista, našeg neusporedivog Spasitelja. Božje odobravanje bilo je odgovor na Isusovu molitvu. Isus se molio kao naša zamjena i jamac, i sada ljudska obitelj ima pristup k ocu zbog zasluga Njegovog ljubljenog Sina.

Na one koji prihvate spasonosnu Kristovu milost prenosi se Sinovljevo jedinstvo sa Ocem. Apostol Pavao naglašava tu vezu između Otkupitelja i otkupljenih kad kaže da nas je Bog izabrao u Isusu Kristu prije stvaranja svijeta i da nas je tom milošću “obdario u ljubljenome Sinu svojemu” (Efežanima 1,6) Kakve li divne prednosti! U usporednom stihu je Pavao rekao “Koji nas izbavi od vlasti tame i premjesti u kraljevstvo Sina ljubavi svoje.” (Kološanima 1,139 Kad Isus dođe uspostaviti svoje kraljevstvo, On dolazi kao Onaj koji je jednak Bogu, kao Njegov ljubljeni Sin.

George W. Brown

Priča se o Jacobu Brightu da se jednom vraćao kući iz grada i da je na cesti vidio siromašnog susjeda u velikoj nevolji. Konj mu se povrijedio i morali su ga ubiti. Ljudi su se okupljali oko njega i izjavljivali mu svoju sućut. Jednome, koji je bio najglasniji, Jacob je rekao: “Meni je žao za 50 funti, a koliko je tebi?” Krenuo je zatim sa šeširom u ruci među ljude da prikupi novac za kupovinu novog konja.

Biti milostiv znači mnogo više nego samo osjećati. To je i djelovanje. Milost je ljubav na djelu. Međutim, prije no što može prijeći na djelo, ljubav mora vidjeti. Kao što je William Barclay rekao: “Milost je suprotnost egoizmu… To je antiteza sebičnosti!”

Jedan je teolog istaknuo da je Crkva “zajednica onih koji su mrtvi sebi i živi Kristu”. Milost se pojavljuje kada se ljubav prema sebi zamijeni ljubavlju prema Bogu i prema bližnjima.

Milost je stanje srca koje se izražava posebnim držanjem prema posebnim osobama. Upravo zato “ljubazna riječ, pogled ispunjen suosjećanjem, razumijevanje, mnogima koji se bore i koji su usamljeni bili bi kao čaša hladne vode žednoj duši. Riječ sućuti, čin dobrote, olakšat će terete koji tako teško pritiskuju umorna pleća. A svaka riječ i svako djelo nesebične dobrote izraz su Kristove ljubavi prema izgubljenom čovječanstvu.” (Ellen G. White, Misli s Gore blagoslova, str. 39)

Zašto odlagati? Ovog istog dana, zašto ne biste iznenadili svog muža ili svoju ženu nekom neočekivanom ljubaznošću? Zašto ne biste radni dan započeli nekim znakom pažnje prema suradniku? Zašto ne biste ugodno iznenadili svoje roditelje ili djecu? Danas je dan da širimo Božju milost. Ne poslijepodne ili nakon rada, već sada – ovdje!

George R. Knight

“Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakog drveta u vrtu?” Nevino pitanje lukave zmije bilo je samo fasada iza koje se krila prepredena prijevara kojom se varalica uspješno služio od samog početka. Da li je Bog ikada zabranio Adamu i Evi da jedu plodove sa drveća u vrtu? Ne! U stvari, Bog im je rekao upravo suprotno – rekao im je da jedu sa svakog drveta u vrtu, osim sa jednog! Bog je ljubav, a ljubav se nikada ne nameće nikome, čak ni svojoj prvoj djeci. Upravo zato je Bog i postavio drvo usred vrta da bi Adam i Eva mogli otići do njega ukoliko odluče da odbace Stvoriteljevu ljubav i prihvate Luciferove laži.

Lucifer je potpuno zamračio pitanje slobodnog izbora i umjesto toga zaogrnuo Boga plaštem sebičnog uskraćivanja. Zar biste mogli voljeti Nekoga koji je toliko surov da nešto tako dobro stavi van vašeg domašaja? A ako Ga ne možete voljeti, kako biste Mu mogli vjerovati? Ako Mu ne možete vjerovati, onda je On netko koga se morate plašiti!

Poznajem mnoge koji su čitali Bibliju i brojali koliko puta je Bog kažnjavao ljude. S đavolskim osmijehom sotona je božanski testament ljubavi pretvorio u svjedočanstvo straha. Oni koji kažu da Biblija opisuje Boga kao Nekoga koga se moramo plašiti, zanemaruju, međutim, jedan presudni dokaz – kritičnu kockicu u mozaiku na kome je oblikovana Božja slika. To je tekst koji odbacuje laž i razotkriva prijevaru – Ivan 3,16. Čak i kada Ga ne želite primiti. Čak i kada Mu na kraju okrenete leđa, kada odete od Njega i kada izjavite da ne želite imati posla s Njim. Čak i tada, Bog nije netko koga se morate plašiti.

Ta zadivljujuća istina zasjala je u svoj svojoj slavi one izdajničke noći prije nego što je Isus umro. Ne znam da li vas je ikada izdao netko veoma blizak, netko koga ste voljeli? Ako jeste, onda ste zapamtili bol. Isus je stajao sam u noći i gledao u nejasno lice svog izdajnika. Ispruženih ruku, glumeći ljubav, Juda je spustio poljubac na obraz svoga Učitelja. Kako mu se Isus obratio? Isus je imao jednu, jednostavnu riječ za onoga koji Ga je izdao. Nazvao ga je prijateljem.

Nikada nemojte zaboraviti tu sliku o Bogu! Kada je Isus Judu nazvao prijateljem, tada smo konačno otkrili istinu: Bog nije netko koga se moramo plašiti – On je netko s kim se možemo sprijateljiti! Ne moramo se plašiti, već se možemo sprijateljiti! Razlika je kao između života i smrti. Zar nije vrijeme da i mi odbacimo laž i da prihvatimo Život?

Dwight Nelson

Vrlo je lako pomiješati milost s labavošću. Međutim, milostiva osoba nije osoba koja se smješka grijehu ili prijestupu Zakona. Naš današnji tekst opisuje pažljivu uravnoteženost koja u Božjem karakteru vlada između nježne sućuti i čvrstoće koja odbija da trpi buntovničku sklonost k grijehu. Ovdje se suočavamo s Bogom koji je istodobno pun ljubavi i savršeno pravedan, Bogom koji se drži načela, a ipak je spreman biti milostiv prema onima koji su gladni i žedni boljeg života.

Isus je rekao: “Ja korim i karam sve koje ljubim. Prema tome, budi revan i obrati se!” (Otkrivenje 3,19) Bog nas previše voli da bi nam dopustio da živimo životom koji nas uništava, životom koji ne potkopava samo našu sreću već i blagostanje cijelog društva. On želi najbolje za nas. Njemu je dovoljno stalo do nas da nas ukori kad griješimo. Međutim, ti ukori su u službi Njegove milosti.

Samo ljudi kojima nije dovoljno stalo do svoje djece puštaju ih da odrastu kao mali divljaci. Samo ljudi koji ne vole dovoljno svoje prijatelje propuštaju ih upozoriti na posljedice njihovih postupaka. Takva ravnodušnost ne može se proglasiti milošću. Milosti je itekako stalo do bližnjih, do suputnika na stazi života. I stoga, pokrenuti milošću, mi se iz ljubavi zanimamo za svoje bližnje. U određenom smislu, milost je stanje uma – stanje koje je obilježeno zanimanjem za druge ljude, dovoljnim zanimanjem da voli ljude i da im oprašta u Kristovom duhu, čak i onda kada se suočava s problemima i zlonamjernim postupcima.

George R. Knight