Prije nego što Knjigu proglasite nepouzdanom, uzmite vremena i proučite nejasne dijelove. U većini slučajeva vidjet ćete da uopće nema problema. Kad upadnete u poteškoće ovakve vrste, trebate imati na umu najvažnije načelo biblijskog proučavanja: “usporedi tekst s tekstom”. To znači usporediti teško razumljivo mjesto s drugima koji se bave istom temom. Kad ovako postupite, opća i sveobuhvatna biblijska učenja postaju jasna, a sumnje i pitanja se gube.

To je nešto nalik na spajanje dijelova mozaika, ili na igračku puzzle, slagalicu: što se više dijelova spoji u cjelinu, to je lakši ostatak posla.

Ako postupate ovako, oduševit će vas uočljivi sklad u Svetom pismu. Problematični dijelovi nestajat će jedan za drugim i iznova ćete se diviti jedinstvu i dosljednosti Biblije.

Razmotrimo nekoliko primjera.

Ne zadržavaj me
U Evanđelju po Ivanu 20,17 čitamo da je Isus rekao Mariji: “Nemoj me dulje držati, jer još nisam uzišao k Ocu…” U Evanđelju po Mateju, u 28,9 za žene koje su posjetile grob piše: “… obujmiše mu noge i pokloniše mu se”. Na prvi pogled čini se da su izvještaji u potpunoj suprotnosti. Ali suprotnosti zapravo nema. Zahvaljujući boljem poznavanju grčkog jezika do kojeg je došlo u novije vrijeme, otkriveno je da riječ koja je prevedena s “držati” ima u sebi i značenje “zadržavati”. Prema tome, ono što je Isus zapravo rekao Mariji glasi: “Nemoj me držati,” ili “Nemoj me zadržavati”.

Isus je trebao obaviti važan posao i nije želio da Ga netko zadržava, no postojala je mogućnost da Ga dvije žene u svojem oduševljenju obožavaju, zagrle Mu noge i tako Ga zadržavaju. Tako se ova dva teksta jednostavno uklapaju u događaj i nema nikakve proturječnosti.

Duhovi u zatvoru
U Prvoj Petrovoj poslanici nailazimo na sljedeće neobične tvrdnje: “Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; on koji je bio ubijen u tijelu, ali oživje duhom. U duhu je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe, kad se gradila lađa u koju se skloni mali broj – svega osam duša – i bi spašen vodom.” (1. Petrova 3,18-20)

Prirodno je da se svatko zapita tko su duhovi u tamnici. Kako im je Krist mogao propovijedati i kada? Da nije možda riječ o kakvoj pogreški? Nije. Ako ovaj dio teksta usporedite s izvještajem o Potopu koji je zapisan u Postanku 6, sve postaje jasno. Tekst se odnosi na Svetog Duha i tim je Duhom Krist propovijedao “duhovima koji su se nalazili u tamnici” koji su opisani u dvadesetom retku kao osobe “koje su nekoć bile nepokorne”. To “nekoć” prepoznaje se kao “kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe”.

Prema tome, vrijeme je bilo u Noino doba, mjesto je bio pretpotopni svijet, sredstvo kojim se Krist trudio oko čovjeka bio je Sveti Duh i ta je činjenica jasno naglašena u Postanku 6,3. Noina služba, ispunjena i pokrenuta Duhom, trajala je 120 godina i to je bilo vrijeme kad je Bog nastojao osloboditi ljude iz tamnice grijeha i spasiti ih u lađi. Većina njih je odbila, samo je “osam duša… spašeno vodom”.

Bogataš i Lazar
Ovu ćete usporedbu pronaći u Evanđelju po Luki 16,19-31. Počinje ovako: “Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan a iz dana se u dan sjajno gostio. Neki siromah imenom Lazar ležao sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo s bogataševa stola. … Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrama i Lazara u njegovu krilu…”

Zatim slijedi razgovor između bogataša i Abrahama u kojem bogataš prvo zahtijeva od Abrahama da pošalje Lazara i olakša mu muke, a zatim da Abraham šalje Lazara bogataševoj petorici braće da ih pozove na pokajanje. Veliko je pitanje radi li se ovdje o stvarnom događaju ili o priči. Ako je to zapis stvarnog događaja, onda se suočavamo sa strašnom činjenicom da su Nebo i pakao vrlo blizu jedno drugome tako da spašeni u punoj slavi imaju stalno pred očima strahovite muke kojima su zli izloženi. To se nikako ne slaže s cjelokupnim učenjem Svetoga pisma o zagrobnom životu jer u Propovjedniku 9,5 čitamo: “… a mrtvi ne znaju ništa…”

U Psalmu 146,3-4 piše: “Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja. Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.”

Zatim nas se jasno uvjerava u Novome zavjetu da će pravednici biti podignuti iz smrti prigodom drugog Kristovog dolaska da s Njim provedu vječnost u slavnome novome svijetu u kojem “neće biti više ništa prokleto”. (Vidi Otkrivenje 22,1-5; 1. Korinćanima 15,51-57; 1. Solunjanima 4,16.17)

Prihvatiti priču o bogatašu i Lazaru kao stvaran događaj znači proglasiti besmislenim cjelokupni biblijski nauk o čovjekovom stanju nakon smrti i budućem životu. Zbog toga to ne može biti stvaran događaj. Ne ostaje nam drugo nego zaključiti da je riječ o priči ili ilustraciji koju je Isus ispričao želeći svojim slušateljima pružiti vrlo važnu pouku o ludosti pohlepe.

Vrijedi zapaziti da postoji bliska veza između usporedbe o bogatašu i Lazaru i one o nepravednom upravitelju, koja je zabilježena u prvih trinaest redaka istog poglavlja.

U četrnaestom retku čitamo da su “lakomi farizeji” ismijali Krista pošto su čuli usporedbu o upravitelju, i Kristov zaključak u vezi s tim: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” Tako je Krist ispričao još jednu priču da bi pouka bila jasnija. Prema usporedbi, dok su nepravedni upravitelj i bogataš bili slični u svojoj sebičnosti, bogataš se od upravitelja razlikovao po tome što je zanemario pripremiti se za budućnost.

Krist je nastojao istaknuti i nerazumnost bogataševe lakomosti i istinu da čovjek za života određuje svoju vječnu sudbinu. Treća, isto tako vrlo važna pouka, nalazi se u tome da bogataša nije spasila činjenica što je bio Abrahamov potomak. U Božjoj riječi, u spisima koje su Židovi nazivali “Mojsije i Proroci”, možemo pronaći put u život i izbjeći vječnu propast.

U vijeke vjekova
U Otkrivenju 14,11 nailazimo na jedan od najproblematičnijih tekstova u Novome zavjetu: “I dim se njihovih muka diže u vijeke vjekova; i nemaju mira ni dan ni noć koji se klanjaju Zvijeri i njezinu kipu te koji prime žig njezina imena!” Znači li to da će Bog zle mučiti kroz cijelu vječnost? Ako je tako, kako to možemo pomiriti s onom slavnom izjavom iz 1. Ivanove 4,8 da je “Bog ljubav”, ili s najljepšim biblijskim retkom iz Ivana 3,16: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”?

Očito je da se te dvije tvrdnje ne mogu pomiriti. I kao što nijedan otac ne bi vječno mogao mučiti svoje dijete, tako ne može ni Bog, jer: “Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.” (Psalam 103,13) Mora postojati neki način da se ovi tekstovi usklade. I postoji, i to bez ikakvog mijenjanja Pisma.

Tako se događa da nas izvorne riječi, prevedene s “vječan”, “vječit” i “zauvijek”, navode na pomisao kako je riječ o “doživotnom” i da duljina vremena ovisi o kontekstu.

U Judinoj poslanici, primjerice, u sedmom retku čitamo kako Sodoma i Gomora “… ispaštajući kaznu – vječni oganj – stoje za primjer…” Pa ipak, svatko zna da ovi gradovi danas ne gore. U 2. Petrovoj 2,6 Biblija kaže da je Bog pretvorio Sodomu i Gomoru u prah i pepeo. Tako je “vječni oganj” gorio samo dok je imalo što gorjeti.

U Otkrivenju 14,6 čitamo o “neprolaznoj radosnoj vijesti”, ili “vječnom evanđelju”, a očito je da se Evanđelje neće propovijedati kroz cijelu vječnost jer nakon Kristovog povratka u slavi više neće biti grešnika koje treba opominjati niti spašavati. Tako riječi “u vijeke vjekova” u ovom slučaju jasno govore o ograničenom razdoblju.

U Izlasku tako čitamo o robu koji je za gospodara bio vezan “zauvijek”, no ta je odredba imala značaj samo za vrijeme njegovog života na Zemlji. Nitko ne bi mogao doći na pomisao da njegovo ropstvo potraje i nakon smrti. U Knjizi proroka Jone 2,6.7 govori se o prorokovom iskustvu u utrobi velike ribe: “Trave mi glavu omotaše, siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini.” Ovo “zauvijek” trajalo je samo tri dana i tri noći. Uzevši u obzir ostale uporabe pojmova “u vijeke vjekova”, “vječni” i “zauvijek”, bilo bi posve pogrešno smatrati da redak u Otkrivenju 14,11 dokazuje kako će Bog mučiti zle kroz cijelu vječnost. Zli će uistinu biti kažnjeni. Nakon konačnog suda progutat će ih “ognjeno jezero (Otkrivenje 20,14.15; Malahija 4,1-3), i ono će donijeti smrt, a ne doživotnu muku (vidi Rimljanima 6,23).

Vjera i djela
Ako biste nakon pročitanog retka u Djelima apostolskim 4,12 odmah nekim slučajem otvorili navod iz Poslanice Filipljanima 2,12, mogli biste doći u iskušenje pomisliti da je opet riječ o nekoj proturječnosti.

U Djelima 4,12 čitamo: “… jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti”. U Filipljanima 2,12 piše: “Stoga, ljubljeni moji, poslušni, kako ste uvijek bili … sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje.”

Ima li kakvog razloga da netko “nastoji postići” svoje spasenje ako ga je već dobio na dar kroz vjeru u Isusa Krista? Jesmo li se ovdje možda suočili s nepremostivom poteškoćom?

Ne. Sve je zapravo vrlo jednostavno. Sjetimo se samo da je upravo apostol Pavao rekao čuvaru tamnice u Filipima: “Vjeruj u Gospodina Isusa … pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.” (Djela 16,31) Tamni čar je bez sumnje postao jedan od prvih obraćenika i vjernika u Filipi, i bilo bi nepojmljivo da Pavao piše istome čovjeku i kaže mu kako postoji još nešto što mora učiniti da bi mogao biti spašen. Novo svjetlo pada na ovaj problem ako otvorimo Jakovljevu poslanicu gdje u 2,17 piše: “Tako je i s vjerom: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.”

Jakov se dotiče vrlo važne točke kad pita: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasti? Ako su neki brat ili neka sestra goli i bez svagdašnje hrane, pa im netko od vas rekne: ‘Idite u miru, utoplite se i nasitite se!’ a ne dadnete im ono što im je potrebno za tijelo, što to koristi? … Želiš li vidjeti … da je vjera bez djela beskorisna?” (Jakov 2,14-16.20)

Tako postaje jasno da se spasenje dobiva samo kroz vjeru u Isusa Krista, pa je Pavao ispravno rekao da “se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona”. (Rimljanima 3,28) Pa ipak, ako se čovjek prihvatio Isusa kao svojeg Spasitelja, pokazat će obraćenje svojim životom i djelima. Da bi osigurao dobrodošlicu u Božjem kraljevstvu, čovjek treba ispravno vjerovanje popratiti ispravnim djelima. Vjera i djela se nadopunjuju, a nikako ne proturječe.

Tri dana i tri noći
U Evanđelju po Mateju 12,40 čitamo: “Kako je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći.”

No Matej 16,21 kaže: “Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.” Prirodno je postaviti pitanje kako je Isus mogao biti “tri dana i tri noći … u krilu zemlje” i uskrsnuti trećeg dana.

Jedno je sigurno: On je doista uskrsnuo trećeg dana. To je potvrđeno na više mjesta (vidi Luka 24,6. 7.19-21.46; Djela 10,40 i 1. Korinćanima 15,3.4). Kako onda može biti “tri dana i tri noći”? Ovaj izraz bio je samo uzrečica kojom su se koristili Židovi u Kristovo doba, i nikada nije obvezatno značila tri puna dana i noći. Židovska enciklopedija kaže: “U židovskom javnom životu dio dana se katkada računao kao cijeli dan. Evo primjera: dan pogreba, čak i kad se pogreb obavi kasno popodne, računa se kao prvi od sedam dana žalosti; kratko razdoblje rano ujutro sedmog dana računa se kao sedmi dan; obrezanje se obavljalo osmog dana, a prvi se dan računao kao cijeli, čak kad bi se dijete rodilo samo nekoliko minuta prije isteka dana.” (Jewish encyclopedia, sv. 4., str. 457)

Tako je Krist nakon raspeća pokopan u petak, na dan pripreme (Luka 23,54-56) ležao u grobu do sunčevog zalaska toga dana, kroz cijelu subotu pa sve do rano ujutro u nedjelju kad je ustao iz mrtvih. U grobu je zapravo bio jedan cijeli dan i djelomice druga dva dana, no za Židove je to bilo posve prihvatljivo kao ispunjenje proročanstva da će ostati u grobu “tri dana i tri noći”. Nitko u to vrijeme nije potezao pitanje tumačenja ove rečenice, pa čak ni Kristovi neprijatelji koji bi se radovali svakoj prilici da dokažu kako je On lažni prorok.

Opseg ove knjižice nam ne dopušta da se pozabavimo još nekim “problematičnim” dijelovima, a prethodni primjeri mogli bi biti dovoljni da nam pokažu kako se problemi mogu riješiti pozornim razmišljanjem i proučavanjem. Ako slučajno naiđete na mjesta koja vas zbunjuju, pokušajte pronaći odgovor pomoću biblijske konkordancije ili pouzdanog biblijskog komentara. Imajte na umu da su ista pitanja stotinama godina proučavali najveći kršćanski umovi, a plodovi njihovih istraživanja stoje vam na raspolaganju. Jedno je sigurno: kad konačno riješite neki od naoko teških tekstova, dušu će vam ispuniti osjećaj velikog zadovoljstva. Bit će to kao kad iz mračne prostorije stupite na dnevnu svjetlost. Čudit ćete se kako niste prije vidjeli rješenje problema. Još više ćete poštovati ljepotu i moć Biblije.

Arthur S. Maxwell

Buduća je utjeha za one koji tuguju gotovo bezgranična. Hvalite Boga što ovaj život nije sve što možemo očekivati od postojanja! Slavite Boga što grob nije kraj svega za one koji vjeruju u Isusa! Pavao se doista lijepo izrazio kada je napisao: “Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1. Korinćanima 15,19) Velika je istina da je Krist ostvario pobjedu nad smrću i grobom – nad Sotoninom tvrđavom i njegovim carstvom smrti.

Ta je pobjeda izražena uskrsnućem Lazara (Ivan 11). Isus ima vlast nad smrću. On je pokazao tu vlast kada je pozvao svog prijatelja da izađe iz groba.

Propovjednik Dwight Moody je obično govorio da je Isus vrlo promišljeno prvo izgovorio Lazarevo ime i tek onda rekao: “Iziđi iz groba!” Da nije tako učinio, svi bi se grobovi otvorili na Njegovu zapovijed. Ali, jednoga će se dana upravo to dogoditi i svi će oni koji su se oslonili na Kristovu žrtvu izaći iz groba.

Međutim, Lazarevo je uskrsnuće bilo samo putokaz na putu pobjede. Tek je uskrsnuće samoga Isusa Krista odjeknulo kao posmrtno zvono smrti i pripremilo put za uskrsnuće svih Kristovih sljedbenika.

Grob Ga nije mogao zadržati i budući da Njega nije mogao zadržati, neće moći zadržati ni nas. Njegovo uskrsnuće daje jamstvo za naše. Pavao kaže za Isusa: “Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvenac umrlih… jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti!” (1. Korinćanima 15,20-22)

Dio slavne utjehe evanđelja je da će jednoga dana i posljednji neprijatelj, smrt, biti konačno i potpuno uništen (1. Korinćanima 15,26).

George R. Knight

Ovdje su pet razloga po kojima možeš znati da priču o bogatašu i Lazaru ne treba uzimati doslovno.

1. Ona se nalazi u popisu usporedbi. The Merriam-Webster’s Collegiate Dictionary definira “usporedbu” kao “obično kratku izmišljena priča koja ilustrira moralni stav ili religijski princip.” Priča o bogatašu i Lazaru se nalazi na kraju liste parabola ispunjenih simbolima i nedoslovnim ilustracijama (vidi Luka 15). Na primjer, u usporedbi o izgubljenoj ovci Isus sigurno ne uči da Njegovi sljedbenici imaju četiri noge i da jedu travu; to je sve metafora za veću duhovnu točku.

2. Ona sadrži nemogući razgovor. Parabola oslikava bogataša u “Podzemlju” kako direktno razgovara sa Lazarom koji se nalazi u “Abrahamovom krilu”. Mogu li ljudi na Nebu razgovarati sa ljudima u paklu? Mogu li ljudi sa Neba gledati ljude kako gore u paklu? Ne, prema Isusu koji opisuje veliki jaz između spašenih i izgubljenih (Luka 16,26)

3. Ona koristi jasne simbolične slike. Bogataš moli Abrahama da pošalje lazara da umoči svoj prst u vodu i da mu rashladi jezik (24. stih). ovo mora biti simbolično, jer je fizički nemoguće. Koliko mnogo vode treba proći kroz plamen kako bi pomoglo nekome tko pati u paklu?

4. Ona koristi slikovite izraze. Da li ljudi koji umiru vjerom u Krista nalaze svoj odmor u doslovnom Abrahamovom krilu? Koliko je veliko to Abrahamovo krilo? Ovo je simbolični izraz, jer znamo da će anđeli sakupiti svete prilikom Isusovog drugog dolaska (vidi Matej 24,30.31)

5. Ona bi se, inače suprotila ostatku Pisma. Ako je ova priča doslovna, onda bi bilo teško objasniti zašto Biblija kaže da među mrtvima nema sjećanja (Psalam 6,5). Umjesto toga, oni koji umiru spavaju u grobovima čekajući uskrsnuće (1. Solunjanima 4,15.16). Biblija više od 50 puta uspoređuje smrt sa spavanjem. Pogledaj što je Isus rekao u Ivanu 11,11-14.

Nažalost, prava poruka ove usporedbe se često gubi iz vida jer je ljudi koriste pokušavajući dokazati nešto o čemu Isus nije ni govorio.

(preuzeto sa Amazingfacts.org)

“Ne čini li ti se to neobičnim?” upitao me brat jedne ledene večeri u veljači nakon tatina pogreba. “Mi smo ovdje u toploj dnevnoj farmerskoj sobi, a on leži tamo vani u hladnoj zemlji.” Premda smo obojica znali da naš otac više ne može osjećati hladnoću, stresli smo se – zurio sam čeznutljivo u mračni, tajanstveni život nakon smrti.

Što se dogodilo s majčinom osobnošću? Gdje je tatina skromna, pouzdana duhovnost? Jesu li moji voljeni roditelji otišli zauvijek kao dah koji nestaje s ogledala? Jesu li oni zbunjeni duhovi koji lutaju nekom mračnom šumom – pa ih trebam štovati zajedno s drugim svojim precima? Ili su negdje gore pa me gledaju uživajući u mojim radostima i osjećajući moju bol?

Nije čudno što smo toliko zaokupljeni životom nakon smrti. Bog nas je stvorio da živimo zauvijek, pa prema tome nije programirao naš mozak da prihvati smrt. Smrt nas toliko zbunjuje da brzo nešto izmišljamo ako ne znamo što nas očekuje. Ali dobra je vijest da isti Bog koji nam je dao život, jasno kaže što se događa kad umremo.

Kako smo stvoreni
Sjećate li se matematike u školi? Pokušajte naći jednadžbu u ovim rečenicama: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Postanak 2,7) Vidite li jednadžbu? Prah plus dah života jednako živa duša.

Vrijedi li ova jednadžba i za kraj života? U Propovjedniku stoji: “I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji gaje dao.” (12,7) Prah minus duh (dah) jednako smrt.

“Čekajte malo”, reći će netko. “Recite mi nešto više o ‘duhu’ koji se vraća Bogu. Nije li to svjesna, besmrtna duša koja živi nakon smrti tijela?”

Dobro pitanje, ali škakljivo. Ne samo što je Bog u naš um ugradio snažnu “želju za životom”, već nam je dao i fantastičnu sposobnost maštanja.

Evo još jedne jednadžbe: Snažna želja za životom plus velika mašta jednako moćna tvornica mitova ako niste oprezni.

Vaša Biblija – onaj jasni tisak na njezinim stranicama — najsigurnije je mjesto da nađete istinu. A Bog je vrlo jasan što duh jest, a što nije.

Apostol Pavao je savršeno jasan u tom pogledu. On kaže da je Isus Krist “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji jedini ima besmrtnost” (1. Timoteju 6,15.16). Prema tome, ako Bog jedini ima besmrtnost, to znači da je ljudski duh ili duša nema. I, jasno, Biblija nijednom ne kaže da je duša besmrtna i nikad ne rabi izraz “besmrtna duša”.

Ali Pavao nas poziva da tražimo besmrtnost (Rimljanima 2,7) i čak nam točno kaže kad će ovu besmrtnost dobiti svi koji je vjerom traže: prigodom uskrsnuća.

“Svi doduše nećemo usnuti,” kaže, “ali svi ćemo se izmijeniti. Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost? (1. Korinćanima 15,51-53)

Ali danas, dvadeset stoljeća poslije, mi se na to mrštimo. “Raščistimo to”, netko će reći. “Znači li to da nitko ne odlazi na Nebo kad umre?”

Točno!

Osim nekoliko biblijskih svetaca koje spominjemo u uokvirenom tekstu, nijedno ljudsko biće nije otišlo na Nebo. Nagovještaj ove zapanjujuće istine nalazimo u jednoj od Petrovih propovijedi. “David nije bio uznesen na nebesa”, kaže Petar (Djela 2,34).

To je znao i sam svirač psalama na harfi, jer je pisao: “Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?” (Psalam 6,6) Slično tomu i drugi pisac psalama je rekao: “Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje.” (Psalam 115,17)

Salomon kaže…
Davidov sin Salomon, pisac knjige Propovjednika, bio je jasan o ovom pitanju: “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.” (Propovjednik 9,5.6)

Ali hvala Bogu, to nije kraj. Već je daleko u prošlosti Starog zavjeta sjala istina o uskrsnuću. “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.” (Job 19,25-26)

Isus kaže…

Prikladno je da posljednju riječ o ovom predmetu damo našem dragom Stvoritelju, samome Spasitelju. Što se događa kad umrete? Isus je odgovorio na to pitanje kad je saznao da je Njegov dobri prijatelj Lazar umro: ‘”Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.’ Rekoše mu nato učenici: ‘Gospodine, ako spava, ozdravit će.’ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: ‘Lazar je umro.”‘(Ivan 19,11-14)

Četiri dana poslije Isus je stajao pred Lazarovim grobom. “Lazare, izlazi!” pozvao ga je. I Lazar je oživio; treptao je očima pred svjetlom i nastojao se osloboditi posmrtnih poveza. Ovaj veličanstveni Glas daje mi nadu kad pomislim na one ljesove ispod prerijske zemlje u Južnoj Dakoti, u kojima spavaju moji roditelji. Često bi, dok su živjeli na farmi, nakon napornog dana čvrsto zaspali, ne znajući za sebe, dok ih ujutro ne bi probudilo zvonjenje budilice. Mudar i milosrdni Bog omogućio im je isti takav san bez snova do svojeg slavnog uskrsnuća.

Pavao kaže…

“Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj,” piše Pavao, “mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,15-17)

Kad žalujemo, Biblija nam daje pravi razlog za nadu. Hvala Bogu za Njegovu mudrost – i Njegovu slavnu nadu!

Tko je danas na Nebu?

Prema Bibliji možemo biti sigurni da se na Nebu danas nalaze tri osobe.

Henok

Henok je živio u vrlo ranoj povijesti Zemlje, prije potopa. Biblija kaže da “je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze” (Postanak 5,24). Biblija ne objašnjava što to znači. Međutim, u Novom zavjetu saznajemo: “Henok bi prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog.” (Hebrejima 11,5) Ako Henok još nije vidio smrti, onda je još uvijek živ, bilo na Nebu ili možda na nekom planetu u nekom drugom dijelu svemira.

Ilija

Ilija je bio starozavjetni prorok koji je živio u izraelskom kraljevstvu za vladavine zlog kralja Ahaba. Dok je jednog dana hodao sa svojim suradnikom Elizejem, Biblija kaže da “ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo” (2. o kraljevima 2,11). Novi zavjet potvrđuje ovaj događaj jer je Ilija bio jedan od dvojice koji je sišao s Neba da razgovara s Isusom na Gori preobraženja (Matej 17,2.3).

Mojsije

I Mojsije je na Nebu jer se s Ilijom pojavio na Gori preobraženja (Matej 17,3). Henok i Ilija uzeti su na Nebo ne iskusivši smrt, ali Biblija kaže da je Mojsije umro u Moabu i da ga je Bog tamo pokopao (vidi Ponovljeni zakon 34,5.6). Ako je Mojsije umro, a bio je živ s Isusom na Gori preobraženja, onda je u nekom trenutku morao uskrsnuti. A Novi zavjet to nagovještava u Judi 9: “Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: ‘Spriječio te Gospodin!”‘ Očito je Mihael (kojeg neki tumači poistovjećuju s Isusom) namjeravao uskrisiti Mojsija, ali je Sotona tvrdio da pripada njemu. Međutim, Mihael se nije htio prepirati sa Sotonom. Jednostavno je uskrisio Mojsija unatoč njegovim prigovorima.

Sveti koji su uskrsli prigodom Isusove smrti

Za tu trojicu znamo da su danas na Nebu. Postoji još jedna vjerojatnost. Prema Mateju 27,52.53, kad je Isus umro, “grobovi [se] otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima”.

Biblija ne kaže koji su to “sveti” bili. Neki istraživači Biblije smatraju da su to bili svi sveti koji su od Adamova vremena umrli mučeničkom smrću. Što se dogodilo s njima nakon što su otišli u Jeruzalem? Biblija o tome ništa ne kaže. Međutim, bilo bi neobično da ih je Bog uskrisio i onda pustio da ponovo umru. Čini se logičnim zaključiti da ih je Bog u nekom trenutku uzeo na Nebo.

Marylin Schurch