Činjenica je da je Biblija izložena stalnim napadima. Zanimljivo je da kritičari dolaze i odlaze, a Biblija ostaje. Kritičke ideje o Bibliji, koje su se nekad smatrale vrlo suvremenima i revolucionarnima, davno su zaboravljene, ali Biblija ostaje. Ljudi koji su se smatrali poznatim znanstvenicima, koji su u svojim djelima izražavali sumnju u autentičnostMojsijevih ili Izaijinih spisa, danas su gotovo nepoznati, dok se ovi spisi još uvijek čitaju diljem svijeta. Budući da prije više tisuća godina nije bilo aparata za kopiranje i digitalnih skenera, koliko su točni rukopisi koje danas imamo? Po čemu ćemo znati da su točni? Zašto im možemo vjerovati? Potražimo odgovore na ova pitanja.

PODACI

Od samog početka Sotona je mrzio Bibliju. Uostalom, ona je otkrivala cjelokupni plan spasenja, od početka do kraja. Zahvaljujući njoj, svatko može naći put u vječni život. Nije čudo što je Sotona mrzi. Tijekom stoljeća poduzeo je mnoge pokušaje da je uništi. Kad je, na kraju, zbog masovnog širenja Bibliju postalo nemoguće uništiti, Sotona je pribjegao novoj taktici: ako ne može uništiti samo Sveto pismo, uništit će njezinu vjerodostojnost. Tako se pojavila takozvana viša kritika koja je bila vrlo uspješna u razaranju vjere u Bibliju kao Božju riječ. Za mnoge stručnjake Biblija je samo jedan od mnogih starih tekstova, židovska verzija, na primjer, egipatske Knjige mrtvih. U svakom slučaju povijesno zanimljiva, ali ne božanski nadahnuta.

Međutim, ovdje nastaje problem. Da bismo potvrdili vjerodostojnost Biblije, mi se služimo onim što ona sama kaže za sebe. To je zatvoreno prosuđivanje. Kako se možemo služiti Biblijom da je potvrdimo kad je njezina vlastita vjerodostojnost upitna? To je kao da kanimo definirati neki pojam samim tim pojmom.

S druge strane, Bog nam je dao dovoljno razloga da Bibliju smatramo vjerodostojnom. Imamo dovoljno unutarnjih i vanjskih dokaza da se možemo pouzdati u ono što kaže.

Ne moramo vjerovati samo zato što nam se kaže da vjerujemo. Bog nam daje razloge da vjerujemo u Bibliju kao Njegovu Riječ, premda u konačnici moramo pokazati vjeru. Međutim, činjenica je da nam je Bog dao mnoge čvrste razloge da u nju vjerujemo.

STARI ZAVJET

U Bibliji postoje čudesna proročanstva koja snažno svjedoče o točnosti Starog i Novog zavjeta. Ispunjenje ovih proročanstava pokazuje da su oba zavjeta pouzdana, da svaki učvršćuje vjerodostojnost drugoga.

Međutim, to nije sve. Godinama su zagovornici više kritike tvrdili kako je Biblija nepouzdana. Nema, govorili su, cijelih rukopisa hebrejskog Starog zavjeta koji bi bili stariji od 900. godine naše ere. Bez aparata za kopiranje, svakako su se u prijepise uvukle mnoge greške. Može li se čovjek onda uzdati u Stari zavjet?

A onda je početkom 1947. svijet saznao za “najveće arheološko otkriće stoljeća”. U špiljama u blizini Mrtvog mora otkriveni su ćupovi u kojima su bili pohranjeni svitci s Mrtvog mora, od kojih su mnogi datirani između 150. pr. Kr. i 70. po Kr. To je značilo da su ovi biblijski rukopisi više od tisuću godina stariji od bilo kojeg drugog poznatog rukopisa. Pronađen je dosad najstariji poznati rukopis cijele knjige proroka Izaije i ulomci gotovo svih starozavjetnih knjiga. Nađena je i Knjiga Samuelova, iako dosta oštećena, zajedno s dva cijela poglavlja knjige proroka Habakuka.

Uspoređivanjem svitaka s Mrtvog mora s drugim rukopisima, stručnjake je iznenadila točnost naših suvremenih Biblija. U većini slučajeva radilo se o beznačajnim razlikama. Otkriće svitaka s Mrtvog mora postalo je veliki izvanbiblijski dokaz pouzdanosti Staroga zavjeta.

NOVI ZAVJET

“Bit ću iskren… Kad sam prvi put ustanovio da ne postoje izvorni rukopisi Novoga zavjeta, bio sam vrlo sumnjičav. Pomislio sam: Ako je jedino što imamo prijepis prijepisova prijepisa, kako mogu vjerovati da je današnji Novi zavjet uopće sličan izvorniku?” (Lee Strobel, The Case for Christ, str. 58,59)

Pitanje je logično. I mi se moramo pitati: Zar nam Bog ne bi ostavio pouzdani izvor Njegove volje? I zar nam ne bio dao razloge da se pouzdamo u izvore koje nam je ostavio?

Prethodni odsjek pokazao je da je otkriće svitaka kod Mrtvog mora važno za utvrđivanje točnosti i pouzdanosti Staroga zavjeta. Možemo li naći neke dokaze za Novi zavjet?

U vezi s Novim zavjetom posebno je začuđujuća činjenica, koja nam daje nevjerojatni dokaz njegove pouzdanosti, da još danas postoji mnogo primjeraka novozavjetnih rukopisa, mnogo više od ijednog drugog drevnog rukopisa. Gospodin nam je ostavio mnoštvo rukopisa koji potvrđuju točnost Novoga zavjeta kakav danas imamo. Prema znanstvenicima Normanu Geisleru i Williamu Nixu “Novi zavjet je ne samo preživio u više rukopisa nego ijedna druga antička knjiga, nego je ostao sačuvan u čišćem obliku od bilo koje druge velike knjige — s 99,5- postotnom točnošću.” (Strobel, str. 65)

Osim toga, tu je i mnogo vanjskih dokaza; postoji, naime, mnogo citata iz prvih primjeraka Novoga zavjeta, nađenih u komentarima, propovijedima i pismima ranih crkvenih otaca. Apostolski oci, koji su pisali uglavnom između 90. i 160. godine, pokazali su veliko poznavanje većine knjiga Novoga zavjeta. Ovi vanjski dokazi, nazvani lekcionari, sadržavali su tekstove koji su se čitali na javnim bogoslužjima. Do sredine dvadesetog stoljeća klasificirano je više od osam stotina tih djela.

Budući da tako točno odražavaju današnji Novi zavjet, i ovi rani crkveni rukopisi daju nam mnogo razloga za potvrdu vjerodostojnosti novozavjetnog teksta.

UNUTARNJI DOKAZI

Pavao u 1. Korinćanima 15,12-19 jasno pokazuje kako je Isusovo uskrsnuće središte naše vjere. Drugim riječima, čak i nakon što je Krist umro za naše grijehe, čak i nakon što je postao naša zamjena, sve to ne bi vrijedilo da nije uskrsnuo. Naravno, nema ničega iznenađujućeg u tome da su Rimljani razapeli Židova. To se stalno događalo. Sasvim je nešto drugo što je taj Židov uskrsnuo iz mrtvih. A novozavjetni pisci objavili su da se upravo to dogodilo s Isusom.

Bez obzira na razlike u evanđeoskim izvještajima (neki su pisci zapisali ono što drugi nisu), svima je zajedničko da su posvjedočili kako je Isus uskrsnuo od mrtvih.

Međutim, neki odbacuju misao da bi nakon tri dana itko mogao uskrsnuti. To je ludo, kažu — proizvod bolesnog uma, nečija halucinacija. To bi, svakako, bila logična tvrdnja da je samo jedna osoba ustvrdila da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Ali u ovom slučaju to su učinile četiri osobe. Jedno je proglasiti ludima svu četvoricu pisaca evanđelja, a drugo je proglasiti ih ludima na isti način. Te1ko da teorija o haluciniranju ima ikakvog smisla.

Misao da je Isusovo uskrsnuće proizvod bolesne mašte učenika, nema osnove. Svjesni takve besmislice, drugi su tvrdili da su se učenici dogovorili i izmislili priču o Kristovom uskrsnuću.

S kojim bi razlogom izmislili ovu priču? Da dobiju vlast? Zbog ugleda? Novca? Izbjegavani od vlastitog naroda, odbačeni od vjerskih vođa i nemilosrdno progonjeni sa svih strana, učenici nisu nikad došli do vlasti, utjecaja ili novca zahvaljujući uskrsnuću. Naprotiv, zbog ustrajavanja na uskrsnuću izgubili su sve što im je svijet mogao pružiti.

Neki su tvrdili da su učenici izmislili priču u nadi da će imati osobne koristi, ali im se planovi nisu ostvarili. Pošto su već pronijeli priču o uskrsnuću, nije im preostalo drugo nego da je nastave širiti. Jedini je problem u tome što su evanđelja pisana mnogo godina nakon uskrsnuća. Ako su se učenici nadali da će se obogatiti ili steći vlast izmišljenom pričom o Isusovu uskrsnuću, shvatili su da je to uzaludna nada. Zašto su, desetljećima poslije, nakon što su imali dosta vremena da se distanciraju od svojeg neuspjelog nastojanja, ipak ostali uz tu nadu — čak i po veliku osobnu cijenu?

Pavao u 1. Korinćanima 15,6 kaže da se Isus nakon uskrsnuća pojavio pred više od pet stotina ljudi, a “većina ih još i sada živi”. Drugim riječima, Pavao je tako siguran u Isusovo uskrsnuće da čak poziva ljude da se obrate onima koji su još živi i od njih traže da im ispričaju što su vidjeli. A jedan od razloga što je Pavao bio uvjeren u njihovo svjedočanstvo bio je što je sam upoznao uskrslog Isusa (Djela 9,1-8).ž

Razmislimo o svojem životu i ispitajmo svoje razloge za vjeru u Isusa.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf

Stoljećima su se biblijske knjige prepisivale rukom, ili na lako uništivoj koži ili pak na papirusu podrijetlom iz Egipta. Ovaj način prepisivanja održao se sve do otkrića tiskarskog stroja negdje u petnaestom stoljeću.

Zadaća ponovnog oživljavanja izvornog teksta Staroga i Novoga zavjeta obično se naziva tekstualnom kritikom ili nižom kritikom. Nijedan od autografa nije nam dakle pristupačan, ali su zato dostupni za istraživanje brojni hebrejski i grčki rukopisi što potječu od izvornih autografa.

Sljedeći po važnosti su stari prijevodi, koji se obično nazivaju verzije, a bili su pod izravnim utjecajem hebrejskih i grčkih autografa. Za proučavanje Novog zavjeta od vrlo su velike važnosti citati iz Pisma očuvani u djelima starih crkvenih otaca.

Stari zavjet
Ni za jedan rukopis ili fragment Starog zavjeta ne može se sa sigurnošću tvrditi da potječe iz vremena starijeg od 400. godine prije Krista.¹ To znači daje nemoguće s apsolutnom točnošću ući u trag izvornim tekstovima koje su napisali nadahnuti pisci osobno. Pa ipak, mnoštvo dokaza ide u prilog tvrdnji da su se čak i prije 400. godine pr. Kr. tekstovi odlikovali velikom točnošću. Sama Biblija otkriva stav da se nadahnuta Božja Riječ valja brižljivo sačuvati. (Ponovljeni zakon 31,9-11; Jošua 24,25.26; 1. O Samuelu 10,25). Pisarski posao diljem Bliskog istoka reflektira konzervativni stav.

Najčuveniji orijentalist ovoga stoljeća W. F. Albright tvrdi da “višegodišnja i pomna istraživanja dokumenata sa starog Bliskog Istoka dokazuju da su i sakralni i profani dokumenti daleko pažljivije prepisivani no što je to slučaj s prijepisima koji potječu iz grčkog i rimskog razdoblja”.²

Da je ovo istina, otkrivaju i dokazi iz raspoloživih tekstova pronađenih u egipatskim piramidama: Tekst iz sarkofaga i Knjiga o mrtvima, te njihove kopije, premda nikada nije postojala namjera da obični smrtnici vide ove tekstove. Postoje i drugi raspoloživi dokazi koji potvrđuju postojanje točno određenih standarda prepisivanja rukopisa kojih su se pisari starog Bliskog istoka s velikom vjernošću držali. Jedan egipatski pisar koji je živio 1400 godina prije Krista (u Mojsijevo vrijeme) zabilježio je u završnom tekstu nakon što je prepisao svoj pogrebni tekst: ‘”[Knjiga] je kompletirana od početka do kraja nakon što je prepisana, pregledana, uspoređena i ovjerena od znaka do znaka.”³

U procesu prepisivanja vrlo je važno biti pažljiv. Pa ipak to ne znači da pisari nikada nisu ispravljali prijepis i ortografiju prema književnim konvencijama svoga vremena. Postoje i dokazi u prilog tome kad je riječ o egipatskim tekstovima. Kod nekih su ispravke urađene tako da odgovaraju kasnijim jezičnim i gramatičkim oblicima.⁴ Ne može se jasno utvrditi je li se ova praksa naveliko upražnjavala kad je riječ o Starom zavjetu, budući da nam rukopisi nisu dostupni.

Ortografske pogreške
Usprkos krajnjoj pažlji vosti kojom su se odlikovali pisari, ipak su se u rukopisima Starog  zavjeta potkrale i neke ortografske greške. Poznato je nenamjerno ponavljanje slova ili sloga (nazvano ditografija). Ili, nasuprot, moglo se dogoditi da se izostavi slovo ili slog (haplografija). Ako se izostavljanje dogodilo na početku reda, zvalo se homoeoteleuton; ali ako se to dogodilo na početku reda zbog sličnosti početka srodnih riječi, onda se to označavalo kao homeoarhija.

Događale su se i druge neobične pisarske pogreške, kao pomiješana slova, neispravna podjela riječi (metateza)⁵ i dr. Ove vrste tekstualnih pogrešaka poznate su iz postojećih rukopisa i čini se da su se pojavljivale već od samih početaka. Ove tekstualne pogreške ni na koji način ne utječu negativno na doktrinarni sadržaj Biblije. Kod prevođenja ih se obično ni ne zamjećuje.

Rukopisi (manuskripti)
Od vremena vezanog uz završetak kanona Starog zavjeta, negdje od oko 400. godine prije Krista ⁶, do oko 100. godine poslije Krista kad je standardiziran tekst Staroga zavjeta, postoje vrlo snažni dokazi koji idu u prilog tendenciji očuvanja teksta u onom obliku koji je bio na raspolaganju.

Do 1947. godine istražiteljima Staroga zavjeta nisu bili pristupačni hebrejski tekstovi stariji od 900. godine poslije Krista. Ovo stanje korjenito se promijenilo s fenomenalnim otkrićem Svitaka s Mrtvog mora 1947. godine u Kumranu (Qumran), kada su svjetlo dana ugledali svici starozavjetnih knjiga stariji više od tisuću godina od onih koji su dotada bili poznati.⁷ Jedanaest špilja u Judejskoj pustinji poklonilo nam je mnoštvo svitaka i na tisuće fragmenata koji pripadaju svim knjigama Staroga zavjeta, osim Knjizi o Esteri. Ono što najviše uzbuđuje jest činjenica da su ovi svici “stariji više od tisuću godina nego masoretski kodeksi”.⁸ Jedan od velikih autoriteta tekstualnih studija Staroga zavjeta, Frank Cross Jr., piše “da su novi svici pružili dokaze u prilog antiknosti tipa tekstualne tradicije koja je preživjela u obliku tradicionalne hebrejske Biblije”.⁹ Po riječima profesora B. K. Waltkea, ovako je veliki značaj ovih svitaka: “Identičnost nekih tekstova pronađenih među Svicima s Mrtvog mora (200. pr. Kr. -100.) s onim kojeg su sačuvali masoreti, a čiji najstariji postojeći tekst datira iz 900. godine poslije Krista, svjedoči o nevjerojatnom dostignuću nekih pisara u vjernom očuvanju tekstova. Mora daje ovaj tekst u svakom slučaju postojao i prije no što su napisani Svici s Mrtvog mora, jer i mnogi njegovi arhaični oblici koji su u oprjeci s drugim tipovima teksta pružaju jak razlog za vjerovanje da su tekst prepisivah (prenosili) pisci iz određena kruga, posvećeni očuvanju izvornog teksta.”¹⁰ Na kumranskim fenomenalnim pronalascima jasno je objelodanjeno s kolikom vjernošću je napravljen prijepis hebrejskog teksta Starog zavjeta.

Gerhard F. Hasel
______________________

Stoljećima su se biblijske knjige prepisivale rukom, ili na lako uništivoj koži ili pak na papirusu podrijetlom iz Egipta. Ovaj način prepisivanja održao se sve do otkrića tiskarskog stroja negdje u petnaestom stoljeću.

Zadaća ponovnog oživljavanja izvornog teksta Staroga i Novoga zavjeta obično se naziva tekstualnom kritikom ili nižom kritikom. Nijedan od autografa nije nam dakle pristupačan, ali su zato dostupni za istraživanje brojni hebrejski i grčki rukopisi što potječu od izvornih autografa. Sljedeći po važnosti su stari prijevodi, koji se obično nazivaju verzije, a bili su pod izravnim utjecajem hebrejskih i grčkih autografa. Za proučavanje Novog zavjeta od vrlo su velike važnosti citati iz Pisma očuvani u djelima starih crkvenih otaca.

Stari zavjet
Ni za jedan rukopis ili fragment Starog zavjeta ne može se sa sigurnošću tvrditi da potječe iz vremena starijeg od 400. godine prije Krista.¹. To znači daje nemoguće s apsolutnom točnošću ući u trag izvornim tekstovima koje su napisali nadahnuti pisci osobno. Pa ipak, mnoštvo dokaza ide u prilog tvrdnji da su se čak i prije 400. godine pr. Kr. tekstovi odlikovali velikom točnošću. Sama Biblija otkriva stav da se nadahnuta Božja Riječ valja brižljivo sačuvati. (Ponovljeni zakon 31,9-11; Jošua 24,25.26; 1. O Samuelu 10,25). Pisarski posao diljem Bliskog istoka reflektira konzervativni stav.

Najčuveniji orijentalist ovoga stoljeća W. F. Albright tvrdi da “višegodišnja i pomna istraživanja dokumenata sa starog Bliskog Istoka dokazuju da su i sakralni i profani dokumenti daleko pažljivije prepisivani no što je to slučaj s prijepisima koji potječu iz grčkog i rimskog razdoblja”.²

Da je ovo istina, otkrivaju i dokazi iz raspoloživih tekstova pronađenih u egipatskim piramidama: Tekst iz sarkofaga i Knjiga o mrtvima, te njihove kopije, premda nikada nije postojala namjera da obični smrtnici vide ove tekstove. Postoje i drugi raspoloživi dokazi koji potvrđuju postojanje točno određenih standarda prepisivanja rukopisa kojih su se pisari starog Bliskog istoka s velikom vjernošću držali. Jedan egipatski pisar koji je živio 1400 godina prije Krista (u Mojsijevo vrijeme) zabilježio je u završnom tekstu nakon što je prepisao svoj pogrebni tekst: ‘”[Knjiga] je kompletirana od početka do kraja nakon što je prepisana, pregledana, uspoređena i ovjerena od znaka do znaka.”³

U procesu prepisivanja vrlo je važno biti pažljiv. Pa ipak to ne znači da pisari nikada nisu ispravljali prijepis i ortografiju prema književnim konverzacijama svoga vremena. Postoje i dokazi u prilog tome kad je riječ o egipatskim tekstovima. Kod nekih su ispravke urađene tako da odgovaraju kasnijim jezičnim i gramatičkim oblicima.⁴ Ne može se jasno utvrditi je li se ova praksa naveliko upražnjavala kad je riječ o Starom zavjetu, budući da nam rukopisi nisu dostupni.

Ortografske pogreške
Usprkos krajnjoj pažlji vosti kojom su se odlikovali pisari, ipak su se u rukopisima Starog zavjeta potkrale i neke ortografske greške. Poznato je nenamjerno ponavljanje slova ili sloga (nazvano ditografija). Ili, nasuprot, moglo se dogoditi da se izostavi slovo ili slog (haplografija). Ako se izostavljanje dogodilo na početku reda, zvalo se homoeoteleuton; ali ako se to dogodilo na početku reda zbog sličnosti početka srodnih riječi, onda se to označavalo kao homeoarhija.

Događale su se i druge neobične pisarske pogreške, kao pomiješana slova, neispravna podjela riječi (metateza)⁵ i dr. Ove vrste tekstualnih pogrešaka poznate su iz postojećih rukopisa i čini se da su se pojavljivale već od samih početaka. Ove tekstualne pogreške ni na koji način ne utječu negativno na doktrinarni sadržaj Biblije. Kod prevođenja ih se obično ni ne zamjećuje.

Rukopisi (manuskripti)
Od vremena vezanog uz završetak kanona Starog zavjeta, negdje od oko 400. godine prije Krista⁶, do oko 100. godine poslije Krista kad je standardiziran tekst Staroga zavjeta, postoje vrlo snažni dokazi koji idu u prilog tendenciji očuvanja teksta u onom obliku koji je bio na raspolaganju. Do 1947. godine istražiteljima Staroga zavjeta nisu bili pristupačni hebrejski tekstovi stariji od 900. godine poslije Krista. Ovo stanje korjenito se promijenilo s fenomenalnim otkrićem Svitaka s Mrtvog mora 1947. godine u Kumranu (Qumran), kada su svjetlo dana ugledali svici starozavjetnih knjiga stariji više od tisuću godina od onih koji su dotada bili poznati.⁷ Jedanaest špilja u Judejskoj pustinji poklonilo nam je mnoštvo svitaka i na tisuće fragmenata koji pripadaju svim knjigama Staroga zavjeta, osim Knjizi o Esteri. Ono što najviše uzbuđuje jest činjenica da su ovi svici “stariji više od tisuću godina nego masoretski kodeksi”.⁸ Jedan od velikih autoriteta tekstualnih studija Staroga zavjeta, Frank Cross Jr., piše “da su novi svici pružili dokaze u prilog antiknosti tipa tekstualne tradicije koja je preživjela u obliku tradicionalne hebrejske Biblije”.⁹ Po riječima profesora B. K. Waltkea, ovako je veliki značaj ovih svitaka: “Identičnost nekih tekstova pronađenih među Svicima s Mrtvog mora (200. pr. Kr. -100.) s onim kojeg su sačuvali masoreti, a čiji najstariji postojeći tekst datira iz 900. godine poslije Krista, svjedoči o nevjerojatnom dostignuću nekih pisara u vjernom očuvanju tekstova. Mora daje ovaj tekst u svakom slučaju postojao i prije no što su napisani Svici s Mrtvog mora, jer i mnogi njegovi arhaični oblici koji su u oprjeci s drugim tipovima teksta pružaju jak razlog za vjerovanje da su tekst prepisivah (prenosili) pisci iz određena kruga, posvećeni očuvanju izvornog teksta.”¹⁰ Na kumranskim fenomenalnim pronalascima jasno je objelodanjeno s kolikom vjernošću je napravljen prijepis hebrejskog teksta Starog zavjeta.

Gerhard F. Hasel
______________________