Priča jasno govori da nečija narav uvijek ostaje njegova narav. Čak ni promjena vanjskog izgleda ne može izmijeniti tu činjenicu, osim ako ne dođe do istinske promjene iznutra. Slično je i s našim krštenjem kada postajemo kršćani. Nikakav vanjski obred ne može ozbiljnije utjecati na promjenu naše naravi. Isus je rekao da ako želimo biti stanovnici Božjeg kraljevstva, moramo se nanovo roditi. Naša grešna narav mora doživjeti temeljitu promjenu koju donosi Sveti Duh. Ali što je, onda, s krštenjem? Kakvo ono mjesto ima u svemu tome?

Krštenje je jedan od najpopularnijih kršćanskih obreda. Gotovo svaka kršćanska crkva ima svoj način izvođenja toga obreda, kao i svoj pogled na to što krštenje znači. Od prvih stoljeća naše ere pa sve do danas, vjerske zajednice su vodile diskusiju da li bi krštenje trebalo biti uranjanje u vodu, izlijevanje vode ili samo škropljenje. Međutim, izlijevanje i škropljenje ne nalazimo u biblijskim spisima Novoga Zavjeta. To su metode krštenja koje su u kršćansku praksu došle kasnije, zajedno s ostalim izvanbiblijskim aktivnostima kao što su svetkovanje nedjelje i molitva za mrtve. Riječ “krštenje” predstavlja našu interpretaciju originalne grčke riječi “baptizo” što znači: uroniti, prekriti, zagnjuriti. Ta riječ stoji u grčkom Novom Zavjetu kada opisuje kako je Ivan Krstitelj krstio Isusa, kada je Filip krstio Etiopljanina, kada su apostoli pozivali ljude na krštenje nakon što su se pokajali, i na drugim mjestima. Kada uzmemo u obzir Pavlove riječi da je krštenje simbol smrti, ukopa i uskrnuća Isusa Krista, dolazimo do toga da krštenje treba biti prakticirano potpunim uranjanjem pod površinu vode. Tome dodajmo činjenicu da su najstarije krstionice pronađene u starim crkvama bile upravo manji bazeni u koje su ulazili odrasli ljudi. Nekoliko takvih postoji i na području Republike Hrvatske.

Pričom o kućnoj svinji možemo ilustrirati činjenicu da se ničija narav ne može promijeniti samo kupanjem izvana. Krštenje ne znači da je netko spreman za Božje kraljevstvo. Čovjeku je potrebno novorođenje, promjena koju možemo doživjeti samo u bliskom zajedništvu s Bogom. Osoba koja želi biti krštena mora biti svjesna tog svečanog trenutka. Krštenje je vanjska demonstracija da je netko postao blizak prijatelj s Kristom i da je spreman živjeti prema Božjim načelima. Isus je rekao: “Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se.” Najprije moramo ostaviti svoj stari način života, pokopati ga kao mrtvaca, i otpočeti novi, vjerni život s Isusom Kristom. Tada krštenje ima smisla. Apostol Pavao je pisao: “Zar ne znate da smo svi koji smo kršteni u Krista Isusa, u njegovu smrt kršteni? Dakle, s njim smo zajedno UKOPANI po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli NOVIM ŽIVOTOM.” Zato onaj tko se želi krstiti pravim biblijskim krštenjem mora biti dovoljno star da razumije značenje krštenja i svjesno prihvati temeljna načela kršćanstva. On mora biti sposoban da pokaže vjeru, pokajanje i pobožan život. To ne znači da kršćanstvo isključuje djecu. Iako mališani ne mogu u cijelosti spoznati Kristova načela, Isus ih rado prima. On je rekao: “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko”, zatim je stavio na njih ruke i blagoslovio ih. Ako pobožni roditelji dobro odgajaju svoju djecu, mališani će zavoljeti Isusa i razviti dobar odnos s njime, što će ih odvesti do toga da jednoga dana, kada budu dovoljno zreli za to, krštenjem potvrde i priznaju svoju vjeru.

Novi život nakon krštenja ispunjen je stalnim napretkom u duhovnom rastu i Božjom pomoći u svim životnim okolnostima. Danas milijuni ljudi u svijetu prihvaćaju Isusa Krista kao svoga Spasitelja i bivaju novorođeni. Svi oni ostavljaju stari način života i počinju novi, jer nisu samo oprani vodom izvana, već su doživjeli unutarnju promjenu kroz odanost Bibliji i poslušnost Svetome Duhu. Bog i na nas čeka da na nama ispuni obećanje o spasenju i vječnom životu. Biblija nam upućuje poziv: “A sada na što još čekaš? Ustani, primi krštenje i očisti se od svojih grijeha zazivljući njegovo ime!”

Robert Kennedy

U početku je bilo vrlo malo snijega na cesti. Međutim, što smo bili bliže cilju, auto je ulazio u sve dublji nanos. Na samo četiri kilometra od kuće, kotači su počeli proklizavati u mjestu. Naježio sam se pri pomisli da smo zaglavili u pustari.
Budući da je bilo oko tri sata u noći, mislio sam da bismo trebali ostati u vozilu i sačekati jutro, kada možemo potražiti pomoć. Ali svi smo bili previše željni toploga doma te smo odlučili poći pješice. U početku je to izgledalo kao dobra zabava. Klinci su se igrali u snijegu, svaki prteći svoju stazu. Ali nakon jednog kilometra, avantura je postala zamorna. Djeca su shvatila da je mnogo lakše hodati iza mene, koračajući po stazi koju sam ugazio u dubokom snijegu.

Na pola puta do kuće, bio sam već dosta iscrpljen, a nanos snijega je bio upola veći nego na početku. Poželio sam da legnem i malo zadrijemam. Ali sam na umu imao da se u tom slučaju ne bih samo ja smrznuo. Misao na moju djecu dala mi je snagu da nastavim probijati se kroz nanos. Gotovo na svakom koraku molio sam Boga da mi da snagu za još jedan korak. Nakon nekoliko sati napornog hodanja i smrzavanja, naš nam je topli dom izgledao kao raj!

Slično tome, i Isus je došao da probije put od svijeta do Božjeg kraljevstva. Jedini način da stignemo u naš vječni dom je da hodamo za Isusom, stazom koju je on načinio. Mogli bismo izdvojiti nekoliko razloga za to.

Isus je došao da nam pokaže pravu sliku o Bogu. Mnogi zamišljaju Boga kao strogog policajca s pendrekom, koji postoji da bi ograničio njihovo ponašanje. Isus je rekao jednom svom učeniku: “Toliko sam vremena s vama, i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” Kad promatramo Isusa od rođenja do križa, možemo vidjeti da je sve što je činio bilo čin nesebičnog davanja ljudima. On je poučavao druge, hranio ih, liječio i konačno, umro za druge. Kroz njegov život i riječi lako možemo vidjeti da je Bog pun ljubavi za nas. To je jedan od razloga zašto bismo trebali poći za njim stazom koju je načinio svojim životom i riječima.

Isus nam je bio primjer kako treba živjeti. On je znao da ljudi bolje uče ako vide ono što treba naučiti. Iako se detalji i okolnosti njegovog života mogu razlikovati od naših, ipak postoje načela koja bi nam trebala biti zajednička. Biblija kaže da ako tko tvrdi da je kršćanin, onda treba i živjeti tako kako je on živio. Na primjer:

– Kako nadvladati iskušenje koje nam dođe u misli? Isto kao i Isus. Trebali bismo čitati i pamtiti biblijske riječi, da bismo ih imali na umu u trenucima kušanja.
– Kako odgovoriti kada se s nama postupa loše? Isto kao i Isus. Zlo je uvijek nadvladao dobrim.
– Isus se i krstio da bi nam bio primjer. Njemu nije bilo potrebno krštenje koje je simbol odricanja od grešnog života i simbol očišćenja. On je to učinio kao uzor kako bismo trebali u svemu izvršavati Božju volju, kako je i sam rekao prilikom krštenja.
– Isus je mogao mirno spavati na brodiću usred jake bure i tako nam dao primjer povjerenja u Boga.

Najjači razlog da svaki član velike ljudske obitelji postojano slijedi Isusa je svakako njegova požrtvovnost za nas. Kada promatramo njegov život i razmišljamo o njegovoj smrti na križu, gotovo da možemo čuti Božjeg Sina kako nam govori: “Volim te toliko da ću radije postati čovjek, podnositi teškoće, čak i umrijeti, nego dozvoliti da propadneš vječno zbog svog grijeha.”

Isus je svojim naporom probio stazu između nas i Boga, koju je grijeh zatrpao. On je i umro samo da bismo imali put u vječni život. Ako budemo išli svojim prtinama, mogli bismo odlutati i umrijeti zauvijek. Zato je najbolje potražiti Isusa i krenuti njegovim putem. Dok njega gledamo u svetim biblijskim spisima, možemo biti sigurni da pred sobom imamo pravi uzor. I dokle god ga slijedimo, možemo biti sigurni da ćemo stići u svoj topli dom.

Doug Batchelor