To se dogodilo prvih tjedana mojeg rada kao pastora u novom okrugu. Moj je cilj bio posjetiti svaku obitelj i upoznati se s njima. Tako sam im postavljao jedno te isto pitanje kada bih bio u njihovoj kući. “Koja je vaša definicija kršćanina?”

Pažljivo sam zapisivao odgovore.
“Kršćanin je onaj koji živi po zlatnom pravilu iz Mateja 7,12.”
“Kršćanin je pošten.”
“Kršćanin je netko tko je ljubazan (i koji voli).”
“Kršćanin je dobar susjeda.”

Čuo sam mnogo različitih odgovora, s jednim zajedničkim nazivnikom. Svaki odgovor bio je vezan za ponašanje. Ime Krista bilo je odsutno. Možeš čitati izvještaje (novinarskih) intervjua ljudi na ulici. Odgovori će biti isti. “Kršćanin radi ovo, kršćanin radi ono.” “Kršćanin ne radi drugačije stvari.”

Koliko često si čuo odgovor: “Kršćanin je onaj koji poznaje i voli Krista?” Što je kršćanstvo? Da li se ono zasniva na ponašanju? Ili se zasniva na zajednici? Evo osnovne linije za razumijevanje iskustva spasenja vjerom u Krista.

Ponašanje koje razlikuje kršćanina od nekršćanina dolazi kao rezultat zajednice vjere s Isusom! Iznesimo bit ove teze. Jedno jabukovo drvo rađa jabuke zato što je jabukovo drvo, nikad u namjeri da to bude. Isus je napravio usporedbu: “Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova.” (Mat. 7, 17.18). Ako si zainteresiran za dobre plodove početno mjesto je dobro plodno drvo.

Tvoj posao je onda zalijevanje drveta, nađubriš ako je to potrebno, i dopustiš suncu, kiši i vjetru da obave posao. Nije potrebno naporno pokušavati proizvesti rod. Ako imaš zdravo drvo, plod će doći sam po sebi.

Tako je to i u kršćanskom životu. Onaj tko pokušava živjeti kršćanskim životom radeći na ponašanju je u slijepoj ulici. Ima mnogo onih koji se pokušavaju promijeniti korigirajući loše običaje, oni se nadaju da će tako postati kršćani. Ali oni su svoj trud započeli na pogrešnom mjestu. Naš prvi posao je sa srcem.

Nije važno koliko je život ispravan, nije važno koliko dobrih djela izvršavaš i koliko se religioznim prikazuješ, ti nisi pravi kršćanin dok ne upoznaš Isusa Krista! I to dok Ga ne upoznaš osobno.

Činjenje onog što je dobro nikada te neće učiniti kršćaninom. Samo će te učiniti moralnim čovjekom. Rana crkva se toliko usmjerila na Gospoda Isusa Krista da je On postao tema njihovih razmišljanja i razgovora. “Isus je uradio ovo, Isus je rekao ono.” Konačno netko je rekao: “Nazovimo ih kršćanima.”

Kakvo bi ti dobio ime ako bi te nazvali po onome o čemu najviše govoriš i razmišljaš? Da li si dobra osoba? Ili si zaista pravi kršćanin? Razmisli o tome!

Morris Venden

Vi ste svjetlo svijetu!” Ova izjava postaje vrlo značajnom kada uzmemo u obzir kome je upućena. Isus se nije obraćao vjerskim vođama. On nije pokušavao ohrabriti propovjednike i teologe. On je govorio običnim ljudima – onima koji su bili apsolutno nevažni s gledišta svijeta.

Ova nas izjava treba navesti da stanemo i da se zamislimo. Biti kršćanin je nešto vrlo veliko. Isus nije rekao da su učeni i poštovani filozofi svjetlo svijetu, već mi, potpuno prosječni, obični kršćani. Značajna izjava, u najmanju ruku.

Primijetite još jednom: “Vi ste…” Kršćani su svjetlo svijetu već samim tim što su kršćani.

Zašto je tako? – možda se pitate. Zato što mi kao kršćani poznajemo Isusa. Mi znamo da je On umro za naše grijehe i da je ustao da bismo i mi živjeli. To je cijeli sadržaj vijesti spasenja. To je poruka koja je očajnički potrebna svijetu. To je vijest koju svijet treba čuti i prihvatiti.

Pavao nam kaže: “Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja.” (1. Korinćanima 1,21) Kristov je križ uglavnom ludost za svijet, ali je to srž kršćanske poruke. To je ključni element našeg spasenja.

Svaki je kršćanin svjetlo koje pomaže drugima da nađu Krista i spasenje u Kristu. Svaki kršćanin je misionar koji drugima govori o Božjoj ljubavi i o oprostu koje nam Bog nudi u Isusu. Svaki kršćanin! To znači da sam uključen i ja. “Vi ste svjetlo svijetu!” Svakoga dana Bog nam daje prilike da svjedočimo za Njega. Kakve li prednosti!

George R. Knight

To nije posvema loše, ponekad je čak i nužno, za napredak evanđelja, no kulturalni ustupci mogu postati idolizirani pa kršćanstvo gubi svoju jedinstvenost. Međutim, u srži naše vjere nalaze se jedinstvene odlike. Evo pet kršćanskih odlika koje su trajno i radikalno protivne kulturi:

STRPLJIVOST
„Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljivošću“ (Rimljanima 8,25 – Biblija, Šarić). U svijetu koji je opsjednut trenutnim podacima, brzim dopunama vijesti, viralnim širenjem informacija i stalnim kretanjem, postalo je sve teže čekati ili jednostavno mirovati. Strpljenje je protukulturni čin povjerenja u Boga i prihvaćanja činjenice kako su neke stvari izvan naše kontrole.

U društvu koje vrednuje neprestani rad, učinkovitost, akciju i interakciju, a podcjenjuje odmor, tišinu i mir, može biti vrlo teško odvojiti se od svega. Isključivanje, odmaranje, čekanje i slušanje onoga što Bog govori vrlo je neočekivano i radikalno postignuće.

KROTKOST
„Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju” (Matej 5,5).

Živimo u bučnoj kulturi koja nagrađuje najglasnije, najnakićenije i najupadljivije. Dreka, svađanje, vikanje i bučno ometanje postali su novo pravilo.

Čak se i kršćanska poruka opredijelila za svađajuće frakcije koje se bore kako bi postale najmoćnije, najutjecajnije i najvidljivije, no ovakvim procesom zapravo dokazuju kako su samo obična ili prosječna varijacija svijeta koji ih okružuje.

Senzacionalizam je način na koji naše društvo prodaje, oglašava i komunicira u okruženju koje uvažava samo slavu, priznanje i pozornost.

No, poniznost nije slabost, već zapravo jedinstven izvor snage koji omogućuje ljudima da ne postanu skloni populističkoj mržnji, općem bijesu, bezočnom pretjerivanju, neracionalnom strahu, suludom nasilju, bezobzirnoj propagandi, rasističkoj retorici i sustavnoj nepravdi.

Kada smo blagi i tihi u pobješnjeloj civilizaciji, koja je brza da osudi, optuži, ustraši i razori, tada se možemo usredotočiti na Boga. Krotkost se dokazuje djelovanjem i služenjem bez traženja osobnog priznanja, uz istodobno proslavljanje Boga, te na taj način postaje dubok i izvanredan čin obožavanja.

PONIZNOST
„Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen” (Luka 14,11).

Tehnologija i društveni mediji omogućili su nam prikazivanje uljepšane slike o sebi koja se sastoji od uređenih fotografi ja, savršenih navoda, zanimljivih doživljaja i samouvjerenih postova.

Stalno nam se govori kako trebamo biti potpuno otvoreni i ne sramiti se svojeg ponašanja i svojih uvjerenja. No, lako je biti sebičan i drzak u političkim pogledima, teološkim stavovima, vjerskim predajama i društvenim svjetonazorima.

Vrlo rijetko nas uče pozornom slušanju, sustavnom učenju, ljubaznom razgovoru, iskrenom ispričavanju ili priznavanju da smo u krivu. Priznati vlastite pogreške, prihvatiti vlastita ograničenja i ponizno živjeti zahtijeva iznimnu samokontrolu i hrabrost. Poniznost ostaje izvanredna odlika u kulturi koja poštuje slavu i neprestano naglašava vrijednost uzdizanja vlastitog ega.

NADA
„A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga” (Rimljanima 15,13).

Nakon što su uništeni naši odnosi, zajednica nas povrijedila, ustanove nas izdale, organizacije izmanipulirale, vlade razočarale, a religije oštetile, teško je ne biti ciničan i pesimističan prema doslovno svemu.

No, za one koji imaju nadu nadahnutu Isusom postoji osjećaj smisla, namjere i optimizma u odnosu na život. Ova nada, unatoč kaosu nestalnog svijeta koji nas okružuje, usidrit će nas u Kristu, omogućujući nam sigurnu plovidbu kroz život ispunjen nesigurnošću.

VJERA
„Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Hebrejima 11,1).

U beskrajno složenom svijetu punom različitih pogleda teško je vjerovati u bilo što, stoga se ljudi sve rjeđe odlučuju na snažno povjerenje u neku osobu, stvar, zamisao ili filozofiju.

Vjera ne znači odsutnost dvojbe, tajnovitosti ili složenosti, već dopuštanje povjerenja u nešto, povjerenje u odnos s nekim. Već je dovoljno značajno svoje povjerenje i nadu polagati u nešto, no imati vjeru u nevidljivog, nemjerljivog, nadnaravnog Boga jest čin koji je u najvećoj mjeri protivan kulturi.

Stephen Mattson

Nepoznati je izletnik s olakšanjem sjeo da se malo odmori, kad je začuo drugi vrisak i pljusak od pada u vodu. Pomislio je kako je to moguće da se upravo sada još netko utapa. Opet je potrčao i skočio u vodu. Ne gubeći vrijeme odmah je zaplivao uzvodno, ugledao ženu koja se utapala i pohitao joj pomoći. Dok ju je izvlačio na obalu i pomagao joj da se oporavi začuo je treći krik.

I tako je cijeli dan slučajni prolaznik naporno radio, spašavajući ljude jednog za drugim. Izgledalo je kao da nema kraja nizu žrtava koje su se utapale u rijeci i čovjek je već pomislio kako mora odustati jer više nije mogao.

Upravo kada je trebao doživjeti opći kolaps od iscrpljenosti, opazio je još jednoga čovjeka kako ide stazom pored rijeke, prema istome onome mjestu odakle su dopirali ostali pozivi za pomoć. Povikao je: “Hej, gospodine! Pomognite mi! Ovi se ljudi utapaju, a ne mogu sve sam!”

Na njegovo iznenađenje, čovjek je nastavio hodati kao da nije ništa čuo. Izletnik je još jednom povikao. Prolaznik se opet nije obazirao. Ljutit, čovjek koji je spašavao ljude je stao na noge i pošao prema prolazniku. Stao je ispred njega i pogledao ga u oči: “Gospodine! Kako možete tako bezosjećajno proći pored svih ovih utopljenika? Imate li vi savjest? Trebam li vas prisiliti da mi pomognete u spašavanju?”

Stranac je stao, po prvi puta pogledao u njega i mirno rekao: “Gospodine, sklonite mi se s puta. Ja upravo žurim uz rijeku da zaustavim manijaka koji sve te ljude gura u smrt.”

Želite se zvati kršćaninom i istovremeno mirno promatrati propast drugih, biti pasivan vjernik, čak onaj koji se ruga tuđoj nevolji? Ne, to sigurno niste mislili kada ste izjavili da ste katolik, protestant ili netko drugi. Svatko u kršćanskoj zajednici ima svoj poziv od Krista da pomaže i spašava ljude od grijeha i posljedica grijeha. Netko to čini posredstvom humanitarne djelatnosti, tako što izvlači ljude iz vode i vraća ih u život savjetima, dijeljenjem hrane, davanjem prenoćišta, financijskom pomoći. To je važna služba našemu društvu. I sam Gospodin je ispričao važnost takozvane samaritanske, humanitarne djelatnosti: “Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’ ‘Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?’ On odgovori: ‘Onaj koji mu iskaza milosrđe.’ Nato mu reče Isus: ‘Idi pa i ti čini tako!'” Međutim, postoje i oni među nama koji idu uz rijeku u potrazi za krivcem koji gura ljude u propast. Kako?

Mi to činimo osvjedočujući ljude o grijehu i upoznajući ih s njihovim prijateljem i Gospodinom – Isusom Kristom. To znači da svatko tko se prihvaća širiti Božju riječ bilo osobno, bilo s govornice, bilo putem radio-valova, sučeljava se s duhovnim neprijateljem Boga i ljudi, ocem grijeha. Naš je cilj ukazati na silu grijeha kojoj su ljudi podložni i zatim ih ohrabriti da se pomire s Bogom. Poznavanje Isusa Krista oslobađa čovjeka od sile grijeha i tako ga spašava od pada u rijeku, od utapanja u propasti. I vi se možete pridružiti tome. Iskusite duboko prijateljstvo čovjeka s Golgote koji je dao cijeloga sebe da biste vi živjeli. Prihvatite njegovu riječ kao pravilo života. Zatim to podijelite sa svojim bližnjima, jer samo po sebi izvlačenje ljudi iz vode nije dovoljno. Zajedno bismo trebali pomoći bližnjima da se suoče s problemom grijeha na njegovom samom izvoru – u srcu, gdje ga skrivaju jer su ovisni o njegovoj ubitačnoj privlačnosti. A za to je, osim, pomoći, potrebna i Božja riječ, koju će Sveti Duh iskoristiti da promijeni srce čovjeka. Ako su i vama pomogle “Misli iz Biblije”, pođite i vi s Isusovim nalogom: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode… i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!”

Željko Bošnjak

Iz razloga koji mi nisu posve jasni, maraton mi se učinio dobrom idejom. Bilo je to prije šest mjeseci. Lako je reći da. Lako je otići na internet i registrirati se. Lako je pročitati knjigu o trčanju maratona. Lako je reći ljudima da idete trčati maraton. Lako je kupiti hlače, tenisice i majice.

Sâm maraton, naravno, neće biti tako lagan, ali, hej — to je tek za šest mjeseci. Ima još mnogo vremena za pripremu. Mnogo vremena da se pripremim. Mnogo vremena…

Onda su mi odjednom ostala samo tri tjedna. Ne tri mjeseca — već tri tjedna! Nekako sam se odupirao porivu da paničarim. Naravno da sam trenirao, ali duboko u sebi znao sam da nisam dovoljno trenirao. Počela se uvlačiti uzrujanost, a ja sam stao razmišljati da sve premjestim ili potpuno otkažem. Ali kako bih to rekao svom partneru Gerardu? Ili mojem mlađem bratu Robertu koji je vjerno trenirao kako bi mogao trčati sa mnom? Tu su i deseci ljudi kojima sam s uvjerenošću rekao, pomalo preponosno: “Da, trčat ću maraton petog prosinca.” Kako ću se suočiti s njima? I kako ću se suočiti sa samim sobom?

I tako sam otkazao svoj plan otkazivanja.

Svoj posljednji dugotrajni trening istrčao sam dva tjedna prije velikog dana. Prošao sam već dvadeset kilometara i cijelim putem sam se osjećao odlično. Pouzdanje je počelo rasti. Ali znam da je moje pouzdanje pomalo i trik koji činim nad sobom. Znam da psihički i matematički postoji prilična razlika između dvadeset kilometara i četrdeset i dva kilometra. Također znam da su prva tri mjeseca mojega treninga prošla bolje od posljednja tri.

Isprva je bilo oduševljenja i uzbuđenja zbog postizanja cilja. Nisam bio niti odvraćen niti obeshrabren zadirkivanjem nekih prijatelja koji su sumnjali u mene. Sjećam se, primjerice, kada sam prvi put rekao za maraton svojem najboljem prijatelju Nathanu, da mi je odgovorio: “Imaš krizu sredovječnih godina, a kad muškarci imaju krizu sredovječnih godina, onda kupe Harley-Davidson ili trče maraton.”

Njegove riječi odbacivanja samo su još više utvrdile moju odlučnost.

Prva tri mjeseca treniranja bila su za mene ponosno i uzbudljivo vrijeme. Moja pluća i noge su ubrzano jačali. Vrijeme je bilo sve kraće, a udaljenost sve veća. Moja prva utrka, pripremni polumaraton, prošao je zaista dobro.

Zapravo, mislim da je prošao predobro. Kad gledam u prošlost, sada znam da me je gurnuo u udobni mir. Počeo sam razmišljati i govoriti zaista glupe stvari poput: “Osjećam se odlično; mogao bih trčati četverosatni maraton već sutra.” Pogrešno sam pretpostavio da će maraton biti dvostruko teži od polumaratona.

To je bila pogreška zbog koje sam uskoro požalio.

I tako se moj režim treniranja posljednja tri mjeseca ublažio. Trčao sam nešto manje i nešto sporije. Zavaravao sam se da sam spremniji nego što sam bio. Preskočio sam duga trčanja i sprintove. Više puta sam ostao u krevetu, ispod toplih pokrivača, radije nego da krenem na svoj jutarnji trening. Postao sam inertan. Dopustio sam da me jučerašnji uspjeh uljuljka u lažan osjećaj sigurnosti u vezi s današnjom spremnosti.

I dok si trepnuo okom, ostalo je još samo tri tjedna do utrke. Nazvao sam iskusnog mjesnog trkača da ga upitam koliko bi mi vremena trebao trajati maraton. Nije bio zadivljen mojim nadobudnim procjenama. Rekao je zloslutno: “Cilj tvojeg prvog maratona je samo da ga dovršiš.”

Progutao sam slinu: “Samo da ga dovršim?”

“Da, samo da ga dovršiš.”

Zahvalio sam mu i zaklopio slušalicu. Njegove riječi ostale su visjeti u zraku poput groznog mirisa.

Stvarnost me je ubrzano počela preplavljivati. Razgovarao sam s ostalim trkačima. Svi su dali slične odgovore: “Stvarno ne možeš znati što će ti se dogoditi s tijelom na dvadesetoj milji”, upozorio me Tony. „Kumulativna trauma od 42,195 kilometara nije šala”, dodao je Tim. Podsjetili su me da je prema legendi ta udaljenost ubila grčkog vojnika Fidipida nakon što je donio dobre vijesti da su Grci pobijedili Perzijance na Maratonskom polju.

O-ou.

Teško sam progutao slinu i uputio se na autobus. Došao je taj dan. Sjedim u tišini većinu vremena dok autobus putuje 42,195 kilometra dalje od hotela. Pet je sati ujutro. Protekle noći sam spavao možda samo četiri sata, okrećući se i vrpoljeći. Dok je autobus vozio autoputom, Gerard je stalno govorio kako putujemo daleko i brzo. Ja sam samo šutio.

Našao sam se okružen tisućama drugih trkača i bilo je manje od minute do početka. Tada sam savršeno, ali prekasno shvatio da promatranje ne može nadoknaditi manjak temeljite pripreme.

Na zvuk trube tisuće trkača su se počeli kretati poput migrirajućih divljih životinja s afričkih prašnjavih ravnica. Tisuće se kreću kao jedan. Pritisnuo sam gumb “start” na svom satu, duboko udahnuo i započeo svoj put prema hotelu.

Na moje ugodno iznenađenje, prva polovica utrke jednostavno je proletjela. Osjećao sam se ugodno, čak izvrsno.

Vrijeme trčanja je bilo odlično, iako ne vrhunsko. Učinilo mi se da će moj prvi maraton proći izvrsno.

A tada se nešto počelo događati. Upravo prije šesnaeste milje moje su noge poprimile potpuno luciferski duh. Bila je to potpuna pobuna jer su noge protiv moje volje prestale trčati. Odjednom sam jednostavno stajao nasred ceste, dok su trkači u desecima strujali pored mene. Rastezao sam svoje lisne mišiće i pokušavao trčati. Ništa. Pokušavao sam hodati. Jedva se nešto događalo.

A onda su došli grčevi i bolovi. Mogao sam osjetiti kako mi maraton izmiče. U užasu sam shvatio da se nalazim na udaljenosti od svega petnaest kilometara od hotela. Hodao sam šepajući sljedećih sat vremena, većinom zato što nisam znao što bih drugo radio. Trkači su nastavljali strujiti pored mene u stotinama. Ponovno sam pokušao trčati. I dalje se ništa nije događalo.

Zato sam hodao i drhtao. Sve o čemu sam mogao razmišljati su moja tri mjeseca uglavnom bezbrižne pripreme. Korio sam sâm sebe zbog toga što nisam održao istu razinu discipline i oduševljenja s kojom sam započeo svoje treninge. Odmah sam počeo uviđati duhovne implikacije. Zapravo, to je jedino o čemu sam mogao razmišljati. Sa svakim teškim korakom pitao sam se jesam li se jednako tako prevario u vezi sa svojim duhovnim stanjem i pripremljenosti. Činilo mi se gotovo kao da se sve ovo dogodilo samo zato da bih imao nekoliko sati da zaista nesmetano preispitam svoje duhovno stanje.

Od trenutka kad mi je ta misao došla na um, nisam je se mogao otresti.

Nema zamjene za pripremu. Jedno je biti viđen na početnoj crti maratona; potpuno drugo je biti viđen na završnoj crti. Pobjednik se rađa većinom u samoći. To se događa na dugim usamljenim trčanjima, u rana jutra, za vrijeme umarajućih treninga i drhtanja u ledenoj kupki (bez šale!).

Kada je riječ o trčanju maratona, slika je jedno, ali stvarnost je potpuno nešto drugo.

Tako je i s kršćanstvom.

Govoreći o književnicima i farizejima, Isus je rekao da — iako su htjeli da ih ljudi vide kao pravedne (Matej 6,5; 23,5) — zapravo su bili “puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža” (Matej 23,27). Tada je dodao: “Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti” (redak 28). Suprotno tome, psalmist je govorio o iskrenom srcu i mudrosti u dubini duše (Psalam 51,6).

Farizejima je bila bitna samo slika. Međutim, Bog se ponajprije zanima za bît. Riječ je o razlici između vanjštine i unutrašnjosti. Govoreći o vjeri, vanjština je laka i u usporedbi s tim beznačajna. Unutrašnjost — istinska religija srca — to je ono što doista vrijedi. Temeljita i preobražavajuća promjena unutrašnjosti uvijek će proizvesti odgovarajući učinak na vanjštinu. Obrnuto pak nije moguće.

Duhovno zdravlje i pripremljenost zadobiva se većinom u samoći. Pojedinačna duša sama s Bogom — “Priprema je osobna stvar.” (Ellen G. White, Velika borba, str. 387). U samoći i tišini pronalazi se i njeguje stvarna religija. Junaci posljednjih dana, poput maratonaca, ne pojavljuju se niotkuda. Potrebno je vrijeme i predanost prije nego se nađu u središtu pozornosti. Potrebna im je osobna priprema.

Da, jedva sam završio, ali moj maraton je postao puno više od osobne fizičke pripreme. Pokazao se važnijim od razrađenih lisnih mišića i sniženog indeksa tjelesne mase. Otvorio je prozor u moju dušu. To je bio poziv na osobnu vjernost i osobno probuđenje — sâm, u unutrašnjosti bića, u tajnosti srca. To je bio poziv na molitvu koja nije užurbana, poziv na prestanak odlaganja proučavanja Biblije i na neprijetvornu službu. Bio je to poziv na korjenito samoispitivanje i temeljitu duhovnu inventuru.

Jesam li onaj tko mislim da jesam? Jesi li ti?

Jesam li spreman trčati ovu utrku? Jesi li ti?

Zavaravam li samog sebe o svom vlastitom duhovnom stanju? A ti?

Ovo su ispravna pitanja. A Isus ima ispravan odgovor! “Zato i mi, opkoljeni tolikim oblakom svjedoka, odbacimo od sebe svako breme i grijeh koji lako zavodi, te ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena! Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa.” (Hebrejima 12,1.2 ) Jer, ponavljam, jedno je stati na početnu crtu maratona, a potpuno drugo je stati na završnu crtu. Nemojte biti zadovoljni samo time što izgledate kao pobjednik. Budite pobjednik!

“Pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga!” (Amos 4,12)

Pripremi se. Pripremi se. Pripremi se!

David Asscherick

U vrijeme prve kršćanske Crkve imenom Kirios koje znači Gospodin izražavala se odanost rimskom kralju. Herod Veliki, Herod Agripa I i Herod Agripa II zahtijevali su da ih ljudi nazivaju Kirios. Kršćani su se našli u velikoj nevolji pošto su tim imenom nazivali samo Isusa Krista. Mnogi su postali mučenici samo zato što su uporno tvrdili da je jedino Isus Krist pravi Gospodin.

Rani su kršćani ubrzo proširili taj naziv govoreći da je Isus Krist “Gospodin svima”. Ova odvažna tvrdnja ubrzo je postala oduševljena ispovijed kršćana posvuda. U svom značajnom govoru pred Kornelijem Petar je izjavio: “Bog ne gleda, tko je tko. Nego u svakom narodu onaj, koji se boji njega i čini pravdu, mio je njemu… Po Isusu Kristu, ovaj je Gospodin svima.” (Djela 10,34-36)

Apostol Pavao se pozvao na Kristovo gospodstvo da bi hrabro napao čovjekovu sklonost da ljude dijeli u dva suprotna tabora. On vjernike podsjeća da “nema razlike među Židovom i Grkom; jer je isti Gospodin sviju, bogat za sve, koji ga zazivaju.” (Rimljanima 10,12)

Čitava Božja obitelj na Zemlji ujedinjena je pod zaštitom Njegovog gospodstva. Besplatna ponuda spasenja nadohvat je ruke svih rasa, staleža i nacionalnosti. Ovo opće priznanje obuhvaća i spremnost da slijedimo Isusa i da budemo poslušni Njegovim zahtjevima (Ivan 14,21). Sveti Augustin, biskup grada Hipona, mudro je primijetio: “Isus Krist biti će Gospodin svega ili uopće neće biti Gospodin.” U gospodstvu Isusa Krista nema polovičnosti.

George W. Brown

Kršćani često nevjernicima predstavljaju evanđelje koristeći strategije koje oponašaju sekularni svijet. Usvajaju trendove, stilove i ponašanja, pa u njih onda upakiraju biblijske istine kako bi odgovarale pravilima kulture.

To nije posvema loše, ponekad je čak i nužno, za napredak evanđelja, no kulturalni ustupci mogu postati idolizirani pa kršćanstvo gubi svoju jedinstvenost. Međutim, u srži naše vjere nalaze se jedinstvene odlike. Evo pet kršćanskih odlika koje su trajno i radikalno protivne kulturi:

STRPLJIVOST
„Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljivošću“ (Rimljanima 8,25 – Biblija, Šarić).

U svijetu koji je opsjednut trenutnim podacima, brzim dopunama vijesti, viralnim širenjem informacija i stalnim kretanjem, postalo je sve teže čekati ili jednostavno mirovati. Strpljenje je protukulturni čin povjerenja u Boga i prihvaćanja činjenice kako su neke stvari izvan naše kontrole.

U društvu koje vrednuje neprestani rad, učinkovitost, akciju i interakciju, a podcjenjuje odmor, tišinu i mir, može biti vrlo teško odvojiti se od svega.

Isključivanje, odmaranje, čekanje i slušanje onoga što Bog govori vrlo je neočekivano i radikalno postignuće.

KROTKOST
„Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju” (Matej 5,5).

Živimo u bučnoj kulturi koja nagrađuje najglasnije, najnakićenije i najupadljivije. Dreka, svađanje, vikanje i bučno ometanje postali su novo pravilo.

Čak se i kršćanska poruka opredijelila za svađajuće frakcije koje se bore kako bi postale najmoćnije, najutjecajnije i najvidljivije, no ovakvim procesom zapravo dokazuju kako su samo obična ili prosječna varijacija svijeta koji ih okružuje. Senzacionalizam je način na koji naše društvo prodaje, oglašava i komunicira u okruženju koje uvažava samo slavu, priznanje i pozornost.

No, poniznost nije slabost, već zapravo jedinstven izvor snage koji omogućuje ljudima da ne postanu skloni populističkoj mržnji, općem bijesu, bezočnom pretjerivanju, neracionalnom strahu, suludom nasilju, bezobzirnoj propagandi, rasističkoj retorici i sustavnoj nepravdi.

Kada smo blagi i tihi u pobješnjeloj civilizaciji, koja je brza da osudi, optuži, ustraši i razori, tada se možemo usredotočiti na Boga. Krotkost se dokazuje djelovanjem i služenjem bez traženja osobnog priznanja, uz istodobno proslavljanje Boga, te na taj način postaje dubok i izvanredan čin obožavanja.

PONIZNOST
„Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen” (Luka 14,11).

Tehnologija i društveni mediji omogućili su nam prikazivanje uljepšane slike o sebi koja se sastoji od uređenih fotografi ja, savršenih navoda, zanimljivih doživljaja i samouvjerenih postova.

Stalno nam se govori kako trebamo biti potpuno otvoreni i ne sramiti se svojeg ponašanja i svojih uvjerenja. No, lako je biti sebičan i drzak u političkim pogledima, teološkim stavovima, vjerskim predajama i društvenim svjetonazorima.

Vrlo rijetko nas uče pozornom slušanju, sustavnom učenju, ljubaznom razgovoru, iskrenom ispričavanju ili priznavanju da smo u krivu. Priznati vlastite pogreške, prihvatiti vlastita ograničenja i ponizno živjeti zahtijeva iznimnu samokontrolu i hrabrost.

Poniznost ostaje izvanredna odlika u kulturi koja poštuje slavu i neprestano naglašava vrijednost uzdizanja vlastitog ega.

NADA
„A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga” (Rimljanima 15,13).

Nakon što su uništeni naši odnosi, zajednica nas povrijedila, ustanove nas izdale, organizacije izmanipulirale, vlade razočarale, a religije oštetile, teško je ne biti ciničan i pesimističan prema doslovno svemu.

No, za one koji imaju nadu nadahnutu Isusom postoji osjećaj smisla, namjere i optimizma u odnosu na život. Ova nada, unatoč kaosu nestalnog svijeta koji nas okružuje, usidrit će nas u Kristu, omogućujući nam sigurnu plovidbu kroz život ispunjen nesigurnošću.

VJERA
„Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Hebrejima 11,1).

U beskrajno složenom svijetu punom različitih pogleda teško je vjerovati u bilo što, stoga se ljudi sve rjeđe odlučuju na snažno povjerenje u neku osobu, stvar, zamisao ili filozofiju.

Vjera ne znači odsutnost dvojbe, tajnovitosti ili složenosti, već dopuštanje povjerenja u nešto, povjerenje u odnos s nekim. Već je dovoljno značajno svoje povjerenje i nadu polagati u nešto, no imati vjeru u nevidljivog, nemjerljivog, nadnaravnog Boga jest čin koji je u najvećoj mjeri protivan kulturi.

Stephen Mattson

Matejeva ukupna slika Ivanove odjeće i onoga čime se hranio odiše jednostavnošću. Njegov način života je u velikoj suglasnosti s njegovim propovijedanjem i porukom o pokajanju.

Iako je Krstiteljev način života vjerojatno bio jednostavan, njegova vijest je istovremeno i složena i duboka. Na prvom mjestu i prije svega Ivanova vijest je poziv na pokajanje (Matej 3,2). Baš taj poziv ponovo postavlja Ivana u liniju s prorokom Ilijom, čija se služba koncentrirala oko njegovog sukoba s Ahabom, Izabelom i otpalim svećenstvom, kada je pozivao i Izrael i njegove vođe da se pokaju od onoga što rade.

Grčka riječ za pokajanje može se prevesti u smislu “predomisliti se” ili “promijeniti svoj način razmišljanja”. Međutim, u Ivanovim mislima, kao i u cijelom Novom zavjetu generalno, pokajanje podrazumijeva ne samo promjenu misli nego i promjenu života. Zahvaljujući tome, Ivan od svojih slušalaca traži da “rode rod dostojan pokajanja” (Matej 3,8). Mentalna osvjedočenja o tome što je pravo nisu dovoljna. Ivan poziva na promjenu u usmjerenju cjelokupnih života svojih slušatelja, usmjerenju koje se odražava u životima koji će se živjeti u skladu s Božjim načelima.

Drugi element u Krstiteljevom propovijedanju je izjava da “se približi kraljevstvo nebesko” (Matej 3,2). Ta najava podrazumijeva da je ispunjenje proročanstva na pragu, da će se Bog još jednom otkriti kao Kralj Izraela, kako su to pretkazali proroci. U tom trenutku je došao kraj jedne ere, jednog doba, a druga će uskoro početi. Nebesko kraljevstvo će uskoro probiti zemaljske sfere; Narodi na Zemlji uskoro će biti suočeni s Božjim spasenjem i sudom.

Nažalost, kako Ivan vidi — Hebreji i njihove vođe ne razumiju ni dubinu traženog pokajanja niti značenje traženog roda. Oni su pogrešno shvatili uvjete spasenja. Ubrajati se u djecu Abrahamovu neće biti dovoljno za prolazak kroz predstojeći sud (Matej 3,9). Za mnoge Hebreje je bilo nezamislivo da potomci velikog patrijarha budu izuzeti od Božjih blagoslova.

Hebreji nisu jedini koji su primili tu misao. Mnogi kršćani u svojim različitim denominacijama bavili su se sličnim mislima. Međutim, svako takvo razmišljanje je varljivo. Bog nije zavisio od Abrahamovih potomaka po pitanju ostvarenja svojih namjera u Ivanovo vrijeme, niti On u danas zavisi od bilo koje određene grupe. Ono što je pred Bogom vrijedno, je, po Ivanovim riječima, srce koje se kaje i život obilježen rađanjem zdravog roda.

George Knight

Jednom sam prilikom zanemario njegovo upozorenje. Moji prijatelji i ja, bez mnogo premišljanja smo okrenuli čamac prema izlazu iz zaljeva, i uputili se prema otvorenom moru. Nismo bili spremni za susret s valovima koji su se počeli dizati. U nastojanju da izađemo iz zaklona, zabijali smo se u vodene gromade kao neznalice i ubrzo je u naš mali čamac počela ulaziti voda. Već sam mogao primjetiti užas na licima mojih prijatelja dok sam se trudio okrenuti barku prema zaljevu. Voda nas je toliko otežala da je malo kormilo jedva odgovaralo na moja nastojanja. Svatko je dohvatio bilo što čime je mogao izbacivati vodu. Ali sve je to izgledalo kao da smo pokušavali kadu punu vode isprazniti s žličicom za kavu!

Kada sam uspio usmjeriti čamac prema zaljevu, okrenuo sam se i povikao jednom od njih: “Izvuci čep!” Gotovo sva plovila te veličine imaju začepljen otvor na stražnjem dijelu kroz koji se ispušta voda kada su na suhom.

Prijatelj me je pogledao s nevjericom i upitao: “Što da učinim?” Ponovno sam povikao: “Izvuci taj čep! Izvuci ga!”

“Gotovo smo potonuli, a ti želiš da izvučem čep?!”

“Vjeruj mi! Samo uradi kako sam ti rekao!”

Trebalo mu je malo vremena dok je u dubokoj vodi pronašao čep, a onda je opet pogledao u mene: “Jesi li siguran da to trebam učiniti?” Kimnuo sam glavom. Čim je izvukao čep, dodao sam gas. Kako smo ubrzavali, voda je sve brže otjecala kroz rupu na čamcu. Uskoro smo bili na sigurnom.

Kada voda počne nadirati u vaš čamac, nemojte pokušavati isprazniti ga s žličicom. Najbolje je da odlučno izvučete čep i dodate gas. Ako se zauzmemo oko onoga što nam je Isus rekao da trebamo činiti, vidjet ćemo kako mnoge naše nevolje automatski nestaju. Mnogi se žale da im je teško održati se nakon što su odlučili živjeti prema Kristovim načelima. U početku sve ide dobro, proučavaju Bibliju, mole se i vole činiti dobro. A kad naiđe neki teži problem ili ih nešto privuče da griješe, postaju ravnodušni prema kršćanstvu i počnu živjeti kao i prije. Međutim, mi se moramo oduprijeti slastima, kušnjama i strahovima koje muče nekršćane. Isus je rekao da mi moramo do kraja ostati i živjeti u grešnom svijetu. Ali to ne znači da grešni svijet mora živjeti u nama! To je kao s čamcem. Za čamac je normalno da bude na vodi. Ali problem nastaje kad se voda pojavi u čamcu. To se događa svakome tko polovična srca slijedi biblijska načela. Ako želimo biti kršćani, onda BUDIMO kršćani. Bog je rekao: “Tražit ćete me i naći me, jer ćete me tražiti SVIM SRCEM svojim.”

Mi ne možemo pristupiti zajedništvu s Bogom želeći da vršimo pokus, govoreći: “Pitam se kako to izgleda”, ili “Idem probati na kratko”. Kada se odlučimo predati Kristu, onda to mora biti cijelim srcem. Kada je David izišao pred Golijata, on nije išao probati može li potući diva. Biblija kaže da je Golijat HODAO prema Davidu, ali da je vjerni David POTRČAO prema Golijatu. Tako i mi moramo vjerovati cijelim srcem da ćemo uz Božju pomoć moći izvršiti ono što se od nas kao kršćana traži. Isus je rekao da nitko ne stavlja ruke na plug da ore, a da pogled upire iza sebe. Nemojmo čeznuti za starim, grešnim načinom života; Bog nam je obećao nešto bolje.

Ponekad, kad radim s ljudima koji žele ostaviti pušenje ili alkohol, čujem ih gdje kažu: “Ne mogu više. Moram uzeti cigaretu.” Zato im postavim pitanje: “Što mislite, koliko dugo biste izdržali bez duhana kada bi vam netko prislonio cijev pištolja uz čelo i zaprijetio da će okinuti ako zapalite cigaretu?” Oni obično promisle za trenutak, a onda odgovore: “Mislim da bih mogao zauvijek ostaviti duhan.”

U čemu je razlika? Čovjek pod prijetnjom je snažno motiviran da se oslobodi ovisnosti kada shvati da mu život ovisi o njegovom izboru. Jesmo li svjesni da nas Biblija odavno upozorava upravo na tu činjenicu? Naš život ovisi o našem izboru. Što treba biti jača motivacija da cijelim srcem odbacimo isprazan život i prigrlimo istinu o Bogu? Ne smijemo nikako zaboraviti da se u borbi protiv zla radi o pitanjima života i smrti. Zato izvucimo čep, krenimo punim gasom prema Isusu i oslobodimo srce tereta koji nas vuče na dno!

Doug Batchelor

“Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu, i tu se nastane. Jedan drugome reče: ‘Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!’ Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: ‘Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!’ Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jahve reče. ‘Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.’ Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji.” Postanak 11,1-9

Babilonski toranj
Priča o babilonskom tornju odavno je ušla u poslovično znanje. Ipak, koliko god da je poznata, ona i dalje šokira svakog pozornijeg čitatelja. S jedne strane imamo, reklo bi se, hvalevrijedan pokušaj čovječanstva da očuva svoje jedinstvo, a time i svoje ime. S druge pak strane imamo Boga Jahvu kojemu takvo jedinstvo stvara problem zbog moći koju bi čovječanstvo postiglo te izaziva zbrku među jezicima i time lucidno i učinkovito razbija njihovo jedinstvo. Pisac tako prvu zabilježenu priču o pokušaju ujedinjavanja čovječanstva završava ironičnom igrom riječi kojom Babilon (akadski bab ili – “vrata bogova”) sada vuče svoju etimologiju iz hebrejskog balal – “zbrka”.

Otkuda tako negativan stav prema pokušaju ujedinjavanja čovječanstva? Držim da ovdje nije problem jedinstvo kao takvo, nego je na udaru vrsta jedinstva. Babilonsko jedinstvo je totalitarno, opresivno, koje opstaje samo ukoliko postoji uniformnost. Drugim riječima, jedinstvo se može postići samo ako smo isti. Bog na ovome mjestu razotkriva uniformnost kao lažni sustav jedinstva u kojemu se guši svaka raznolikost. Onog trenutka kada raznolikost postane odviše izraženom i kada je sustav više ne može izbrisati, uniformno se jedinstvo raspada. Da je samo neznatna manjina graditelja babilonskog tornja počela govoriti drugim jezikom, oni bi bili ušutkani, prognani ili smaknuti. Ali Jahve je učinio da pojava drugih jezika postane univerzalnom i više nije bilo mehanizma koji bi to spriječio. Veličanstveni je zigurat ostao nedovršen; na mjestu tornja pompoznog sumerskog naziva Etemenanki, ‘zgrada temeljnog postolja neba i zemlje’, danas se nalazi jama duboka onoliko koliko je zgrada bila visoka (tridesetak metara).

Uniformnost i jedinstvo
Stoljeća ljudske povijesti donijela su nam ponovne pokušaje ostvarenja uniformnosti koja se mnogima činila jedinim načinom za ostvarenje jedinstva, pojma koja se neumorno ponavlja već tisućljećima. Svaka istinska raznolikost sustavno se briše, a pod šešir neke apstraktne imenice (“proleter”, “Nijemac”) stavljaju se glave svih mogućih veličina i oblika (a režu se one glave koje nikako ne mogu stati pod taj šešir). Iako se ideja, površno gledano, može činiti humanom, u biti se radi o opresivnom sustavu u kojemu nijedan pojedinac ili skupina na kraju nije zadovoljna.

Koji je zapravo problem uniformnosti? Uniformizam je sustav koji nastaje u kontekstu otvorenog ili prikrivenog sukoba među pojedincima i skupinama. Poradi sprečavanja sukoba između gospodara i roba, stvara se neka apstraktna ideologija, najčešće negativna, zasnovana na strašenju lošim posljedicama neuspjeha uniformnosti (nestanak nacije, gubitak radničkih prava itd.). Tako je i ideologija robovlasničkog Babilona bila zastrašivanje posljedicama: ako se rasprše po svijetu, odnosno ako se ne očuva uniformno jedinstvo, ljudi će izgubiti svoje ime, što znači da će biti vječno izbrisani iz sjećanja kao da nikada nisu ni postojali. Dakako, to podrazumijeva i silu mača, kao i monarha koji jamči očuvanje jedinstva: u Babilonu je to Nimrod, “prvi velmoža na zemlji” (Postanak 10,8-10). Ta ideologija može djelovati vrlo uvjerljivo s provjerljivim posljedicama (doista je i došlo do raspršivanja), ali je zapravo puka besmislica: zar je čovječanstvo nestalo time što se raselilo po cijelome svijetu? Ironija je u tome što su graditelji zauvijek sačuvali svoje ime, ali ono više nema nikakve veze s njihovim navodnim božanskim statusom, nego s potpunom zbrkom.

Jedinstvo i raznolikost
Sve u svemu, jedinstvo graditelja babilonskog tornja bilo je uniformno i time osuđeno na propast, jer se u živome svijetu ni na koji način ne može spriječiti pojava raznolikosti. Čim je te uniformnosti nestalo, babilonski se graditelji razilaze i tako pokazuju da među njima nikada nije ni bilo nikakve unutarnje kohezije. Ali sve ovo što je dosad rečeno, već je odavno postalo općim mjestom suvremene filozofije koja je na pitanje o rješenju društvenih sukoba dala dva moguća odgovora, oba uobličena u XIX. stoljeću. S jedne je strane Marx zastupao tezu da će se sukobi riješiti tako što će robovi (proleteri) društvenom revolucijom ukinuti kapitalizam, a time i svaku društvenu neravnopravnost te stvoriti idealno društvo jednakih. Nama je danas nakon velikog komunističkog eksperimenta XX. stoljeća sasvim jasan neuspjeh ove koncepcije.

S druge strane, koju zastupaju Nietzsche i suvremena postmoderna filozofija, sukob među pojedincima i skupinama promatra se kao nerješiv. Gušenje raznolikosti je nemoguće (barem ne konstantno), ali gdje god imamo različitosti, imamo i sukobe, glasio bi sažetak cjelokupne današnje filozofije. Što na ovo može reći kršćanska misao?

Biblija i raznolikost
U tekstu o gradnji babilonskog tornja vidimo da je osobno Bog bio taj koji je potaknuo pojavu raznolikosti. U novozavjetnom opisu silaska Svetoga Duha na Pedesetnicu (Djela 2,1-14) neki komentatori s pravom vide događaj koji aludira na priču o babilonskom tornju. Ovdje također imamo pojavu raznolikosti – i to opet govorenje različitim jezicima – koju uzrokuje sam Bog, čime započinje rasijavanje prve kršćanske Crkve po svijetu. Ali time nije izgubljeno organsko jedinstvo Crkve; naprotiv, ona doživljava svoj izuzetni razvitak i dinamičnu preobrazbu iz lokalne židovske sljedbe do velike svjetske zajednice. Jedinstvo rane Crkve možemo nazvati jedinstvom u raznolikosti ili organskim, živim jedinstvom. U takvome jedinstvu jedan se otvara prema drugome u zajedništvu tako što sam postaje drugi: zato i apostoli, nošeni Svetim Duhom, progovaraju drugim jezicima, jezikom drugih.

Kontekst takvog zajedništva – i tu je ključni doprinos kršćanstva – nikako ne može biti sukob gospodara i roba. Punih osamnaest stoljeća prije Nietzschea, koji je smatrao da je sukob između gospodara i roba nužan, i Marxa, koji je držao da će sukob prestati onda kada rob (proleter) pobijedi gospodare (kapitaliste), Isus je naznačio potpuno drugačiji pogled na taj sukob. Prema opisu Evanđelja po Ivanu (13,1-20), Isus na posljednjoj večeri, protivno tadašnjem običajnom pravu, pere noge svojim učenicima i time riječima i djelima pokazuje da će sukob gospodara i roba prestati samo onda kada se gospodar dragovoljno spusti na razinu roba. Isus, kao apsolutni Gospodar, odricanjem od svojega gospodstva prekinuo je sukob gospodara i roba, obesmislivši samu tradicionalnu ideju gospodarenja (gdje rob služi gospodaru) uvođenjem nove koncepcije gospodara, gospodarasluge, dakle onoga tko gospodari služenjem i služi gospodarenjem.

Tamo gdje ne postoji strah od gospodarenja, nema ni istinskog razloga za sukob. Suvremena je svjetovna misao definitivno zastranila idejom da raznolikost nužno stvara sukob. I apostolska Crkva, poput babilonskih graditelja, raspršila se po svijetu, ali su rani kršćani sačuvali veze međusobnog bratstva i uzajamnog služenja. Tek kada je u kasnijoj povijesti došlo do prekida ovih veza, kršćanstvo se bolno rascijepilo, što nikako neće moći zacijeliti nekakvom novom uniformnošću.

Zaključak
Priznajem da smo gotovo preletjeli preko brojnih pitanja koja bi iziskivala mnogo detaljniju raspravu. Glavna nit vodilja jest da nam je jedinstvo i potrebno i moguće, ali ne uniformno jedinstvo koje guši raznolikost, nego ono koje ga potiče i čuva. Brojne su implikacije ovakvog gledišta i kada se radi o Crkvi i o međucrkvenim/međureligijskim odnosima sve do globalnih odnosa među narodima, posebice u vrijeme projekta globalizacije koji sve otvorenije naginje ideji uniformnosti. Ideja uniformnosti vrlo je stara, skupa i opasna obmana. Ideja jedinstva u raznolikosti nema toliko brojne povijesne primjere na svojoj strani – možda tek kratku povijest ranog apostolskog kršćanstva. Pred nama je zadaća ne samo da očuvamo razlike, nego i da prihvaćanjem različitosti prekinemo sukobe i ostvarimo istinski sklad koji prije svega mora biti vidljiv u Crkvi utemeljenoj na Kristu Gospodaru – Sluzi.

Željko Porobija