Ali što u tome ima loše? Tko još obraća pozornost na takvo što? Kada se između nekoliko čistijih viceva progura i poneka prostota svi se dobro nasmiju, zar ne? Osim toga, “masni” vicevi i nepristojne riječi obično potaknu živost kada razgovor u društvu postane dosadan. A što se tiče psovki – pa tko je normalan ako ne psuje.

Međutim, naša se nacija većinom deklarirala kao kršćanska. Kao takvi mi bismo sve trebali provjeravati prema mjerilu Svetoga pisma, prema onim vječnim riječima “Tako kaže Jahve, Bog tvoj”. Dakle, što Biblija kaže o riječima koje izlaze na naša usta; točnije, što Sveti Duh misli o prostim i grubim riječima?

U najraširenijemu prijevodu Novoga zavjeta u našoj zemlji stoji redak iz poslanice Efežanima: “A bludnost i svaka vrsta nečistoće ili požude neka se i ne spominje među vama, kao što se pristoji svetima! Ni prostaštvo, ni ludorije, ni dvosmislene šale – što sve nije na mjestu.” Zapazimo ovdje riječi “što sve nije na mjestu”. Cijelo prethodno poglavlje te poslanice opisuje kako bismo, kao pravi kršćani, trebali slijediti i oponašati Isusa. Na primjer: “Živite dostojno poziva kojim ste pozvani… provodimo u život istinu u ljubavi… ne provodite život kako ga provode i pogani, u ispraznosti svoga mišljenja, zamračeni u svome razumu, otuđeni od Božjega života zbog neznanja koje u njima vlada i zbog okorjelosti njihova srca… Odbacite laž i govorite istinu svaki sa svojim bližnjim… Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna… Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke… Budite jedan drugomu prijazni, puni milosrđa.” Jedan od savjeta u toj poslanici kaže da pazimo na društvo ljudi koji njeguju isprazne riječi, psovke i prostote. Zašto? Jer takve riječi u našemu životu nisu na mjestu, one kod nas nemaju mjesta kao ni kod Krista. Kao Božja djeca mi moramo ostati pravedni i istiniti. Mi nemamo nikakvih interesa u grubim i nepristojnim šalama, prostačkim razgovorima i psovkama. Takva vrsta razgovora ne pomaže baš nikome, čak šteti.

Razmislite. Kada ljudi pređu granicu moralnosti i nekoga svojim riječima ponižavaju, pa i sami sebe, prizivaju li oni Boga da boravi među njima svojim Duhom i očekuju li njegov blagoslov? Odgovor je svakako – ne. Što sveto ima s nesvetim? Bog nema udjela u poslovima svojega neprijatelja i protivnika svakoga dobra. Što onda čini naš narod, takozvani kršćani, kada gorljivo i uporno izgovaraju psovke i bludne šale? I to mnoge su među takvima riječi koje do krajnjih granica omalovažavaju čak i svete stvari.

Spomenuta nas poslanica poziva da jedan drugoga u svojim razgovorima podsjećamo na Božju dobrotu i da budemo zahvalni. Kako možemo ispuniti ovaj ideal ako se bavimo ispraznim razgovorima? Zato pokušajmo oponašati Isusa i posebno u ova, za svakoga teška vremena njegovati riječi koje ohrabruju i potiču na pravedne misli, dobre misli. Dobar je početak reforme naše duhovnosti uzeti drevne mudre riječi Biblije i hraniti svoje misli dobrom hranom, da bismo imali što lijepo i reći na svoja usta prije nego kažemo nešto što nije na mjestu.

Merville Olieberg