Jeste li ikada povrijedili koga svojim nepromišljenim riječima ili postupkom? U mojim sjećanjima postoji slika koju nikako ne mogu izbrisati. Dogodilo se to jedne proljetne večeri u Houstonu, u Texasu. Moja se šestogodišnja kćerka Bonny uvijek radovala da me vidi kad bih se vraćao kući s posla.

Jednoga dana, dok sam bezbrižno ulazio autom u dvorište, ona mi je radosno potrčala u susret raširenih ruku.

Nažalost, ugledao sam je tek u trenutku kada je auto udario u njeno nježno malo tijelo. Udarac ju je odbacio nekoliko metara kroz zrak. Tijekom nekoliko sljedećih sekundi strašna su me pitanja prikovala uz sjedište: Je li moja nemarnost uništila taj dragi život? Jesam li joj prouzročio nepopravljiva tjelesna oštećenja? Kako sam mogao biti tako lud? Tako nepromišljen? Tako neodgovoran?

Na sreću, Bonny je ostala nepovrijeđena. Međutim, ja sam bio uništen, potpuno opustošen ovim nemilim iskustvom. Samooptuživanje me je izjedalo. Bio sam u stanju duboke žalosti. Moja nemarnost je ugrozila život moje jedine kćerke.

Kao kršćani, proživljujemo slične osjećaje kada je u pitanju naš odnos prema Isusu Kristu. Naš grijeh, naša buntovnost, naša nepromišljenost, stavili su ga na križ. On je umro za naše grijehe. Ne! Ne! Ne! Mnogo više od toga. On je umro za moje grijehe!

Dok gledamo na križ, trebamo potpuno shvatiti što je sve grijeh u stanju učiniti. On je uzeo najljubaznijeg Čovjeka u povijesti i podigao ga na križ.

Jedna od velikih uloga križa je da nam otvori oči za veličinu i strahotu grijeha. Kad vidimo što je sve grijeh učinio Isusu Kristu, moramo osjetiti duboku žalost zbog svojih grijeha. Prema tome, ne tugujemo samo zbog svojih grijeha već i zbog onoga što je grijeh učinio Isusu.

Kršćanstvo započinje sviješću o grijehu, ali se na tome ne zaustavlja. Najposlije, oni koji tuguju bit će utješeni, zar ne? Bog uzima najgoru građu da bi od njega načinio najbolji proizvod.

George R. Knight

Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha
Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja
Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo
Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno.

I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Isus je dospio na križ jer je hrabro stajao na strani dobra, nije pravio razlike među ljudima, već je u svima stvarao smisao za duhovne vrijednosti bezuvjetne ljubavi, optimizma, mira, vjernosti i poniznosti. Pa zašto bi onda takav Dobročinitelj zaslužio poruge, pljuvanje i napose smrt razapinjanjem? Tu nešto nije u redu. Postoji opća zbrka u takvom razmišljanju i postupanju. Događaj na križu razotkriva ljudske opačine prikrivene formalnom pobožnošću i uspostavlja točnu dijagnozu paradoksalnog stanja u kojem se čovječanstvo nalazi: “Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova.” (Ivan 3,19-20)

Koju je dakle tamu svjetlost križa odagnala? Slobodu od kojih zabluda i opasnosti je Isusova požrtvovnost omogućila? Navedimo samo nekoliko misli o slobodi od obmane i zla kojima svi pomalo robujemo, a možemo biti slobodni:

1) Isusova molitva za svoje krvnike na Golgoti, “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34) oslobađa nas od “opravdanih” osvetničkih stavova koje tako revno branimo. Isus je primjerom pokazao što znači duhovno načelo: “Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.” (Rimljanima 12,21) Treba li ovu mudrost i slobodu križa dalje tumačiti? Ona je jasno rečena i potvrđena požrtvovnim Isusovim primjerom. Valja ju samo živjeti!

2) Isusovo dostojanstvo i nevinost na križu čime prosvjetljuje nerazumne i smiruje neobuzdane ima univerzalni karakter, jer čak ni neprijatelji nisu izuzeti oslobađajućih učinaka. Utjecaj slobode je odmah počeo donositi svoj rod kad je jedan od zlikovaca koji su umirali pored Isusa pokajnički molio: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” (Luka 23,42) Poziv slobode s križa je upućen svima jer Bog “hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” (1 Timoteju 2,4)

3) Isusov križ oslobađa i od neumitnosti i prolaznosti vremena. Biblija postavlja događaj križa u središte vremena, ne kronološki, već značenjem. U povijesti čovječanstva sve je jasnije i sve ima više smisla, kada vrijeme doživljavamo u svjetlu događaja Krista. Uspostavljanje narušenog odnosa između Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja jamči svojim životom Isus na početku povijesti (Postanak 3,15). Osnovna poruka žrtvenog sustava starih Hebreja upućivala je na nevinog Jaganjca koji strada, a oslobođenje iz egipatskog sužanjstva postaje stvarna slika slobode od svake vrste ropstva.

Nakon ostvarenja vjekovnih nadanja u Kristovom životu i smrti, ustanovljen je simbolični podsjetnik na središnji događaj povijesti, slavljenje večere Gospodnje ili euharistije. Ovo podsjećanje se proteže do kraja vremena. (1 Korinćanima 11,23-26) Uistinu, prolaznost vremena nije prijetnja kada Boga prepoznajemo u povijesti i ostvarujemo odnos povjerenja u Njega.

4) Cjelokupna stvarnost poprima neki novi smisao kada Isusov život, djelo i stradanje imaju središnje mjesto u životu. Na kraju svojega eseja Is Theology Poetry? (Je li teologija poezija?) C. S. Lewis je napisao: “Vjerujem u kršćanstvo kao što vjerujem da je sunce izašlo, ne samo zato što ga vidim, već zato što pomoću njega vidim sve drugo.” (They Asked for a Paper, London: Geoffrey Bles, 1962. str. 164-165) Vjerovanje u Krista čini nas slobodnim zadržati optimizam i nadu u nesigurnom i prijetećem svijetu; ono nas čini spremnijim da se razborito i pošteno postavljamo u međuzavisnom svijetu. Vjerovanje u Krista ne postoji ukoliko se ne očituje i dokazuje pozitivnim odnosima u društvenoj zajednici koje slobodno izražavamo prema svim ljudima.

Na kraju izlaganja o teologiji i poeziji činilo se da ovaj pobožni propovjednik, C. S. Lewis nije dao izravan odgovor na pitanje. On se zanio govorom o superiornom smislu svega što nam donosi događaj Krista. Na kraju je ipak objasnio: “Ako je teologija poezija onda baš nije dobra poezija”, jer za razliku od poezije, u teologiji “cijela kozmička priča iako je puna tragičnih elemenata, na kraju nije tragedija.” (Isto.) Ovakav optimizam može ostvarivati samo istinsko oslanjanje na Boga.

Isusova smrt na križu iza koje slijedi uskrsnuće i uznesenje na nebo predivna je istina koja daje životu preglednost, orijentira nas u vremenu te nas oslobađa od pogubnih predrasuda i zaokupljenosti sobom. “Za tu slobodu Krist nas je oslobodio. Budite postojani i ne dajte se ponovo upregnuti u jaram ropstva.” (Galaćanima 5,1)

Dragutin Matak

“Zdravo, djede! Karen je ovdje!” vikala je kako bi je bolje čuo. “Sretan ti rođendan i hoću da znaš da te jako volim!”

Za trenutak nije bilo nikakvog odgovora, a onda se čulo pomalo iritantno “A tko je to?”

“Ovdje Karen! Kći tvoga sina Raya! Volim te, djede!”

Sada se djed bar malo nasmijao. Pogledao je zbunjeno u drugu unuku pokraj sebe. Nije imao pojma tko je ta nepoznata žena koja mu kaže da ga voli. Tada je Karen završila na divan način. Opet je povikala u slušalicu:

“Pa, djede, u stvari je na tvoj rođendan najvažnije to što te Isus voli!”

“E, NJEGA znam!” odgovorio je sigurno starac.

Uvijek me dirne sjećanje na taj neobičan razgovor između Karen i njenoga djeda. Njegova je životna suputnica, baka Ana, odavno umrla. On više nije poznavao svoga sina i svoje unuke. Ali je postojao još uvijek jedan prijatelj koji je kroza sve to prolazio s njim – Isus Krist.

Žalosno je što mnogi od nas pokušavaju živjeti bez toga životnog suputnika koji nikada ne ostavlja svoje prijatelje. Možda ste i vi među njima? Ali kad vam je najteže sjetite se da ne morate ići sami. Vama pripada obećanje iz Biblije: “Sigurno te neću ostaviti, nipošto te neću zapustiti. ” (Hebrejima 13:5) Ljubav koja nas ne napušta čak ni u dubokoj starosti je upravo ono što vam je bilo potrebno cijeloga života i za čime ste bezuspješno tragali dok ste išli iz veze u vezu. Ali ta potraga završava kada se sprijateljite i život posvetite Isusu.

Neki vas ljudi ostavljaju po svome izboru. Bilo da se vi promijenite ili do promjene dođe kod njih, oni odlaze. Takvo se što nikada ne može dogoditi s Kristom. On se ne mijenja. Piše: “Isus Krist isti je jučer i danas i zauvijek će biti isti.” (Hebrejima ) To je bilo ono što je znao i djed moje žene. Za njega je Isus bio blizak prijatelj kada je pošao u školu, zatim kada je zasnovao svoju obitelj, kada je podigao kuću, kada je bio bolestan, kada je izgubio svoju ženu, pa i kada mu je mrak počeo pokrivati razum. Isus ga je volio i on je znao da ništa ne može učiniti čime bi to promijenio.

Ima, naravno, i onih koji bi odlučili da vas nikada neće napustiti, ali jednoga dana oni više neće biti kraj vas. Ja sam sahranio svojega oca. Gotovo sam izgubio svoju ženu u nesreći. Oni rijetki koji nas ne žele ostaviti ipak jednom umru. Ali zato što je Isus nadvladao smrt vi ga nikada ne možete izgubiti. On neće umrijeti kraj vas, neće tražiti raskid odnosa i neće promijeniti mišljenje o vama.

Dokaz svemu tome jeste križ. Krist je prihvatio umrijeti kao čovjek koji biva osuđen i pogubljen nadnaravnom kaznom za vaše grijehe. Ako vas je ikada imao priliku odbaciti to je bilo onda kada je iz ljubavi prema vama trebao podnijeti vaš pakao na tom križu. Ali je ipak odlučio ići do kraja s vama. Pružio vam je priliku da mu predate život, pokažete svoje povjerenje u njega i dovijeka ostanete u njegovoj ljubavi.

Toliko je u vašemu životu bilo nepotrebne usamljenosti. I to zato što nikada niste otpočeli blizak osobni odnos s onim tko vas nikada neće ostaviti. Zar vam nije dosta dana provedenih bez njega? Ovo bi mogla biti nova prilika, samo ako mu se obratite i izrazite svoje povjerenje u njega i ono što je učinio za vas na križu.

Predugo je vaše srce tražilo pravoga suputnika, kojega ćete dobro poznavati čak i onda kada sve druge zaboravite. Trebate nekoga tko će s vama poći i u vječnost. Ime mu je Isus. I on upravo čeka na vas.

Ron Hutchcraft

Nema mnogo prijepora, ni u prošlosti ni sada, o tome je li povijesna osoba po imenu Isus bila osuđena i razapeta.

Teži dio za razumijevanje jest uskrsnuće: tvrdnja da je Isus iz Nazareta, koji je umro u petak poslijepodne, ustao iz mrtvih u nedjelju ujutro. S tim pitanjem bore se mnogi ljudi. Uostalom, raspeće Židova u Judeji bila je uobičajena pojava. Ali da je Židov ustao iz mrtvih nakon raspeća? To je sasvim drugo pitanje.

Ipak, bez vjere u uskrslog Isusa, kršćanska vjera ne bi postojala. Pavao je napisao: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1. Korinćanima 15,14.19) Isusova smrt morala je biti praćena Njegovim uskrsnućem zato što u Njegovom uskrsnuću počiva sigurnost našeg uskrsnuća.

Kada govorimo o Isusovom uskrsnuću, imamo dvije mogućnosti. Prva je da promatramo ovaj izvještaj kao sentimentalnu propagandu napisanu od strane nekoliko usamljenih Isusovih sljedbenika u želji da očuvaju sjećanje na Njega, kao što mi pokušavamo održati sjećanje na neku poznatu osobu nakon smrti. Druga mogućnost, kada govorimo o izvještaju o uskrsnuću, jest da ga prihvatimo doslovno, kao izvještaj napisan iz prve ruke o izuzetnom događaju koji se odnosi na svako ljudsko biće koje je ikad živjelo.

Andy Nash

A kao rezultat svega ovoga, mi gledamo križ kao vrhunac fizičke patnje, zar ne? Najzad, to je bio zaista smrtni bol izazvan barbarskim načinom mučenja, koji je učinio da život isteče iz Isusa, šapućemo dok stojimo u nekoj tihoj umjetničkoj galeriji i zurimo u umjetnički prikaz raspeća u ulju. Međutim, do ovog zaključka dolazimo samo ako smo požurili na Golgotu, a propustili da se prvo zadržimo u Getsemaniu. Jer, ako je Golgota prikaz ljudskog bola, onda je bilo mučenika koji su propatili još više nego Isus na Golgoti. Bilo je oboljelih od raka koji su provodili dane i tjedne u nadljudskom bolu.

Sjećam se kako sam stajao pored kreveta čovjeka koji mi je cijelog života bio prijatelj, i koji se do kraja borio protiv opakog raka. Ono što je do kraja ostalo uz njega bila je kutija sa morfijem koji je ističući kap po kap, bio posljednji ljudski znanstveni napor da se umanje patnje smrti koja se približavala. Ne možete mi reći da se tri sata na Golgoti mogu izjednačiti sa tri mjeseca umiranja od raka. Ako križ za nas postane samo simbol fizičkog bola, promašili smo kritičnu točku.

Postoji razlika između mučenika i onih koji umiru od raka i smrti i imaju ponovnu zajednicu s Bogom, ali Isus je iskusio smrt u stanju da poslije nje neće biti uskrsnuća, s tim užasom Isus je izašao iz Getsemania i pošao na Golgotu. Prema zapisima evanđelista, tajanstveni crni pogrebni plašt ogrnuo je Golgotu i Isusa između podneva i tri sata popodne tog kobnog petka (Marko 15:33). I u natprirodnom mraku u Kristovom srcu se ponavlja očajnička getsemanska borba. Samo sada, ono čega se Isus zgražao u vrtu, tu na vrhu brijega, postalo je beznadna stvarnost. Sada nije bilo „Ava“, „Tata“, „Oče“, uzvika iz Isusovog uzdrhtalog srca. Sada, u tami jedan glas vrišti u očaju. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Marko 15:34).

Ja nisam čuo mnogo ljudskih vrisaka. Kao otac, čuo sam djecu kako vrište od bola ili od straha. Kao svećenik, prolazio sam bolničkim hodnicima i čuo prigušene vriske bola iza nekih zatvorenih vrata. Ali nikada nisam čuo čisti i goli užas koji proističe iz krika kakav je bio onaj na Golgoti: „Bože moj, Bože moj…“

Ali, opet to su iste riječi koje često čujemo iz fatalne „crne kutije“ koju istražni organi nađu nakon avionske nesreće.

U večernjim vijestima emitirali su jednu takvu u svojoj strahoti, čuli smo snimak posljednjih riječi između nesretnog pilota i nepoznatog glasa s kontrolnog tornja. Mnogo puta takva snimka otkrije da su posljednje pilotove riječi bile: „O Bože moj …“ A onda „klik“ i tišina. Ali ni to nije isto – te riječi neposredno prije smrti, i one riječi golog užasa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Da li je prvo to bio vrisak, a na kraju jecaj? Ili ih je u tom gustom mraku mumlajući ponavljao opet i opet? „Bože moj, Bože moj, zašto …“?

To je pravo pitanje – taj samrtni Isusov krik, zar ne? Zašto, zašto, zašto? Prigušeni ljudski uzvik patnje – da li je to što ovdje imamo? Roditelj slomljenog srca, koji tuži pored metalnog kovčega svojeg djeteta: „Bože moj, zašto … zašto … zašto …?“ Da li se to ovdje pita?

Ali završimo njegovu rečenicu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Ostavljen. Od Boga ostavljen. Iz ovih tajanstvenih riječi izranja tajanstvena istina. U Isusovom umiranju se tajanstveno obistinilo ono presjecajuće, konačno odvajanje od Boga, koje je posljedica grijeha. Nikada prije toga svemir nije vidio užas vječne smrti (ili „druge smrti“, kako to Ivan opisuje u Otkrivenju 20:6).

Istina, ljudi, žene i djeca umirali su na ovoj pobunjenoj planeti tisućama godina prije Golgote. Ali, upravo kao što je učinio s Evom u prvom vrtu (Postanak 3:4) Sotona je kroz povijest tvrdio da smrt koja dolazi kao posljedica grijeha jednostavno nije istina. Čovjek može nastaviti živjeti poslije griješenja i smrti, šaputao je varajući. Ali sada, iz drugog vrta dolazi strašna stvarnost smrti koja znači vječno odvajanje od Boga – smrt koju svaki pobunjenik konačno izabira ako odbije Njega koji je vječni život i beskonačna ljubav. Očajnički krik sa Isusovih žednih usana zauvijek utišava podlu sotonsku prevaru da za grijeh nema nikakve kazne: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Nikakve? Za Boga je cijena bila tako visoka da je dao sebe u svom Sinu da bi svijet i svemir zauvijek mogli znati užasnu krvavu cijenu našeg grijeha i spasenja. I u tome je dobra vijest: „Druge je spasavao“, rekli su, a „samoga sebe ne može spasiti“ (Marko 15:31). Podrugljivi svećenici i rulja toga dana na Golgoti nisu ni znali da su objavljivali najveću vijest u Kozmosu. Upravo zato što je Isus odlučio spasiti nas a ne sebe, Njegova duša je drhtala u Getsemaniu i očajavala na Golgoti?

Da spasi takve kakvi smo ti i ja, bio je spreman izgubiti sebe! I tako, tog kobnog petka koji je zauvijek ostao petak, izgledalo je kao da je mač s koga je kapala krv presjekao životnu vezu između Isusovog srca i srca Njegovog Oca. „Bože moj, Bože moj!“ I Isus je umro – od Boga ostavljeni Bog.

Cijelog svog života Krist je palom svijetu objavljivao dobre vijesti o Očevoj milosti i ljubavi koja prašta. Često je govorio o spasenju za najveće grešnike. Međutim, sada sa strašnim teretom krivice, koji je nosio nije mogao vidjeti milostivo Očevo lice. Povlačenje božanskog lica od Spasitelja u ovom času najveće patnje probolo je njegovo srce takvim bolom koji čovjek nikada ne može potpuno razumjeti. Njegova duševna patnja bila je tako velika da je jedva osjećao svoje tjelesne bolove … Žestokim iskušenjima sotona je navaljivao na Isusovo srce.

Spasitelj nije mogao vidjeti preko groba. Nada mu nije pokazivala da će izaći iz groba kao pobjednik … Bojao se da je grijeh tako odvratan Bogu da će njihovo razdvajanje biti vječno.

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Taj krik je dovoljan dokaz da je Isus na križu iskusio krajnju strahotu i krajnji užas završne posljedice grijeha, a to je – biti konačno, za svu vječnost odvojen od našeg Aba, Oca. Kako je u toj davnoj prošlosti prorok rekao „A Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas.“ (Izaija 53:6). Ili apostol Pavao: „Njega, koji nije poznao grijeha, učini za nas grijehom, da mi postanemo pravda Božja u njemu.“ (2 Korinćanima 5:21). Vidite, Golgota nije slika ljudskog bola, to je slika božanske cijene.

I Isus ju je u cijelosti platio.

Neshvatljiva ljubav

Međutim, vi kažete: čekaj malo. Kako može biti da je Isus platio cijenu vječnog odvajanja od Oca? Najzad, zar nije neposredno prije nego što se smrt spustila na Njega uskliknuo: „Svršeno je. Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Ivan 19:30; Luka 23:46). Teško da se ovaj krik vjere može nazvati dokazom da je jedno srce osuđeno na vječno odvajanje od Boga!

I naravno, imate vi pravo. Ovo ipak jako liči na priču koje se tako živo sjećam još iz mojih dječačkih dana. To je priča o dječaku koji je bio teško bolestan – ustvari tako bolestan da su ljekari rekli da će umrijeti. Osim – i od toga je zavisila njegova sudbina – ako uspiju da nađu nekog koji ima njegovu rijetku krvnu grupu.

Tako su se okupili svi članovi familije i bili su testirani uzorci njihove krvi. Ničija krv nije se slagala sa dječakovom, osim krvi njegove sestrice. Njena krv je savršeno odgovarala njegovoj. Bila im je potrebna njena krv da spasu njegov život. Doktori i roditelji su objasnili djevojčici prirodu ove hitne situacije i pitali je da li bi bila voljna da nešto svoje krvi da svom veoma bolesnom bratu. Ona nije odmah odgovorila, njen dječji um izgledao je izgubljen u dubokom razmišljanju. Ali, konačno je podigla oči i potvrdno klimnula svojim uvojcima. Da, daće krv za svoga brata. Odmah su počele pripreme za transfuziju. Djevojčica je dovedena u bolničku prostoriju u kojoj su medicinski tehničari iglom ušli u njenu venu. Mala plastična vrećica počela je da se puni njenom krvlju koja je trebalo da spasi život. Minuti su sporo prolazili, i konačno, cijela procedura bila je završena. Dok su djevojčicu izvodili napolje drhtavih usana i očiju punih suza, pogledala je u lice svog oca i tiho upitala: „Tata, kad ću ja sad umrijeti?“

Kada je pristala da da krv, za nju je to značilo: da, daću svoj život za svog brata. Ona je dala svoj život, zar ne? Pa naravno da jeste. Za nju je to u stvari bilo umiranje. Jer, blistava je istina da je u svom malom srcu ona prošla kroz davanje svog života za nekoga koga je voljela.

Nikada nisam zaboravio tu priču. Jer, između njenih redaka ja čujem istu priču kao što je i ona sa starog, grubog križa. I ljubav tako duboku i tako potpunu da donese i odluku: da bih spasio Dwighta, ja ću umrijeti zauvijek. Od Boga ostavljeni Bog.

Dok stojimo između Getsemania i Golgote, naša srca su suočena s dvije neosporive i krajnje činjenice: kako je krajnje strašan naš grijeh, ali i kako krajnje je čudesna Njegova ljubav! Bio je spreman odvojiti se od Boga za svu vječnost da bi nas Bog mogao spasiti za svu vječnost! Ostavljen da bismo mi mogli biti nađeni, odbačen da bismo mi mogli imati drugu priliku. U cijelom našem slabom ljudskom jeziku nema izraza za takvu žrtvu, osim riječ LJUBAV.

George Matheson je bio zaljubljen. On i djevojka njegovih snova trebalo je uskoro da se vjenčaju. Onda se dogodila nesreća. George je bio pogođen neobičnim sljepilom. Ali, iako njegove oči više nisu mogle vidjeti, srce je moglo nastaviti voljeti ženu koja mu je trebala postati supruga.

Onda se dogodila druga nesreća. Jednog jutra, Matheson je čuo da se njeni koraci približavaju. Kad je njegova zaručnica progovorila, objasnila mu je da je u svom srcu odlučila da se ne može udati za čovjeka koji je slijep. I dok su odzvanjali koraci kojima je ona odlazila iz njegovog života zauvijek, oči koje nisu vidjele isplakale su suze koje su se mogle samo osjetiti. U vlastitoj agoniji Matheson je jednog dana uzeo pero i pisao o drugoj ljubavi:

„O, ljubavi, koja me nećeš napustiti

svoju umornu dušu u Tebi odmaram.

Život koji imam u Tebi ću vratiti.

Obiljem Tvojim hoću da se napajam

na moru Tvome uvijek da nastavam.“

Što je ubilo Isusa? Vrt i križ dokazuju da je Njegova ljubav prema nama nadjačala naš grijeh prema Njemu. To je bilo ono što je odnijelo Njegov život na Golgoti. To je bio klinovima zakovan zagrljaj ljubavi koja te nikada neće napustiti.

„Jer sam uvjeren, da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sila, ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može nas rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 8:38.39).

Dwight Nelson

Papir koji posjedujem? To je smrtovnica izdana od države Michigan. Sa zadovoljstvom javljam da je moj prijatelj nije popunio za mene. Ne zbog toga što se ja bojim smrti. Nego, što je Woody Allen jednom rekao: „Ne bojim se umrijeti, samo ne želim biti tamo kad se to dogodi.“ A tko želi?

Ali to se već dogodilo. Yehohananu ben Hagkolu. Umro je. Ne postoji njegova smrtovnica. Ali su našli njegove kosti, izbjeljene i prašnjave u zapuštenom kovčegu. A iz skeleta koji se raspada izranja njegova tragična priča:

ime – Yehohanan ben Hagkol (aramejsko za Ivan sin Hagolov),
narodnost – Hebrej,
starost – negdje između 24 i 28 godina,
visina – 170 cm,
ekonomski status – iz bogate obitelji,
zanimanje – nema tragova teškog rada,
zdravlje – nema tragova nikakvog ozbiljnog oboljenja (iako asimetrična forma njegove lubanje ukazuje da je u prvim tjednima nakon začeća i ponovno kasnije, kratko vrijeme prije ili za vrijeme samog rođenja, njegov život bio ozbiljno ugrožen nepoznatim traumatičnim događajima),
mjesto življenja – Jeruzalem,
vrijeme smrti – negdje između 30 i 40 godina poslije Krista.

A kako je ovaj mladi čovjek preminuo? Nasilno.

Cjevanica njegove lijeve noge je slomljena, vjerojatno od udarca nekom batinom i vjerojatno kao posljedica tog udarca obje kosti donjeg djela njegove desne noge također su bile slomljene. Što više, pošto je izdahnuo, njegova stopala su morala biti amputirana udarcem sjekire, da bi mu tijelo bilo sklonjeno. Zašto? Jednostavno. Yehohanan ben Hagkol je bio žrtva rimskog razapinjanja.

Pronađen je klin kojim je njegova peta prikovana za križ (očigledno, savijeni vrh klina ostao je zariven u čvoru drveta, što objašnjava amputaciju mladićevih stopala). Tragovi klina također su pronađeni između palčane i lakatne kosti njegove lijeve ruke, što ukazuje na to da su mu i ruke i noge bile prikovane za križ. Tragovi križa koji su pronađeni otkrivaju da je križ bio napravljen od maslinovog drveta.

Tko je bio Yehohanan ben Hagkol? povijest o njemu ništa ne zna. Skup njegovih prašnjavih kostiju pronašlo je Izraelsko ministarstvo stanovanja u lipnju 1968. na tlu hebrejskog groblja u sjevernom dijelu Jeruzalema. Ono što ovo arheološko otkriće čini tako značajnim je činjenica da je to prvi ostatak razapetog čovjeka koji datira iz vremena Rimljana, koji je pronađen u nekoj kosturnici.

Međutim svijetu nije potrebna priča o Yehohananu da bi saznao za tragediju raspeća, zar ne?

Priča o drugom mladom čovjeku na drugom rimskom križu izvan istog antičkog grada u istom vremenu povijesti već je i previše rekla o tome. Mi znamo šta je ubilo Yehohanana ben Hagkola. Ali što je ubilo Isusa iz Nazareta?

Što je ubilo Isusa?

Kasno, tog fatalnog petka u podne, prije nego što je zalazeće sunce učinilo nebo nad svetim gradom krvavo crvenim, šta je crni isljednik upisao na umrlici kao uzrok smrti?

Što je ubilo Isusa?

Tri rimska klina? Koplje jednog satnika? Četrdeset manje jedan udarac po leđima koje je dobio od legionara? Kruna ispletena od trnja i nabijena na njegovo okrvavljeno čelo? Ili teško disanje koje je konačno ugušilo žrtvu na križu? Što je ubilo Isusa?

Zapitajmo američko medicinsko udruženje i njihov časopis je već spreman sa precizno razrađenim znanstvenom odgovorom. U stvari, oni su objavili svoj odgovor prije nekoliko godina u članku koji se našao na naslovnoj strani časopisa američkog medicinskog udruženja. William D. Edwards, doktor i Wesley J. Gebel, pastor, zajedno sa Floyd E. Hosmer, anatomom sa klinike Mayo, udruženo su pažljivo ispitivali posljednja 24 sata Isusovog života. Posle fascinantnog i grafički predstavljenog istraživanja, autori završavaju svoja otkrića sljedećim riječima: „Isusova smrt je možda samo bila ubrzana njegovom iscrpljenošću i teškim povredama izazvanim bičevanjem koje su dovele do gubitka krvi i prethodile stanju šoka. Činjenica da nije mogao nositi svoj patibulum (drveni križ za koji je žrtva konačno bila prikovana) podupire ovo objašnjenje. Stvarni uzrok Isusove smrti, kao i ostalih razapetih žrtava, može biti sačinjen od mnogo faktora, a u vezi je prvenstveno sa hipovolemičnim šokom, gušenjem od iscrpljenosti, a možda i akutnim srčanim zastojem. Fatalna srčana aritmija možda je doprinijela očiglednom završnom događaju.“

„Očiglednom katastrofalnom završnom događaju.“ Tako su oni nazvali ono što mi jednostavno kažemo smrt. To znači da je Isus umro. Tako završavaju ova trojica istraživača koji su pažljivo razmatrali više faktora uzročnika smrti. Za medicinare, ovaj odgovor je zadovoljavajući. Ali, da li je to stvarno odgovor? Ostavljajući na stranu fiziološko i anatomsko proračunavanje, pitanje ostaje: što je ubilo Isusa?

I bez znanstvenog istraživanja, mi imamo spreman odgovor, zar ne? Naravno. U ostalom, oduvijek smo učeni i trenirani brzom i jednostavnom odgovoru na pitanje što je ubilo Isusa? Bez ikakvog razmišljanja, kažemo: naši grijesi? Koji grijesi? Pa, eto, naša oholost i zaokupljenost sobom, naše zle naravi i neukroćeni jezici, naše srce koje voli strasti, naš skučeni um, naša mržnja i ljutina, ubojstvo i pobuna, nemoral i nečistoća, naši izopačeni apetiti, naše bezvjerje i nepoštenje. Ukratko, svi naši grijesi – to je ubilo Isusa tog petka izvan Jeruzalema.

Međutim, da li je to zaista bilo tako? Ili, može biti da smo toliko uvjereni da smo u pravu, da i ne sagledavamo pravu istinu? Jer, kad tražimo odgovor na pitanje što je ubilo Isusa, mi se žurnim koracima pobožno uputimo prema križu i stojimo tamo kao i svi drugi koji teoretiziraju o tom petku. Našim suvremenim umovima i srcima analiziramo križ, teoretiziramo o njemu, filozofiramo, brižno istražujemo i čak stvaramo teologiju o njemu. A onda, sjedinjenim glasovima odlazimo od Golgote zadovoljni i uvjereni da smo riješili problem i otkrili tajnu.

Zakašnjenje od dvanaest sati

Problem je u tome što, odlazeći na Golgotu, mi kasnimo dvanaest sati. Uzeli smo prečicu i tako promašili pravi put. Jer, put ka Golgoti uvijek vodi kroz Getsemani. U stvari, Golgota bez Getsemania je odgovor bez pitanja. A to je i razlog da, ako hoćemo da konačno saznati istinu, moramo najprije požuriti u vrt, prije nego požurimo prema križu.

Grupica mladih ljudi kreće se tiho pod mirnim, srebrno – bijelim mjesecom koji gleda na usnuli grad. Bešumno, oni izlaze kroz istočnu kapiju, spuštajući se u krivudavu, mrakom pokrivenu dolinu koja se zove Kedron, pažljivo birajući put preko potoka koji je noćas tekao tamno crven. Voda je noćas krvava jer ovo je pashalni tjedan i krv miliona zaklanih jaganjaca posuta je danas u skerletni Kedron. Njihovi su glasovi pritajeni i utišani dok se penju krivudavom stazom kroz mjesečinu i sjenke ka vrtu.

Aramejsko ime ovog vrta znači „presa za ulje.“ I zaista nedaleko od ulaza u vrt nalazi se „getsemani“ – presa za maslinovo ulje. Grupa zastaje pored krvavih maslinovih stabala, kojih se mnoštvo nalazi oko ulaza u Getsemani. Još nekoliko prigušenih riječi i osmorica mladih ljudi zauzima mjesta u blizini ulaza. Ostala četvorica ulaze u mračnije sjenke sivo-zelenog maslinovog ogrtača.

Dok njih četvorica hodaju, srebrne zrake padaju im na lica i u tom oskudnom svijetlu mi gledamo na Lice koje odražava neobičan teret i uznemirenost. Nešto se događa sa Isusom, ali pisci evanđelja namjerno šute, ne odobravajući tragediju koja se približavala. U stvari, Ivan u svom evanđelju o tome ne zapisuje ni slova. Samo sinoptička evanđelja šapuću o ovoj mračnoj tajni, i mada je opisuju, oni je ne objašnjavaju. „Dođoše u zaselak, koji se zvao Getsemani. On reče učenicima svojim: Sjedite ovdje, dok se pomolim! Samo Petra, Jakova i Ivana uze sobom. Tada počne drhtati i plašiti se.“ (Marko 14:32.33).

Grčke riječi ovdje upotrijebljene mogu se doslovce prevesti da je „osjećanje zastrašujućeg iznenađenja“ ovladalo njime. Nešto se počinje događati Isusu? Da li je to isti Isus koji je samo prije nekoliko minuta u gornjoj sobi rekao: „Ovo vam rekoh, da bude radost moja u vama, i radost vaša da se ispuni.“ Da li je to isti Isus koji se samo nekoliko sati prije smiješio na svoje učenike i rekao: „Neka se ne plaši srce vaše!“ Da li je to isti Isus koji je s iskrenim oduševljenjem pjevao pashalnu himnu: „Hvalite Gospoda, svi narodi! … Jer nas dobrota njegova čuva moćno.“ Ako jeste, onda mu se nešto zastrašujuće i teško događa.

„Žalosna je duša moja do smrti“, rekao je „ostanite ovdje i bdijte!“ (Marko14:34). „Petre, Jakove, Ivane, meni se nešto čudno događa. Osjećam kao da mi se smrt prikrada. Ostanite ovdje. Nemojte me sada napustiti. Molite se za mene.“ „Tada otide malo dalje, baci se na zemlju ničice.“ (stih 35).

Promatrajte vlastitim očima kako Gospodar svemira koji je postao čovjek, posrćući ide dublje u mjesečinom okupani vrt i s jaukom pada na gladno noćno tlo. Pridržavajući se za zemlju kao da ga neke mračne sile vuku u pakao, Isus očajničkim glasom prolama tihi noćni zrak: „Aba, Oče“, uzvikuje On (stih 36).

Kao iz nekog hebrejskog molitvenika za malu djecu. „Aba“ je aramejska riječ za tata, ime koje i naša djeca koriste za svoje očeve. „Moj dragi Tata, Oče“, jeca Isus u hladnu zemlju, „uzmi ovu čašu od mene.“ (stih 36). Kakvu čašu? Oh, Isus se ne usuđuje ni imenovati strah koji je obuzeo njegovo srce. „Ovu čašu, ovu čašu. O moj dragi Oče, ovu čašu. Oče moj, pronesi je mimo mene. Ako je tvoja volja.“

Onda nastupa tišina … vide se samo nejasni obrisi Božjeg Sina naslonjenog na vlažnu zemlju. Polako, Isus ustaje na noge. Vratit će se svojim najbližim prijateljima, jer oni će sigurno, pošto su bili svjedoci njegove duboke agonije, imati riječi ljudske utjehe za njega. Ali, avaj! Boga, koji se ponizio uzevši tijelo pozdravilo je samo teško uspavano disanje trojice.

„Simone“, rekao je Petru, „ti spavaš?“ „Zar nisi mogao bdjeti ni jednu uru?“ (stih 37). Tragično, zar ne? Sve što je Isus od njega tražio, bio je jedan sat. Da li je to previše od tebe što traži Krist koji pati? Jedan sat s Jayem Lenoom, jedan sat s Metsima iz New Yorka, jedan sat s palicom za golf, jedan sat s košarkom, jedan sat na proslavi, jedan sat s našim prijateljima. Ali nema vremena preostalog za Isusa? „Zar niste mogli bdjeti sa mnom jedan sat?“

Zbogom zauvijek

Kroz srebrnu svjetlost i sjenke Isus posrćući ide natrag do mjesta gdje je zemlja još bila topla od kada je malo prije prvi put pao na nju. Evanđeoski zapis ponavlja isti očajnički krik. Ali samo Luka, doktor, grafički unosi u svoj izvještaj svu strahotu mentalne agonije kroz koju je Isus prolazio. „I molio se je još usrdnije. Znoj je njegov bio kao kaplje krvi, što su tekle na zemlju.“ (Luka 22:44).

Našem ograničenom, oslabljenom ljudskom umu ideja o krvi koja je potisnuta iz kapilarnog sistema u znojne žlijezde i tako izbija na površinu kože skoro je neshvatljiva. Kakvo je ovo pretjerivanje? Život i stradanje ne treba uzeti tako ozbiljno. Ustani i podnesi sve kao čovjek. Izdržat ćeš ti to. Samo se drži. Kako prazan i besmislen savjet smo mi spremni dati drugima … i Isusu.

Možemo li mi makar malo zamisliti, kroz što je ovaj čovjek, ovaj Bogo – čovjek prolazio.

Što kaže Pismo? „Jer je plača za grijeh smrt; a milost Božja: Život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 6:23). Za grijeh se dobiva plača, a plača je smrt. Kakva smrt? Pošto je protuvrijednost vječna smrt, to dakle znači da je i plata za grijeh slavom i časti da bi po blagodati Božjoj za sve okusio smrt (Hebrejima 2:9). Kakvu vrstu smrti je Isus okusio i propatio? Smrt kakvu svako ljudsko biće zaslužuje kao buntovni grešnik – vječnu smrt. Jer, „Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas.“ (Izaija 53:6).

Što sve ovo znači za Isusa? Za njega, koji nije znao za grijeh, (vidi 2 Kor 5:21 – „Njega, koji nije poznao grijeha, učini za nas grijehom.“ Hebrejima 4:15 – „Koji je u svemu iskušan kao i mi, osim grijeha.“ i 1 Pet. 2:22 – „Koji ne učini grijeha, i u čijim se ustima ne nađe prijevara.“) da spremno dozvoli, značilo je da on mora podnijeti vječnu smrt – vječno odvajanje od Onoga koji je izvor svakoga života. A tko je taj izvor? Pa naravno, to je – Bog. Onaj s kojim je Krist, prije nego što je došao u tijelu dijelio vječnu prošlost! Više nikada ne vidjeti Boga, više nikada ne biti s Ocem koji je nekad bio vječni suradnik i zajedničar, Onaj s kojim je dijelio ljubav prije nego što je postojao svemir da u njemu budu zajedno.

Ponekad se kući kasno vratim u noći i vidim da je moja supruga umorna poslije dana u kojem je bila domaćica i majka naše dvoje djece, već zaspala. Tamo u srebrnoj svjetlosti sa upola odškrinutim vratima susjedne prostorije, promatram njeno usnulo lice.

I pitam se kako bih mogao preživjeti ako bih morao biti odvojen od nje. Ne volim ni kada moram biti na putu vikendom i cijeli tjedan. Ali za svu vječnost? Biti odsječen od njene ljubavi zauvijek? Moje srce zadrhti pri toj pomisli? Ne postoji ništa u ovom životu niti itko na ovom svijetu, tko bi me mogao uvjeriti da ostavim život i ljubav koju s njom dijelim.

A evo Isusa, naslonjenog na tlo u Getsimanu, kako zabada prste u prašinu i plače, od tuge koja slama Njegovo srce: „O Oče moj, dragi moj Oče, uzmi ovu čašu mimo mene, ako je tvoja volja.“ Tri puta je izustio ovu molitvu. Tri puta je ljudska priroda ustuknula pred posljednjom, najvećom žrtvom. Sudbina čovječanstva podrhtavala je na mjerilima, Krist je mogao čak i sada odbiti čašu dodijeljenu grješnom čovječanstvu. Još nije bilo prekasno. Mogao je otrti krvavi znoj sa svoga čela i ostaviti čovjeka da pogine u svom bezakonju.

Da li mislite da je on patio sam? Nikako. Možemo biti sigurni u srcu da je i otpali Lucifer – sotona, anđeo koji se pobunio protiv Boga, bio uvijen u crne sjenke Getsimania. I za vrhovnog neprijatelja neba i ljudske rase bilo je sve ili ništa. Ako Krist ode na Golgotu i umre kao vječni dokaz Božanske ljubavi, a i vječne posljedice ljudskog grijeha, tada će odzvoniti posmrtno zvono za sotonu i njegove legione. Tako, sa ognjenom žestinom pakla, dok su učenici spavali, onaj koji se okomio na Isusa u pustinji, nasrnuo je na njega i u vrtu. „Pusti ih neka umru. Pusti ih neka umru, neka umru, …“ šaputao je u srce Bogo – čovjeka.

„Napusti ih, spasi sebe, Isuse, idi kući svome Ocu gdje i pripadaš … Ovo je moj svijet i moje kraljevstvo … i svi oni pripadaju meni … Gledaj ih, tvoji najbliži prijatelji na zemlji … Spavaju dok ti patiš … Ne mare … Nitko ne mari … Ni Bog više ne mari. Zato idi kući, Tati, gdje pripadaš.“

Da li je ovo bilo iskušenje za Isusa? Krvavo tlo nad kojim je vapio Isus u srebrnom mraku Getsimania dovoljan je odgovor. Čaša misterije skoro se prolila iz Njegove ruke, ali sa konačnim očajničkim krikom u noći, Isus se srušio na tlo.

Donio je odluku. Spasit će čovjeka ma koliko to koštalo. Pošto je donio odluku, pao je kao mrtav na tlo. Agonija njegovog srca bila je tako velika, da bi Krist i umro u tami Getsimania, da nije bilo anđela kojeg je Luka opisao da je došao s prijestolja svemira sa svjedočanstvom o Očevoj ljubavi (vidi Luka 22:43). Neka učenici samo spavaju. Ovaj anđeo će obrisati krvavo čelo svog voljenog Zapovjednika. I Isusu će biti dano dovoljno snage da izađe iz Getsimania i popne se na Golgotu. Po svaku cijenu spasit će tebe i mene.

Dwight Nelson

(nastavit će se)

Matej bilježi ono što teolozi nazivaju “povikom odbačenosti”. Odbačena osoba smatra se napuštenom, ostavljenom, samom u potrebi. U ovom slučaju vidimo kako Isus doživljava odbačenost od strane Oca. Tama koja se nadvila nad zemljom u to vrijeme prikazivala je božanski sud (Izaija 13,9-16; Amos 5,18-20; Jeremija 13,16); Isus je u svojem iskustvu osjetio strašne posljedice grijeha, potpuno odvajanje od Oca.

On je radi nas primio božansku osudu grijeha koju smo mi trebali podnijeti. “Jednako će se i Krist, pošto je prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju, drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje.” (Hebrejima 9,28; vidi 2. Korinćanima 5,21) Isus na križu navodi riječi iz Psalma 22,2 zato što je na jedinstven način doživio ono što doživljavaju ljudi, odvajanje od Boga zbog grijeha. “Nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.” (Izaija 59,2)

Nije bilo pretvaranja. Isus je doista osjetio Božji gnjev protiv grijeha; kazna za naše prijestupe pala je na Njega i ispunila Njegovu dušu potištenošću i užasom kada je ponio težinu krivnje, naše krivnje. Koliko je grijeh strašan u Božjim očima kada je nagnao jednu Osobu Božanstva da ponese krivnju i podnese kaznu za grijeh da bismo mi mogli primiti oprost!

Pa ipak, čak i usred ovog užasa Isus je povikao: “Bože moj, Bože moj!” Usprkos svemu što Mu se događalo, Njegova vjera ostala je netaknuta. Ostao je vjeran do kraja bez obzira na patnju, bez obzira na osjećaj da Ga je Otac napustio.

Andy Nash

Njegovi učenici Ga konačno priznaju za Mesiju. On sada mora početi prenositi im što znači biti Mesija.

Zapazimo da Isus kaže da “mora” ići u Jeruzalem stradati i umrijeti. Taj put nije bio neobvezni dio, opcija Njegove službe. Otići i umrijeti za Njega je bila neophodnost. Zapravo, bila je to sama svrha Njegovog dolaska na Zemlju. On nije došao samo živjeti dobrim životom, nego da “život svoj dadne u otkup za mnoge.” (Matej 20,28). “Jer je ovo krv moja i Novoga Zavjeta”, rekao je Isus svojim učenicima prilikom Posljednje večere, “koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha.” (Matej 26,28) Kristova smrt nije bila neobvezni, opcionalni dio plana spasenja. Bez te zamjeničke smrti ne bi bilo plana spasenja.

Ali ta točka nije bila i intuitivno očigledna za učenike. Oni su rasli sa shvaćanjem koje je bilo opće shvaćanje među Hebrejima, da će Mesija biti kralj-osvajač koji će pokoriti neprijatelje nacije. Osim toga, učenici su se nadali da će mnogo dobiti od jednog takvog Mesije, pošto su oni formirali Isusov „kabinet“. Oni bi bili dvanaest najviših zvaničnika u kraljevstvu koje je uskoro trebalo nastati.

Na nesreću, Kristov križ neće biti jedini križ. On dalje kaže da će svaki Njegov sljedbenik imati vlastiti križ. “Tko hoće da ide za mnom”, rekao je Isus svojim učenicima, “neka se odreče sebe, uzme na se križ svoj i tako ide za mnom!” (Matej 16,24).

Da bismo ovu misao u potpunosti razumjeli potrebno je da se stavimo na mjesto učenika. Misao da netko bude razapet ne utječe mnogo na maštu čovjeka dvadesetog stoljeća. Mi nikada nismo vidjeli raspeće. Raspeće je za nas — mrtva riječ. Ali to se nije odnosilo na učenike. Kada bi vidjeli grupu rimskih vojnika kako prate kroz grad čovjeka koji nosi ili vuče dio od križa, znali su da je to put samo u jednom pravcu. Znali su da je smrt na križu najokrutnija i smrt koja donosi najveće poniženje. Za Isusa i učenike je križ bio simbol samo smrti i ničega drugog.

Međutim, što je u učenicima trebalo umrijeti? Odgovor nalazimo u Mateju 16,24-26. Trebalo je da se odreknu svoga “ja”. To je značilo, da se trebaju odreći svog samovoljnog načina života kako bi mogli zadobiti vječni život. Trebalo je da Isus bude razapet na križu, ali prije nego što je dospio na drvo toga križa, trebao je svoju volju predati Ocu. Nitko Ga nije mogao natjerati da ide na križ (ili da, zapravo, na njemu ostane). Borba u Getsemaniji u stvari je bila borba predavanja svoje volje Ocu, oko spremnosti, voljnosti da učini Očevu volju.

Tako je isto i sa svakim od Njegovih sljedbenika. Većina od nas neće nikada morati podnijeti stvarni križ, ali će svatko morati razapeti svoju prirodu koja iznad svega hoće učiniti ono što njoj odgovara.

Da bismo razumjeli što Isus misli u 24. stihu, potrebno je imati na umu da, u svom najosnovnijem smislu, grijeh znači postaviti u središte svog života sebe i svoju volju, a ne Boga i Njegovu volju. Grijeh je pobuna protiv Boga u smislu odluke da postanemo vladari vlastitih života. Grijeh je odbijanje Boga i svesrdno prihvaćanje — sebe, svoga “ja”.

Ovdje mora umrijeti egocentrični princip života, itekako prirođen ljudskim stvorenjima. Tako je autor Dietrich Bonhoeffer govorio o suštini onoga što znači biti kršćanin, pišući da “kada Krist poziva čovjeka, On ga poziva da dođe i umre.”

Isus je upro prstom na suštinski ljudski problem, rekavši da “nitko ne može dva gospodara služiti.” (Matej 6,24). Konačni ishod je: Koga ću postaviti na prijestolje svog života? Svoje “ja” ili Boga? Svoju ili Božju volju? Ne mogu služiti oboma u isto vrijeme. Kada se direktno suočim s Kristovim zahtjevima, tada ili moram razapeti Njega ili dopustiti da On razapne mene. Srednji put ne postoji. Tamo vidimo da — križ — nije neko malo apstiniranje u životu kršćanina ili muž-zanovijetalo ili nevjerna žena. Križ je put smrti egocentričnog života.

Ali srećom, poslije križa u čovjekovom životu dolazi ponovno rođenje u Kristu (Ivan 3,3.5; Rimljanima 6,1-11). Tamo imamo paradoks — raspećem, razapinjanjem života “sebi”, mi zadobivamo stvaran život ovdje i vječni život u budućnosti (Matej 16,25.26). I slično kao što je veliko iskušenje Kristovog života bilo pokušaj da izbjegne križ, tako će ono biti i u našem životu.

Nažalost, život križa nije nešto što se doživi u jednom trenutku. Paralelni tekst iz Luke kaže da kršćani moraju uzimati svoje križeve “svaki dan ” (Luka 9,23). Ipak, ta borba neće biti bez prednosti. Isus ne samo što poručuje da je samoodricanje — put u život, nego kada On ponovno dođe “s anđelima svojim u slavi Oca svojega … tada će vratiti svakome po djelima njegovim” (Matej 16,27).

George R. Knight

U svom Komentaru Ivanova Evanđelja, Godet kaže: “Ovo je upućivanje Zemlje u tajne Neba. Bog je od vječnosti Otac — što će reći Ljubav.” “Ljubav je osnova Božjeg Bića”, kaže Stephenson u svojoj knjizi Chief Truths of the Christian Faith. “Ljubav je Njegova narav i bit, tako da kad god Bog nešto namjerava i oblikuje, to namjerava i oblikuje Ljubav. Ljubav je vrhovno načelo koje upravlja svim Njegovim postupcima. Ona je vrhunska spona između Njega i svega stvorenog, vrhunska veza između Osoba Svetoga Trojstva. Kad bi se božanska narav mogla izraziti jednom jedinom riječju, ta bi riječ zasigurno bila Ljubav.”

Zbog te veličanstvene činjenice, te najdublje nebeske tajne, zbog toga što je ljubav, Bog je donio uzvišenu odluku da preuzme oblik ljudskoga tijela i u osobi svoga Sina živi na Zemlji kao čovjek.

U Vašoj Bibliji piše: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine niti jedan koji u Njega vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16) Zašto je to Bog učinio? Jedini odgovor je: ljubav. Vidio je da je to jedini način da čovječanstvo oslobodi iz ropstva grijeha u koje je palo kao posljedica žalosne tragedije opisane u trećem poglavlju knjige Postanka. Budući da su stanovnici Zemlje bili stvorenja načinjena Njegovom rukom, On ih je volio i sažalijevao zbog jada i patnji koje su ih snašle. Želio je s njima ponovno uspostaviti zajednicu kakvu je u Edenskom vrtu uživao s Adamom i Evom.

Sam čovjek nije mogao obnoviti taj odnos; otišao je predaleko. Preduboko je potonuo. Bio je moralno oslabljen grijehom i po Božjoj naredbi osuđen umrijeti. (Postanak 2,17)

Bog nije mogao učiniti ništa drugo osim da sam primi kaznu što ju je odredio za grijeh. Istina, mogao je opozvati svoj Zakon i reći da njegovo prestupanje nema posljedica; ali da je to učinio, ugrozio bi temelje na kojima počiva Njegova vladavina nad cijelim svemirom. Kazna za neposlušnost je smrt, i tu je kaznu morao platiti ili počinitelj ili sam Zakonodavac.

Budući da je Bog ljubav, On je izabrao ovo posljednje, premda je znao da to neizbježno vodi na Golgotu.

Stoga je u određeno vrijeme došao na ovu Zemlju da živi među svojim stvorenjima u zauvijek tajanstvenom i zauvijek slavnom činu utjelovljenja. “Bog bijaše Onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom.” (2. Korinćanima 5,19)

Bio je to kratak boravak na Zemlji, ali zato prepun ljubavi. Od Nazareta do Maslinske gore nastojao je uvjeriti čovječanstvo u svoju neumrlu ljubav. Iz Njegova nježna srca izlijevala se ljubav u beskrajnoj rijeci blagih riječi i ljubaznih djela.

Poput dobrog Samarijanca iz usporedbe koju je sam ispričao, vidao je rane svojih neprijatelja. Bio je prijatelj siromašnima, bolesnima i odbačenima. Volio je djecu, mlade i stare.

Pozivajući jedno malo dijete k sebi, rekao je učenicima: “Vaš otac nebeski neće da se izgubi ni jedan od ovih malenih.” (Matej 18,14) “Pustite dječicu da dođu k meni”, dodao je, “nemojte im braniti, jer je takvih kraljevstvo Božje.” Samo Onaj kojemu je srce ispunjeno ljubavlju može izgovoriti takve riječi.

Opisujući susret Isusa i bogatog mladića, Vaša Biblija kaže: “Isus ga nato pogleda i zavoli.” (Marko 10,21)
“Gledaj kako ga je ljubio!” govorili su Židovi kad su vidjeli da Isus zajedno s Marijom i Martom plače zbog smrti njihova brata.

Ljubav je bila središnja tema Njegova nauka. Njegovi učenici, rekao je, trebaju ljubiti ne samo prijatelje nego i neprijatelje. Trebali su činiti dobro onima koji su ih mrzili i moliti za one koji su ih progonili. (Matej 5,44) Trebali su ljubiti Boga svim svojim srcem, dušom, umom i snagom; a svoje bližnje kao sebe same. (Matej 22,37-39)
“Onaj koji me ljubi”, rekao je, “njega će ljubiti Otac moj i ja ću ga ljubiti.” (Ivan 14,21)
“Otac sám vas ljubi”, uvjeravao je svoje sljedbenike, “budući da ste vi mene ljubili.” (Ivan 16,27)

Učio je ljude da Boga nazivaju Ocem, što je za većinu bila novost. Oni su bili tako daleko odlutali od Boga da su Ga zamišljali strogim, okrutnim i nepristupačnim. Bog nije takav, govorio im je Isus. Naprotiv, On je nježan, blag, pažljiv i pun razumijevanja. “Kada molite”, govorio je, “recite: Oče naš, koji jesi na nebesima.” (Luka 11,2)

Mnogi, upozoravao je, slični su izgubljenom sinu koji oholo i samouvjereno napušta dom da bi uživao u grješnim zadovoljstvima. A rezultat su mnoge nevolje i jadi. Ali ako se pokaju i vrate Bogu, naći će nebeskog Oca punog ljubavi koji ih čeka raširenih ruku.

Upotpunjujući svoju objavu o Božjoj ljubavi, Isus je na kraju pošao na križ. Tamo, kao Božji Sin i istodobno kao bezgrješni predstavnik čovječanstva, sa svojom božanskom i ljudskom naravi, neodvojivo stopljenima, prinio je potpunu, savršenu i zadovoljavajuću žrtvu za ljudske grijehe. Tako je kazna plaćena. “Jer kao što su nepokornošću jednog čovjeka svi postali grešni, tako će i pokornošću jednoga svi postati pravednici.” (Rimljanima 5,19)

Ta žrtva nije ni u kom slučaju trebala zadovoljiti neko srdito božanstvo. Zapravo, Bog je žrtvovao samoga sebe, kao što smo čitali: “Bog je tako ljubio svijet… da je dao…” U tom uzvišenom djelu sudjelovale su sve tri Osobe božanskog Trojstva, što otkrivaju predivne riječi: “Krist je po vječnom Duhu prinio sam sebe Bogu kao žrtvu bez mane.” (Hebrejima 9,14) Osim toga, Kristova žrtva bila je potpuno dragovoljna. “Sin Čovječji nije došao da Mu služe, nego da On služi i da dadne svoj život kao otkup umjesto svih!” (Matej 20,28) “Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam od sebe dajem.” (Ivan 10,18)

“Naš Spasitelj, Isus Krist”, rekao je Pavao, “dao je samog sebe mjesto nas da nas otkupi od bezakonja.” (Titu 2,13.14)
“On je to učinio… prinoseći samoga sebe.” (Hebrejima 7,27) On “dade samog sebe kao otkup umjesto sviju”. (1. Timoteju 2,6) “Isus Krist je sam sebe predao za naše grijehe da nas izbavi od sadašnjeg pokvarenog svijeta, u skladu s voljom Boga, Oca našega!” (Galaćanima 1,4)

Ovdje se, u djelu potpunog predanja i pokornosti, dragovoljnog davanja života da bi drugi mogli živjeti, očitovala savršena ljubav. Nikad nećemo saznati koliko je utjelovljenje koštalo Boga Oca. Također ostaje tajnom koliko je značilo za Boga Sina umrijeti za čovječanstvo. To ne razumiju čak ni anđeli. To će biti tema beskrajnih razgovora i čuđenja za svu vječnost. (1. Petrova 1,11-13) Bez obzira na sve to, posljedice su jasne.

“Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini umjesto nas grijehom, da mi u Njemu postanemo pravednošću Božjom.” (2. Korinćanima 5,21) “Krist nas je otkupio od prokletstva grijeha, postavši za nas proklet.” (Galaćanima 3,13)
“Za naše grijehe probodoše Njega, za opačine naše Njega satriješe. Na Njega pade kazna — radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše… I Jahve je svalio na Nj bezakonje sviju nas.” (Izaija 53,5.6) “Među zlikovce je bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi.” (12. redak)

Nikad nećemo saznati kakvu je užasnu patnju to nošenje grijeha prouzročilo Božjem Sinu, ali je sigurno doseglo krajnje granice zbog potpune savršenosti Njegova karaktera. Biskup B. F. Westcott kaže: “Kakav jest, čovjek ne može osjetiti potpuno značenje smrti… ali je Krist u svom bezgrješnom savršenstvu shvatio njezinu grozotu. U toj činjenici počiva beskrajna razlika između Kristove smrti i smrti najsvetijeg mučenika.”

Na Njega, koji je izišao od Boga, s mislima što su bile povezane s Očevim mislima i sa svom istančanom osjetljivošću savršena karaktera, na Njega je pala užasna kazna za grijeh. Nije čudo što u Pismu čitamo da smo kupljeni “otkupninom”. (1. Korinćanima 6,20 DF)

Samo je savršena ljubav u srcu Onoga koji vječno ljubi mogla stvoriti takav plan spasenja i toliko pretrpjeti da bi ga potpuno ostvarila.

Pokušavajući vjernike u Filipima upoznati s čudesnom naravi božanske žrtve, apostol Pavao je napisao ovaj prekrasni opis: “On (Isus), božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio, uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu. Zato Ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade Mu jedincato ime koje je iznad svakog drugog imena, da se Isusovu imenu pokloni svako koljeno nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića, i da svaki jezik prizna na slavu Boga Oca: Gospodar je Isus Krist.” (Filipljanima 2,6-11)

Tako je Bog nastojao premostiti provaliju što ju je grijeh stvorio. Petar je pisao da je “Krist jedanput umro radi grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu”. (1. Petrova 3,18)

Zbog čudesne i slavne božanske žrtve i moći ljubavi koju je otkrila, pogledajte ponovno na Isusa koji visi na križu! Promatrajte Onoga u kome je prebivala svaka istina, kako umire za one u zabludi! Gledajte Onoga koji je izvor svjetla, kako umire za one u tami! Gledajte Onoga koji je utjelovljena mudrost, kako umire za nerazumne i neznalice! Gledajte Onoga iz kojega dolazi život, kako se daje za one koji su mrtvi u grijehu! Gledajte Onoga koji je svet, čist i pravedan, kako umire za nesvete, nečiste i nepravedne! Gledajte Onoga u kome je usredotočena sva sila, kako trpi sramotu umirući za zalutale i slabe! Gledajte Onoga koji je Ljubav, kako prinosi svoje izmučeno, jadno tijelo na žrtvu na tom prezrenom i prokletom oltaru — Ljubav koja pati, Ljubav pribijena na križ, Ljubav koja umire da bi neljubavni, opaki i mrski dobili spasenje!

“O Bože, pomozi nam da to shvatimo!”, uzviknuo je dr. Dixon dok je razmišljao o slavi križa. “Stavite sve ujedno — svu Istinu, sve Svjetlo, sav Život, svu Mudrost, svu Silu, svu Svetost; svu Ljubav utjelovljenu u jednom Čovjeku koji je sebe dao za one bez istine, u tami, za mrtve, za slabe, za nesvete, za one bez ljubavi — i imat ćete djelomičnu sliku što je Kristov križ u svom najdubljem značenju.” (A. C. Dixon, The Glories of the Cross, str. 12.13)

Ne treba čuditi što je Charles Wesley, razmišljajući o tom nevjerojatnom prizoru, uskliknuo:

“Božanska ljubavi, velik je Tvoj čin!
Za mene je umro Očev voljen Sin.
Na križu tom utjelovljeni Bog
Ponese teret sveg grijeha mog.
Božji je Sin umro za sve nas —
Raspet je moj Gospod, raspet je moj Spas.”

Arthur S Maxwell