Bila je to vrlo tužna slika, ali možda ćete se iznenaditi kad čujete da je njezino iskustvo zapravo bilo vrlo pozitivno. Njezina grižnja savjesti značila je da je Bog vodi u pokajanje.

Je li osjećaj krivnje loš?
U današnje vrijeme nije moderno osjećati krivnju. Čuo sam kako ljudi za svoj osjećaj krivnje optužuju religiju, umjesto da se sjete loših stvari koje su učinili i koje su proizvele taj osjećaj. Neki psiholozi potiču svoje klijente da odbace krivnju tako što će izjaviti kako stvari protiv kojih govori Biblija zapravo i nisu loše, pa se ne trebaju osjećati krivima ako su ih učinili. „Budite svoji!“ kažu oni. „Činite sve što vam godi! Ništa nije loše sve dok ne povređujete druge. Samo nemojte dopustiti da vas sputava stari moral!“

Ipak, nama je potreban osjećaj krivnje premda se zbog njega osjećamo strašno. Kada je Bog predočio Adamu i Evi njihovu neposlušnost, oni su se osjećali užasno, a to je bilo dobro jer ih je grižnja savjesti vodila k prepoznavanju i priznanju svoje pogreške. Od početka je Bog želio da shvatimo kako neposlušnost Njegovim savršenim zakonima života čini i Njega i druge i nas same nesretnima.

Možete li zamisliti svijet bez osjećaja krivnje? U tom bi slučaju svatko bez razmišljanja mogao ubiti drugu osobu pa bi na taj način prijateljstva bila nemoguća, a osobna sigurnost nepostojeća. Svatko bi mogao imati spolni odnos sa svakim bez osjećaja grižnje savjesti, pa bi se brak i roditeljstvo raspali. Kad bi ljudi mogli ukrasti sve što požele bez kajanja, poslovanje i trgovanje bili bi nemogući. Obećanja, zavjeti, ugovori? Sve bi bilo besmisleno. Ljudi bi mogli nekažnjeno kršiti državne zakone jer ne bi postojao tihi glas koji im govori da to ne čine.

I na kraju bismo morali pobjeći od drugih ljudi jer bi svaki zajednički trenutak bio ispunjen izdajom i opasnošću, pa bi ljudski rod bio izložen samouništenju. Ne čudi nas onda što je Sigmund Freud, kojega bismo teško mogli nazvati vjernikom, priznao kako bez osjećaja krivnje ne bi postojala civilizacija jer on drži pod nadzorom ljudsku agresiju i sebičnost.

Lijek
Nakon što osjećaj krivnje posluži svojoj svrsi, nakon što nas dovede do toga da vidimo svoju potrebu za oprostom i popravljanjem, on treba prestati. Da bismo mogli nastaviti živjeti emocionalno zdravim životom, osjećaj krivnje mora prestati. Bog ne želi da trajno patimo zbog prošlih grijeha. Nameće nam se pitanje: Kako se netko može riješiti osjećaja krivnje?

Za početak je potrebno preuzeti odgovornost za vlastita djela. Kralj David je počinio neke vrlo strašne grijehe. Jedanput je ubio čovjeka kako bi uzeo njegovu ženu (2. Samuelova 11). No kada mu je grijeh bio predočen, David se s njim suočio otvoreno. Napisao je: „Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.“ (Psalam 51,5) David nije samo priznao svoj grijeh, već je zbog toga bio žalostan, a to iskustvo Biblija naziva pokajanjem.
Ponekad ljudi za svoje vlastite grijehe okrivljuju druge. „Reagirao sam nasilno zato što si me ti razljutila.“ „Učinio sam preljub jer me druga osoba zavela pa nisam imao izbora.“ To su izgovori. Svatko je mogao izabrati drugačije ponašanje. Za grijeh se ne možete pokajati ako ne priznate da je on posljedica vašeg izbora.

Priznanje
Pokajanje odjeveno u riječi naziva se priznanjem. Novozavjetna grčka riječ za priznanje (homologeo) znači „reći istu stvar“, pa tako priznanje znači usklađenost s Božjom ocjenom naših grijeha, a ne pokušaj da se izvučemo. David se u svojem priznanju složio s Bogom: „Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: pravedan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš.“ (redak 4)

S obzirom na to da ne griješimo samo protiv Boga, vrlo je važno priznati svoje grijehe i ljudima koje smo povrijedili. „Ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite“, savjetuje apostol Jakov (5,16). Kada se Zakej, ubirač poreza, pokajao zbog svojih nepoštenih djela, izjavio je: „I ako sam koga u čemu prevario, vratit ću četverostruko.“ (Luka 19,8) Razgovor s osobom kojoj ste učinili nažao i nadoknađivanje počinjene štete uklanja teret krivnje.

Oprost
Zajedno s priznanjem trebamo moliti Boga za oprost. David se molio: „Poškropi me izopom da se očistim, operi me, i bit ću bjelji od snijega. … Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu.“ (Psalam 51,9.11) Da bi im grijesi bili oprošteni, ljudi su ih u starozavjetno vrijeme morali priznati pred svećenikom i prinijeti žrtvu. Ali sada to više ne moramo činiti! Božji Sin, Isus, dao je sebe kao konačnu žrtvu za grijeh tako da mi možemo pristupiti Stvoritelju svijeta „s pouzdanjem“ da „primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć“ (Hebrejima 4,16).

Primanje i doživljaj Božjeg oprosta mijenja život. Isus je ovo iskustvo prikazao u jednoj usporedbi. Rekao je: „Neki vjerovnik imao dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubavi?“ (Luka 7,41.42) Jasno, onaj dužnik kojemu je oprošten veći dug imat će snažniju motivaciju da voli i služi onome tko mu je oprostio.

Tako je i s našim grijesima. Kada je David primio oprost, molio je Boga da preuzme njegov život i tako ga promijeni da sljedeći put ne bude tako lako iskušan: „Čisto srce stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni.“ (Psalam 51,12) Obećao je da će zauzvrat „učiti bezakonike tvojim [Božjim] stazama i grešnici tebi će se obraćati“ (redak 15).

Nemojte zaboraviti da će se osjećaj krivnje opet vratiti kada sagriješite. To je upozoravajuće svjetlo na upravljačkoj ploči vašeg života koje vas upozorava da se odvratite od pogrešnih putova i uredite odnos s Bogom.

Tvrdoglava krivnja
Filozof Alfred Korzybski citira staru izreku: „Bog će oprostiti vaše grijehe, ali vaš živčani sustav neće.“ Pritom je mislio kako se osobe koje razumski znaju da im je Bog oprostio, često ne mogu osloboditi osjećaja grižnje savjesti. Jedan mi je čovjek rekao kako je bio obeshrabren jer je osjećao da mu nije potpuno oprošteno stoga što nije mogao pronaći osobu koju je povrijedio prije mnogo godina kako bi joj to priznao.

Okrutan otac može se pokajati zbog svojeg grubog postupanja prema obitelji, ali ne može nadoknaditi sve godine uništenih odnosa. Ubojici može biti žao što je ubio čovjeka, ali svoju žrtvu ne može vratiti u život. Posljedice grijeha ostaju i nakon oprosta.

Neriješena krivnja vrlo je bolna i razorna. David je težinu svoje krivnje doživljavao kao da mu se satiru kosti (redak 10). Kada su k Isusu donijeli uzetog čovjeka, On mu je najprije oprostio grijehe, a nije mu spomenuo oslabljene noge zato što je shvatio kako su ovog čovjeka vlastiti grijesi opterećivali mnogo više od njegove tjelesne slabosti (Luka 5,17-26).

Ako se pokušavate osloboditi tereta krivnje, uvjeravam vas da imate pravo na Božji oprost, koji će sve vaše grijehe „baciti na dno mora“ (Mihej 6,19). Ako taj teret još niste odbacili i dopustili Isusu da ga uzme, molite Boga neka učini sve što je potrebno kako bi vam pomogao da prihvatite oprost. Ne ustručavajte se porazgovarati s duhovnim savjetnikom. Ponekad je potreban samo ljubazan i suosjećajan sugovornik koji će vam pomoći da prihvatite radost koju vam Bog nudi.

Bog ne može opravdati grijeh, ali nam može pomoći da nadvladamo krivnju. Oprost koji primamo zapečatio je i uručio Isus koji „osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ, da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti“ (1. Petrova 2,24). Oprost donosi toliku promjenu da se ona može usporediti s uskrsnućem u novi život! „Dakle, neka više ne vlada grijeh u vašem smrtnom tijelu, tako da vas podvrgne njegovim požudama“, piše apostol Pavao. „Naprotiv, prinesite Bogu sami sebe, sebe kao takve koji ste od mrtvih postali živima.“ (Rimljanima 6,12.13).

Nemojte zadržavati osjećaj krivnje kada je Isus dao svoj život kako bi vam oprostio!

Loren Seibold

Prvo, zato što On kaže da to trebamo činiti. Drugo, jer priznavanje grijeha je Božje sredstvo za skidanje krivice s naše duše. Mi živimo iz dana u dan kažnjavajući se vlastitim krivicama. Krivica je nešto veoma razorno. Psiho-terapeuti, kao što je to bio i Siegmund Freud, govore: “Nemojte osjećati krivicu.” Ali to nije zadovoljavajući odgovor ljudima. Krivica uništava ljude. Isus kaže: Da vi ste krivi, ali ja ću uzeti vašu krivicu. Okreni se od stvari koja te čini krivim i imat ćeš mir.

Prisjetimo se kada smo nekome učinili nešto nažao. Mi smo se tada osjećali neugodno u njihovom prisustvu. Npr. posvađali smo se sa svojim bračnim drugom. Rekli smo mu dosta teških riječi. Osjećali smo se tada užasno neugodno. Nakon nekoliko sati ili nekoliko dana donijeli smo odluku da se pomirimo. Došli smo svom bračnom drugu i rekli smo da nam je veoma žao što smo to učinili, a bračni drug je to isto rekao nama. Što se odjednom događa? Napetost koja je postojala kao da je isparila. Dolazi neki mir, olakšanje.

Postoji još jedan razlog zbog čega trebamo priznati svoje grijehe. Mi tada primamo na znanje da to što smo uradili je loše. Neki idu kroz život s parolom koja glasi: “Što je loše u tome, pa tako svi rade!” Kada priznajemo grijeh, time priznajemo da ono što radimo je stvarno loše. Obično kod priznanja grijeha bivamo općeniti: “Ja sam grešnik, oprosti mi”. To je dobro za početak, ali mislim da moramo biti malo određeniji.

Istina, ne možemo se uvijek sjetiti svakog grijeha. Ipak ako se i ne možemo sjetiti, trebamo priznati kategorije za koje smo krivi. Ako je netko lažov treba reći Gospodinu: Gospodine ja sam lažov. Ako imamo problema s prljavim mislima, recimo to Gospodinu. Ako imamo naglu narav, molimo se Bogu da je uzme od nas! Čuo sam često izjavu: “Živci su mi popustili”. Tu lošu narav ako je imate, dajte je Gospodinu. Nemojte reći: “Ah, ja imam naglu narav!” Kao da govorite o neizlječivoj bolesti. Bog vam može pomoći u vezi s tim. Kakvi god bili naši grijesi, priznajmo ih i dobit ćemo dodatni blagoslov. Budimo određeni. Ako smo možda nešto zaboravili, budimo uvjereni da će nas Gospodin na to podsjetiti, a mi ćemo Mu tada to priznati.

Doug Batchelor

Priznavanje krivnje je prepoznavanje činjenice da smo prekršili Božji zakon. Zapazite riječi iz Biblije: “Samo priznaj svoju krivnju da si se odvrgla od Jahve, Boga svojega,… i nisi slušala glasa mojega – riječ je Jahvina.” Priznavanje također znači da nismo u stanju sami efikasno ukloniti krivnju. Biblija kaže: “Da se i lužinom opereš, napravljenom od mnogo pepela, ostat će mrlja bezakonja tvoga preda mnom – riječ je Jahve Gospoda.” Priznavanje također podrazumijeva da je Bog u pravu, a mi u krivu. Jednostavno rečeno, priznavanje je način na koji grješnik kaže: “Gospodine, žao mi je. Počinio sam grešku i trebam tvoj oproštaj.”

Priznavanje grijeha je utemeljeno na Božjem obećanju: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” Drugim riječima, Božji oproštaj stječemo u onom trenutku kada priznamo svoje grijehe. Događa se, kako je to činio i moj kolega, da neki zadaju bol sami sebi ili sprovode neku drugu vrstu samokažnjavanja kako bi pobjegli od krivnje. Ali Biblija ne preporuča taj okrutni poganski običaj smirivanja izmišljenog ćudljivog božanstva. Niti se od nas zahtjeva da činimo neka dobra djela samo da bismo se rasteretili i bili prihvaćeni pred Bogom. Sve što je potrebno, to je priznati i ostaviti grijeh. Biblija otkriva pet faktora vezanih uz naše prepoznavanje krivnje.

Grijeh treba priznati pred Bogom. Kada griješimo, mi kršimo Božji zakon. Zato njemu i priznajemo. Nije potreban nikakav ljudski posrednik. Mi smo, međutim, odgovorni i prema našim bližnjima. Ukoliko smo nekome zgriješili, dužni smo stvar iznijeti pred Boga, jer je to grijeh, ali i priznati svome bližnjem. Da je to ranije shvatio moj kolega, zaobišao bi samokažnjavanje i priznavanjem krivnje možda povratio povjerenje svoje djevojke.

Priznavanje slijedi nakon što smo osvjedočeni u grijeh. To je očito iz događaja s kraljem Davidom. Nakon preljuba i ubojstva, prorok ga je ukorio, nakon čega je kralj mogao reći: “Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.” Najbolji način da budemo osvjedočeni je proučavati Bibliju i prakticirati molitvu. Božji Sveti Duh tada radi u našem umu i mi jasno raspoznajemo Božju pravednost i svoje grijehe. Tome slijedi pokajanje i priznavanje što su osnovne kvalifikacije da budemo prihvaćeni pred Bogom.

Iskreno priznavanje prihvaća punu odgovornost za ono što je počinjeno. To podrazumijeva da ne pokušavamo prikriti svoje djelo raznim izgovorima. Mi ne smijemo opravdavati ono što nije u redu. Svoje bismo grijehe trebali priznati prihvaćajući punu odgovornost za svoja djela.

Naše priznavanje treba biti određeno. Često se može čuti molitva: “Gospodine, oprosti mi grijehe.” Međutim, priznavanje treba biti definirano, prepoznajući točno onaj grijeh za koji smo krivi. Neki su grijesi tajni i stoga se iznose samo pred Boga, u tajnosti. Neke priznajemo našim bližnjima, a neke u javnosti. Ali je važno svaki od njih iznijeti određeno, kako bismo rekli – po imenu i prezimenu. Općenite molitve za oproštaj neodređenih grijeha nemaju nikakvog efekta.

Odnos s Bogom u Bibliji je opisan kao hodanje. Kada griješimo, mi od njega odlazimo. Ali kada se pokajemo, mi mu se vraćamo i nastavljamo ići s njim. Priznavanje nas tako dovodi do promjene našeg života. Ono nema smisla kada nije propraćeno pokajanjem, odnosno voljom da promijenimo svoje ponašanje.

U priči o izgubljenom sinu, Isus je istaknuo neke bitne prednosti priznanja i pokajanja.

Kada se mladi rasipnik opametio, prepoznao svoja nedjela, i odlučio vratiti se kući, bio je spreman na sve, pa i na kaznu. Ali njegov ga je otac nestrpljivo čekao spreman da mu oprosti. Iako je bio prljav, neobrijan i neprijatnog mirisa, sin je doživio najtopliji zagrljaj u svom životu. Nije li divno znati da imamo nebeskog Oca koji nestrpljivo čeka da nam na naše priznavanje oprosti i prigrli u svoju obitelj?

Nadalje, mladićev je otac toliko bio sretan što mu se sin vratio da je organizirao slavlje. Zapovjedio je da se posluži najbogatija hrana i sve ukućane pozvao da se raduju s njime. Isus je rekao: “Kažem vam, tako će biti veselje na nebu zbog jednog grešnika koji se obrati.” S našim Bogom i sva se nebeska bića raduju kada priznajemo i kajemo se zbog naših grijeha. Ali i naše srce, za uzvrat, počinje osjećati slobodu i radost.

Sve je ovo bilo samo objašnjenje priznavanja; najbolje ćete ga, ipak, razumjeti kada to bude vaše osobno iskustvo.

Kenneth Mulzac

Ima nekoliko razloga zbog kojih Bog želi da Mu priznamo svoje grijehe. Prvo, to je učtivo. Naši grijesi su usmjereni protiv Boga. Kada uvrijedimo neku osobu onda joj moramo reći da nam je žao što smo je uvrijedili. Svaki put kada pogriješimo, mi vrijeđamo sebe, druge i Boga. Zbog toga kažemo da nam je žao. Iako On zna da smo Ga uvrijedili i mi znamo da On zna da smo to učinili, učtivo je da Mu se izvinimo.

Sljedeći razlog se ogleda u činjenici da je to način ili metoda koji Bog preporučuje za otklanjanje krivice. To nam pomaže da se osjećamo i vjerujemo da nam je oprošteno. Mislim da neki ljudi nikada nisu osjetili slobodu i mir koji Bog želi da mi kao kršćani imamo, samo zato što je njihovo priznanje isprazno i kratko. U mnogo slučajeva provedemo dvadeset, trideset ili četrdeset godina griješeći svakoga dana i svakoga sata protiv našeg nebeskog Oca, a onda u jednom trenutku kažemo: “Gospode, oprosti mi grijehe.” Poslije tog praznog i otrcanog priznanja očekujemo utjehu i olakšanje.

Nisam rekao da trebamo napraviti specifikaciju za svaki učinjeni grijeh. Nitko se ne može sjetiti svega što je pogrešno učinio. Ipak, morali bismo biti određeniji.

Potrebno je imenovati grijeh koji smo učinili. Ako se plašite da ćete nešto zaboraviti, ne brinite, Sveti Duh će vam osvježiti sjećanje.

Jedna od prednosti ovakvog načina priznavanja grijeha sastoji se u priznanju da je grijeh grijeh. Drugim riječima, lako je reći: “Ja sam grešnik.” Međutim, kada konačno kažete: “Ja ogovaram”, to može biti da ste po prvi put priznali da je ogovaranje grijeh. To će omogućiti Svetom Duhu da vas na tom području mijenja. Ovo može biti vrlo bolno, ali je veoma značajno.

Imamo divno obećanje o Bogu: “Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe naše, i očisti nas od svake nepravde.” (1 Ivanova 1,9). To znači slobodu ne samo od kazne za grijeh, nego i slobodu od sile grijeha. Kada ovo učinite Bog će vam dati snagu da učinite dobro i da se popravite na ovim posebnim područjima.

Najbolji način da osvjedočite svijet da vam je Isus oprostio grijehe i dao vam novo srce, nije pričanje nego življenje!

Doug Batchelor

“U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješiti duša moja. Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane. Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti. Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina; razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje. Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek?”

“Spominjem se djela Jahvinih, sjećam se tvojih pradavnih čudesa. Promatram sva djela tvoja, razmatram ono što si učinio. Svet je tvoj put, o Bože: koji je bog tako velik kao Bog naš?”

Odgovor Svetog pisma na bol uvijek je isti. Biblijske ličnosti, opterećene kajanjem, rastrzane tugom, očajanjem, dizale su se iz svog bijednog stanja tako što su ponovno upravile pogled na Boga cijelog svemira. U nazočnosti takve veličine, ovozemaljsko je izgubilo na značenju.

Usred vašeg obeshrabrenja nudim vam jednostavan savjet. Odredite svakog dana mjesto i vrijeme kad idete Davidu. Pročitajte jedan psalam, uživljavajući se u ono što čitate. Tugujte zbog svojih nedostataka. Izrazite svoju tugu zbog načina na koji se život odnosi prema vama. Isplačite nepravdu koju donose prilike, slabost vaše volje. A onda krenite naprijed. Čitajte odluku na kraju psalama. Ostavite za sobom vašu tugu. Pogledajte oko sebe, prema gore, naprijed i natrag k Onome koji uvijek jest i uvijek će biti. Razmišljajte o Onome čije je “prijestolje Nebo, a zemlja podnožje Njegovim nogama”. Potrudite se svojim umom shvatiti djelić Njegove veličine.

Slično Davidu i Jobu potrudite se povezati ove bogoslužbene doživljaje sa sviješću o postojanju Božjeg svijeta u prirodi. Otvorite uvečer prozor i razmišljajte o Bogu koji “u pravo vrijeme” izvodi zviježđa. Promatrajte kišnu oluju svjesni Boga koji je “jaz iskopao povodnju… prokrčio pute grmljavini da bi daždjelo na kraj nenastanjen, na pustinju gdje žive duše nema.”

Na kraju ustanovit ćete da je jedino što vrijedi – Bog.

Sandra Doran

”Prešutjet’ sam htio, al’ kosti mi klonuše od neprestana jecanja … snaga mi se trošila k’o za ljetnih žega. Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: ‘Priznat ću Jahvi prijestup svoj’, i ti si mi krivnju grijeha oprostio.” (Psalam 32,3.5)

Mahatma Gandhi je jednom ispričao: ”Imao sam petnaest godina kad sam počinio krađu. Pošto sam imao dugova, ukrao sam ocu zlatni ručni sat da ih isplatim. Ali kad više nisam mogao podnositi teret krivnje otišao sam ocu. Kad sam stao pred njega, od stida nisam bio u stanju progovoriti riječ. Zato sam svoje priznanje napisao. Dok sam mu pružao listić drhtao sam čitavim tijelom. Otac je pročitao tekst, zatvorio oči i onda ga pokidao. ‘Dobro je’, rekao je samo i zagrlio me. Nikad više nije spomenuo ovaj slučaj.”

Je li i tebi teško priznati krivnju kao meni? Uvijek se želimo braniti: okolnosti su krive, drugi su krivi – mi ponajmanje. Pritom smo svjesni da se krivnje možemo osloboditi samo ako skupimo hrabrost da je priznamo.

Moliti Boga za oproštenje, to još ide. Pred njim ne gubimo obraz. ”Bože, oprosti mi sve moje grijehe!” brzo izgovaramo, ali to obično nije znak pokajanja. Zato Bog želi da svoje promašaje imenujemo i to ne samo kad se obraćamo njemu nego i da ih priznamo onome kome smo skrivili. Stari su Izraelci znali što to znači. Oprost su mogli dobiti samo ako su za svoj grijeh prinijeli žrtvu. Kakav bol i gubitak – i kako mučno! Morali su na životinju slikovito prenijeti grijeh time što su joj položili ruku na glavu i zatim je zaklali. To im je omogućilo da shvate koliko je grijeh strašan u Božjim očima.

Koliko je Boga moralo koštati kad je svog Sina žrtvovao za oproštenje naših grijeha! Čovjek ne može ravnodušno stalno griješiti i misliti: Bog će mi oprostiti. Tko tako misli, jednog će dana ostati praznih ruku. Prekasno će shvatiti: ”Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.” (Izreke 28,13)

Kurt Selchow