Zatim zamislite kako taj trenutak traje onoliko koliko vi želite da traje – možda zauvijek – i dobit ćete samo blijedu, nesavršenu sliku onoga što je Bog spremio onima koji ga vole.

Bog je ovu zemlju učinio lijepom kako bi nam pokazao koliko nas voli. Kršćanska spisateljica Ellen G. White je napisala: “‘Bog je ljubav’ piše na svakom pupoljku što se rascvjetava, na svakoj vlati mlade trave. Ljupke ptice što ispunjavaju prostor veselim pjesmama, cvjetovi nježnih boja što mirišu u svojemu savršenstvu, bogato razlistano veličanstveno šumsko drveće – sve nam svjedoči o Božjoj očinskoj brižnosti i pažljivosti i o Njegovoj želji da usreći svoju djecu”. Na ovoj staroj zemlji ima dovoljno prave ljepote, prave ljubavi i duboke radosti da nam da predukus naročito lijepog života koji nam Bog priprema kada ovaj život završi.

Naš ne baš nebeski svijet
No, ja sam prilično siguran kako ni vi, kao ni ja, niste imali život ispunjen samo savršenim trenucima. Kao i svi ostali ljudi na našem planetu, iskusili smo gubitak, razočaranje, neuspjeh i tjelesnu i emotivnu bol. Veoma rano u životu bili smo prisiljeni shvatiti da ne možemo uvijek dobiti ono što želimo, a čak i kada dobijemo, to nas ne mora nužno učiniti sretnima.

Henry Wadsworth Longfellow je napisao, “Tvoja sudbina je jednaka sudbini sviju, u svakom životu mora pasti malo kiše.” Iako očekujemo razočaranje, nikada ga ne prihvaćamo, pogotovo kada se dotiče samog života – kada se ja, ili netko koga volim, suočava s grobom. Ukratko, lako je zamisliti svijet koji je mnogo bolji od ovoga.

Upravo takvo besprijekorno postojanje Bog je imao na umu kada je prvotno opremio i napučio Zemlju. Priča vam je poznata: Božji tek stvoreni svijet bio je zaražen grijehom te su od tada naši trenuci radosti prekinuti posljedicama grijeha. Ono što je zmija (koja je bila prerušeni zli anđeo Lucifer) obećala Evi da će se zbiti ako jede od zabranjenog drveta, to se i ispunilo: Adam i Eva, i svi mi koji smo potekli od njih, stekli smo spoznaju dobra i zla (Postanak 3,22). Tek nakon što je zavladalo zlo naši su praroditelji shvatili koliko im je prije bilo dobro.

Otada žalimo zbog pogrešnog izbora. Sada znamo za potrese, rak, ratove, glad, bankrot, ubojstva, rastave i mnoštvo drugih žalosti – no više bismo voljeli da za njih ne znamo.

Od svega samo najbolje
Kako će izgledati nebo? Možda imate svoju vlastitu mentalnu predodžbu koja potječe od slika ili crteža koje ste vidjeli. Jedan popularan scenarij (nerijetko pozadina za šale) prikazuje osobu koju kod bisernih vrata čeka Sveti Petar. Petar toj osobi daje bijelu haljinu, krila i krunu, te on ili ona provode vječnost na mekanom bijelom oblaku svirajući harfu.

Iako su ti elementi – krune, haljine, biserna vrata i ostalo – prisutni u Svetom pismu, oni nigdje ne prikazuju ovakvu sliku neba. Pretpostavljam da bi većini od nas cijela vječnost sviranja harfe vjerojatno bila prilično jednolična!

Ruralno nebo
Ono što je Bog zamislio bit će mnogo zanimljivije i vrjednije od toga. Prorok Izaija je, primjerice, zamišljao idiličan život nakon smrti, u kojem ljudi žive mirno, grade kuće i uzgajaju vlastitu hranu (Izaija 65,21). Čak i priroda će biti ukroćena. Izaija kaže da će nebo biti “miroljubivo kraljevstvo” (najdraži umjetnički motiv) u kojem će “vuk prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit… Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.” (Izaija 11,6.8).

Urbano nebo
Dok je Izaijin opis neba ruralan, Ivanov je izrazito urban. On opisuje grad velikih razmjera sagrađen od dragocjenih materijala – poput zlata, jaspisa i safira – koje je danas nemoguće koristiti u graditeljstvu. Znajući kakvu vrstu gradova njegovi čitatelji poznaju, Ivan prikazuje Sveti Grad okružen visokim, ukrašenim zidovima, iako naglašava da njegovi stanovnici ne trebaju zaštitu gradskih zidova. ‘Njegova se vrata nikada neće zatvarati danju’, kaže Ivan, ‘jer tu, naime, neće biti noći’ (Otkrivenje 21,25).

Uz veličanstvene građevine Ivan vidi i osobit gradski park: ‘Potom mi anđeo pokaza rijeku života, bistru kao kristal, koja istječe iz Božjeg i Janjetova prijestolja. Svuda između gradskog trga i rijeke rastu stabla života koja rađaju dvanaest puta: svakog mjeseca daju svoj plod’ (Otkrivenje 22,1.2).

Nije moguće reći jesu li Izaija i Ivan doista mislili do u pojedinosti opisati kako će nebo izgledati. Možda vam vječno uzgajanje voćnjaka ne bi bilo privlačno, a dvojim i to da je zlato baš najbolji opločni materijal! No jedno je sigurno: ono što nebo čini nebom neće biti hortikultura niti arhitektura već potpuna promjena u samoj naravi postojanja. Evo nekih promjena koje Bog obećava: Nema tuge ni žalosti: ‘On će otrti svaku suzu s njihovih očiju’ (Otkrivenje 21,4) i ‘u njemu više neće čuti ni plača ni vapaja’ (Izaija 65,19). Besmrtnost: ‘smrti više neće biti’ (Otkrivenje 21,4), i ‘tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom’ (Prva Solunjanima 4,17).

Potpuno ostvarenje svih naših nastojanja: ‘Izabranici moji dugo će uživati plodove ruku svojih. Neće se zalud mučiti’ (Izaija 65,22.23). Sveopći mir: ‘Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj’ (Izaija 11,9).

Nema zločina niti zlih ljudi: ‘Ništa nečisto nikada neće u nju ući; nijedan koji čini što je odurno i lažno’ (Otkrivenje 21,27).

Savršena sreća: ‘Prijašnje se više neće spominjati niti će vam na um dolaziti. Veselite se i dovijeka kličite zbog onoga što ja stvaram’ (Izaija 65,17.18). Ponovno ujedinjenje s voljenima: ‘I najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu’ (Prva Solunjanima 4,16.17)

Bog će obitavati s nama: ‘Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima’ (Otkrivenje 21,3). Naš slavni novi dom bit će sve ono što je Bog prvotno namjeravao s nama kada je stvorio ovaj svijet!

Ponovno učinjeno dobrim
Nedavno sam pročitao u novinskom izvješću jednu od mnogih tužnih priča sa Srednjeg istoka. Pogrešno usmjerena bomba pala je na kuću i ubila ženu i svu djecu. Patnja ovog oca bila je tako snažna, a ono što se dogodilo bilo je tako nepravedno da sam počeo shvaćati zašto se neki ljudi pitaju postoji li Bog u tako strašno zlom svijetu.

No, mi koji vjerujemo u Božju dobrotu nalazimo nadu u obećanjima iz Pisma. Bog će nam sve nadoknaditi! On će ublažiti našu tugu, vratiti izgubljeno i dati nam tako savršen život da se nećemo zadržavati na tragedijama koje smo ovdje doživjeli. Među blagoslovima koji su nam obećani nalazi se i prednost da ćemo vječnost provesti sa svojim Spasiteljem. Isus je rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto! Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja’ (Ivan 14,2.3). Nebo nije mitološko mjesto već blažena nada i vječni dom onima koji su svoje duše povjerili Bogu. Postoji stara pjesma koja kaže: ‘Taj svijet moj nije dom, ja prolaznik sam tu, a blago moje sve na nebu čeka me’. Bog je stvorio svijet na kojemu mi sada živimo i unatoč zagađenosti grijehom njegova preostala ljupkost potiče nas na očekivanje neba.

Mogu li se onda ovdje osjećati kao kod kuće kada znam da je sve što mi On priprema tako savršeno i tako bogato duhovnim vrijednostima, pa mi sve što ovdje vidim izgleda poput daleke tamne sjene?

Ja želim biti tamo. Nadam se da to želiš i ti!

Loren Seibold

Riječ “nada” naročita je riječ kršćanskog porijekla. Ona je dio velikog kršćanskog trokuta koji sačinjavaju vjera, ljubav i nada. Riječ nada izranja na površinu Novog zavjeta više od 54 puta. Tu nalazimo nadu u uskrsnuće (2. Korinćanima 3,12), nadu pravednosti (Galaćanima 5,5), nadu spasenja (2. Korinćanima 1,10) i nadu vječnog života (Titu 1,2.3). Nada je proizvod božanske milosti (Rimljanima 12,12). Spašeni smo nadom (Rimljanima 8,24). Nada gleda u Boga (Djela 24,15). Nada je u Kristu (1. Solunjanima 1,3).
Riječ nada ukazuje na Isusa Krista kao začetnika i izvor prave nade. Bez Njega nema nade. Po Kristu, Nadi Slave, kršćanin gleda u budućnost sa sigurnošću, povjerenjem i vedrinom.
Sve od obećanja u Postanku 3,15 Krist je bio Nada Slave za sve istinske vjernike. Apostolsko određenje “Krist u vama, nada u slavu”, povezuje buduću slavu sa sadašnjom stvarnošću Kristove prisutnosti u kršćanskom životu. Krist koji prebiva u pojedincu, pouzdan je znak da je snaga božanske milosti na djelu i da se postepeno mijenja karakter da bude sličan Kristovom. Ova stalna Kristova prisutnost daje smisao i stvarnost u konačno obnovljenje.
Ispunjen Kristom, kršćanin sada živi u carstvu milosti i dobiva snagu u traganju za carstvom slave koje dolazi. Carstvo slave postaje uzvišena stvarnost i radosno iščekivanje kad dozvolimo Kristu da trajno prebiva u našim srcima.

George W. Brown

Možemo sa sigurnošću reći da za prošlih 1900 godina ni sve vojske koje su ikada marširale, niti sve mornarice koje su ikada plovile, niti svi parlamenti koju su se ikada sastajali, niti svi kraljevi koji su ikada vladali – nisu tako utjecali na povijest svijeta, koliko je utjecao taj jedan usamljeni život. Djelovao je samo tri i pol godine, ali je ipak izmijenio svijet.

Odakle je On došao? O tome je On sam rekao: “Došao sam da bi ljudi imali život i to pravi život, život u izobilju”. (Ivan 10,10)

Rekao je da je došao osloboditi ljude od ropstva grijeha: “Ako vas Sin izbavi, zaista ćete biti izbavljeni.” (Ivan 8,36) Hebreji su to pogrešno razumjeli, te su mu kazali: “Mi smo djeca Abrahamova i nikada nismo bili robovi. Kako ti možeš reći da ćeš nas osloboditi?” (Ivan 8,33)  Isus je objasnio da tko god griješi, rob je grijehu. On je došao ljude osloboditi od ropstva grijeha.

Kako možemo znati da je Isus taj za koga se izdaje?

On kaže: “Pisma svjedoče za mene”. (Ivan 5,39) Ako potražimo u Bibliji naći ćemo tko je On. Možemo pogledati sva proročanstva u Starom zavjetu koja su govorila o dolazećem Misiji, Spasitelju. Ako se On poklapa s tim opisima, On je zaista onaj za koga On tvrdi da jest. U Bibliji nalazimo stotine proročanstava o Mesiji koja su napisana prije nego što je On došao. Sada ćemo zbog ograničenog vremena pogledati samo 12 od glavnijih proročanstava i sastavit ćemo ih kao slagalicu, jedno po jedno.

Kada budemo slagali ova proročanstva, želim da se upitate – da li se poklapaju opisi.

1) Proročanstvo napisano 800 godina prije nego što se Isus rodio. Govorilo se o djevici koja će zatrudnjeti. Neobično za djevicu da zatrudni. Izaija 4,14. Što kaže Novi zavjet? Luka 1,26.27. Da li se to slaže? Savršeno se slaže, upravo onako kako je proročanstvo to proreklo.

2) Biblija je prorekla gdje će se Isus roditi. Mihej 5,2. Knjiga Miheja je u Starom zavjetu. Pisana je 800 godina prije nego što se Isus rodio. Rečeno je točno mjesto rođenja. Bio je tu jedan problem. Anđeo Gabriel je došao Mariji kada je ona bila u Nazaretu. Netko ju je trebao dobaviti u Betlehem prije nego se rodilo dijete. Što se dogodilo u te dane? Luka 2,1. Nama je ta povijest dobro poznata. Došli su u Betlehem i tamo se rodio Isus. Da li se to slaže?

Isus nije došao na ovaj svijet kao neka super zvijezda. Nije rođen u palači. On je rođen u štalici, stavljen je bio u jaslice. Rodio se u jednostavnom malom gradiću, od roditelja niskog staleža. Od rođenja, u djetinjstvu i mladosti bio je, kako kaže Biblija, poslušan svojim roditeljima. Radio je s njima, u stolarskoj radionici, bio je dijete vjerno roditeljima. Sa 12 godina počeo je ići u hram, kao i ostala hebrejska djeca. Kada je imao 30 godina došao je k Ivanu Krstitelju da ga krsti. Ne zbog toga što mu je trebalo krštenje, već da pokaže primjer nama. Bio je kršten i ispunjen Duhom Svetim kada je počeo svoju javnu službu.

3) U Starom zavjetu proročanstvo točno govori o Mesijinoj službi. Izaija 61, 1.2. Kada je otpočeo svoju službu otišao je u subotu u svoju crkvu u Nazaretu i zatražio svitak. Luka 4,16-21. Otpočeo je službu upravo kako ovaj tekst govori. Nije propovijedao evanđelje bogatima, nego većinom siromašnima, ribarima, ljudima koji su težili za boljim životom, koji nisu bili zadovoljni ovim svijetom. On je slijepima otvarao oči. Mnoge oči što su prvo vidjele bilo je Isusovo lice. Mnoge uši prvo što su čule bio je njegov glas. Ljudi su nastojali da ga se dotaknu jer su govorili, da je to dovoljno, jer iz Njega izlazi ljekovita sila. I tako ih je liječio. Ono što je najljepše u ovom proučavanju je istina da nitko nije od Isusa otišao, a da mu molba nije bila uslišena. Tko god mu je došao znao je da će mu potreba biti zadovoljena.

Isus je isti i danas i spreman je tako pomoći svakome tko ga traži pomoć. Ponovit ću riječi Isusa: “Hodite k meni svi umorni i natovareni…” On je liječio ranjene u srcu. Nitko se nije htio doticati gubavih, svi su od njih bježali. Isus je pružio svoju ruku i dodirnuo ih. Ljudi koji nisu nikada hodali, prohodali su zahvaljujući Njegovom dodiru i Njegovoj riječi. Oni su skakali oko Njega i plesali su od sreće. Sve se ovo događalo u kratkom vremenskom periodu.

Prorečeni sadržaj Mesijine službe doslovno se ispunjavao u službi Isusa. Najljepša ilustracija je ona koja kaže da će zavijati ranjene u srcu. To je najveća potreba koju svatko ima. Svima nama je potrebna ljubav. Religiozne vođe su uhitile ženu grešnicu, Mariju Magdalenu. Ona je bila prostitutka, uhvaćena je u činu preljube, dovedena je u predvorje hrama, pred Isusa. Držali su u svojoj ruci kamenje da ga bace u glavu ženi i da je ubiju. Zašto je ona tako živjela? Razlog je bio što je bila gladna ljubavi i zadovoljila se jeftinom zamjenom kao mnogi drugi ljudi i žene u današnjem svijetu, seksualno izopačeni, tražeći od jedne do druge osobe ljubav, i odlazeći od svake takve veze osjećajući se iskorišteno i prazno.

Marija je srela nekoga tko se brinuo za nju upravo takvu kakva je bila. Jedan za drugim  tužitelji su odlazili, dok je Isus po prašini pisao njihove grijehe. Svi su tužitelji pobjegli, a žena je ostala pred Isusom. On je pita: “Gdje su tvoji tužitelji, zar te nijedan nije osudio?” Ona uzvraća: “Nijedan!” Isus joj kaže: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i više ne griješi.” Da li je ona bila kriva zbog preljuba? Da, ali će Isus uzeti njezinu kaznu, a ona je to znala. Zato je i postala jedna od njegovih najvjernijih sljedbenika. On je povezao ranjene u srcu. Sreo je ženu Samarijanku kod bunara, bila je sama, jer nitko nije s njom htio ići na bunar. Imala je mnogo muževa, njen život je bio neuredan, ispunjen razvodima, a Isus joj se ipak otkrio kao Spasitelj i dao joj spasonosnu poruku. (Izaija 61,3) Da li se to slaže?

4) Neki događaji s kraja Njegovog života su najuzbudljivija proročanstva. Psalam 41,9. Nalazimo ovo zadivljujuće proročanstvo 1000 godina prije nego što se Isus rodio. Iste noći kada je Isus pružio kruh Judi, on je izašao i izdao ga. Kako se to savršeno slaže.

5) Zaharija 11,12.13. Primijetite sve to. Ista novčana suma za koju je Isus prodan, govori o njegovom najboljem prijatelju. Kaže se i što će se učiniti s tim novcem. Da li izvještaj u Novom zavjetu odgovara proročanstvu? Matej 26,14.15. Naš Spasitelj je prodan za cijenu jednog roba. Taj novac je počeo progorijevati rupu u Judinoj ruci kada je shvatio što je učinio. Shvatio je da nije korisno zadobiti čitavi svijet, a izgubiti dušu. Otišao je u hram i bacio srebrnjake u Dom Gospodnji, kao što je proročanstvo reklo. Otišao je i objesio se, a oni su za taj novac kupili lončarevo polje. Prijatelji, da li se slaže?

6) Izaija 50,6.7. “Leđa svoja dadoh onima koji su me bičevali…” One noći kada je bio izdan i vođen kroz onu rulju, oni su ga udarali, čupali mu bradu, pljuvali ga, gurali ga. Biblija kaže da su mu pljuvali u lice, udarali šakama, išli su tako daleko da su mu pokrili lice i udarali ga govoreći: “Proreci tko te je udario…” Da li se to poklapa?

7) Čak se spominju sredstva smaknuća i to 1000 godina prije nego se dogodilo. Psalam 22,16. Zanimljivo je da je David to prorekao 1000 godina ranije i to u vrijeme kada je razapinjanje na križ bilo nepoznato. Razapinjanje na križ su izmislili drugi narodi, koji su živjeli mnogo, mnogo kasnije, a Rimljani su ga uveli u praksu.

Svi znamo kako je Isus umro. Čak kada je ustao iz mrtvih rekao je sumnjičavom Tomi ono što nije rekao nikome. Toma je rekao: “Dok ne vidim ožiljke klinova na rukama i nogama i stavim prst tamo gdje su bili klinovi – neću vjerovati”. Ruke i noge su mu bile probodene, upravo onako kako je proročanstvo proreklo. Slaže li se?

8) Proročanstvo je kazalo da će biti stavljen među dva razbojnika, jer Izaija kaže da će biti uračunat među prijestupnike. Izaija 53,12. Smatrali su Isusa za jednoga od njih. Slaže li se, zar ne?

9) Kralj David u 22 Psalmu dodaje još neke detalje kada opisuje Njegovo raspeće. Psalam 22,18. Vojnici su uzeli njegov plašt i podijelili ga na 4 dijela. Dolama koju je nosio bila je bez šava, izvezena u jednom komadu. Dogovorili su se da je neće derati, nego će kockom odlučiti kome će dopasti. Tako je napisano. Da li se ovo slaže?

10) Psalam 31,5. i 22,1. kaže: “Bože moj, Bože moj! U ruke Tvoje predajem duh svoj!” Kada je Isus visio na križu ove dvije rečenice su mu izašle iz usta.

11) Psalam 34,20. tekst kaže da će biti proboden, ali mu ni jedna kost neće biti polomljena. Pogledajte što se dogodilo prilikom raspeća. Bio je to petak dan pripreme za veliki Šabat. Te subote je bio i pashalni Šabat i sedmi dan u tjednu u isti dan. Zbog toga Židovi nisu htjeli ostaviti tijela da vise na križu za vrijeme subote, tražili su da im se polome noge i da ih se skine s križa. A Isus je već bio umro. Čitajmo: Ivan 19,32-34. Da li se to poklapa? Savršeno!

12) Evo nas u Danielovoj knjizi. Do sada smo pregledali proročanstva koja govore o mjestu rođenja, načinu rođenja, o službi, o izdaji i o događajima vezanim uz Isusovu smrt – i sve se slaže sa Isusom. Pođimo u 9 glavu knjige proroka Daniela. Proročanstvo Daniela govori KADA će se to sve dogoditi. Ono što je Daniela najviše zanimalo je kada će se vratiti iz babilonskog ropstva, kada će Mesija doći i kada će biti konačno spasenje njegovog naroda.

Anđeo Gabrijel je došao i rekao mu slijedeće: Daniel 9,23-27. Pogledajmo stih 25. Od izlaska naredbe da se Jeruzalem obnovi biće 7 tjedana i 62 tjedna do pomazanika – Mesije. Ovo je jasno, biće ukupno 69 tjedana. Što predstavlja jedan dan u proročanstvima? Jedan dan je jednak godini. Dakle, 69 tjedana iznosi 483 dana ili 483 godine. U Ezdrinoj knjizi možemo naći da je naredba za obnovljenje izdata 457 godine prije Krista. Ezdra 7,7. Kralj Artaksers je izdao naredbu da se obnovi Jeruzalem kojega je razorio Nabuhodonozor. Sada pođimo nazad 483 godine i doći ćemo do trenutka kada je Mesija trebao otpočeti svoju javnu službu. Luka 3,1. Došlo je vrijeme da se Isus krsti i tada se nebo otvorilo, Sveti Duh se u obliku goluba spustio i glas s neba se čuo gdje kaže: “Ovo je Sin moj…” On je otpočeo svoju javnu službu kada je bio kršten. Pomazan je Svetim Duhom na naročiti način.

Biblija piše: “U 15 godini Tiberija Cezara…” On je počeo vladati 12 godine poslije Krista. To je pouzdano jer znamo iz povijesti. Petnaesta godina je padala u 27 godinu. Točno u godinu kada je Isus bio kršten. To se savršeno poklapa.

Proročanstvo od 483 godine završava točno na “dugme”, ali ono ide još dalje od toga. Ne bih želio da baš projurimo kroz ovo. Daniel 9,27. kaže da će Mesija potvrditi zavjet spasenja s mnogima za jedan tjedan. Koliko ima dana jedan tjedan? Sedam. On je potvrdio zavjet s mnogima za tjedan, i usred tjedna. Koliko je pola tjedna? 3,5. Usred tjedna će On učiniti kraj žrtvama i prinosima. Tisućama godina su ljudi prinosili janjad na žrtvu. Isus je učinio kraj tome nakon 3,5 godine svoje službe.

Što se dogodilo? Biblija kaže da kada je Isus umro na križu, zavjesa u hramu se razderala nevidljivom rukom od vrha prema dnu (Matej 27,51, Marko 15,38). Sve što je ukazivalo na Krista prestalo je važiti. Sva proročanstva koja su se odnosila na njegov prvi dolazak ispunila su se u potpunosti.

Ali, njegov narod nije razumio njegov dolazak. Nisu bili spremni da ga prihvate. Da li je moguće da njegov narod ne bude spreman za Njegov drugi dolazak? Da, đavo se nije promijenio. Mi to moramo znati. Mi moramo biti spremni. Zato moramo proučavati Pisma. Da su oni proučavali Pisma, bili bi gotovi dočekati Isusa kada je prvi puta došao. Mi želimo biti gotovi i zato moramo naučiti pouke iz prošlosti.

Prijatelji, Isus nam želi pomoći da nađemo put. On nam u svojoj riječi ukazuje na put u život vječni. Ako slijedimo njega nećemo pogriješiti. Nije znanje i poznavanje proročanstava ono što će nas spasiti. Spasit će nas ono što je Isus učinio na križu umirući za nas. Na tom križu nam je omogućio put spasenja.

Doug Batchelor

Današnja slika Isusa jednako je tako značajna koliko je i lijepa. Apostol Pavao izjavljuje da je Krist “mir naš”.

U Bibliji postoji čitav niz naziva koji povezuju Isusa sa mirom. Mir se uvijek povezuje sa Mesijom. On je opisan kao Bog mira (1. Solunjanima 5,23), Knez mira (Izaija 9,6), Davatelj mira (Ivan 14,27), itd. Svako od tih imena slika poseban vid Kristove uloge mira u planu spasenja. Ali današnje ime u određenom smislu natkriljuje sva druga imena povezana sa mirom koja su dana Isusu. Pavao kaže da je On više nego Davatelj mira, više nego Mirotvorac, pa čak i više nego Knez mira. Za njega je On “mir naš”. Mir nam daje ono što je Krist učinio i ono što nam On daje. Krist je mir u jednoj osobi, samo utjelovljenje mira. Pošto je On naš Mir, oni koji imaju Njega, imaju mir i, prema tome, pomireni su jedan s drugim. Zato među onima koji su u Njemu ne može biti nikakvog neprijateljstva ni nesuglasica.

Ovaj je mir izražen kao osoba i utjelovljen. Isus je naš Mir. Ovo daje miru koji imamo sa našim predivnim Spasiteljem pečat nečeg osobnog. Pošto je Isus naš Mir pred Bogom, On je uveo mir i među one koji su u zajednici s Njim. Imati Njega, naš Mir, stvarno znači imati mir koji nadilazi svako poimanje.

George W. Brown

Testirao sam vrlo veliku publiku, i do sada, jedva da je netko dao pravi odgovor. Međutim, zaključna izjava Otkrivenja nam govori o tome što Božji narod doista treba dok se priprema za vrijeme kraja.

Da pogledamo u taj zadnji stih. Knjiga Otkrivenja završava blagoslovom: “Milost Gospodina Isusa Krista sa svima svetima!” (Otkrivenje 22,21). Na takav način, Otkrivenje se završava na način kao i većina novozavjetnih poslanica. Međutim, ovaj izjava izražava mnogo više od davanja običnog blagoslova. Svrha ove izjave je uvjeriti Božji narod kroz cijelu povijest da se njihova jedina nada nalazi u Kristovoj milosti. Krist je odgovor na sve ljudske nade i iščekivanja usred tajni i nesigurnosti života.

Budućnost može izgledati zastrašujuća i turobna, ali Bog je obećao da će uvijek biti sa svojim narodom do samog kraja: “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” (Matej 28,20). On drži budućnost u svojim rukama.

Njegova milost je obećana svima koji uzmu ozbiljno poruke Otkrivenja. Njegova će milost osposobiti njegov narod da prođu i izdrže burna vremena posljednje krize. I kroz Kristovu milost, sva obećanja knjige Otkrivenja će se ostvariti kada se Krist vrati uzeti svoj narod kao svoju nevjestu i odvesti ih u njihovu vječnu domovinu.

Da, uistinu, dođi Gospodine Isuse.

Ranko Stefanović

Ako poznajemo svijet i kulturu u vremenu Novog zavjeta i kome su namijenjeni ovi izvještaji, brzo ćemo uočiti da upravo nelogičnosti i neobične činjenice u ovom izvještaju svjedoče o njegovoj povijesnoj vjerodostojnosti i autentičnosti.

Naviještanje evanđelja u židovskom i grčko-rimskom svijetu zahtijevalo je posebnu apologetiku da bi se objasnilo kako su tvrdnje neke grupe posebne i superiornije od drugih. To je bilo posebno nužno ako ste tvrdili da se židovski radnik, kojeg je rimski upravitelj Pilat dao razapeti, ustao iz mrtvih, javio raznim ljudima i osnovao novu zajednicu sljedbenika nakon što su njegovi raniji sljedbenici izgubili svaku nadu.

Pri tome treba držati na umu da je problem za Isusove sljedbenike bio u tome što je kultura Bliskog istoka u ono vrijeme (kao i danas) bila kultura časti i sramote, a da je u tom svijetu razapinjanje bio najsramotniji način smrti. Razapinjanje nije bilo nikakva plemenita mučenička smrt. Ljudi onog vremena vjerovali su da način smrti otkriva čovjekov karakter. Prema tome Isus je bio propalica, izdajica svoje zemlje, čovjek koji je zaslužio kaznu namijenjenu sudionicima ustanka robova. Rimljani su razapinjanje nazivali ”izuzetnom kaznom” i nijedan rimski građanin nije mogao biti kažnjen na taj način.

Ne bi imalo nikakvog smisla izmisliti priču o tome da je razapeti i uskrsnuli čovjek spasitelj svijeta – ukoliko niste stvarno vjerovali u njezinu povijesnu točnost – jer instinktivna reakcija na takvu vijest bit će upravo onakva kakvom ju je opisao Pavao, jedan od najranijih novozavjetnih pisaca: ”Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1,23).

Ako ste imali priliku vidjeti poznati grafit u poganskoj katakombi u Rimu – crtež magarca kako naglavce visi s križa, s Rimljaninom koji kleči ispod njega – sa sarkastičnom primjedbom o ”čovjeku koji se klanja svome bogu”, shvatit ćete kako je takva vijest mogla izgledati onima koji su u rimskome svijetu slušali evanđelje.

Osim toga, u izvještajima o smrti i uskrsnuću postoje neke neobične činjenice. Ako ste naumili osnovati neku religiju u isključivo patrijarhalnom svijetu, onda nećete izmisliti priče o tome kako su svi muški učenici napustili Isusa (osim jednoga, omiljenog učenika) i kako su žene bile glavni svjedoci. Žene posljednje kod križa, prve kod groba, prve da čuju anđeosku poruku ”ustao je”, prve da vide uskrslog Isusa, prve da idu i svjedoče muškim učenicima koji čuče iza zaključanih vrata u Jeruzalemu u strahu od židovskih vlasti.

Svjedočenje žena je većina u svijetu prvog stoljeća smatrala sumnjivim, pa u Luki 24,11 čitamo da su učenici smatrali kako žene izmišljaju kad su došle i bez daha tvrdile da je grob prazan i da je Isus uskrsnuo.

Razmislite o izvještajima Isusova javljanja poslije uskrsnuća. Najduži su oni o Mariji Magdaleni i o dotad nepoznatim učenicima na putu u Emaus. A nije se javio nijednom članu Dvanaestorice. Osobno javljanje Petru spomenuto je samo usput, inače nije obrađeno u Mateju, Marku ili Luki, našim najranijim evanđeljima (Lk 24,34).

A u kanonskim evanđeljima nema spomena da se Isus javio svom bratu Jakovu, premda Pavao odlučno tvrdi da se to dogodilo, a Pavao je više puta razgovarao s Jakovom u Jeruzalemu (vidi 1 Kor 15,7).

Ako su radi evangeliziranja namjeravali stvoriti neki mit ili sagu koje bi prihvatili i povjerovali ljudi u kulturama prvog stoljeća, način na koji su to prvi kršćani učinili svakako ne bi bio razuman.

Kako to da je skupina poraženih i potištenih učenika, koji su poslije Isusova raspeća izgubili svaku nadu (sjetite se primjedbe u Luki 24,21: ”A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.”), odjednom oživjela i bila toliko nadahnuta da je radosnu vijest o Isusu objavila od Jeruzalema do Rima i dalje? Martin Dibelius, poznati stari njemački utemeljitelj kritike forme evanđelja, jednom je priznao da morate staviti veliki X da objasnite širenje kršćanstva nakon sramotne smrti Isusa na rimskome križu. Bio je u pravu.

Što je potaklo dezertere da postanu mučenici, oni koji su se odrekli da postanu svjedoci, žene da prihvate činjenicu da će ih sud ismijati zato što govore muškarcima da ”je ustao i javio nam se”? Za Isusove sljedbenike pojava uskrslog Isusa kojeg su vidjeli označila je razliku između razapetog Isusa i grupe koja je evangelizirala svijet. Vjerovali su da je u Isusovom slučaju Božje ukazivanje na život snažnije od smrti.

Ben Witherington III

Čitatelji su se mogli dobro zabavljati pročitavši za koga su se sve odlučili poznati žurnalisti profesionalci. Na listi najpoželjnijih ličnosti za intervju nalazili su se Gandhi, Mojsije, Jackie Kennedy Onasis, Majka Tereza, Napoleon, papa Ivan Pavao II, i ostali. Međutim, na prvome mjestu po interesu novinara bio je Isus Krist. A pitanja koja bi mu postavili glasila su:

“Voljela bih upitati Isusa Krista kakva je njegova procjena današnjega stanja čovječanstva.”

“Ja bih mu postavila pitanje kako on misli da održimo kršćansku vjeru u svijetu koji ima toliku silu različitosti.”

“Isus Krist? Intervjuirao bih ga iz toliko očitih razloga.”

Većina je novinara vrlo skeptična skupina ljudi. Takva im je profesija. Oni su osobito skeptični prema nadnaravnome i organiziranoj religiji. A ipak, 2000 godina nakon što je Isus prošao kroz povijest, on je osoba koju bi žurnalisti najviše voljeli intervjuirati. Tome postoji i razlog. Krist je osoba čiji nastup i riječi uvijek imaju dobar materijal za prave vijesti. On nije izabrani čovjek godine časopisa Time. Niti je bio na naslovnici časopisa  Danas. Krist nije izabran za najutjecajniju osobu stoljeća. On je prvi čovjek svih vremena!

Poruku Isusa Krista prema grčkome izvorniku nazivamo Evanđelje, što znači Radosna vijest. Ali taj izraz rijetko nalazimo u Bibliji. Jedan je redak najpoznatiji: “Kao studena voda žednu grlu, takva je DOBRA VIJEST iz zemlje daleke.” Taj je tekst, možemo reći, zbir cijele Biblije. On je sažetak Isusove misije. Nebesko je kraljevstvo daleka zemlja. Isus je dobra vijest iz te daleke zemlje. Njegova je riječ vijest, novina, TV Dnevnik.

U ljudskoj je naravi da je uvijek žedna za vijestima. Kada se sretnemo s nekim koga nismo vidjeli neko vrijeme, obično upitamo: “Što ima novoga?” Mi gotovo svakoga dana iznova gledamo Dnevnik, i to po nekoliko puta, i ne pitamo se zašto to opet gledamo. Zadovoljstvo primanja vijesti nas na to navodi. Ali to zadovoljstvo kratko traje, koliko i emisija. Bog je u nas ugradio tu potrebu za vijestima iz jednoga dobrog razloga. Naša nas žeđ za vijestima vodi k njemu. Naša najdublja potreba može biti zadovoljena samo kada prihvatimo vijest iz daleke zemlje i dopustimo Isusu da ugasi našu žeđ.

Povijesni događaj najviše vrijedan da bude opisan kao vijest, svakako je pojava, rođenje i nevjerojatno djelo Isusa Krista. A u svemu se tome ističe ono što je temelj nade svih ljudi – Isusovo uskrsnuće iz groba, iz svijeta mrtvih. Najdramatičniji je trenutak toga događaja opisao novinar onoga vremena, Ivan Marko, koji je imao intervju sa ženom koja je došla do Isusova praznoga groba. Dostojanstveni anđeo, poslan od Boga, stajao je tamo i rekao: “Vi tražite razapetoga Isusa Nazarećanina. Uskrsnuo je! Nije ovdje.” Da nije uskrsnuo, Isus ne bi bio najpoželjnija osoba koju bi profesionalci uzeli za intervju. Bio bi samo jedan od tisuća vjerskih učitelja. Njegovi sljedbenici ne bi svojim djelovanjem okrenuli naglavce svijet prvoga stoljeća da nije bilo uskrsnuća. Niti bi njegovi sljedbenici danas uporno nosili Dobru vijest svakome narodu u svim krajevima svijeta.

Prijatelji, svatko je od nas pozvan da bude novinar s posebnim privilegijem. Vi ste pozvani da obavite intervju s Isusom Kristom. On želi da imamo intervju s njime svaki dan. To mogu biti tihi trenuci kada mu se obraćamo iz dubine srca u trenucima osobne molitve. Odgovori na naša najvažnija pitanja nalaze se u njegovoj pisanoj Riječi. Možemo ga pozvati na intervju u bilo kome trenutku dana. Ako pažljivo slušamo, on će našemu srcu progovoriti tihim glasom. I kao pravi novinari, mi tada možemo dobre vijesti koje smo spoznali proslijediti našim bližnjima.

Lynn Sauls

Činjenica je da je Biblija izložena stalnim napadima. Zanimljivo je da kritičari dolaze i odlaze, a Biblija ostaje. Kritičke ideje o Bibliji, koje su se nekad smatrale vrlo suvremenima i revolucionarnima, davno su zaboravljene, ali Biblija ostaje. Ljudi koji su se smatrali poznatim znanstvenicima, koji su u svojim djelima izražavali sumnju u autentičnostMojsijevih ili Izaijinih spisa, danas su gotovo nepoznati, dok se ovi spisi još uvijek čitaju diljem svijeta. Budući da prije više tisuća godina nije bilo aparata za kopiranje i digitalnih skenera, koliko su točni rukopisi koje danas imamo? Po čemu ćemo znati da su točni? Zašto im možemo vjerovati? Potražimo odgovore na ova pitanja.

PODACI

Od samog početka Sotona je mrzio Bibliju. Uostalom, ona je otkrivala cjelokupni plan spasenja, od početka do kraja. Zahvaljujući njoj, svatko može naći put u vječni život. Nije čudo što je Sotona mrzi. Tijekom stoljeća poduzeo je mnoge pokušaje da je uništi. Kad je, na kraju, zbog masovnog širenja Bibliju postalo nemoguće uništiti, Sotona je pribjegao novoj taktici: ako ne može uništiti samo Sveto pismo, uništit će njezinu vjerodostojnost. Tako se pojavila takozvana viša kritika koja je bila vrlo uspješna u razaranju vjere u Bibliju kao Božju riječ. Za mnoge stručnjake Biblija je samo jedan od mnogih starih tekstova, židovska verzija, na primjer, egipatske Knjige mrtvih. U svakom slučaju povijesno zanimljiva, ali ne božanski nadahnuta.

Međutim, ovdje nastaje problem. Da bismo potvrdili vjerodostojnost Biblije, mi se služimo onim što ona sama kaže za sebe. To je zatvoreno prosuđivanje. Kako se možemo služiti Biblijom da je potvrdimo kad je njezina vlastita vjerodostojnost upitna? To je kao da kanimo definirati neki pojam samim tim pojmom.

S druge strane, Bog nam je dao dovoljno razloga da Bibliju smatramo vjerodostojnom. Imamo dovoljno unutarnjih i vanjskih dokaza da se možemo pouzdati u ono što kaže.

Ne moramo vjerovati samo zato što nam se kaže da vjerujemo. Bog nam daje razloge da vjerujemo u Bibliju kao Njegovu Riječ, premda u konačnici moramo pokazati vjeru. Međutim, činjenica je da nam je Bog dao mnoge čvrste razloge da u nju vjerujemo.

STARI ZAVJET

U Bibliji postoje čudesna proročanstva koja snažno svjedoče o točnosti Starog i Novog zavjeta. Ispunjenje ovih proročanstava pokazuje da su oba zavjeta pouzdana, da svaki učvršćuje vjerodostojnost drugoga.

Međutim, to nije sve. Godinama su zagovornici više kritike tvrdili kako je Biblija nepouzdana. Nema, govorili su, cijelih rukopisa hebrejskog Starog zavjeta koji bi bili stariji od 900. godine naše ere. Bez aparata za kopiranje, svakako su se u prijepise uvukle mnoge greške. Može li se čovjek onda uzdati u Stari zavjet?

A onda je početkom 1947. svijet saznao za “najveće arheološko otkriće stoljeća”. U špiljama u blizini Mrtvog mora otkriveni su ćupovi u kojima su bili pohranjeni svitci s Mrtvog mora, od kojih su mnogi datirani između 150. pr. Kr. i 70. po Kr. To je značilo da su ovi biblijski rukopisi više od tisuću godina stariji od bilo kojeg drugog poznatog rukopisa. Pronađen je dosad najstariji poznati rukopis cijele knjige proroka Izaije i ulomci gotovo svih starozavjetnih knjiga. Nađena je i Knjiga Samuelova, iako dosta oštećena, zajedno s dva cijela poglavlja knjige proroka Habakuka.

Uspoređivanjem svitaka s Mrtvog mora s drugim rukopisima, stručnjake je iznenadila točnost naših suvremenih Biblija. U većini slučajeva radilo se o beznačajnim razlikama. Otkriće svitaka s Mrtvog mora postalo je veliki izvanbiblijski dokaz pouzdanosti Staroga zavjeta.

NOVI ZAVJET

“Bit ću iskren… Kad sam prvi put ustanovio da ne postoje izvorni rukopisi Novoga zavjeta, bio sam vrlo sumnjičav. Pomislio sam: Ako je jedino što imamo prijepis prijepisova prijepisa, kako mogu vjerovati da je današnji Novi zavjet uopće sličan izvorniku?” (Lee Strobel, The Case for Christ, str. 58,59)

Pitanje je logično. I mi se moramo pitati: Zar nam Bog ne bi ostavio pouzdani izvor Njegove volje? I zar nam ne bio dao razloge da se pouzdamo u izvore koje nam je ostavio?

Prethodni odsjek pokazao je da je otkriće svitaka kod Mrtvog mora važno za utvrđivanje točnosti i pouzdanosti Staroga zavjeta. Možemo li naći neke dokaze za Novi zavjet?

U vezi s Novim zavjetom posebno je začuđujuća činjenica, koja nam daje nevjerojatni dokaz njegove pouzdanosti, da još danas postoji mnogo primjeraka novozavjetnih rukopisa, mnogo više od ijednog drugog drevnog rukopisa. Gospodin nam je ostavio mnoštvo rukopisa koji potvrđuju točnost Novoga zavjeta kakav danas imamo. Prema znanstvenicima Normanu Geisleru i Williamu Nixu “Novi zavjet je ne samo preživio u više rukopisa nego ijedna druga antička knjiga, nego je ostao sačuvan u čišćem obliku od bilo koje druge velike knjige — s 99,5- postotnom točnošću.” (Strobel, str. 65)

Osim toga, tu je i mnogo vanjskih dokaza; postoji, naime, mnogo citata iz prvih primjeraka Novoga zavjeta, nađenih u komentarima, propovijedima i pismima ranih crkvenih otaca. Apostolski oci, koji su pisali uglavnom između 90. i 160. godine, pokazali su veliko poznavanje većine knjiga Novoga zavjeta. Ovi vanjski dokazi, nazvani lekcionari, sadržavali su tekstove koji su se čitali na javnim bogoslužjima. Do sredine dvadesetog stoljeća klasificirano je više od osam stotina tih djela.

Budući da tako točno odražavaju današnji Novi zavjet, i ovi rani crkveni rukopisi daju nam mnogo razloga za potvrdu vjerodostojnosti novozavjetnog teksta.

UNUTARNJI DOKAZI

Pavao u 1. Korinćanima 15,12-19 jasno pokazuje kako je Isusovo uskrsnuće središte naše vjere. Drugim riječima, čak i nakon što je Krist umro za naše grijehe, čak i nakon što je postao naša zamjena, sve to ne bi vrijedilo da nije uskrsnuo. Naravno, nema ničega iznenađujućeg u tome da su Rimljani razapeli Židova. To se stalno događalo. Sasvim je nešto drugo što je taj Židov uskrsnuo iz mrtvih. A novozavjetni pisci objavili su da se upravo to dogodilo s Isusom.

Bez obzira na razlike u evanđeoskim izvještajima (neki su pisci zapisali ono što drugi nisu), svima je zajedničko da su posvjedočili kako je Isus uskrsnuo od mrtvih.

Međutim, neki odbacuju misao da bi nakon tri dana itko mogao uskrsnuti. To je ludo, kažu — proizvod bolesnog uma, nečija halucinacija. To bi, svakako, bila logična tvrdnja da je samo jedna osoba ustvrdila da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Ali u ovom slučaju to su učinile četiri osobe. Jedno je proglasiti ludima svu četvoricu pisaca evanđelja, a drugo je proglasiti ih ludima na isti način. Te1ko da teorija o haluciniranju ima ikakvog smisla.

Misao da je Isusovo uskrsnuće proizvod bolesne mašte učenika, nema osnove. Svjesni takve besmislice, drugi su tvrdili da su se učenici dogovorili i izmislili priču o Kristovom uskrsnuću.

S kojim bi razlogom izmislili ovu priču? Da dobiju vlast? Zbog ugleda? Novca? Izbjegavani od vlastitog naroda, odbačeni od vjerskih vođa i nemilosrdno progonjeni sa svih strana, učenici nisu nikad došli do vlasti, utjecaja ili novca zahvaljujući uskrsnuću. Naprotiv, zbog ustrajavanja na uskrsnuću izgubili su sve što im je svijet mogao pružiti.

Neki su tvrdili da su učenici izmislili priču u nadi da će imati osobne koristi, ali im se planovi nisu ostvarili. Pošto su već pronijeli priču o uskrsnuću, nije im preostalo drugo nego da je nastave širiti. Jedini je problem u tome što su evanđelja pisana mnogo godina nakon uskrsnuća. Ako su se učenici nadali da će se obogatiti ili steći vlast izmišljenom pričom o Isusovu uskrsnuću, shvatili su da je to uzaludna nada. Zašto su, desetljećima poslije, nakon što su imali dosta vremena da se distanciraju od svojeg neuspjelog nastojanja, ipak ostali uz tu nadu — čak i po veliku osobnu cijenu?

Pavao u 1. Korinćanima 15,6 kaže da se Isus nakon uskrsnuća pojavio pred više od pet stotina ljudi, a “većina ih još i sada živi”. Drugim riječima, Pavao je tako siguran u Isusovo uskrsnuće da čak poziva ljude da se obrate onima koji su još živi i od njih traže da im ispričaju što su vidjeli. A jedan od razloga što je Pavao bio uvjeren u njihovo svjedočanstvo bio je što je sam upoznao uskrslog Isusa (Djela 9,1-8).ž

Razmislimo o svojem životu i ispitajmo svoje razloge za vjeru u Isusa.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf

Gospodin je Bog naš Jedan
Zašto je Bog rekao: ”Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin” (Šarić)? Na drevnom Bliskom istoku bilo je mnoštvo božanstava koja su okruživala Izrael i predstavljala opasnost za njega. Bog je znao da će ovi bogovi privlačiti Njegov narod, pa će Njega napustiti. U tom smislu je rekao: ”Ja sam jedini Bog (”drugoga nema”, Pnz 4,39). Zato u prologu Deset zapovijedi stoji: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske … Nemoj imati drugih bogova uz mene.” (Izl 20,2.3) Samo ih je pravi Bog mogao spasiti kod Crvenog mora. Riječi ”jedini” ili ”Jedan” ukazuje na Božju jedinstvenost, a ne da je sam.

Riječ ”jedan” prijevod je dviju riječi na biblijskom hebrejskom jeziku: yāhî (jedinstven, jedini sin, Post 22,2) i ‘ehād (osobe u braku postaju ”jedno tijelo”, Post 2,24). ”Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin” prijevod je riječi ‘ehād što znači da Bog nije sam, premda je jedinstven. Ova riječ nagovještava ujedinjenost Boga, odnosno da je više od jedne Osobe. Sveto pismo tvrdi da je Bog ljubav (1 Iv 4,8-16). Prije ikakvog stvaranja postojala je vječnost kad je Bog postojao kao ljubav. Kao samac Bog nije mogao biti ljubav. Koga bi onda ljubio? Da bi se ljubav mogla očitovati potrebno je više od jedne osobe. Zato Božja narav zahtijeva da On bude više od jedne Osobe.

Nagovještaji Trojstva u Starom zavjetu
Sveto pismo često pokazuje da je Bog više od jedne Osobe. Množina se vidi u sljedećem: Prigodom stvaranja ”I reče Bog [jednina]: “Načinimo [množina] čovjeka na svoju sliku” (Post 1,26). Nakon dolaska grijeha na svijet, ”reče Bog [jednina]: ‘Evo, čovjek postade kao jedan od nas [množina] – znajući dobro i zlo!”’ (Post 3,22). Odgovarajući graditeljima Babilonske kule ”Jahve [jednina] reče: … ‘Hajde da siđemo [množina] i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije'” (Post 11,7). Izaija je rekao: ”Tad čuh glas Gospodnji [jednina]: ‘Koga da pošaljem? I tko će nam [množina] poći?'” (Izaija 6,8) Kad je govorio o jedinome Bogu kako bi svoj narod odvojio od mnogih bogova, dopustio im je da nazru kako je Jedan Bog više od jedne Osobe. Radi se o drukčijoj dimenziji. Ako je Bog bio samo jedna Osoba, tko je vladao svemirom dok je Krist bio na Zemlji, i gdje bi Bog bio kad je Krst bio u grobu?

Sveto pismo označava Oca, Sina i Duha kao Boga. Dopustite mi da navedem nekoliko snažnih primjera. ”U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post 1,1); On je stvorio svemir po svojemu Sinu (Heb 1,12). Poslije Kristove smrti On ”sjede zdesna Veličanstvu u visinama” (r 3). Otac Mu je rekao: ”Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova.” (r 8) Otac je Krista nazvao Bogom (vidi Iv 1,1-3-14). Pavao je savjetovao Efežane: ”I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega” nevaljalim riječima i postupcima (Ef 4,30). Petar je rekao Ananiji: Zašto ”si slagao Duhu Svetomu”, jer time ”nisi slagao ljudima, nego Bogu!” (Dj 5,3.4)

Sveto Pismo tumači Pismo
Neki kažu da je Trojstvo jasno prikazano samo u Novom, a ne u Starom zavjetu. Dobar primjer je kad se Otac obraća Kristu prigodom Njegova krštenja i kad Sveti Duh silazi na Njega u liku goluba (Mt 3,16.17). Drugi primjer je evanđeoski nalog, kad On šalje svoj narod da krštava u ime trojice (Mt 28,19). Treći primjer je Pavlov završetak njegove Druge poslanice Korinćanima: ”Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!” (2 Kor 13,14) Činjenica je da Novi zavjet uči postojanje Trojstva.

Međutim, u Starom zavjetu se češće spominje Trojstvo nego što su neki svjesni. Kad Sveto Pismo tumači Pismo, otkrivamo da Stari zavjet pridonosi ovom predmetu. U Luki 4,18.19 Krist čita iz Izaije 61,1.2 i priznaje da ovi redci govore o Njegovoj misiji. Drugim riječima, Krist je dao svoj komentar na ove Izaijine retke, primjećujući da o Trojstvu govore ovako: ”Duh [Sveti Duh] Jahve Gospoda [Oca] na meni [Kristu] je.” (Izaija 61,1)

U knjizi proroka Izaije ima nekoliko mjesta na kojima se jasno govori o Trojstvu. Evo još tri primjera: (1) ”Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima.” (Iz 42,1) Bog Otac govori o svome Sinu kojemu će dati svojeg Svetog Duha. Novi zavjet potvrđuje da se ovaj tekst iz Izaije ispunio u Isusovoj službi iscjeljivanja (Mt 12,15-21), kojega je Otac poslao (Iv 3,16.17) i osnažio Svetim Duhom (Mt 3,16.17; Lk 4,18). (2) U Izaiji 48,16 čitamo: ”Pristupite k meni i počujte ovo: … A sada me [Krist] Gospod Jahve [Otac] šalje s duhom svojim [Svetim Duhom].” (3) U Izaiji 63,7-16 spominju se ”anđeo njegova lica” koji ”ih je spasio” (r 9, Krist; Šarić), Sveti Duh (r 10) i Otac (r 16).

Ako bih bio iskrcan na neki pusti otok, a smio bih ponijeti samo po jednu knjigu Starog i Novog zavjeta, izabrao bih Izaiju i Ivana. U objema nalazimo Trojstvo. Stari zavjet govori o Božjoj ljubavi isto toliko koliko i Novi. Izaija 53 jedno je od najljepših poglavlja o ljubavi našeg Spasitelja za sve nas. Izaija prikazuje Trojstvo jasnije od bilo kojeg drugog starozavjetnog pisca. Stari zavjet dokazuje da se Bog ne mijenja (Mal 3,16), što je pojam koji nalazi odjeka u Novom zavjetu kao ”Isus Krist jučer i danas isti je – i u vijeke” (Hb 13,8).

Otac, Sin i Sveti Duh ljube jedan drugoga i tako svatko ljubi Boga i svoje drugove (vidi Mt 22,37-40). Ta je ljubav vječna i uzvraćena u njihovoj prisnoj povijesti, i prelijeva se u živote ljudi tako da mi tu ljubav možemo donekle odražavati prema Bogu i bližnjima. Bog samac ne bi mogao biti Bog ljubavi. Kakvo divljenja dostojno Trojstvo!

Norman R. Gulley

Jedno drugo mjesto, vremenom i prostorom daleko udaljeno od St. Mere Eglisea, bilo je stoljećima nezamijećeno – dok nije došlo do invazije. Te povijesne noći nikakva zvona nisu uzbunila mjesto prepuno posjetitelja i okupacijske vojske.

Ali iznad okolnih brežuljaka na nebu se pojavio sjajan oblak. Strani dostojanstvenici u više kilometara udaljenoj prijestolnici primijetili su nebeski krijes. A onda je jedan vjesnik objavio njegovu svrhu zbunjenim pastirima koji su u tom času gotovo jedini bili budni. “Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.” ¹

Počela je Božja invazija na ovaj grijehom okupirani planet: Bog je počeo ispunjavati obećanje da će osloboditi Zemlju od grijeha.

Mesijanska proročanstva: općenita ili posebna?

Gledajući u prošlost, novozavjetni su pisci uočili mnoge biblijske tekstove koji proriču Isusov dolazak. Nije ih uvijek bilo lako razumjeti. Na primjer, Mihej posebno proriče da će se u Betlehemu roditi moćni vladar. ²

Ovo je dosta jasno. Ali ako ste slični meni, zbunjeni ste nekim takozvanim “pretkazanjima” – tekstovima i čak događajima koji su navodno “ukazivali” na Kristov dolazak. Međutim, jesu li ova starozavjetna proročanstva i pretkazanja ukazivala posebno na Isusa iz Nazareta ili na nekog općenitog izbavitelja?

Uzmimo tekst koji Matej navodi iz Izaije 7 o djevici koja će roditi sina. “Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel.” ³

Ali rođenje tog djeteta zapisano je u osmom poglavlju. Kako onda ono može proricati i dolazak Isusa, rođenog stoljećima poslije? A što reći o Mateju kad citira proroka Hošeu: “Iz Egipta pozvah sina svoga”? ⁴

U tom je tekstu Bog rekao Hošei da je toliko volio Izraela da ga je izbavio iz egipatskog ropstva. Kako to onda može biti proročanstvo o Isusovom životu, kad se On pojavio mnogo godina nakon toga?

Pogledajmo to ovako. U Drugom svjetskom ratu snage Osovine okupirale su Europu i Sjevernu Afriku, a civilna populacija nije imala snage da se sama oslobodi. Zato je vojna nužnost zahtijevala da savezničke snage napadnu ove zemlje s mora.

Pretpostavimo da je netko tko je 1942. živio u St. Mere Egliseu napisao: “Očekujem invaziju savezničkih snaga koje će oslobodi Europu.” Bi li time mislio posebno na Operaciju Overlord, invaziju u Normandiji? Ne bi. Operacija Overlord 1942. godine nije bila planirana niti tako imenovana. Pa ipak je taj isti mještanin mogao podići pogled i vidjeti kako se američki padobranci spuštaju na zemlju i s punim pravom reći: “To je trenutak koji sam čekao!” I gledajući unatrag, mogao je lako vidjeti da je saveznička invazija u Sjevernoj Africi i Italiji pretkazivala invaziju u Normandiji koja je učinila kraj nacističkoj vladavini u Europi.

Kad su Sotona i grijeh okupirali ovaj planet, Bog se našao pred sličnim problemom. Oni koji su živjeli pod vladavinom grijeha nisu imali snage da se sami oslobode.

Duhovna potreba pokazala je da samo invazija božanske sile može poraziti grijeh i uništiti Sotonu. Odmah nakon što su Adam i Eva sagriješili, Bog je objavio rat Sotoni i grijehu. Rekao je zmiji: “Ti i ta žena međusobno ćete se mrziti; tvoji i njezini potomci uvijek će biti neprijatelji. Jedan od njezinih potomaka ranit će ti glavu, a ti ćeš njega ujesti u petu.” ⁵

Jedan od ženinih potomaka nanijet će smrtonosnu ranu Sotoni i grijehu.

Svi Božji postupci ukazivali su na Krista

No to ne znači da je Adamov i Evin grijeh iznenadio Boga. Bog nije poslao svojega jedinorođenog Sina na Zemlju kao posljednji pokušaj, nakon što je sve drugo propalo. Ne, Isus, to Janje “koje je žrtvovano od postanja svijeta”,⁶ bio je jedini Božji plan za rješenje problema grijeha.

Prema tomu, svi Božji postupci s Njegovim narodom, planirani i nastali iz potrebe, uvijek su vodili i ukazivali na Krista.

Jaganjac. Od svih starozavjetnih simbola žrtveno janje najjasnije je ukazivalo na Krista. Kad su Adam i Eva sagriješili, oni nisu umrli jer su umjesto njih umrle životinje. Da pokrije njihovu sramotu, Bog ih je obukao u životinjske kože. Ovo je bila sjena koja je ukazivala na Isusovu žrtvenu smrt koja pokriva naše grijehe. Krv janjeta na dovracima domova Izraelaca navela je Anđela zatornika da “prođe” pokraj njih za vrijeme strašnog desetog zla u Egiptu. ⁷

A kad je Izak na brdu Moriji upitao Abrahama: “Gdje je janje za žrtvu?” Ivan Krstitelj je dao konačni odgovor kad je pokazao na Isusa: “Evo Jaganjca Božjeg!” ⁸

Pomazanik. Budući da je Bog oduvijek namjeravao poslati Isusa, svaki čovjek kojeg je uporabio da oslobodi Izraela bio je slika Osloboditelja koji će doći. Kad je uporabio Mojsija da izbavi Izraela iz egipatskog ropstva – što je spomenuo Hošea – Mojsijevi postupci bili su slika Božjeg izbavljenja od ropstva grijehu svih koji vjeruju u Isusa. Kad je Izaija objavio: “Tješite moj narod”,⁹ ove su riječi ukazivale na Isusa, konačnu utjehu Božjeg naroda. Kad je prorok Hagaj objavio: “Tada će doći od svih naroda žuđeni”,¹⁰ mi prepoznajemo da je Isus ispunjenje žudnje svih naroda da ih izbavi od grijeha. A kad čujemo Jobove riječi: “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi”,¹¹ znamo da se i on nadao izbavljenju koje samo Isus može ostvariti. A ono Izaijino proročanstvo? Pa ono je bilo slika čudotvornog rođenja Obećanoga – Isusa.

Bog je također upozorio da ovi prvaci neće proći neozlijeđeni; zmija će “vrebati petu”. Kad je kralja Davida prevario njegov bliski prijatelj, to je bila slika Judine izdaje. ¹²

A kad je Isus na križu povikao: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?”¹³ bio je to odjek riječi iz dvadeset drugog psalma koje je psalmist izgovorio stoljećima prije, a sada je Isus njima izrazio svoju bol i nadu.

Možda slično kao i ja sumnjate u neke starozavjetne tekstove koji se odnose na Isusa. Nije li najbolje vrijeme sada, pred Božić, da još jednom, možda u nekoliko minuta samoće, pročitate staru priču?

Izaberite suvremeni prijevod, drukčiji od onoga koji obično čitate. Inače bi poznate riječi i izrazi vaš um poveli utabanim stazama.

Pročitajte nadušak jedno poglavlje u evanđeljima. Ili ponovno pročitajte starozavjetne izvještaje. Neka Krist postane leća kroz koju ćete cijelo Sveto pismo vidjeti u novom svjetlu.

Buka bitke je utihnula i St. Mere Eglise je opet usnulo mjesto. Ali u Betlehemu pucnjava malokalibarskog oružja, vika gnjevne mladeži koja baca kamenje i povremene eksplozije bombi guše uspomenu na Kneza Mira. A to je razlog više da se sjetimo prelijepog izvještaja o Isusu i još jednom čujemo pjevanje anđela.

Ed Dickerson

————————–