“Sawundi, zašto ti ne bi istovremeno štovao moje bogove i svoga velikog Boga?”

“Zato što Biblija kaže da bismo svi mi trebali iskazivati povjerenje i ljubav samo jednome, Bogu stvoritelju, a ne raznim bogovima niti načinjenim kipovima.”

Te je noći padala kiša. Glineni idoli svećenika Kwakua su se jako pokvasili. Sljedećega jutra kada je polazio na posao, Kwaku je iznio kipove da se osuše na dnevnome suncu. Sinu je rekao:

“Sawundi, nemoj zaboraviti ovim idolima za hranu prinijeti svježa jaja i slatki krumpir, kada se osuše.”

Čim je njegov otac otišao, Sawundi se sagnuo i povikao prvome idolu u uho: “Čuješ li me?” Nije bilo odgovora. Tada se dječak uspravio i lagano nogom udario glinu. “Čuješ li me?” I dalje nije bilo odgovora. Sawundi je opet udario kip i odvalio mu ruku. Idol nije zavapio. Dječak je prišao drugome kipu i učinio isto. Njemu su otpale obje glinene ruke. Tako je učinio i s ostalim idolima, ali su svi samo šutjeli.

Kada se Sawundijev otac vratio, vidio je slomljene kipove na zemlji pred kućom.

“Sawundi! Jesi li ti ovo učinio?”

“Jesam, tata.”

“Ali zašto?”

“Zato što su se tukli oko hrane koju sam im htio dati.”

Kwaku Firi je zašutio i začuđeno promatrao dječaka. Pitao se hoće li ikada naučiti svoga sina da štuje njegove bogove.

Vrijeme je prolazilo. Tada je jednoga jutra svećenik Kwaku iznio svoje glinene kipove van kuće. Svome je sinu dao upute:

“Sawundi, ako počne padati kiše prije nego se vratim, unesi ove idole u njihovu prostoriju da se ne pokvase.”

Nedugo nakon njegova odlaska počela je padati kiša. Sawundi je istrčao iz kuće i povikao: “Pada kiša, idoli! Sklonite se odatle i idite u svoju sobu!” Ali kipovi su samo stajali tamo gdje su i do tada bili. Dječak je stoga ušao u kuću i ostavio ih na miru. Kiša je uskoro pokvasila glinu i kipovi su bili sve manji i manji. Na kraju je od njih ostala samo hrpa blata.

Konačno je kući stigao i svećenik Kwaku Firi. Upitao je sina je li unio njegove bogove u kuću. Sawundi je pokazao prema blatu vani i rekao: “Čim je počelo kišiti zvao sam ih da se sklone i uđu u kuću. Ali me nisu poslušali. Nisu mi čak ni odgovorili. Isto kao i prije kada sam ih pokušao nahraniti. Zato sam ih ostavio.” Kwaku Firi je bio jako ljut. Mrzio je što to mora priznati, ali je sve više vjerovao da možda ima nešto u tome što je njegov sin pričao o Bogu na nebu.

Te je noći svećenik sanjao san. S jedne su strane bili neki glineni idoli i svega nekolicina ljudi koja im se klanjala. S druge strane, iznad zemlje, bila su velika prekrasna vrata koja su čuvala dva anđela odjevena u bijelo, a iza vrata se vidjelo mnoštvo sretnih ljudi, daleko više nego onih koji su štovali kipove. Kada se probudio, Kwaku se pitao nisu li to u snu bila pokazana vrata neba i mnoštvo miljenika pravoga Boga.

Nije prošlo mnogo i plemenski je svećenik zamolio sina da porazgovara s kršćanskim vjeroučiteljem o tome može li on kao poganski vrač doći na kršćanski vjeronauk. Tako je sve krenulo posve drukčije. Nakon dvije godine proučavanja Biblije, Kwaku Firi se krstio biblijskim krštenjem. Nakon što je prihvatio vjerom Isusa Krista kao jedinoga Boga i Gospodina, promijenio je ime od idolopokloničkoga Kwaku Firi u biblijsko ime Samuel, izražavajući tako želju da i on svoj život potpuno preda Bogu kao i Samuel svoj. Sawundi, mudri dječak, od tada je bio najsretniji sin u plemenu, jer njihov dom više nije bio podložan strahu i štovanju lažnih bogova, a iz njihove kolibe od tada se mogla često čuti radosna pjesma hvaljenja jedinoga nebeskoga Boga.

Željko Bošnjak

Bilo je rano jutro i još uvijek mračno kad smo izišli iz kuće i krenuli pustim ulicama. Uskoro su iza nas ostala svjetla grada i mi smo se nastavili kretati duž svijetlog tunela koji su stvarala svjetla našeg automobila. Dugo vremena čulo se samo brujanje motora i škripa guma na kolniku.

Konačno se na obzorju pojavilo crvenilo koje je najavilo dolazak dana i ubrzo smo ga vidjeli: tanki srp jarkog svjetla. To je sunce počelo provirivati iza obližnjeg brežuljka. Nekako neprimjetno dizalo se sve više i više dok nekoliko minuta kasnije nije bio dan.

Naš je prvorodenac prvi prekinuo tišinu. Četverogodišnji David uvijek nas je iznenađivao svojim neobičnim primjedbama.

“Tata,” rekao je, “kad bismo sutra rano ujutro došli ovamo i popeli se na ono brdo, bismo li mogli pružiti ruku i dotaknuti sunce dok putuje?”

A ja sam pomislio: Kako funkcionira dječji um! Djeca ništa ne smatraju velikim – umjesto toga ona umanjuju svijet. Golemi beskraj svemira ne uklapa se u njihove male umove pa zato svemu umanjuju mjeru.

U šumi neki čovjek nešto radi. “Prvo ću nakopati zemlje”, kaže. “Zatim ću joj dati ovakav oblik. Vidite, tu su oči i nos. Sad ću ga staviti na sunce da se osuši, a onda ću ga obojiti svojim omiljenim bojama. Zanima vas što pravim? Boga, naravno. Niste znali? Ne, ne samoga Boga. To je Njegov portret. Tako On izgleda.”

Moj četverogodišnjak mislio je da bi mogao pružiti svoju ručicu i dotaknuti sunce. A onaj čovjek u šumi vjeruje da može prikazati Boga. Obojica čine istu pogrešku.

Kralj Salomon imao je bolju predodžbu. Sagradio je u Jeruzalemu prekrasan hram. Kad ga je dovršio, pripremio je svetkovinu koja je trajala danima. Ali usred tog zanosa nije iz vida izgubio pravo značenje tog događaja. Obratio se Bogu i u molitvi rekao: “Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio!” (2. Ljetopisa 6,18)

Zašto nam druga zapovijed zabranjuje pravljenje kipa koji bi prikazivao Boga? Zato što bez obzira na to koliko ga napravili velikim ili s koliko ga zlata, dijamanata i drugih skupocjenih ukrasa pokrili, Boga samo umanjujemo. Mi Ga neizbježno svodimo na strogo ljudsko shvaćanje stvari. A to je zapravo srž problema. Umanjena slika Boga temeljni je grijeh koji nam druga zapovijed pomaže da izbjegnemo.

Suvremeni racionalisti čine istu pogrešku. Bacaju malu mrežu svojih intelektualnih sposobnosti u golemi ocean svemira. Ono što mogu uloviti ograničeno je kratkim dosegom njihovih osjetila i sposobnosti da obrade dobivene podatke. Onda se proglašavaju vlasnicima tog komadića informacije i niječu postojanje svega ostalog. Kao što sam rekao, čine istu pogrešku i dokazuju da ovaj problem nije ograničen samo na neznalice.

“Ta sam vas Otac ljubi”
U stara vremena logična posljedica idolopoklonstva bila je politeizam, vjerovanje u mnogo bogova. Ljudi su izmišljali više bogova jer nisu mogli zamisliti da je jedan dovoljan, da se jedno božanstvo može o svemu brinuti.

Prvi kršćani čvrsto su se držali ideje da postoji samo jedan Bog, ali mnogi nisu imali jasnu sliku o tome tko je On. Bili su skloni mišljenju da nalikuje na božanstva koja su nekoć štovali – bića koja su zaboravljiva i ravnodušna, koja im nisu uvijek bila voljna pomoći. Obraćenici iz neznaboštva smatrali su da moraju stalno prositi i moljakati kako bi svladali Njegovu ravnodušnost i uvjerili Ga da se treba zainteresirati za njihove potrebe.

Teško je zamisliti veću zabludu. Biblija uspoređuje Božju ljubav s najsnažnijom vrstom ljudske ljubavi i objavljuje: “Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.” (Izaija 49,15.16)

Ali unatoč ovom jamstvu, mnogi još uvijek zamišljaju Boga kao zaboravnog i nesklonog, a oko Njegovog se prijestolja nalazi vojska posrednika koji danju i noću bučno privlače Njegovu pozornost kako bi Ga uvjerili da nam je potrebna pomoć. Ali Isus je svojim sljedbenicima rekao: “Ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas. Ta sam vas Otac ljubi.” (Ivan 16,26.27) A apostol je savjetovao: “Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!” (Hebrejima4,16)

Misao o posredovanju preko mrtvih svetaca jasno je kršenje druge zapovijedi jer je zasnovana na poganskom shvaćanju ograničenog Boga kojeg je teško izmoliti da nam pomogne.

 
“Zašto si posumnjao?”
Jednog dana stajao sam na pristaništu u Guanaji u Hondurasu dok mi je prijatelj pokazivao privezane brodice za ulov škampa. Goleme mreže za povlačenje bile su dizalicama podignute da se suše na suncu. Uvečer će ponovno isploviti. Prijatelj mi je pričao koliko tona škampa ove brodice donose svakog dana.

Pomislio sam uznemireno: Ako tako nastave, ubrzo će isprazniti oceane.

Sljedeće jutro letio sam uzduž obale od Guanaje prema Puerto Cabezasu. Ispod lijevog krila našeg zrakoplova mogli smo vidjeti plave obrise priobalnog gorja, a s desne strane beskrajno more. Pokušao sam pogoditi koliko je kilometara do točke gdje se obzorje stapa s nebom. Nastavili smo letjeti i nekoliko minuta poslije ugledao sam duboko ispod sebe tri brodice u ribolovu na škampe kako se dižu i spuštaju na valovima dok su za sobom povlačile mreže. To su jamačno bile neke od onih koje sam vidio dan ranije, ali su sada izgledale tako sićušne. A kakav je tek bio kontrast između njihove veličine i golemog oceana! Onda sam pomislio: Kako ove brodice mogu iscrpiti sve blago koje je Bog spremio u svoju smočnicu? Kako se stvari mijenjaju kad ih gledamo iz drukčije perspektive!

A onda sam se zapitao: A kakva je Božja perspektiva? U nekim trenucima čini nam se da naši problemi ispunjavaju zemlju i nebo. Što mislite, kako Bog na njih gleda?

To je bila pouka koju je Petar naučio jedne olujne noći na Galilejskom jezeru. Golemi valovi i vjetar izazvali su u njemu paniku pa je povikao: “Gospodine, spasi me!” (Matej 14,30)

“Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: ‘Malovjerni, zašto si posumnjao?'” (redak 31)

Strah i zabrinutost dolaze od nedostatka vjere, a to je prekršaj druge zapovijedi jer pokazuje da je Bog u našim umovima jako malen.

 
Nikad ne smijemo podcijeniti moć idola
Pjesnik je o idolima pisao: “Takvi su i oni koji ih napraviše.” (Psalam 115,8) U svoje vrijeme to je zapazio i apostol Pavao. Rekao je da su idolopoklonici zamijenili “slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova”.

“Stoga ih je Bog”, rekao je, “predao sramotnim strastima … nevaljanu umu te čine što ne dolikuje.” Apostol objašnjava što to “ne dolikuje” navodeći popis grijeha na kojem se nalazi lakomost, zloća, zavist, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernost, došaptavanje, klevetanje, drskost, oholost, neposluh roditeljima, nerazumnost, nevjera, bešćutnost i nemilosrdnost (Rimljanima 1,23.28-31).

Nije baš lijepa slika, zar ne? Mislite li da je pretjerana? Nedavno sam posjetio dojmljive ruševine Monte Albana u Oaxaci. Tu se mogu vidjeti prikazi drevnih zapotečkih bogova u obliku krilatih zmija, zgrčenih zvijeri i desetaka ljudskih prilika. Izrazi gnjeva i mržnje iskrivljuju lica tih idola. Vodič nam je pokazao žrtvenik na kojem su svećenici tijekom obreda živim žrtvama vadili srce. Zatim nas je poveo do igrališta objašnjavajući da je strana koja bi izgubila uvijek bila prinesena kao žrtva tim bogovima.

“Takvi su i oni koji ih napraviše”, kaže pjesnik.

U podne sam se vratio u grad i otišao u mjesni restoran. Prostorija se tresla od popularnog ritma ka-bum, ka-bum, a suvremeni “idol” je vriskao:

“Čitav dan sanjam o seksu.
Čitavu noć razmišljam o seksu.
Sve vrijeme razmišljam o seksu
s tobom, s tobom.”

Pjesme koje su slijedile razlikovale su se samo po tome što su pri ponavljanju iste poruke još više rabile uobičajene uličarske izraze.

Tko može posumnjati da suvremeni idoli imaju jednako toliko moći nad ljudima kao i drevni? A još je uvijek istina da su oni koji ih prave isti kao oni. Rezultati suvremenog idolopoklonstva u mnogočemu nadmašuju ono što je apostol Pavao opisao u svoje vrijeme.

 
Tisuće naraštaja
Neki su iznenađeni što druga zapovijed sadrži ozbiljno upozorenje o kipovima: “Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena.” (Izlazak 20,5)

Ali posebno ih iznenađuje što Bog kaže da je “ljubomoran”. Osim toga, on tvrdi da će kazniti čak i treći i četvrti naraštaj zbog grijeha njihovih predaka.

Ovi ljudi donose krive zaključke zbog površnog čitanja teksta. Zapazite da ono što se događa “djeci do trećeg i četvrtog koljena” nije odmazda gnjevnoga Boga. Zapovijed jasno kaže da Bog kažnjava “grijeh otaca”. Upravo je to Pavao imao na umu u već navedenom ulomku. On kaže da štovanje idola, uzdizanje stvorenja iznad Stvoritelja, uklanja prepreke i podiže brane čovjekove izopačenosti. Kad ljudi postanu slični svojim idolima, zemlja se puni nasiljem i ljudi predaju srce “pakosti, lakomosti, zloći; puni (su) zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti” (Rimljanima 1,29).

Oni postaju “klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni” (redci 30 i 31). Smatrate li da bi bilo ugodno živjeti u društvu kakvo je Pavao opisao? To je posljedica koja seže “do trećeg i četvrtog koljena”, kobni rezultat koji bi Bog želio da izbjegnemo kad nam u drugoj zapovijedi upućuje ovu opomenu. I zbog toga je On “ljubomoran”. Čovjekova ljubomora odraz je sebičnog interesa, ali zapovijed jasno pokazuje da je Bog ljubomoran na svoj narod.

Nasuprot tomu, Bog iskazuje “milosrđe tisućama” onih koji Ga ljube i vrše Njegove zapovijedi (Izlazak 20,6). Naravno, to se odnosi na obećanje vječnoga života. Isus je rekao: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.” (Ivan 17,24)

Vijest slobode
Druga je zapovijed savršena dopuna prvoj. Oni koji su odlučili Bogu dati prvo mjesto u svojem životu, neće dopustiti da stvorenje zauzima mjesto koje pripada samo Stvoritelju. Kod njih neće biti zabune oko pravog bogoštovlja, jer će odbaciti sve ono što umanjuje vrijednost Boga u njihovom životu.

Za one koji vrše prvu i drugu zapovijed, poslušnost ostalima bit će potpuno prirodna. Ako ljubimo Boga – ako je On na prijestolju našeg života – naše će srce biti prepuno ljubavi i prema drugim ljudima.

Apostol jakov nazvao je Deset zapovijedi savršenim zakonom slobode (Jakov 1,25). Dosad smo razmotrili samo dva njegova propisa, ali je iz njih jasno značenje takvog savršenstva i slobode. O tome kaže pjesnik: “Koji tvoj Zakon ljube, velik mir uživaju, ni o što se oni ne spotiču.” (Psalam 119,165)

Loron Wade