Kanonsko načelo
Kanonsko nečelo temelji se na činjenici da se podaci potrebni za razumijevanje svih biblijskih pitanja nalaze u samom kanonu Svetog pisma, odnosno da Biblija tumači samu sebe. Time se odbacuje široko raširena praksa tumačenja Biblije u skladu s drevnim ili suvremenim kulturama. Iako u Bibliji postoje kulturni aspekti, oni ipak ne mogu biti mjerilo za njezino tumačenje, kao što to čine mnogi suvremeni tumači.

Iako je dana ljudima koje su živjeli u drevna vremena na području Bliskog istoka, Biblija nadilazi tu kulturnu sredinu da bi služila kao Božja riječ za sve kulturne, rasne i situacijske kontekste u svim vjekovima i svakom vremenu. Biblijski pisci potvrđuju nadmoć Biblije nad tradicijom (Matej 15,3‐6), ljudskom filozofijom (Kološanima 2,8), ljudskim razumom (Izreke 14,12) i takozvanim “znanjem” (1. Timoteju 6,20).

Jedinstvo biblijskih načela
Budući da je sve Pismo nadahnuto od istog Duha i budući da je ono u cjelini Božja riječ, postoji temeljno jedinstvo i sklad među svim njegovim dijelovima (Matej 5,17; Rimljanima 3,10‐18). To znači da je Pismo dosljedno. Iako različiti pisci s vremena na vrijeme naglašavaju različite aspekte iste teme ili događaja, oni se ne suprostavljaju jedni drugima. Primjerice, svaki od pisaca Evanđelja bilježi pod nadahnućem različite aspekte Kristova života, a svaki komadić slagalice je potreban da se dobije potpuna i uravnotežena slika Kristovog života i rada (Ivan 20,30.31).

Načelo doslovnog tumačenja
Osnovno načelo u tumačenju Biblije jest da riječi i rečenice treba razumjeti u njihovom doslovnom smislu, osim ako nisu upotrijebljene stilske figure, usporedbe ili idiomatski izrazi.

Doslovno tumačenje Pisma ne treba treba miješati s “doslovnim” razumijevanjem biblijskih tekstova. Primjerice, neki kršćani vjeruju da su riječi “kola poskakuju” u Nahumu 3,2 doslovni opis automobila. Drugi kršćani razumiju da tekst u Otkrivenju 16,12 znači da će rijeka Eufrat doslovno presušiti, tako da kraljevi “s Istoka” i njihove vojske (Kinezi i Japanci) mogu prijeći preko rijeke. Takva tumačenja ne uvažavaju da biblijski pisci koriste simbole, usporedbe, metafore i druge stilske figure.

Načelo duhovnog razlučivanja
Četvrto opće načelo biblijske hermeneutike navodi apostol Pavao: “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duhu prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14) “Svako je Pismo od Boga nadahnuto” (2. Timoteju 3,16), biblijski pisci govore “potaknuti od Duha Svetoga” (2. Petrova 1,21) te stoga tumačenje Biblije mora biti vođeno istim Duhom.

Kristocentrično načelo
Biblija otkriva Krista kao središte svakog božanskog djelovanja, bilo da je riječ o povijesnim događajima, proročanstvima ili štovanju: “Za njega svjedoče svi proroci” (Djela 10,43) i “sva obećanja Božja imaju u njemu nalaze svoj ‘da’; … ‘Amen’” (2. Korinćanima 1,20).

Sam Krist je potvrdio da Stari zavjet svjedoči o Njemu (Ivan 5,39). Bio je potvrda i ispunjenje “obećanja danih ocima” (Rimljanima 15,8). Novozavjetni pisci su to prepoznali i primjenjivali su starozavjetna obećanja i usporedbe na Isusa. Tako su dali uzor Kristocentričnog pristupa kojega bi svaki tumač Biblije trebao slijediti.

Stari zavjet baca svjetlo na Novi, i Novi na Stari. I u Starom i u Novom zavjetu nalaze se istine koje će ozbiljnom tražitelju neprestano otkrivati nove dubine.

Gerhard Pfandl

U većini Biblija, obično na prvim stranicama, nalazi se popis svih njezinih knjiga. Ako ga na trenutak pogledate, vidjet ćete da je trideset devet knjiga skupljeno pod naslovom Stari zavjet, a dvadeset sedam pod naslovom Novi zavjet. Ukupno ih je šezdeset šest.

Mnoge od tih knjiga i nisu baš knjige u doslovnom smislu riječi. Neke su obična pisma, dok su druge kratke poruke koje bi mogle stati na dvije-tri tipkane stranice. Izvorno je Stari zavjet pisan hebrejskim jezikom, s nekoliko dijelova na aramejskom, dok je Novi zavjet pisan grčkim jezikom.

Knjige su pisali različiti ljudi u razdoblju od 1.600 godina. Najstarija je Knjiga o Jobu; vjeruje se da ju je napisao Mojsije negdje oko 1.500. godine prije Krista. Posljednju knjigu, Otkrivenje, napisao je apostol Ivan oko 96. godine poslije Krista.

Šezdeset šest knjiga, brošura, pisama, poruka – nazovite ih kako želite – djela su trideset petorice autora, od kojih su dvojica najplodonosnijih Mojsije u Starom zavjetu i Pavao u Novom zavjetu. Osim Knjige o Jobu, Mojsiju se pripisuje autorstvo svih prvih pet knjiga: Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Levitskog zakonika, Knjige Brojeva i Ponovljenog zakona. Pavao je napisao trinaest poslanica ili pisama, od Poslanice Rimljanima do Poslanice Filemonu, a vjerojatno je napisao i Poslanicu Hebrejima.

Ostali ugledni pisci bili su David, koji je napisao većinu psalama; Salomon, kome se pripisuju Mudre izreke, Knjiga Propovjednika i Pjesma nad pjesmama; Luka, koji je napisao Evanđelje po Luki i Djela apostolska; pa Ivan, koji je napisao Evanđelje što nosi njegovo ime, tri poslanice i Otkrivenje.

Ovo mnoštvo autora čini pravu lepezu iskustava i okolnosti.

„Mojsije bijaše poučen u svoj mudrosti Egipćanskoj“ i vodio je jedan od prvih oslobodilačkih pokreta svih vremena. Jošua je bio smioni vojskovođa koji je osnovao izrealsku državu u Palestini. David je bio mladi pastir koji je od pastirskog štapa dospio do kraljevske palače, prošavši na tom putu kroz mnoge poteškoće koje mu je isprva pričinjao kralj Šaul, a poslije njegov sin Abšalom.

Kralj Salomon učinio je Izreal čuvenim po bogatstvu i slavi, Daniel je godinama bio prvi ministar Babilona, Amos je bio pastir, Matej sakupljač poreza, Luka liječnik, Petar ribar, a Pavao farizej.

Čudne li družine za pisanje knjige!

No, pravo čudo je u tome što je ono što su napisali bljesnulo punim sjajem i održalo se, evo, već više od dvije tisuće godina.

Pogledajte nakratko gdje je Biblija napisana.

Malo je koja od njezinih knjiga, možda nijedna, napisana u udobnoj, svijetloj i toploj radnoj sobi kakvu zahtijevaju suvremeni pisci. Neki dijelovi pisani su u divljini Sinajske pustinje, drugi u Jeruzalemu, a neki čak u Babilonu dok su Židovi ondje bili u ropstvu. Nekoliko poslanica napisano je u zatvorskoj ćeliji u Rimu, a posljednja u prognaničkim uvjetima na otoku Patmosu u Sredozemnom moru.

Veći dio Biblije napisan je pod vrlo teškim okolnostima. Autori nisu raspolagali pisaćim strojevima, računalima, nalivperima niti glatkim bijelim pisaćim papirom. Koristili su zašiljena ptičja pera ili kosti i time pisali po koži ili pergamentu, često uz treperavu svjetlost svijeće ili uljne svjetiljke.

Doista je zadivljujuće da je djelo tolikih različitih pisaca – koji su živjeli na tako velikom prostoru pod doista skromnim uvjetima, a često ih je dijelio vremenski razmak od više stotina godina – postalo najpoznatija i najomiljenija knjiga na svijetu.

Postoje li danas neki od izvornih rukopisa?

Ne, niti jedan. Svi ti dokumenti neprocjenjive vrijednosti izgubljeni su prije mnogo stoljeća. Vjerojatno su se već odavno pretvorili u prašinu.

Srećom, u ona davna vremena, dok je još bilo izvornika, neki su dobri ljudi naslutili njihovu važnost pa su ih prepisali. Tijekom stoljeća izvornici su se često prepisivali, tako da su danas u velikim svjetskim muzejima i knjižnicama pohranjeni ti rani dokumenti, cijeli ili u dijelovima.

Prepisivanje je uvijek rađeno s tolikom pomnjivošću da, kad danas uspoređujemo te rukopise, pogreške ili razlike su toliko neznatne da nemaju nikakvog utjecaja na značenje poruka.

Zanimljivo je navesti da je skupina židovskih znanstvenika, zvanih masoreti, negdje oko 700. godine poslije Krista uzela u zadatak osigurati naraštajima valjani prijepis Starog zavjeta. Prepisivačima su postavili vrlo stroge uvjete prepisivanja.

Nijedno slovo ili riječ nisu smjeli napisati po sjećanju. Prepisivač je morao dobro pogledati svaku riječ i izgovoriti je prije nego što je prepiše. Čak su i prebrojavali riječi i slova pojedinog ulomka, pa ako se taj broj nije poklapao s onim na novom prijepisu, prijepis su uništavali i posao počinjali iznova.

Zbog velike želje da se pronađe savršeni tekst, to jest onaj koji bi bio gotovo identičan s izvornikom, svaki se biblijski tekst otkriven u novije doba proučava s velikim zanimanjem.

Zbog toga je i nastalo veliko uzbuđenje kad je 1948. godine objelodanjeno da je u špilji kraj Mrtvog mora, u Kumranu, pronađen određeni broj tekstova. Zanimanje je tisuću puta poraslo kad su znanstvenici objavili da pronađeni svitci Knjige proroka Izaije i drugih starozavjetnih pisaca potječu vjerojatno iz drugog stoljeća prije Krista.
Dvanaest godina su najveći autoriteti, hebraisti, predano proučavali tekstove i otkrili tek neznatne razlike između masoretskih tekstova i svitaka s Mrtvog mora. Kakvog li priznanja vjernim prepisivačima!

Hebrejski izvornik nije bio samo prepisan, već i preveden. Jedan od najranijih i najvažnijih prijevoda napisan je na grčkom jeziku. Nazvan je Septuaginta jer se smatra da ga je radilo sedamdeset židovskih književnih stručnjaka. Prijevod je načinjen u Aleksandriji u drugom i trećem stoljeću prije Krista.

Budući da je Septuaginta bila na grčkom jeziku, rana kršćanska Crkva, čiji su vjernici uglavnom govorili grčki jezik, prihvatila ju je kao svoj Stari zavjet, premda se u nekim pojedinostima razlikovala od hebrejskog teksta.

Arthur S. Maxwell

“To nije problem koji je jedinstven za Bibliju; to je pitanje koje možemo postaviti i za druge dokumente koji su došli do nas iz starih vremena”, odgovorio je. “Ali, ono što Novi zavjet ima u svoju korist, naročito u usporedbi s drugim drevnim spisima, je neprevaziđen broj kopija koje su ostale do danas.”

“Zašto je to značajno?” upitao sam.

“Što češće imate kopije koje se međusobno slažu, naročito ako dolaze iz različitih zemljopisnih oblasti, to ih više možete unakrsno provjeravati kako biste utvrdili na što je ličio originalni dokument. Jedino bi se slagale vraćanjem generacijski unazad u obiteljskom stablu koje predstavlja porijeklo rukopisa.”

“U redu”, rekao sam, “mogu razumjeti da posjedovanje velikog broja kopija s različitih mjesta može pomoći. Ali, što je sa starošću dokumenata? Svakako je i to značajno, zar ne?”

“Upravo tako”, odgovorio je. “I to je još jedna stvar koja ide u prilog Novog zavjeta. Imamo kopije koje su nastale nekoliko generacija od pisanja originala, dok je u slučaju drugih drevnih tekstova, možda pet, osam ili deset stoljeća prošlo između originala i najranije sačuvane kopije. Pored grčkih rukopisa, također imamo prijevode Evanđelja na druge jezike iz relativno ranog vremena – na latinski, sirijski i koptski. I pored toga, imamo ono što bi se moglo zvati sekundarnim prijevodima, koji su načinjeni malo kasnije, kao što su armenski i gotski. I mnoštvo drugih – gruzijski, etiopski, veliki broj.”

“Kako to pomaže?”

“Zato što čak i kada danas ne bi smo imali grčke rukopise, spajanjem informacija na osnovu ovih prijevoda relativno ranog datuma, mogli bi u stvari reproducirati sadržaj Novog zavjeta. Pored toga, čak i da smo izgubili sve grčke rukopise i prve prijevode, i dalje bi smo mogli reproducirati sadržaje Novog zavjeta na osnovu velikog broja navoda i komentara, propovijedi, poslanica i ostalog, koji potječu od prvih crkvenih otaca.”

Iako je to izgledalo impresivno, bilo je teško procijeniti taj dokaz neovisno. Bio mi je potreban neki kontekstkako bih bolje procijenio jedinstvenost Novog zavjeta. Kakav je, pitao sam se, on u usporedbi s drugim dobro poznatim starim djelima?

Brdo rukopisa
“Kada govorite o velikom broju rukopisa”, rekao sam, “kako je to u suprotnosti s drugim drevnim knjigama koje znanstvenici rutinski prihvaćaju kao pouzdane? Na primjer, recite mi nešto o spisima pisaca iz Isusovog vremena.”
Pošto je očekivao pitanje, Metzger se pozvao na neke rukom zapisane bilješke koje je ponio sa sobom.

“Razmotrimo Tacita, rimskog povjesničara koji je napisao “Anale kraljsvskog Rima” oko 116. godine”, počeo je. “Njegovih prvih 6 knjiga danas postoji u samo jednom rukopisu, koji je prepisan oko 850. godine. Knjige od 11. do 16. nalaze se u drugom rukopisu koji datira iz 11. stoljeća. Knjige od 7. do 10. su izgubljene. Tako postoji velika praznina između vremena kada je Tacit pronalazio svoje informacije i zapisivao ih, i jedinih postojećih kopija.”

“Što se tiče povjesničara Josifa Flavija, iz prvog sroljeća, imamo 9 grčkih rukopisa njegovog djela “Hebrejski rat”, a te kopije su napisane u 10, 11. i 12. stoljeću. Postoji latinski prijevod iz 4. stoljeća i srednjovjekovni ruski materijal iz 11. ili 12. stoljeća.”

Ti brojevi su bili iznenađujući. Postoji samo najtananija nit rukopisa koja povezuje ta drevna djela sa suvremenim svijetom. “Radi usporedbe”, upitao sam, “koliko novozavjetnih grčkih rukopisa danas postoji?”

Metzgerove oči su se raširile. “Više od 5.000 je uneseno u katalog”, rekao je sa entuzijazmom, a glas mu se povisio za oktavu. To je bilo brdo rukopisa u usporedbi s mravinjacima Tacita i Josifa Flavija!

Da li je to neobično u drevnom svijetu? Koji mu se rukopis približava po brojnosti?” upitao sam.

“Količina novozavjetnog materijala je skoro zbunjujuća u usporedbi s drugim antičkim djelima”, rekao je. “Poslije Novog zavjeta, najveći broj rukopisnih svjedočanstava postoji za Homerovu “Ilijadu”, koja predstavlja bibliju starih Grka. Danas postoji manje od 650 grčkih rukopisa. Neki su prilično fragmentarni. Došli su do nas iz 2. i 3. stoljeća nove ere i iz sljedećih stoljeća. Kada imate u vidu da je Homer sastavio svoj ep oko 800. godine prije nove ere, možete vidjeti da postoji veoma velika praznina.”

“Veoma velika” je bila preblaga izjava; to je bilo tisuću godina! U stvari, nije bilo usporedbe: rukopisni dokazi za Novi zavjet su bili nadmoćni kada se postave pored drugih cijenjenih starih spisa – djela koja suvremeni znanstvenici bez problema prihvaćaju kao autentične.

Moja znatiželja o rukopisima Novog zavjeta je potaknuta, pa sam zamolio Metzgera da mi opiše neke od njih.

“Najraniji su papirusni fragmenti, koji su predstavljali pisani materijal načinjen od biljke papirusa koja je rasla u močvarama delte Nila u Egiptu”, rekao je. “Sada postoji 99 fragmentarnih dijelova papirusa koji sadrže jedan ili više odjeljaka ili knjiga Novog zavjeta.”

“Najznačajniji rukopisi koji su izašli na svjetlost dana su “Biblijski papirusi” Chestera Beattya, otkriveni oko 1930. godine. Među njima, „Biblijski papirus Beattya broj 1“ sadrži dijelove četiri Evanđelja i Djela apostolskih, a datira se na 3. stoljeće. Papirus broj 2, koji potječe iz oko 200. godine, sadrži velike dijelove osam Pavlovih poslanica, kao i dijelove Poslanice Hebrejima. Papirus broj 3. ima veliki dio Knjige Otkrivenja i potječe iz 3. stoljeća.”

“Sljedeću grupu značajnih papirusnih rukopisa je kupio švicarski bibliofil M. Martin Budmer. Najraniji među njima, koji potječe otprilike iz 200. godine, sadrži oko dvije trećine Evanđelja po Ivanu. Drugi papirus, koji sadrži dijelove Evanđelja po Luci i Ivanu, potječe iz 3. stoljeća.”

Ovdje je već praznina između pisanja Isusovih biografija i najranijih rukopisa bila krajnje mala. Ali, koji jenajstariji rukopis koji posjedujemo? Koliko blizu se vremenski, pitao sam se, možemo približiti prvobitnimspisima, koje stručnjaci nazivaju “autografima”?

Djelić koji je promijenio povijest
“Od cjelokupnog Novog zavjeta”, rekao sam, “koji je najraniji dio koji posjedujemo danas?”

Metzger nije morao razmišljati o odgovoru. “To bi bio fragment Evanđelja po Ivanu, koji sadrži materijal iz 11. poglavlja. Sadrži pet stihova – tri na jednoj strani, dva na drugoj – veličine je oko 6,5 sa 9 cm”, rekao je.

“Kako je otkriven?”

“Kupljen je u Egiptu još 1920. godine, ali je godinama ostao neprimijećen među sličnim fragmentima od papirusa. Tada je 1934. godine, K. H. Roberts sa Oxforda, razvrstavao papiruse u biblioteci John Rylands u Manchesteru u Engleskoj. Odmah je prepoznao to kao očuvani dio Evanđelja po Ivanu. Mogao ga je datirati na osnovu stila pisanja.”

“I kakav je bio njegov zaključak?” upitao sam. “Koliko unazad se kreće?”

“Zaključio je da potječe između 100. i 150. godine. Mnogi drugi čuvani paleografi, kao što su sir Frederic Kenyon, sir Harold Bell, Adolf Deissmann, W. H. P. Hatch, Ulrich Wilcken, i drugi, složili su se s njegovom procjenom. Deissmann je bio uvjeren da fragment potječe u najmanju ruku iz vremena vladavine kralja Hadrijana, koji je vladao od 117. do 138. godine, ili čak cara Trajana, koji je vladao od 98. do 117. godine.”

To je bilo zaprepašćujuće otkriće. Razlog: skeptični njemački teolozi u posljednjem stoljeću su uporno tvrdili da četvrto Evanđelje nije sastavljeno u najmanju ruku prije 160. godine – predaleko od događaja Isusovog života da bi imalo veći povijesni značaj. Utjecali su na generacije znanstvenika koji su odbacivali pouzdanost ovog Evanđelja. “To svakako odbacuje ovo mišljenje”, komentirao sam.

“Da, odbacuje”, rekao je. “Ovdje imamo vrlo rani fragment kopije Evanđelja po Ivanu koji je bio u upotrijebi širom kršćanske zajednice duž Nila u Egiptu, daleko od Efeza u Maloj Aziji, gdje je Evanđelje vjerojatno prvobitno sastavljeno.”

Nalazi su doslovno ponovo napisali popularnu povijest, pomjerajući sastavljanje Evanđelja po Ivanu daleko bliže danima u kojima je Isus hodao zemljom. U glavi sam memorirao da trebam provjeriti s arheologom da li bilo koji drugi nalazi podržavaju povjerenje koje možemo imati u četiri Evanđelja.

Obilje dokaza
Dok papirusni rukopisi predstavljaju najranije kopije Novog zavjeta, također postoje drevne kopije napisane na pergamentu, koji je bio načinjen od kože ovaca, koza i antilopa.

“Imamo ono što se naziva uncijalni rukopisi, koji su cjelokupni napisani velikim grčkim slovima”, objasnio je Metzger. “Danas imamo 306 takvih rukopisa, od kojih se neki mogu datirati unazad do 3. stoljeća. Najznačajniji od njih je ’Codex Sinaiticus’, koji predstavlja jedini potpuni Novi zavjet napisan uncijalnim slovima, i ’Codex Vaticanus’, koji nije potpun. Oba potječu iz oko 350. godine.”

“Novi stil pisanja, koji je više kurziv po prirodi, javio se približno 800. godine. On se naziva minuskulnim i imamo 2.856 takvih rukopisa. Zatim postoje i lekcionari koji sadrže novozavjetni rukopis u redoslijedu po kome se trebalo čitati u prvim crkvama, u određeno vrijeme tijekom godine. Ukupno 2.403 njih je uvedeno u katalog. To čini ukupan zbir grčkih rukopisa od 5.664.”

“Pored grčkih dokumenata”, rekao je, “postoje tisuće drugih drevnih rukopisa Novog zavjeta na drugim jezicima. Postoji 8.000 do 10.000 rukopisa latinske Vulgate, plus ukupno 8.000 na etiopskom, slovenskom i armenskom. Sve ukupno postoji oko 24.000 rukopisa. ”

“Kakvo je onda vaše mišljenje?” upitao sam, želeći jasno potvrditi ono što sam mislio da čujem.

“Na osnovu mnoštva rukopisa i vremenske praznine između originala i naših prvih kopija, kako Novi zavjet stoji u odnosu na druga dobro poznata djela iz drevnih vremena?”

“Krajnje dobro”, odgovorio je. “Možemo imati veliko povjerenje u vjerodostojnost s kojom je ovaj materijal došao do nas, naročito u usporedbi s bilo kojim drugim drevnim književnim djelom.”

Takav zaključak dijele istaknuti naučnici širom sveta. Preminuli F. F. Bruce, istaknuti profesor Univerziteta u Manchesteru, u Engleskoj, i autor djela “Novozavjetni dokumenti: Da li su pouzdani?” (The New Testament Documents: Are They Reliable?), rekao je: “Ne postoji nikakva drevna literatura u svijetu koja ima tako obilnu i dobru tekstualnu potvrdu kao Novi zavjet.”¹

Metzger je već spomenuo ime ser Frederica Kenyona, bivšeg direktora Britanskog muzeja i autora djela “Paleografija grčkih papirusa” (The Paleography of Greek Papyri). Kenyon je rekao da “ni u jednom drugom slučaju interval između sastavljanja knjige i datuma najranijih rukopisa nije toliko kratak kao kod Novog zavjeta.”²

Njegov zaključak je bio: “Posljednja osnova za bilo kakvu sumnju da su rukopisi došli do nas onakvi kakvi su prvobitno napisani je sada uklonjena.”³

Međutim, što je sa neslaganjima između različitih rukopisa? U danima prije pojave brzih strojeva za fotokopiranje, rukopise su marljivo ručno prepisivali pisari, slovo po slovo, riječ po riječ, liniju po liniju, procesom koji je bio otvoren za greške. Sada sam želio usredotočiti se na to – da li su te greške pri prepisivanju načinile naše suvremene Biblije nepopravljivo prožete netočnostima.

Ispitivanje grešaka
“Sa sličnostima u načinu na koji se grčka slova pišu i sa primitivnim uvjetima pod kojima su pisari radili, izgledalo bi neizbježno da se greške pri prepisivanju uvuku u tekst”, rekao sam.

“Upravo tako”, suglasio se Metzger.

“I u stvari, zar ne postoji desetine tisuća varijacija među drevnim rukopisa koje imamo?”

“Upravo tako.”

“Zar to, dakle, ne znači da ne možemo imati povjerenja u njih?” upitao sam, zvučeći više optužujuće nego istraživački.

“Ne gospodine, ne znači”, Metzger je odgovorio odlučno. “Dopustite mi da prvo kažem sljedeće: naočale nisu otkrivene do 1373. godine u Veneciji, a siguran sam da je astigmatizam postojao među drevnim pisarima. To je bilo dalje usloženo činjenicom da je pod bilo kakvim okolnostima bilo teško čitati izblijedjele rukopise sa kojih se dio mastila oljuštio. Postojale su i druge nezgode – nepažnja pisara, na primjer. Tako da su se, iako je većina pisara bila strogo pažljiva, greške provlačile.”

“Ali”, brzo je dodao, “postoje faktori koji se suprotstavljaju tome. Na primjer, ponekad bi se pamćenje pisara poigravalo sa njim. Između vremena koje mu je bilo potrebno da pogleda tekst, a zatim da zapiše te riječi, redoslijed riječi je mogao biti promijenjen u njegovoj glavi. Mogao je napisati prave riječi, ali u pogrešnom redoslijedu. To nije ništa alarmantno, pošto je grčki, za razliku od engleskog, neovisan od redoslijeda riječi.”

“Što znači…”, potaknuo sam ga.

“Što znači da u engleskom predstavlja veliku razliku ako kažete, ’pas je ugrizao čovjeka’ ili ’čovjek je ugrizao psa’ – redoslijed je važan u engleskom. Ali u grčkom, to nije slučaj. Jedna riječ funkcionira kao subjekt rečenice bez obzira na kom mjestu stoji u rečenici; zbog toga značenje rečenice nije promijenjeno, ako su riječi van onoga što smatramo pravilnim redoslijedom. Tako da određene varijacije među rukopisima postoje, ali su generalno takve varijacije bez posljedica. Razlike u sricanju slova bi bile drugi primjer.”

Pa ipak, veliki broj “varijanti”, ili razlika između rukopisa, je problematičan. Vidio sam procjene koje se kreću i do 200.000 njih.⁴

Međutim,Metzger je osporavao značaj te cifre.

“Broj zvuči ogroman, ali je donekle obmanjujući zbog načina na koji su varijante prebrojane”, rekao je. On je objasnio da ako je samo jedna riječ pogrešno napisana u 2.000 rukopisa, to je brojano kao 2.000 varijanti. Okrenuo sam se najznačajnijem pitanju. Koliki je broj crkvenih učenja ugrožen zbog ovakvih varijanti? “Ne znam ni za jedno učenje koje je ugroženo”, odgovorio je uvjereno. “Ni za jedno?”

“Ni za jedno”, ponovio je. “Kada Jehovini svjedoci dođu na vaša vrata i kažu: ’Vaša Biblija griješi u King James verziji 1. Ivanovoj 5,7-8, u kojoj se kaže: „Otac, Riječ i Sveti Duh; i ovo je troje jedno.“ Oni će reći: „To se ne nalazi u najranijim rukopisima.” “I to je prilično točno. Mislim da se te riječi nalaze u samo oko 7 ili 8 kopija, koje sve potječu iz petnaestog ili šesnaestog stoljeća. Priznajem da to nije dio onoga što je pisac 1. Ivanove nadahnuto napisao.”

“Ali, to ne odbacuje čvrsto svjedočanstvo Biblije o doktrini o Trojstvu. Prilikom Isusovog krštenja, Otac govori, njegov voljeni Sin se krštava, a Sveti Duh se spušta na njega. Na kraju 2. Korinćanima, Pavao kaže: ‘Milost Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga neka je sa svima vama!.’ Postoje mnoga mjesta na kojima je Trojstvo predstavljeno.”

“Tako da varijacije, kada se pojave, teže da budu neznatne, a ne suštinske?”

“Da, da, to je točno, i znanstvenici rade veoma pažljivo pokušavajući ih razriješiti vraćajući se na originalno značenje. Značajnije varijacije ne obaraju nijedno učenje crkve. Bilo koja dobra Biblija sadrži napomene koje će obavijestiti čitatelje na različita čitanja riječi koje su od bilo kakvog značaja. Ali ponovo, one su retke.”

Toliko retke da su naučnici Norman Geisler i William Nix zaključili: “Ne samo da je Novi zavjet preživio u više rukopisa od bilo koje druge knjige iz drevnih vremena, već je preživio u čistijem obliku od bilo koje druge velike knjige, obliku koji je 99,5% čist.”⁵

Međutim, čak iako je točno da je prenošenje Novog zavjeta tijekom povijesti bilo bez presedana po svojoj pouzdanosti, kako znamo da imamo cjelokupnu sliku?

Što je sa optužbama da su crkveni sabori odstranili podjednako zakonita dokumente jer im se nije sviđala slika Isusa kakvu su ti dokumenti prikazivali? Kako znamo da 27 knjiga Novog zavjeta predstavlja najbolju i najpouzdaniju informaciju? Zašto naše Biblije sadrže Evanđelja po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ali su mnoga druga drevna Evanđelja – Evanđelje po Filipu, Evanđelje Egipćana, Evanđelje istine, Evanđelje o rođenju Marije – isključena?

Došlo je vrijeme da se okrenemo pitanju o “kanonu”, izrazu koji potječe od grčke riječi koja znači “pravilo”, “norma”, ili “standard” i koji opisuje knjige koje su postale prihvaćene kao zvanične u crkvi i uključene u Novi zavjet.⁶ Metzger se smatra vodećim autoritetom u toj oblasti.

“Veliki stupanj suglasnosti”
“Kako su zvaničnici prve crkve odredili koje će se knjige smatrati autoritativnim, a koje će biti odbačene?” upitao sam. “Koje su kriterije koristili prilikom određivanja koje dokumente treba uključiti u Novi zavjet?”

“U osnovi, rana crkva je imala tri kriterija”, rekao je. “Prvo, knjige moraju imati apostolski autoritet – to jest, ili su ih morali napisati sami apostoli, koji su bili očevici onoga o čemu piše u knjigama, ili sljedbenici apostola. Tako da u slučaju Marka i Luke, iako oni nisu bili među 12 apostola, po ranoj predaji Marko je bio Petrov pomoćnik, a Luka prijatelj apostola Pavla.”

“Drugo, postojao je kriterij suglasnosti s onim što se zvalo ’pravilo vjere’. To jest, da li je dokument bio suglasan sa osnovnom kršćanskom predajom koju je crkva priznavala kao normu. I treće, postojao je kriterij da li je dokument imao rasprostranjeno prihvaćanje i upotrebu u crkvi.”

“Oni su samo primijenili te kriterije?” zapitao sam.

“Pa ne bi bilo točno reći da su ti kriteriji jednostavno primijenjeni na mehanički način”, odgovorio je.

“Svakako su postojala različita mišljenja kojem kriteriju treba dati najveću težinu.”

“Međutim, ono što je zadivljujuće je da iako su granice kanona ostale neizmijenjene izvjesno vrijeme, u stvari je postojao veliki stupanj suglasnosti u vezi većeg djela Novog zavjeta u prva dva stoljeća. To je bilo točno za veoma različite zajednice razbacane na širokom prostoru.”

“Prema tome”, rekao sam, “četiri Evanđelja koja danas imamo u Novom zavjetu su ispunila te kriterije, dok druga nisu?”

“Da”, rekao je. “To je bio, ako mogu tako reći, primjer ’opstanka najsposobnijih’. Govoreći o kanonu, Arthur Darby Nock je obično govorio svojim studentima na Harvardu: ’Putovi kojima se najviše putuje u Europi su najbolji putovi; zbog toga su toliko prometni.’ To je dobra usporedba. Britanski komentator William Barclay je rekao to na sljedeći način: ’Jednostavna je istina reći da su knjige Novog zavjeta postale kanonske jer ih nitko nije mogao spriječiti u tome’.”

“Možemo biti uvjereni da se nijedna druga knjiga ne može usporediti s Novim zavjetom u pogledu značaja za kršćansku povijest ili učenje. Kada se proučava rana povijest kanona postaje vidljivo da Novi zavjet sadrži najbolje izbore Isusove povijesti. Oni koji su utvrdili granice kanona su imali jasnu i uravnoteženu perspektivu Evanđelja o Kristu.”

“Samo pročitajte te druge dokumente. Ona su napisana kasnije od četiri Evanđelja, u drugom, trećem, četvrtom, petom čak i šestom stoljeću, dugo poslije Isusa, i prilično su banalna. Oni nose imena – kao što je Evanđelje po Petru i Evanđelje po Mariji – koja nisu povezana s njihovim pravim autorstvom. S druge strane, četiri Evanđelja u Novom zavjetu su uz zapanjujuću jednoglasnost brzo prihvaćena kao autentična u priči koju govore.”

Ipak, znam da neki liberalni znanstvenici, najuvaženiji članovi skupa “Seminara o Isusu”, vjeruju da Evanđelje po Tomi treba postaviti na jednak status s četiri tradicionalna Evanđelja. Da li je tajnovito evanđelje bilo žrtva političkih ratova unutar crkve, i na kraju bilo izbačeno zbog svojih nepopularnih učenja? Odlučio sam da je najbolje da ispitam Metzgera po ovom pitanju.

Isusove „tajne riječi“
“Dr. Metzger, da vas pitam, Evanđelje po Tomi, koje je bilo među Nag Hamadi dokumentima pronađenim u Egiptu 1945. godine, tvrdi da sadrži ’tajne riječi koje je živi Isus izgovorio, a Didimus Juda Toma zapisao’. Zašto ga je crkva izostavila?”

Metzger je temeljno bio upoznat sa ovim djelom. “Evanđelje po Tomi je izašlo na svjetlost u kopiji iz 15. stoljeća na koptskom, koju sam ja preveo na engleski”, rekao je. “Ono sadrži 114 izreka pripisanih Isusu, ali bez priče onoga što je činio, i izgleda da je napisano na grčkom u Siriji oko 140. godine. U nekim slučajevima mislim da ovo Evanđelje korektno izvještava o onome što je Isus rekao, uz blage izmjene.”

To je svakako bila zanimljiva izjava. “Molim vas da to objasnite”, rekao sam.

“Na primjer, u Evanđelju po Tomi Isus kaže: ’Grad sazidan na visokom brdu ne može se sakriti.’ Ovdje je pridjev ’visok’ dodat, ali ostalo glasi kao i u Evanđelju po Mateji. Ili Isus kaže: ’Dajte caru carevo, dajte Bogu Božje, dajte meni što je moje.’ U ovom slučaju je posljednja fraza dodana.”

“Međutim, postoje neke stvari u Evanđelju po Tomi koje su potpuno strane kanonskim Evanđeljima. Isus kaže: ’Rascijepite drvo, ja sam tamo. Podignite kamen, i naći ćete me.’ To je panteizam – ideja da je Isus svuda u materiji ovog svijeta. To je suprotno od svega što se nalazi u kanonskim Evanđeljima.”

“Evanđelje po Tomi se završava izjavom: ’Neka Marija ide od nas, jer žene nisu dostojne da žive.’ Navedeno je da Isus kaže: ’Gle, ja ću je voditi da bih je načinio muškarcem, kako bi i ona mogla postati duh živi, ličeći na vas muškarce. Jer svaka žena koja se načini muškarcem, ući će u kraljevstvo nebesko.’”

Metzgerove obrve su se podigle kao da je bio iznenađen onim što je upravo izgovorio. “To nije Isus koga znamo iz četiri kanonska Evanđelja!” rekao je nedvosmisleno.

Upitao sam: “Što je sa optužbom da je crkva namjerno izbacila Evanđelje po Tomi u nekoj vrsti zavjere da ga ušutka?”

“To jednostavno nije povijesno točno”, uslijedio je Metzgerov odgovor. “Ono što su sinodi i sabori radili u petom stoljeću i poslije je bila potvrda onoga što su već prihvatili i visoki zvaničnici i obični kršćani. Nije točno reći da je Evanđelje po Tomi izbačeno zbog predrasude djela savjeta; pravi način je da se kaže da je Evanđelje po Tomi isključilo samo sebe! Ono nije bilo usklađeno s drugim svjedočanstvima o Isusu koja su prvi kršćani prihvatili kao istinita.”

“Znači da se vi ne bi ste složili sa bilo kim tko bi pokušao izdignuti Evanđelje po Tomi na isti status kao i četiri Evanđelja”, rekao sam.

“Da, nikako se ne bih složio. Mislim da je rana crkva načinila pravilan čin odbacujući ga. Prihvatiti ga sada, bilo bi, kako se meni čini, kao prihvatiti nešto što je manje vrijedno od drugih Evanđelja”, odgovorio je, “nemojte me pogrešno shvatiti. Mislim da je Evanđelje po Tomi zanimljiv dokument, ali da je pomiješan sa panteističkim i antifeminističkim izjavama koje svakako treba odbaciti”.

“Trebate shvatiti da kanon nije bio rezultat niza takmičenja u kojima je učestvovala crkvena politika. Kanon prije predstavlja odabir koji je nastao uslijed intuitivnog uvida ondašnjih kršćana. Oni su mogli čuti glas Božjeg Pastira u Evanđelju po Ivanu; mogli su ga čuti samo na prigušen i iskrivljen način u Evanđelju po Tomi, pomiješan s gomilom drugih stvari.”

“Kada je kanon proglašen, on je samo potvrdio ono što je opća osjetljivost crkve već odredila. Vidite, kanon je prije spisak autoritativnih knjiga nego autoritativni spisak knjiga. Ti dokumenti nisu izveli svoj autoritet na osnovu toga što su odabrani; svaki od njih je imao autoritet prije nego što ih je bilo tko skupio. Prva crkva je jednostavno slušala i osjetila da su to autoritativni opisi.”

“Reći sada da su se kanoni javili tek pošto su sabori i sinodi iznijeli te proglase, bilo bi kao reći: ’Hajdemo skupiti nekoliko glazbenih akademija i objaviti da je Bachova i Beethovenova glazba divna.’ Ja bih rekao: ’Hvala vam! Znali smo to i prije nego što ste to objavili.’ Znali smo to zbog osjećaja što je dobra glazba, a što nije. Isto je i sa kanonom.”

Čak i pored toga, istakao sam da su neke novozavjetne knjige, naročito Poslanica Jakovljeva, Poslanica Hebrejima i Otkrivenje, bile sporije prihvaćene u kanon od ostalih. “Da li trebamo zbog toga biti sumnjičavi prema njima?” upitao sam.

“Po mom mišljenju, to pokazuje samo koliko je crkva bila pažljiva”, odgovorio je. “Oni nisu nesmotreno skupljali svaki dokument koji je sadržao bilo što o Isusu. To pokazuje razmatranje i pažljivu analizu.”

“Naravno, čak i danas dijelovi sirijske crkve odbijaju prihvatiti knjigu Otkrivenje, pa ipak su ljudi koji pripadaju toj crkvi kršćani. S moje točke gledišta, ja prihvaćam knjigu Otkrivenje kao veličanstveni dio Svetog Pisma.”

Odmahnuo je glavom. “Mislim da oni osiromašuju sebe ne prihvaćajući je.”

“Nenadmašni” Novi zavjet
Metzger je bio uvjerljiv. Nisu ostale nikakve ozbiljne sumnje u pogledu toga da li je novozavjetni tekst bio pouzdano sačuvan tijekom stoljeća. Jedan od Metzgerovih istaknutih prethodnika na Teološkom fakultetu u Princetonu, Benjamin Warfield, koji je imao četiri doktorata i koji je predavao sustavnu teologiju do svoje smrti 1921. godine, rekao je to na sljedeći način:

“Ako usporedimo sadašnje stanje teksta Novog zavjeta s bilo kojim drugim drevnim spisima, moramo… objaviti da je zadivljujuće točan. Toliko je velika bila briga s kojom je Novi zavjet kopiran – briga koja je bez sumnje nastala iz istinitog poštovanja prema njegovim svetim riječima…. Novi zavjet je nenadmašan među drevnim spisima po čistoći svog teksta prenošenog i održavanog u upotrebi.”⁷

U pogledu vrste dokumenata koji su uneseni u Novi zavjet, generalno nisu postojali nikakvi ozbiljni sporovi o autoritativnoj prirodi 20 od 27 novozavjetnih knjiga – od Evanđelja po Mateju do Poslanice Filimonu, plus 1. Poslanica Petrova i 1. Poslanica Ivanova. To naravno uključuje četiri Evanđelja koja predstavljaju Isusove biografije.⁸ Ostalih sedam knjiga, iako su provjeravane izvjesno vrijeme od strane prvih crkvenih vođa, “konačno su i potpuno priznate od strane crkve”. ⁹

Što se tiče “pseudoepigrafa”, umnožavanja Evanđelja, poslanica i apokalipsi u prvih nekoliko stoljeća nakon Isusa – uključujući Evanđelja po Nikodemu, Barnabi, Bartolomeju, Andriji, Pavlove poslanice Laodikejcima, Stjepanovo Otkrivenje, i druga – one su bile “maštovite i heretičke… niti originalne, niti vrijedne u cjelini”, i “praktično nijedan ortodoksni otac, kanon ili sabor” ih nije smatrao za mjerodavne, niti da zaslužuju uključivanje u Novi zavjet.¹⁰

U stvari, prihvatio sam Metzgerov izazov i pročitao sam veliki broj njih. U usporedbi s pažljivim, razboritim, preciznom kvalitetom očevidaca u Evanđelju po Mateju, Marku, Luci i Ivanu, ova djela zaista zaslužuju opis koji im je dao Euzebije, povjesničar rane crkve: “Potpuno apsurdna i bezbožna.”¹¹

Ona su bila predaleko od Isusovih propovijedi da bi doprinijela bilo što značajno mom istraživanju, pošto su napisana tek u 5. i 6. stoljeću, i njihove često mitske osobine ih diskvalificiraju kao povijesno pouzdane…

Dok smo stajali, zahvalio sam se dr. Metzgeru na njegovom vremenu i stručnoj procjeni. On se toplo nasmijao i ponudio me otpratiti niz stepenice. Nisam mu htio dalje oduzimati njegovo subotnje popodne, ali mi moja znatiželja nije dozvolila da napustim Princeton, a da ne razmotrim preostalo pitanje.

“Sve te decenije učenja, istraživanja, pisanja udžbenika, bavljenja sitnim pojedinostima teksta Novog zavjeta – kako je sve to utjecalo na vašu osobnu vjeru?” upitao sam.

“O”, rekao je, zvučeći obradovano da može govoriti o toj temi, “to je povećalo osnovu moje osobne vjere, vidjevši čvrstinu s kojom su ti materijali došli do nas, uz mnoštvo kopija, od kojih su neke veoma, veoma drevne.”

“Znači”, krenuo sam izustiti, “znanost nije razblažila vašu vjeru…”

Upao mi je u riječ prije nego što sam mogao dovršiti rečenicu. “Naprotiv”, naglasio je, “to ju je izgradilo. Cijelog svog života sam postavljao pitanja, kopao po tekstovima, istraživao temeljno, i danas sa sigurnošću znam da je moja vjera u Isusa dobro postavljena.”

Zastao je malo dok su mu oči ispitivale moje lice. Zatim je dodao, kako bi naglasio: “Veoma dobro postavljena.”

Lee Strobel

(iz knjige Case for Christ)
_________________________________

Uzmimo kanonizaciju kao pitanje zašto su u ranokršćanskim zajednicama određene knjige smatrane svetima iautoritativnima. Odgovor na ovo pitanje određuje hoćemo li vjerovati da je Biblija, kakvu je danas imamo, nastala kao rezultat vodstva Svetoga Duha u prvoj crkvi ili su za to odgovorne političke sile u Konstantinovo vrijeme, kako to neki tvrde. Budući da se Biblija sastoji od dva dijela, Staroga i Novoga zavjeta, razmotrit ćemo ovo pitanje u dva dijela.

Kanon Starog zavjeta

Tko je odlučio koje će knjige biti uključene u Stari zavjet? Na pitanje se ne može definitivno odgovoriti zbog nedostatka povijesnih izvora. Isto važi za pitanje u koje je vrijeme takva odluka donesena. Stručnjaci koji zastupaju povijesno-kritičku metodu smatraju da je Biblija postupno stjecala svoj autoritet. Oni smatraju da 39 knjiga hebrejske Biblije, podijeljenih u tri glavna dijela (Zakon, Proroci i Spisi), ukazuje na tri koraka razvoja u procesu kanonizacije. Prema tom gledištu je Zakon – misli se na Mojsijeve knjige, nazvane i Petoknjižje (Pentateuh) – kanoniziran oko 400. pr. Kr. , Proroci u prvom stoljeću prije Krista, a zatim Spisi tijekom prvog stoljeća naše ere.

Konzervativno mišljenje. Sasvim je drukčije kad to pitanje razmatramo s konzervativne strane. Knjigu Zakona (Pentateuh) se smatralo Božjom Riječju od njenog najranijeg postojanja. Niz biblijskih ulomaka ukazuje na to da je Zakon od samih početaka sebe smatrao autoritativnim. U podnožju Sinaja Mojsije „prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: ‘Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo’“. (Izl 24,7.)

Stoljećima kasnije, poslije babilonskog ropstva, Ezra čita iz knjige „Mojsijeva zakona“, koju je narod prihvatio kao ustav svoje obnovljene države (Neh 8,1). Poštovanje koje su Židovi pokazivali prema Mojsijevim knjigama, različito nazivanima „Mojsijev zakon“ (r 1), „knjiga Zakona“ (r 3) i knjiga „Božjeg zakona“ (r 8), pokazuje uzvišeni položaj Mojsijevih knjiga.

Nemamo pojedinosti o tome kako su ove knjige sakupljene. Moguće je da su Ezra i Nehemija bili uključeni u sabiranje knjiga koje predstavljaju starozavjetni kanon. Međutim, niti je jedna osoba, a niti više njih, odlučila koje knjige treba uključiti u Stari zavjet, jer je u povijesti Izraela bilo pojedinaca koji su prepoznati kao Božji proroci, i ono što su ti ljudi rekli i napisali smatralo se Božjom Riječi. Pisci nisu morali čekati da njihovo djelo prođe ispit vremena da bi im se priznao autoritet. Njihova su djela prihvaćena kao Pismo jer se smatralo da je ono što su rekli i napisali došlo od Boga.

Kada je nastao hebrejski kanon? Prema židovskoj predaji veći dio hebrejskog kanona nastao je u vrijeme Ezre i Nehemije. Nekanonska Druga knjiga o Makabejcima spominje spise i uspomene Nehemije, kao i njegovu knjižnicu koja je sadržavala knjige o kraljevima, prorocima i Davidove spise (2 Mak 2,13). Židovski povjesničar Josip Flavije tvrdi da nasuprot Grcima, koji su imali bezbrojne knjige, Židovi imaju samo dvadeset dvije knjige. On je zapisao da su one „sadržavale izvještaj o prošlim vremenima, za koji se opravdano vjerovalo da je božanskog podrijetla; od njih pet pripadaju Mojsiju, a sadrže njegove zakone i predaju o podrijetlu čovječanstva do njegove smrti. …

Ali što se tiče vremena od Mojsijeve smrti do vladavine Artakserksa, perzijskog kralja, … proroci poslije Mojsija zapisali su u trinaest knjiga što se učinilo u njihovo vrijeme. Preostale četiri knjige sadrže himne Bogu i propise za življenje čovjeka.“

Josip Flavije jasno pokazuje da su Proroci već bili dio svetih spisa u vrijeme Ezre i Nehemije i smatrani Pismom. On piše: „Istina je da je naša povijest od Artakserksa bila pisana veoma detaljno, ali se nije smatrala jednako autoritativnom kao ona ranija od naših predaka, jer nije imala točan slijed proroka od onog vremena.“

Nema sumnje da su proročke knjige, kao i Petoknjižje, smatrane autoritativnima od trenutka kad su napisane. Osim svjedočanstva povjesničara, u samoj Bibliji pokazano je da su u vrijeme Daniela i Zaharije Zakon i rani proroci (Jošua do Kraljevima) smatrani Pismom. Na primjer, Zaharija u 7,12 (oko 518. pr. Kr.) spominje tvrdoću srca naroda „da ne bi čuli Zakon i riječi koje im je slao Jahve nad Vojskama, svojim duhom, preko drevnih proroka“. A Daniel je Jeremijinu knjigu smatrao autoritativnom kao i Mojsijev Zakon (Dan 9,2.11).

Treći dio hebrejske Biblije, Spisi, kao zbirka, datirana je nešto kasnije od Proroka. Prolog grčkog prijevoda Knjige Sirahove (ili Eklezijastik, apokrifne knjige iz 2. stoljeća pr. Kr.) stalno spominje tri dijela Staroga zavjeta, pokazujući da je treći dio Staroga zavjeta u to vrijeme već bio priznat kao kanonski.

Kanon Novog zavjeta

Prva kršćanska crkva slijedila je Isusov primjer i smatrala Stari zavjet autoritativnim (Mt 5,17-19; 21,42; 22,29; Mk 10,6-9; 12,29-31). Zajedno sa Starim zavjetom, Crkva je Isusove riječi smatrala jednako autoritativnima (1 Kor 9,14; 1 Sol 4,15). Drukčije i nije moglo biti jer se Isusa smatralo ne samo prorokom već i Mesijom, Sinom Božjim. Poslije Isusove smrti i uskrsnuća, apostoli su preuzeli jedinstvenu ulogu širenja i svjedočenja u prilog Isusovih riječi. Krist im je rekao da će, pošto su bili s Njime od početka, biti Njegovi svjedoci (Iv 15,27). Kako je Crkva rasla, apostoli su postali svjesni mogućnosti da umru, pa se pokazala potreba za zapisivanjem Isusovih riječi (2 Pt 1,12-15). Nikome nije bilo više stalo da se sačuva i autoritativno prenese ono što se dogodilo, od apostola koji su bili svjedoci Božjeg spasenja u Isusu Kristu. Tako je postavljena pozornica za nastanak knjiga koje će, pod vodstvom Svetoga Duha, s vremenom postati novozavjetni kanon.

Oko dva desetljeća poslije križa, Isusova vijest naviještana je usmeno. A onda, od sredine prvog stoljeća, počela su se pojavljivati Pavlova pisma (poslanice). Nešto kasnije napisana su tri sinoptička evanđelja i knjiga Djela apostolska. Krajem prvog stoljeća, kad je Ivan napisao Otkrivenje, dovršene su sve knjige Novog zavjeta.Kroz čitav Novi zavjet težište je na onome što je Bog učinio u Kristu (1 Kor 15,1-3; Lk 1,1-3).

Novozavjetne knjige priznate kao Pismo. Kao što je bio slučaj s knjigama starozavjetnih proroka, Pavlovi spisi i spisi drugih apostola odmah su prihvaćeni kao autoritativni jer su pisci bili poznati kao autentični Božji glasnogovornici. Sami pisci bili su svjesni činjenice da naviještaju Božju poruku, a ne svoja mišljenja. Pavao u 1. Timoteju 5,18 slijedi formulu „Pismo veli“ kad citira iz Ponovljenog zakona 25,4 i Luke 10,7; time starozavjetna Pisma i novozavjetna Evanđelja stavlja na istu razinu autoriteta. U 1. Solunjanima 2,13 Pavao pohvaljuje kršćane u Solunu što njegove riječi prihvaćaju kao „riječ Božju“. Petar u 2. Petrovoj 3,15 i 16 također smatra Pavlove spise Pismom.

U drugom stoljeću većina je crkava imala u posjedu i priznavala zbirku nadahnutih knjiga, a koja je obuhvaćala četiri Evanđelja, knjigu Djela apostolska, trinaest Pavlovih pisama, Prvu Petrovu i Prvu Ivanovu poslanicu. Za ostalih sedam knjiga (Hebrejima, Jakov, 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova, Juda i Otkrivenje) trebalo je malo duže da budu opće prihvaćene. Rani crkveni oci, na primjer Klement Rimski (oko 100. godine), Polikarp (oko 70.–155.) i Ignacije (umro 115.) – citirali su iz većine novozavjetnih knjiga (samo nisu potvrđeni Marko, 2. i 3. Ivanova i 2. Petrova), tako da se vidi da su te knjige prihvatili kao autoritativne. Međutim, u tom procesu autoritet ovih knjiga Novoga zavjeta nije im postupno pripisivan, već su ga imale od samog početka.

Razlozi za novozavjetni kanon. U razdoblju od oko četiri stoljeća, dok je novozavjetni kanon dobivao oblik (naročito određivanje popisa knjiga), niz je čimbenika imao važnu ulogu. Dok je primarni razlog za uključenje novozavjetnih knjiga u kanon bila priroda njihove vlastite autentičnosti (odnosno nadahnutosti), tome su pridonijeli i drugi čimbenici.

Jedan od ključnih čimbenika za uspostavljanje novozavjetnog kanona bio je što se u drugom stoljeću u kršćanstvu razvilo nekoliko heretičkih pokreta. Marcion, istaknuti heretik, razišao se sa Crkvom oko 140. godine i objavio svoj popis kršćanskih knjiga, koje će predstavljati kanon za vjeru i bogoslužje. Marcion je kao nadahnute knjige prihvatio samo modificiranu verziju Evanđelja po Luki i deset Pavlovih poslanica.

Istovremeno se pojavio niz kršćanskih spisa koji su navodno iznosili nepoznate pojedinosti o Kristu i apostolima. Mnoge od tih knjiga napisali su pojedinci koji su pripadali heretičkim pokretu nazvanom gnosticizam.

Gnostici su naglašavali spasenje putem tajne spoznaje (grčki gnosis). Niz evanđelja iznosilo je detalje iz skrivenih godina Kristova života. Brojne apokrifne knjige Djela opisivala su djela Petra, Pavla, Ivana i većine drugih apostola, a nekoliko apokalipsa opisalo je osobno razgledanje neba i pakla od strane apostola. Danas sve ove spise zajednički nazivamo novozavjetnim apokrifima.

U ovom razdoblju objavljeni su i popisi knjiga za koje se znalo da su ih napisali apostoli ili njihovi pomagači. Među njima je Muratorijev kanon s kraja drugog stoljeća, Popis Euzebija iz Cezareje iz početka četvrtog stoljeća i popis Anastazija Aleksandrijskog iz sredine četvrtog stoljeća. Prva dva popisa bili su još uvijek nepotpuni; sadržavali su samo dvadeset o dvadeset sedam novozavjetnih knjiga. Cijeli novozavjetni kanon je u detaljima iznesen u Atanazijevom uskršnjem pismu 367. godine, a sadrži svih dvadeset sedam novozavjetnih knjiga uz isključenje svih drugih. Tijekom četvrtog stoljeća nekoliko je crkvenih sinoda, kao što su koncili u Rimu (382.), u Hippou (392.) i Kartagi (397.), prihvatilo svih dvadeset sedam novozavjetnih knjiga kao kanonske.

Premda su heretički pokreti i crkveni koncili imali određenu ulogu u oblikovanju kanona, želja da se vjerno sačuvaju događaji onoga što je Bog učinio kroz Krista, već očita u Novom zavjetu, znači da je pokretačka sila iza povijesti novozavjetnog kanona bila vjera Crkve. U stvari, mnogo toga što je postalo osnova novozavjetnog kanona, već je bilo neslužbeno i općenito priznato kao Pismo kad je Crkva počela razmišljati da načini i odobri popis koji bi ograničio kršćansko Pismo. U vezi s novozavjetnim kanonom Bruce M. Metzger za sinod u Laodiceji ispravno kaže: „Proglas prihvaćen na tom skupu samo priznaje činjenicu da već postoje određene knjige koje su općenito priznate kao prikladne da se čitaju na javnom crkvenom bogoslužju, a koje su poznate kao ‘kanonske’ knjige.“ (The Canon of the New Testament: Its Origin, Develompent, and Significance, str. 210.)

Zaključak

Tko je odlučio koje će knjige biti uključene u Bibliju? Ovo kratko razmatranje pokazalo je da su knjige u oba Zavjeta, koje su postale dio biblijskog kanona, imale vlastitu potvrdu o autoritetu. Starozavjetne knjige imale su vlastitu vjerodostojnost zahvaljujući piscima za koje je nedvosmisleno rečeno da je ono što su rekli i napisali bilo od Boga. Novozavjetne knjige imale su odmah autoritet, pošto su vjerno svjedočile o događajima i značenju Božjeg djelovanja preko Krista.

Starozavjetni kanon je najvećim dijelom riješen u judaizmu do drugog stoljeća prije Krista, premda su rasprave o tome nastavljene još nekoliko stoljeća. Iz povijesti znamo da je konačni oblik novozavjetnog kanona postojao u četvrtom stoljeću. Premda su heretički pokreti i crkveni koncili imali ulogu u stvarnom oblikovanju novozavjetnog kanona, Crkva nije odlučivala koje će knjige biti uključene u kanon. Crkva je prepoznala i priznala nadahnuće i vlastitu potvrdu autoriteta dvadeset sedam novozavjetnih knjiga i ograničila kanon na ove knjige.

Kwabena Donkor

Stoljećima su se biblijske knjige prepisivale rukom, ili na lako uništivoj koži ili pak na papirusu podrijetlom iz Egipta. Ovaj način prepisivanja održao se sve do otkrića tiskarskog stroja negdje u petnaestom stoljeću.

Zadaća ponovnog oživljavanja izvornog teksta Staroga i Novoga zavjeta obično se naziva tekstualnom kritikom ili nižom kritikom. Nijedan od autografa nije nam dakle pristupačan, ali su zato dostupni za istraživanje brojni hebrejski i grčki rukopisi što potječu od izvornih autografa. Sljedeći po važnosti su stari prijevodi, koji se obično nazivaju verzije, a bili su pod izravnim utjecajem hebrejskih i grčkih autografa. Za proučavanje Novog zavjeta od vrlo su velike važnosti citati iz Pisma očuvani u djelima starih crkvenih otaca.

Stari zavjet
Ni za jedan rukopis ili fragment Starog zavjeta ne može se sa sigurnošću tvrditi da potječe iz vremena starijeg od 400. godine prije Krista.¹. To znači daje nemoguće s apsolutnom točnošću ući u trag izvornim tekstovima koje su napisali nadahnuti pisci osobno. Pa ipak, mnoštvo dokaza ide u prilog tvrdnji da su se čak i prije 400. godine pr. Kr. tekstovi odlikovali velikom točnošću. Sama Biblija otkriva stav da se nadahnuta Božja Riječ valja brižljivo sačuvati. (Ponovljeni zakon 31,9-11; Jošua 24,25.26; 1. O Samuelu 10,25). Pisarski posao diljem Bliskog istoka reflektira konzervativni stav.

Najčuveniji orijentalist ovoga stoljeća W. F. Albright tvrdi da “višegodišnja i pomna istraživanja dokumenata sa starog Bliskog Istoka dokazuju da su i sakralni i profani dokumenti daleko pažljivije prepisivani no što je to slučaj s prijepisima koji potječu iz grčkog i rimskog razdoblja”.²

Da je ovo istina, otkrivaju i dokazi iz raspoloživih tekstova pronađenih u egipatskim piramidama: Tekst iz sarkofaga i Knjiga o mrtvima, te njihove kopije, premda nikada nije postojala namjera da obični smrtnici vide ove tekstove. Postoje i drugi raspoloživi dokazi koji potvrđuju postojanje točno određenih standarda prepisivanja rukopisa kojih su se pisari starog Bliskog istoka s velikom vjernošću držali. Jedan egipatski pisar koji je živio 1400 godina prije Krista (u Mojsijevo vrijeme) zabilježio je u završnom tekstu nakon što je prepisao svoj pogrebni tekst: ‘”[Knjiga] je kompletirana od početka do kraja nakon što je prepisana, pregledana, uspoređena i ovjerena od znaka do znaka.”³

U procesu prepisivanja vrlo je važno biti pažljiv. Pa ipak to ne znači da pisari nikada nisu ispravljali prijepis i ortografiju prema književnim konverzacijama svoga vremena. Postoje i dokazi u prilog tome kad je riječ o egipatskim tekstovima. Kod nekih su ispravke urađene tako da odgovaraju kasnijim jezičnim i gramatičkim oblicima.⁴ Ne može se jasno utvrditi je li se ova praksa naveliko upražnjavala kad je riječ o Starom zavjetu, budući da nam rukopisi nisu dostupni.

Ortografske pogreške
Usprkos krajnjoj pažlji vosti kojom su se odlikovali pisari, ipak su se u rukopisima Starog zavjeta potkrale i neke ortografske greške. Poznato je nenamjerno ponavljanje slova ili sloga (nazvano ditografija). Ili, nasuprot, moglo se dogoditi da se izostavi slovo ili slog (haplografija). Ako se izostavljanje dogodilo na početku reda, zvalo se homoeoteleuton; ali ako se to dogodilo na početku reda zbog sličnosti početka srodnih riječi, onda se to označavalo kao homeoarhija.

Događale su se i druge neobične pisarske pogreške, kao pomiješana slova, neispravna podjela riječi (metateza)⁵ i dr. Ove vrste tekstualnih pogrešaka poznate su iz postojećih rukopisa i čini se da su se pojavljivale već od samih početaka. Ove tekstualne pogreške ni na koji način ne utječu negativno na doktrinarni sadržaj Biblije. Kod prevođenja ih se obično ni ne zamjećuje.

Rukopisi (manuskripti)
Od vremena vezanog uz završetak kanona Starog zavjeta, negdje od oko 400. godine prije Krista⁶, do oko 100. godine poslije Krista kad je standardiziran tekst Staroga zavjeta, postoje vrlo snažni dokazi koji idu u prilog tendenciji očuvanja teksta u onom obliku koji je bio na raspolaganju. Do 1947. godine istražiteljima Staroga zavjeta nisu bili pristupačni hebrejski tekstovi stariji od 900. godine poslije Krista. Ovo stanje korjenito se promijenilo s fenomenalnim otkrićem Svitaka s Mrtvog mora 1947. godine u Kumranu (Qumran), kada su svjetlo dana ugledali svici starozavjetnih knjiga stariji više od tisuću godina od onih koji su dotada bili poznati.⁷ Jedanaest špilja u Judejskoj pustinji poklonilo nam je mnoštvo svitaka i na tisuće fragmenata koji pripadaju svim knjigama Staroga zavjeta, osim Knjizi o Esteri. Ono što najviše uzbuđuje jest činjenica da su ovi svici “stariji više od tisuću godina nego masoretski kodeksi”.⁸ Jedan od velikih autoriteta tekstualnih studija Staroga zavjeta, Frank Cross Jr., piše “da su novi svici pružili dokaze u prilog antiknosti tipa tekstualne tradicije koja je preživjela u obliku tradicionalne hebrejske Biblije”.⁹ Po riječima profesora B. K. Waltkea, ovako je veliki značaj ovih svitaka: “Identičnost nekih tekstova pronađenih među Svicima s Mrtvog mora (200. pr. Kr. -100.) s onim kojeg su sačuvali masoreti, a čiji najstariji postojeći tekst datira iz 900. godine poslije Krista, svjedoči o nevjerojatnom dostignuću nekih pisara u vjernom očuvanju tekstova. Mora daje ovaj tekst u svakom slučaju postojao i prije no što su napisani Svici s Mrtvog mora, jer i mnogi njegovi arhaični oblici koji su u oprjeci s drugim tipovima teksta pružaju jak razlog za vjerovanje da su tekst prepisivah (prenosili) pisci iz određena kruga, posvećeni očuvanju izvornog teksta.”¹⁰ Na kumranskim fenomenalnim pronalascima jasno je objelodanjeno s kolikom vjernošću je napravljen prijepis hebrejskog teksta Starog zavjeta.

Gerhard F. Hasel
______________________