Ljute, pokretne, narančaste baklje surovo su probijale srebrnastu tamu još jedne pashalne noći. Kao jato krijasnica baklje su se ubrzano lelujale krivudajući stjenovitim putom koji je vodio u vrt na obronku. Grubi glasovi parali su ponoćnu tišinu u kojoj su prije samo nekoliko trenutaka zamukli prigušeni jecaji Sina Čovječjega koji je plakao nad tragičnim posljedicama grijeha. Ali Isusove suze već su se osušile. On se uspravio sam u tami, spreman da dočeka svojega izdajnika.

Ne znam je li vas ikada izdao netko vrlo blizak, netko koga ste voljeli, u koga ste duboko vjerovali. Ako jest, onda ste zapamtili bol. Prodornu, razdiruću bol koja je počinjala negdje u dnu utrobe i koja se podizala sve do grla. Bol koja se nije mogla izraziti jecajem. Bol koja nije željela umrijeti.

Isus je stajao sam u noći i gledao u nejasno narančasto lice svojega izdajnika. I dok je promatrao Judino lice, kakve su se misli rojile u Njegovoj glavi? Isus je oduvijek poznavao Judino srce. Od samog početka kad je Juda nametnuo svoje upravljačke sposobnosti neiskusnoj skupini učenika. Mislite li da je Isusu bilo nepoznato tko to prazni oskudnu blagajnu, tko uzima novac koji su učenici prikupili među sobom? Učitelj je, naravno, znao tko prisvaja zajednička sredstva. Juda.

Ali Isus nikad nije razobličio Judu pred javnošću. On je s vremena na vrijeme ispričao poneku usporedbu koja je Judu proglašavala krivcem, ali je samo i jedino Juda znao da se ona odnosi na njega.

O, da, Isus je poznavao Judu! A ipak je božanska ljubav stalno pozivala to pokvareno srce. Zašto je te iste noći, samo nešto ranije, Isus kleknuo da opere noge Njegovom izdajniku? Da bi mu još jedanput pokazao koliko mu je stalo do njega. Ali Juda se poslužio svojim neotuđivim pravom da odbije božansku ponudu. A sada je već pala noć. Duboka tamna noć.

Isus je stajao u vrtu Getsemaniju kad je to čelično hladno srce – srce koje se nije htjelo odazvati niti pozivima najveće ljubavi u svemiru – istupilo iz sjene i krenulo prema Njemu. Ispruženih ruku, glumeći ljubav, Juda je spustio glasan poljubac na obraz svojega Učitelja. Kad se našao u zagrljaju svojega izdajnika, što mislite, kako mu se Isus obratio? “Ti, prljavi, izgubljeni, pakleni grešniče, ne dotiči me se!” – je li Spasitelj odgovorio tako? O, ne! Isus je imao jednostavnu riječ za onoga koji Ga je izdao. Nazvao ga je prijateljem. Čitajte sami opis toga nevjerojatnog događaja: “Prijatelju, zašto si došao?” (Matej 26,50) Možete li to vjerovati? Bog gleda u lice svojega izdajnika i naziva ga prijateljem!

Nikad nemojte zaboraviti tu sliku o Bogu, prijatelji! Ona je dragocjenija od mnogo tisuća riječi i stotina knjiga. Kad je Isus Judu nazvao svojim prijateljem, tada smo konačno otkrili istinu: Bog nije netko koga se moramo bojati – On je netko s kim se možemo sprijateljiti! Te iste noći, nekoliko sati kasnije, i Petar je otkrio tu istu istinu u trenutku kad je posegnuo za svojom ribarskom zbirkom kletvi i učinio da se studeni noćni uzduh zažari od njegovih riječi: “Nikad u životu nisam vidio toga ni takvog Čovjeka u svojoj blizini!”

Nitko više ne bi mogao niti pomisliti da bi on bio jedan od sljedbenika i prijatelja toga osuđenog Isusa iz Nazareta. Ali čim su kletve sišle s njegovih usana, čuo se pijetao koji je najavljivao zoru i Petar se smjesta sjetio Isusovog proročanstva da će on zanijekati svojega Gospodina tri puta. Petar se odmah osvrnuo oko sebe da ustanovi je li Isus mogao čuti njegovo kletvama potvrđeno nijekanje. Luka opisuje taj tragični trenutak: “Gospodin se okrenu i pogleda Petra.” (Luka 22,61) I Isusove su oči prenijele Petru istu poruku koju su Njegove usne uputile Judi: “Prijatelju!” Isti Isus. Ista riječ “prijatelju”. Juda ju je čuo, ali pošto je odrastao s tom lažju da je Bog netko koga se moramo bojati, odlazi i oduzima sebi život. I Petar je čuje, ali pošto je naučio da Bog nije netko koga se moramo bojati, već Netko s kim se možemo sprijateljiti, ne oduzima sebi život. On izlazi, slomljena srca, i pronalazi put koji vodi u život.

Da je Juda samo pronašao tu istu istinu, dobio bi isti oprost koji je dobio Petar. Odreći se Boga, izdati Ga, sagriješiti Mu – još nije sve izgubljeno pred Bogom jer Njegova je milost neizmjerna, mnogo veća od sotonske edenske laži!

“U ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav isključuje strah.” (1. Ivanova 4,18) Savršena Ljubav nije netko koga bismo se morali bojati – Savršena Ljubav je netko s kim se možemo sprijateljiti.

Ne moramo se bojati, već se možemo sprijateljiti! To je razlika kao između života i smrti.

Dwight Nelson

“Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakog drveta u vrtu?” Nevino pitanje lukave zmije bilo je samo fasada iza koje se krila prepredena prijevara kojom se varalica uspješno služio od samog početka. Da li je Bog ikada zabranio Adamu i Evi da jedu plodove sa drveća u vrtu? Ne! U stvari, Bog im je rekao upravo suprotno – rekao im je da jedu sa svakog drveta u vrtu, osim sa jednog! Bog je ljubav, a ljubav se nikada ne nameće nikome, čak ni svojoj prvoj djeci. Upravo zato je Bog i postavio drvo usred vrta da bi Adam i Eva mogli otići do njega ukoliko odluče da odbace Stvoriteljevu ljubav i prihvate Luciferove laži.

Lucifer je potpuno zamračio pitanje slobodnog izbora i umjesto toga zaogrnuo Boga plaštem sebičnog uskraćivanja. Zar biste mogli voljeti Nekoga koji je toliko surov da nešto tako dobro stavi van vašeg domašaja? A ako Ga ne možete voljeti, kako biste Mu mogli vjerovati? Ako Mu ne možete vjerovati, onda je On netko koga se morate plašiti!

Poznajem mnoge koji su čitali Bibliju i brojali koliko puta je Bog kažnjavao ljude. S đavolskim osmijehom sotona je božanski testament ljubavi pretvorio u svjedočanstvo straha. Oni koji kažu da Biblija opisuje Boga kao Nekoga koga se moramo plašiti, zanemaruju, međutim, jedan presudni dokaz – kritičnu kockicu u mozaiku na kome je oblikovana Božja slika. To je tekst koji odbacuje laž i razotkriva prijevaru – Ivan 3,16. Čak i kada Ga ne želite primiti. Čak i kada Mu na kraju okrenete leđa, kada odete od Njega i kada izjavite da ne želite imati posla s Njim. Čak i tada, Bog nije netko koga se morate plašiti.

Ta zadivljujuća istina zasjala je u svoj svojoj slavi one izdajničke noći prije nego što je Isus umro. Ne znam da li vas je ikada izdao netko veoma blizak, netko koga ste voljeli? Ako jeste, onda ste zapamtili bol. Isus je stajao sam u noći i gledao u nejasno lice svog izdajnika. Ispruženih ruku, glumeći ljubav, Juda je spustio poljubac na obraz svoga Učitelja. Kako mu se Isus obratio? Isus je imao jednu, jednostavnu riječ za onoga koji Ga je izdao. Nazvao ga je prijateljem.

Nikada nemojte zaboraviti tu sliku o Bogu! Kada je Isus Judu nazvao prijateljem, tada smo konačno otkrili istinu: Bog nije netko koga se moramo plašiti – On je netko s kim se možemo sprijateljiti! Ne moramo se plašiti, već se možemo sprijateljiti! Razlika je kao između života i smrti. Zar nije vrijeme da i mi odbacimo laž i da prihvatimo Život?

Dwight Nelson

Ali biblijski izvještaj ne daje nadu za Judu.

Biblija prikazuje raspeće kao niz dramatičnih suprotnosti: života i smrti, vjernosti i izdaje, svjetla i sjene. Sva četiri evanđelja slikaju Judu najtamnijim bojama. Ivan ga otvoreno naziva lopovom.¹ Od svih učenika jedini se Juda urotio s Isusovim neprijateljima i prodao svojeg učitelja za cijenu roba.² Služeći se izdajničkim poljupcem, Juda omogućuje Isusovo uhićenje. Poslije, svladan kajanjem, vraća novac za krv, ali ga se njegovi ortaci odriču riječima: “Što se to nas tiče? To je tvoja stvar.”³ Izdajica koji sam doživljava izdaju, u očaju počinja grozno samoubojstvo.

Od svih glavnih sudionika ove drame, Juda nas najviše uznemiruje premda nije jedini koji se izdajnički ponio prema Isusu. Kad je Isus bio uhićen, svi su učenici pobjegli. Petar Ga se triput odrekao. Kukavica Pilat vidio je da je Isus nedužan, ali Ga je prepustio svjetini. A Isus je čak odbio odgovoriti pokvarenom i razuzdanom kralju Herodu.

Ali Juda nas uznemiruje jer je proveo tri godine s Isusom, a ipak Ga nikad nije stvarno razumio. Uznemiruje nas jer je svojom izdajom pokrenuo događaje koji su doveli do spasenja drugih, a za njega su značili vječnu osudu. Isus je na to upozorio: “Jao onomu koji izdaje Sina čovječjega! Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio!”⁴

Juda nas uznemiruje jer nam izvještaj o njemu ne ostavlja nikakvu nadu. Prema tomu, prirodno je da bismo htjeli prepraviti izvještaj, nekako naći nadu za Judu, nadu za naše vlastite najmračnije trenutke.

Netko je upravo to učinio krajem drugog ili početkom trećeg stoljeća. Svoj je rukopis od dvadeset šest stranica nazvao “Judino evanđelje”. Naravno, Juda je već odavno bio mrtav. Ne znamo tko je ovaj rukopis napisao, ali Juda svakako nije. A pisac je ispleo priču o tajnom, urotničkom odnosu između Isusa i Jude. Prema njoj Juda ima prvo mjesto među učenicima, najbliže Isusu. I zbog te bliskosti, koju ne dijeli ni s jednim drugim učenikom, Isus od Jude traži da Ga izda. Umjesto zločinca ili tragičnog lika, Juda se pojavljuje kao heroj. Ovo “evanđelje” zadovoljava našu težnju za nadom, čak i za Judu.

Moguće je da je Irenej, jedan od kršćanskih vođa prve Crkve, čitao knjigu s istim naslovom, jer je oko 186. godine spominje imenom. Ne znamo je li to bila ista knjiga. Poput Ireneja, i prva kršćanska Crkva odbacila je Judino evanđelje i ono je na kraju nestalo – osim jednog primjerka, sačuvanog s nekoliko drugih rukopisa na papirusu. I taj je papirus bio skriven sedamnaest stoljeća. U međuvremenu snaga novozavjetnog izvještaja preobrazila je svijet tako da se povijest počela računati od Isusova rođenja. Tijekom svih tih stoljeća generacije ljudi mučile su se oko Judine sudbine.

Još dok je drevni papirus tijekom dvadesetog stoljeća počivao u skrovitosti, dva romanopisca istražila su Judinu ulogu. Mihail Bulgakov riješio je u djelu Majstor i Margarita dilemu oko Judina ponašanja prikazavši ga kao sporednu osobu koja izdaje Isusa radi novca. Prema njegovoj priči, Juda čak nije postao jedan od dvanaestorice učenika. S druge strane, francuski romanopisac Roger Caillois u svojem je djelu Pontius Pilate prikazao Judu na vrlo sličan način kao i stari rukopis. Caillois nikad nije vidio taj rukopis, ali je ispitujući Judinu pobudu, došao do sličnih zaključaka.

A onda je negdje krajem dvadesetog stoljeća netko našao stari papirus. Možda je to bio neki dječak pastir, sličan onomu koji je našao rukopise pokraj Mrtvoga mora. Ne znamo. Ali netko ga je otkrio, netko tko nije mario za njegovu povijesnu vrijednost, tko ga je cijenio samo prema novcu koji bi mu mogao donijeti. I tako se pojavio iz skrovitosti da bi se našao na crnom tržištu starinama. Navodno je završio u sefu na Long Islandu u New Yorku. A onda je 2000. godine švicarska trgovkinja antikvitetima Frieda Nussberger Tchacos “spasila” papirus.

Drevne artefakte legalno nabavljene prate dokumenti u kojima su zapisani datum i mjesto nalaza, metode potvrde, lanac posjedovanja i tako dalje. Medutim, pljačkaši često haraju po arheološkim nalazištima tražeći predmete koje bi mogli prodati ili ih jednostavno uzimaju. Takav postupak često oštećuje predmet i uništava arheološke dokaze, pa smo lišeni mnogih vrlo bitnih informacija. Da bi obeshrabrile pljačku, mnoge države su proglasile zakone koji zabranjuju kupnju takvih predmeta.

Zbog tog zakona Tchacos nije mogla legalno prodati papirus. Prije nekoliko godina sveučilište Yale odbilo ga je od nje kupiti upravo zbog ovih zakonskih odredbi. Da zaobiđe zakon, Tchacos i njezin odvjetnik prodali su sadržaj papirusa, ali ne i sam rukopis. S obzirom na takvu etičku izopačenost, ne treba se čuditi da je Tchacos osjećala neku rodbinsku vezu s Judom. Njezine su riječi ponavljane mnogo puta: “Juda me molio da nešto učinim za njega.” Zauzvrat, Tchacos je dobila nešto više od dva milijuna dolara. Da bi slučaj bio još nejasniji, postoje optužbe da je Tchacos odavno bila diler opljačkanih antikviteta.

Unatoč ovim problemima, National Geographic odlučio je objaviti sadržaj i snimiti televizijsku emisiju reklamirajući zaboravljeno “evanđelje”.

Međutim, pravo pitanje nema veze s načinom na koji je rukopis pribavljen. Pitanje je baca li ispričani događaj u ovom dugo skrivanom rukopisu novo svjetlo na izvještaj o raspeću. Pomaže li nam da bolje razumijemo istinu o Judi?

Odgovor glasi: Ne. Znanstvenici se slažu da ne odražava Judine misli, vec tradiciju ranokršćanske sljedbe nazvane gnostici. Riječ “gnostik” dolazi od grčke rijeći gnosis koja znaci “spoznaja”. Stari “kršćanski gnostici” vjerovali su da se spasenje postiže tajnim znanjem koje je Isus otkrio svojem unutarnjem krugu.⁵ A upravo to prikazuje Judino evanđelje: Judu koji je bio skriveno povezan s Isusom i ta mu veza omogućuje pristup tajnome znanju koje je drugim učenicima bilo nedostupno i koji surađuje s Kristom, a ne izdaje Ga.

Ovo se izravno protivi biblijskom izvještaju. Matej i Ivan bili su svjedoci iz prve ruke koji su zapisali što su “vidjeli i čuli”.⁶ Znanstvenici se slažu da je Markov izvještaj prethodio Petrovom, koji je također bio očevidac. Luka, koji je nekoliko godina bio vremenski udaljen od opisanih događaja, pomno je “ispitao sve od početka”.⁷ Kao što bismo očekivali od četvorice neovisnih svjedoka istih događaja, njihovi se izvještaji razlikuju u pojedinostima, ali se slažu u svim glavnim točkama. I svi se slažu da je Juda izdao Isusa.

Budući da je bio jedan od dvanaestorice učenika, Juda je mnoge sate proveo s Isusom. Njemu, kao i drugima, Isus je otkrio “tajne kraljevstva Božjega”.⁸ Nasuprot gnosticima koji su vjerovali da znanje vodi spasenju, Biblija naučava da znanje o Isusu nije dovoljno. Moramo poznavati Njega i On nas.⁹ Biblijski izvještaj pokazuje da Juda nikad nije istinski vjerovao u Isusa. Nikad nije shvatio da će Isusova smrt donijeti vječno spasenje. Umjesto toga vidio je u Isusu samo političkog vodu. A smrću tog političkog vode umrle su i njegove ambicije. Zato si je oduzeo život.

Uzbudljiva je priča o tome kako je ovaj stari papirus dospio na svjetlo dana. Ali priča o Judi ostaje tragedija o izdanom prijateljstvu i vječnom gubitku.

Ed Dickerson

_________________

Obično odustajem nakon jednog dana. Ja mogu čistiti, ali iz poštovanja prema mužu koji sve čuva ništa ne mogu baciti. Najveći problem je sakupljanje suvišnih stvari. Tako se garaža vraća svom normalnom neredu s malo čišćim podom i ponekim alatom vraćenim u kutiju za alat.

Možda ne mogu pomesti garažu tako da izgleda savršeno kao slika, jer to uključuje prostor drugih ljudi. Međutim, mogu učiniti nešto u vezi sa svojim duhovnim područjem, naročito kad nered i prljavština zanemarivanja otupljuju moje svjedočenje za Gospodina.

Naučila sam cijeniti načela duhovnog vođenja kućanstva koja je pokazao Ezekiel, jedan dobar izraelski kralj. I 2. Ljetopisa od 29-31. poglavlja i 2. Kraljevima 18. poglavlje bilježe velik zadatak s kojim se suočio kad je s dvadeset pet godina došao na judejsko prijestolje. Neprijatelji su bili na granicama Jude, Asirija je već osvojila Sjeverno kraljevstvo. Ezekijin je otac, Ahaz, zatvorio vrata Hrama nakon što je asirskom kralju predao neke predmete dragocjena namještaja kao danak asirskom kralju. Narod je bio demoraliziran i nazadan. Ahaz je ohrabrivao obožavanje Baala, spaljivao vlastite sinove kao žrtve bogu Molehu te podigao žrtvenike u svakoj ulici.

Ali Ezekiel je imao različite prioritete. U prvom mjesecu svoje vladavine on je naredio čišćenje Hrama da bi se ponovno uspostavio bogoslužbeni odnos naroda s Jahvom. Ovaj je proces uključivao pet vidova duhovnog čišćenja koji su u cijelosti primjenjivi na kršćane koje je Pavao nazvao Božjim hramom i boravištem Svetoga Duha (1. Korinćanima 3,16.17).

Otvorite vrata

Prvo. Ezekiel je otvorio vrata hramu i popravio ih (2. Ljetopisa 29,3). Prednja su hramska vrata bila okrenuta prema istoku, prema sjaju izlazećeg sunca. Obasjane suncem prašina i prljavština su se bolje vidjele. Isto tako ja trebam otvoriti prednja vrata svog duhovnog života Bogu. On svakako zna što je unutra, ali bljesak je njegove svete prisutnosti potreban da se pokaže duhovna prljavština.

Sklona sam brzom uljepšavanju malih grijeha kao što brzo svakog tjedna brišem prašinu sa svog hladnjaka. Lagano brisanje može ukloniti sitnu prašinu, ali time se ništa ne može učiniti za masnu, crnu naslagu. To je isto kao kad se izvičem na svoju djecu i otklonim grižnju savjesti izgovorom da sam bila umorna. Time ne dovodim u pitanje svoju naglu narav. Moj oštri stav je zapravo ljutitost, a ljutitost je grijeh. Vikanje, a zatim ispričavanje uklanja “prašinu”, ali je ispitivanje zašto se ja ljutim i traženje oprosta za grijeh struganje otvrdnulog duhovnog taloga.

Trebam se podsjetiti da Bog sve vidi i trebam vidjeti ono što On vidi. Eric Lindell, osvajač zlatne olimpijske medalje i misionar, čija je čvrsta vjera opisana u filmu Chariots of Fire, izazvao me je da razmišljam o tome. U svom osobnom vjerovanju, što je posthumno izdano pod naslovom The Discipline od the Christian Life, on je savjetovao postavljanje sljedećih pitanja:

• “Jesam li neobuzdan u svojim zadovoljstvima, u onima u kojima uživam ne razmišljajući o učinku što ga ona imaju na moju dušu?”
• “Jesam li neobuzdan u svom poslu, odbijajući uzeti potreban odmor i vježbati?”
• “Jesam li neobuzdan u malim popuštanjima samom sebi, dopuštajući sebi da postanem rob navika, bez obzira kako one izgledale bezazlene?”

Kad Bog privuče našu pozornost na velike grijehe, mi možemo ponoviti Davidovo kajanje kad su bili otkriveni njegovo ubojstvo i preljub: “Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojih očisti.” (Psalam 51,4) Ipak, svaki grijeh je gadan Bogu i raskida moju zajednicu s Njim. Ja griješim kao što to ističu Izreke 8,13, kroz “oholost i samodostatnost”. Ja griješim, kao što Jakov 4,17 dodaje, ako propuštam činiti dobra koja znam da trebam činiti. Bog se brine za sve ovo jer njegova svetost ne može odobriti grijeh. On želi da pomno proučim i najmanje navike i stavove koji nisu Njemu na čast.

Stvori ekipu

Ezekiel je nakon toga pozvao levite (2. Ljetopisa 29, 4-6). Kralj nije sam mogao očistiti hram. Trebao je mobilizirati ljude koji su znali kako urediti Hram. Mi također trebamo duhovni timski rad z osobno očišćenje. Pastori i duhovne vođe mogu nam pokazati što nas Božja Riječ uči o svetosti. Bliski kršćanski prijatelji nas trebaju ohrabriti da pravedno živimo.

Najviše sam duhovno sazrela kad sam slušala biblijsko učenje koje naglašava primjenu i zajedništvo s prijateljima koji su me držali duhovno odgovornom. Kao mlada kršćanka u kasnim dvadesetim, mene je duhovno “usvojila” umirovljena medicinska sestra iz crkve. Svakog petka uvečer mi smo dijelile ostatke od ručka a onda razgovarale o Bogu. Nikada neću zaboraviti kako je otvarala svoju istrošenu Bibliju i upravo izabrala tekst koji mi je trebao.

Nekoliko godina kasnije udružila sam se s bivšom sobnom kolegicom koja se željela redovito moliti i proučavati Bibliju. Moje proučavanje po jednog poglavlja iz Izreka svakog tjedna brzo je razotkrilo prljave zakutke mog duhovnog života. Naše je vrijeme molitve postalo bolno razotkrivanje, a ja sam često završila u suzama kad sam priznala probleme kao što su zavist i sebična očekivanja.

Sada je moja obitelj dio tog duhovnog tima, čak kad toga nisu ni svjesni. Na primjer, imala sam lošu naviku upadanja u riječ kad ljudi govore. Kad god se to dogodi, članovi obitelji se mršte ili zure u mene i ja brzo shvatim poruku od njih i od Boga o svom nestrpljenju. Ja ne uživam u ovim suočavanjima, ali učim reagirati milostivo umjesto stisnutim zubima. Znam da će svaka ovakva prilika pomoći slomiti ovu grješnu naviku. Hrabrim se Filipljanima 1,6; “Siguran sam u ovo isto da će onaj koji je počeo dobro djelo među vama dovršiti ga do Dana Krista Isusa.”

Posvetiti sebe

Božje djelo ne zaslužuje djelomičnu predanost. Ezekiel je tražio svećenike i levite da se posvete (2. Ljetopisa 29,5) i da tom poslu daju prednost. “Sad se nemojte lijeniti” (11. redak).

Ja primam isti ukor duhovno. Bog me je izabrao da stojim pred Njim i služim mu u svom domu, susjedstvu, mjesnoj crkvi i kroz živote na koje utječem pisanjem i govorenjem. Ipak, postoje trenuci kad je teško održati to predanje. Pretjerana predanost, umor i strah od odbacivanja dovode me u kušnju da prekinem ili da učinim samo toliko da nešto uradim.

Kad poštar donese tri obavijesti o odbijenim rukopisima u jednom danu, poželim baciti pokrivalo preko svog kompjutera umjesto da pokušam ponovno. Kad sam uvečer iscrpljena, borim se protiv večernjeg čitanja Biblije i molitve sa svojim mladim tinejdžerima. Ali ja znam da ako budem u takvim trenucima, ili u vrijeme vlastita proučavanja, dugo nesvjesna, duhovni će nered prevladati. Hrabrim se 11. retkom: “jer vas je izabrao jahve da stojite pred njim.”

Budimo temeljiti

Četrnaest je levita radilo šesnaest dana da očiste smeće Ahazove pogubne vladavine. Svi kipovi i smeće izbačeni su ravno na smetlište u Kidronsku dolinu, i u ono vrijeme nije bilo rasprodaja.

Ponekad dovodim u pitanje vrijednost ukrasa koje čuvaju članovi moje obitelji. Ali to nije ništa novo. 2. Kraljevima 18,4 kaže nam kako je Ezekiel “razbio zmiju od mjedi, koju bješe načinio Mojsije. Izraelci su joj sve do tada prinosili žrtve. Zvali su je Nehuštan.” Brojevi 21. poglavlje potanko objašnjava kako je Bog rekao Mojsiju da podigne mjedenu zmiju na stup kao lijek za kaznu otrovnih zmija. Oni koji su vjerom pogledali ovu skulpturu bili su iscijeljeni. Hebreji su se držali mjedene zmije i najposlije je stali obožavati. Ali tijekom Ezekielova čišćenja nije bilo “svetih krava” (ili zmija). Sve što nije bilo u prvotnom Božjem modus operandi bilo je izbačeno. Čak je i sedam stotina godina star muzejski primjerak iz lutanja pustinjom, kojeg su pogrešno štovali, bio žrtvovan.

Tu je Ezekielovo čišćenje postalo osobna stvar. Ja se možda mogu osloboditi stvari koje ne slave Gospodina kao što su knjige, videokasete ili tričave stvari. Ali kad On ukaže prstom na moje “omiljene grijehe”, čišćenje postaje bolno. Imam nekoliko Nehuštana koji se neprekidno obnavljaju kao gušterov rep. Jedan je grijeh zamjeranja. Idol koji se zove “ja” neprekidno se javlja kad se netko ne slaže ili upliće u način na koji ja želim obaviti posao. Svaki put se učim predati svoje slabosti Gospodinu i svaki put sve više uviđam bezvrijednost tog idola.

Slavite i posvetite

Jednom kad su ispraznili Hram od ogavnih stvari, leviti su se vratili, očistili i posvetili hramski namještaj i posuđe što ga je kralj Ahaz uklonio. Druga polovica poglavlja opisuje izvanrednu službu ponovnog posvećenja kad je narod “hvalio s najvećim veseljem i, pavši ničice, poklonili se” (2. Ljetopisa 29,30). U stvari, trebalo je pripremiti toliko mnogo žrtava paljenica da su službeni svećenici morali uposliti druge levite.

Kristova smrt je okončala potrebu za životinjskim žrtvama, ali jedno načelo te službe i dalje vrijedi kad se bavimo našim duhovnim neredom. Mi trebamo slaviti Božje “čišćenje” s hvalom. Hebrejima 13,15 kaže: “…uvijek prinosimo Bogu žrtve hvale”, to jest “plod usana koje hvalom slave njegovo ime”.

Doživjela sam veliko duhovno čišćenje u listopadu 1997. godine kad je jedan vozač udario u naš auto na planinskoj autocesti. Posljednji pogled na naš zdrobljeni auto i spoznaja da je moja obitelj bila tako blizu smrti podsjetili su me da je “auto” privremen te da je najvažnija stvar u životu moj odnos s Bogom i drugima. Moja “žrtva hvale” nakon nesreće bila je veća hrabrost u propovijedanju drugima, od liječnika do prodavača u trgovini i prodavača putem telefona, o Božjoj milosti kojom je spasio naš život i o potrebi da budemo spremni suočiti se s Bogom.

Odnosite metež

Sveto pismo preporučuje život Ezekiela kao onoga koji je “prionuo uz Jahvu i nikada se nije okrenuo od njega”. (2. Kraljevim 18,6). Ako želim da se nešto slično kaže za mene, trebam dosljedno slijediti njegov primjer duhovnog čišćenja. Trebam tražiti od Gospodina da neprekidno izlijeva svjetlost svoje svetosti na mračne dijelove mog života. Meni su potrebne opomene i ohrabrenje z druge kršćane. Trebam reći ne djelomičnoj duhovnosti.

Moja stvarna garaža nikada neće biti savršeno čista. A na ovoj strani neba ja neću imati savršenu “duhovnu garažu”. Ali budući da me je Bog pozvao da živimo “na hvalu slave svoje milosti” (Efežanima 1,6), ja ću nastaviti tražiti njegovu pomoć u odbacivanju duhovnog meteža koji sam predugo tajno nagomilavala.

Jeanne Zornes

Prema izvještaju prve trojice evanđelista (sinoptika) Isus je umro u petak oko 15 sati. Ova tri evanđelja spominju period tame¹ što je skrivala razapetog Isusa. Mrak se spustio od šestog do devetog sata² ili od 12 do 15 sati. Tada je Isus izdahnuo. U Evanđelju po Marku nalazimo detalj da je Isus razapet u tri sata ili u 9 sati ujutro, što znači da je visio na križu oko šest sati (Marko 15,25). Posljednji sati Isusova života bili su od Posljednje večere u četvrtak navečer do smrti u petak poslijepodne. Imajući na umu brojne starije i novije opise i prikaze Kristove muke, nameće se pitanje: Što je izazvalo najveću Isusovu patnju u posljednjim satima Njegova života? U čemu je bila težina Njegove muke?

Čini se da nije teško zaključiti koji je najveći problem osuđenika na smrt razapinjanjem. Umiranje tim ponižavajućim rimskim načinom kažnjavanja značilo je umirati polako od sepse, iskrvarenja i gušenja zbog nemogućnosti normalnog disanja. Međutim, je li razapinjanje bilo najveća Isusova muka? Je li tjelesna bol teža od duševne patnje?

Najvjerodostojnije opise ove agonije nalazimo u četirima evanđeljima.³

Posljednja večera

Toga četvrtka uvečer blagovala se židovska Pasha. U nizu od petnaest stoljeća Pashalnih blagovanja koja su podsjećala na izbavljenje iz egipatskog ropstva i ukazivala na dolazak Mesije, ova je Pasha bila posljednja jer će Mesija, ili Krist, upravo ovdje na večeri i u sljedećim satima privesti kraju svoje spasiteljsko poslanje. U isto vrijeme ustanovljen je obred uspomene ili sjećanja na Kristovo djelo spasenja od grijeha – Večera Gospodnja. Koristili su se gotovo isti simboli. Međutim, osim dubokog vjerskog značenja, koje su učenici jedva nazirali, o čemu se razmišljalo i govorilo na toj oproštajnoj večeri?

Prema Ivanovu opisu Isus je ukazivao na svoj odlazak iz njihove sredine, na svoje raspeće, uskrsnuće i uzašašće. Upućivao ih je na Utješitelja – Svetoga Duha, na božanski mir, na zajedništvo i međusobnu ljubav i molio: “Oče … da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.” (Ivan 17,23) Bilo je za očekivati da će Isus na ovome okupljanju uživati u uspjehu svojega djelovanja među najbližim suradnicima. Nakon tolikih uputa, silnih djela i opomena učenici su sigurno nešto naučili o naravi i cilju Njegova poslanja. Budući da im Isus opet ponavlja što će se dogoditi, vjerojatno Ga bar sada razumiju. Sigurno im je svaka minuta zajedništva s njihovim omiljenim Učiteljem predragocjena. Vjerojatno se tiskaju oko Njega kako bi Mu bili što bliže, hrabre Ga za borbu koja je pred Njim, možda Mu žele povjeriti još koju svoju tajnu, čuti Njegov posljednji savjet i osjetiti još jednom Njegov pogled ljubavi na sebi.

Međutim, u tim posljednjim trenucima događa se upravo nevjerojatno: “Nastade prepirka među njima o tome tko bi od njih bio najveći” (Luka 22,24); hvalisavi se Petar gura naprijed, svraća na sebe pozornost i teatralno izjavljuje: “Ja sam spreman s tobom i u tamnicu i u smrt ići” (Luka 22,33); samouvjereni i sveznajući Toma opet nije ništa shvatio pa pita: “Gospodine … ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli znati put?” (Ivan 14,5); dok lukavac Juda te večeri udružen sa silama tame ostvaruje svoje paklene planove (Ivan 13,23-30). Kako se samo Isus osjećao u tim trenucima? Izgleda da je učenicima sve drugo bilo važnije od Njega. Njihovi sebični i karijeristički planovi, osobne prepirke i probici nisu im dopustili da čuju što Isus govori, a kamoli da Ga razumiju, poslušaju Njegove posljednje savjete i da Mu iskreno zahvale na nenadmašnoj požrtvovnosti – pa On umjesto njih ide na križ.

Isus je sigurno bio na rubu suza, ali se nije samosažaljevao niti ljutio. Naučio je Isus spašavati propale situacije, ozdravljati bolesne i dizati mrtve – ni iz čega stvarati nešto. Umjesto slavlja dobri se Učitelj dao na posao i odlučio služiti njihovim potrebama do samoga kraja. “Zatim ulije vodu u posudu za pranje te poče učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim bijaše opasan.” (Ivan 13,5) Isusova muka je već počela. Osobito Ga je tištalo to što je izgledalo da nije uspio u svojem poslanju. Počeli su se ispunjavati scenariji starozavjetnih proroka koji su opisivali stradanje Mesije. Odbacivanje Mesije ili Krista opisano je na različite načine: “Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kamenom”;⁴ “Udarit ću pastira, i stado će se razbjeći”;⁵ “Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju”;⁶ “Ni jedna mu se kost neće prelomiti”;⁷ “Gledat će na onoga koga su proboli”.⁸ Ivan je pedesetak godina nakon ovih događaja pisao: “K svojima dođe i svoji ga ne primiše.” (Ivan 1,11) Prolazili su dragocjeni sati i došlo je vrijeme počinka, ali ne i za Isusa. Zaputili su se prema Maslinskoj gori i zaselku Getsemaniju.

U Getsemanskom vrtu

U blizini zaselka Isus i učenici su stali. Otvoreno je rekao svojim učenicima kako se osjeća i zamolio ih za pomoć: “Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.” (Matej 26,38) Toliko toga je postajalo zbunjujuće i Isus se trebao sabrati u molitvi. Uskoro više neće biti sa svojim učenicima, onima koji su trebali nastaviti Njegovo djelo. A učenici, činilo se, nisu za to spremni. Umjesto toga zaokupljale su ih misli o osobnoj koristi u budućem mesijanskom kraljevstvu koje je Isus navodno trebao osnovati u Palestini. Isus se osjećao kao profesor koji se izuzetno trudio oko svojih studenata, ali nijedan nije položio ispit. S tim teretom dolazi u Getsemani. A osim svega tu je i tama ponora grijeha koja Ga nastoji odvojiti od Njegova Oca. “Ponor je bio tako širok, tako mračan, tako dubok da je Njegov duh uzdrhtao pred njim.”⁹ Sotona je govorio Isusu “da će odvajanje biti vječno ako postane jamac za grešni svijet … i nikada više neće biti jedno s Bogom. Isus je bio u strašnom iskušenju da ljudski rod prepusti posljedicama vlastite krivice, a On da ostane nevin pred Bogom. On bi bio ohrabren samo da je mogao znati da to Njegovi učenici razumiju i cijene … Bila je to strahovita borba. Ona se mjerila krivicom Njegovog naroda, Njegovih tužitelja i izdajica, krivicom svijeta koji je ležao u zlu.” (Ellen White, Isusov život, str. 569) S Isusovih blijedih usana oteo se bolan uzvik: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.” Ali je odmah dodao: “Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.” (Matej 26,39.42)

Što je Isusu bilo najteže u tim trenucima? “Kad pati, ljudsko srce čezne za suosjećanjem. Ovu čežnju Krist je osjećao iz dubine svoga bića. U najdubljoj duševnoj boli došao je svojim učenicima s velikom željom da čuje neku riječ utjehe od onih koje je tako često blagoslivljao, tješio i štitio u žalosti i nevolji.” (Ellen White, Isusov život, str. 569) Ali našao ih je kako spavaju. Isto se ponovilo još dvaput. U Getsemaniju je Isusova muka dosegla vrhunac i u njoj je bio sam, bez potpore onih za koje je to sve činio. “Kad se nađe u samrtnoj borbi, još je žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju.” (Luka 22,44) “Čempresi i palme bili su nijemi svjedoci Njegove duševne borbe. S njihovih lisnatih grana kapala je krupna rosa na njegovo iznureno tijelo, kao da je priroda plakala nad svojim Tvorcem koji se sam borio sa silama tame.” (Ellen White, Isusov život, str. 571) Međutim, Isus je donio odluku: ići će do kraja. Došao je do učenika koji su opet spavali i rekao: “Ustanite! Hajdemo! Evo se približi moj izdajnik.” (Matej 26,46)

Judin poljubac

Judin poljubac ilustrira sve licemjerje, nepoštovanje i hladnoću grešnoga čovjeka. Kada je u svojoj najvećoj muci Isus trebao nekoga pokraj sebe, da samo bude tu, da Mu kaže bar jednu riječ, da Mu stavi ruku na rame, dobio je zagrljaj i poljubac, ali Judin. Ima li veće boli nego kad nas odbace oni s kojima smo najbliži, na koje računamo, koje još jedino imamo? Da je Juda izdao Isusa psovkom ili pljuskom, više bi odgovaralo prilici. Zato Isus i govori Judi: “Juda, poljupcem izdaješ Sina Čovječjega!” (Luka 22,48) Nakon toga odbacivanja nastupaju uvježbani hramski i rimski specijalci i rutinski obavljaju svoju sramnu zadaću. Isus pak ostaje miran, staložen i dostojanstven. Ne žaluje, ne viče i ne prosvjeduje kada Ga krivo optužuju, vrijeđaju, pljuju, udaraju i razapinju na križ. Na licu Mu se vidjela tuga, ali i opraštanje kada Mu se pogled sreo s Petrovim, nakon što je on upravo uspio uvjeriti svjetinu da nema nikakve veze s Isusom.

Petrovo odricanje

Da je Petar na vrijeme razmislio o Isusovoj opomeni: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja se molim za tebe da ne malakše tvoja vjera” (Luka 22,31-32), mogao je stati hrabro na stranu svojega Učitelja i biti Mu bar sada ohrabrenje. Ušao je Petar u sudnicu, pronašao neki kut gdje se skupio i promatrao što se događa. Nije želio biti prepoznat kao Isusov sljedbenik i doživjeti neugodnosti. Međutim, uskoro su ga prepoznali. Uslijedila su pitanja i odricanje i Petar je ušao u povijest na neslavan način – ali ne i tragičan. “Dok su ponižavajuće kletve još bile na Petrovim usnama i kreštavi pjev pijetla još uvijek odjekivao u njegovim ušima, Spasitelj se okrenuo od namrštenih sudaca i pogledao pravo u jadnog učenika. Istodobno Petar je usmjerio svoj pogled prema svom Učitelju. Na tom blagom licu čitao je duboko sažaljenje i bol, ali na njemu nije bilo nikakve ljutitosti.” (Ellen White, Isusov život, str. 588) Nakon još jednog niza suđenja, vrijeđanja i iživljavanja Isus je prikovan na križ.

Isus na križu

Uz Isusov križ još su razapeta dvojica razbojnika. Iako stravičan, ovaj prizor nije izazivao sažaljenje kod promatrača. Dvojica evenđelista izvješćuju kako su Isusa na križu “prolaznici grdili … glavari svećenički zajedno s književnicima i starješinama rugali se … Isto su ga tako vrijeđali i razbojnici koje s njim razapeše.” (Matej 27,39-44; Marko 15,29-32) Činilo se da su svi smatrali Isusa prijestupnikom i da je kazna opravdana. Najteži je teret grijeha u odvajanju od Izvora života, a Isus je upravo nosio taj teret pa je izrazio svoju muku uzvikom: “‘Eli, Eli! Lema sabakthani’ – a to znači: ‘Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?'” (Matej 27,46)

“Nebo je s boli i divljenjem promatralo Krista kako visi na križu, kako krv teče iz Njegovih izranjavanih sljepoočica i znoj obojen krvlju kako se graška na Njegovu čelu. Iz Njegovih ruku i nogu kapala je krv po stijenju izdubljenom za podnožje križa. Širile su se rane načinjene od klinova jer je težina Njegova tijela sad počivala na rukama. Njegovo otežano disanje bivalo je sve ubrzanije, jer je Njegova duša drhtala pod teretom grijeha svijeta. Cijelo Nebo bilo je ispunjeno divljenjem kad je Krist usred strahovite patnje izrekao svoju molitvu: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!’ (Luka 23,34) … Kakav je to bio prizor za svemir!” (Ellen White, Isusov život, str. 631)

Tko je tješio Isusa?

Kroz tamu đavolske okrutnosti, nepravde i zloće koju su zli ljudi još zgušnjavali, bojažljivo su prodirale zrake svjetlosti. Bilo je onih koji su Isusu izražavali sućut i vjerovali u uzvišenost Njegove patnje – poslanja. U Getsemaniju je Isusa tješio anđeo (Luka 22,43). Kad je Isus prošaptao: “žedan sam”, jedan rimski vojnik, potaknut suosjećanjem, nastojao Mu je pomoći vlaženjem suhih usana octom (Ivan 19,28-29). Jedan od raspetih zločinaca prekoravao je drugoga koji je vrijeđao Isusa, priznao je svoju grešnost, posvjedočio da je Isus nevin te zamolio: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!” Vjerujem da je Isus odgovorio uz osmijeh: “Zaista, danas ti kažem, bit ćeš sa mnom u raju!” (Luka 23,43)¹⁰

Na kraju svoje samrtne agonije Isus je našao ohrabrenje u skrbi za svoju majku. “U podnožju križa stajala je Njegova majka koju je pridržavao učenik Ivan. Nije mogla podnijeti da bude udaljena od svoga Sina, a Ivan, znajući da se približava kraj, ponovo ju je priveo Kristu. U samrtnom se trenutku sjetio svoje majke. Gledajući njezino bolju izmučeno lice, a onda Ivana, rekao joj je: ‘ženo evo ti sina’, a zatim Ivanu: ‘Evo ti majke!’ (Ivan 19,26-27)”¹¹ Ivan je odmah poveo blaženu djevicu Mariju u svoj dom i nježno se skrbio o njoj. Ona ga je stalno podsjećala na voljenog Učitelja.

Dragutin Matak

_____________________________________________