Vedran je bio najveći dječak u svome razredu, pa je odlučio prijaviti se za predstavu o Božiću gdje bi se pojavio u ulozi gruboga gostioničara koji nije našao mjesta u svojoj gostionici za prenoćište Isusovim roditeljima. Kada su dvoje njegovih vršnjaka došli kao Josip i trudna Marija pred vrata improvizirane gostionice, Vedran je upitao izmijenjenim glasom: “Što vi želite?” Na to je dječak koji je glumio Josipa objasnio da traže sobu gdje bi prenoćili, kako su obišli cijeli Betlehem i da nije bilo mjesta za njih. Vedran je, savršeno glumeći, rekao malim glumcima da ni kod njega nema mjesta. “Odlazite!” zagrmio je u žaru svoje glume.

Djeca su nastavila igrati svoje uloge u predstavi tako što su se polako okrenuli da odu, dok ih je Vedran gledao s dovratka. Zatim je zaboravio da samo glumi. Počeo je u njima gledati dvoje umornih putnika. Vidio je ljude koji su očajnički tebali sobu za trudnu ženu. Pomislio je kako se te noći treba roditi beba Isus. Uhvaćen u tenutku vlastite drame, Vedran je dodao predstavi drukčiji, divan razvoj situacije. Istupio je korak-dva naprijed i rekao: “Stanite! Molim vas, nemojte ići. Josipe! Vrati Mariju natrag. Evo vam moja soba!”

U događaju o malim glumcima nalazi se mnogo lijepih pouka. Ali ono što je najdublje jest priča o ljudskoj plemenitosti. Jedno je dijete od roditelja naučeno kako suosjećati s bližnjima. A koliko je dublje suosjećanje u srcu našega Tvorca! Isusovo stradanje na Golgoti je najbolja prezentacija te ljubavi prema nezaslužnome i napaćenome čovjeku. Na križu je on rekao ljudima: “Evo vam moja soba!” Ne samo za jednu noć, već zauvijek vi i ja možemo imati mjesto u kraljevstvu koje dolazi. I to sve je omogućeno Isusovim odricanjem od sebe u trenutku kada je s njime ubijena sva sila grijeha na križu.

Tjelesna bol tijekom raspeća je bila velika, ali je Krist slabo mario za to. On je patio u agoniji razdvajanja od nebeskoga Oca. To nije bila samo predstava, niti je to bio mali Vedran koji je nudio svoju zamišljenu sobu putnicima za jednu noć. Bio je to vladar univerzuma, voljan da zauvijek prekine svoje postojanje da bismo mi imali priliku prihvatiti vječni život. To je nama gotovo neshvatljivo. U Bibliji piše da ni anđeli potpuno ne razumiju što se događalo. Bit će nam uistinu potrebna vječnost na novoj Zemlji da u društvu svetih proniknemo u dubinu Božje ljubavi prema nama. Razmišljajmo o tome. Najbolji je recept da svakoga dana provedemo jedno vrijeme u čitanju i razmišljanju o Isusu, osobito o posljednjim dramatičnim događajima u njegovome životu. To će nas uzdići u visine plemenitosti i poniziti do obličja kakvo je imao Krist. I to je ono što Božja dobrota želi postići u nama kroz svoju pisanu poruku. Što to?

Božji zakon skladnoga svemira zahtijeva pravedan život i savršen karakter. Ljudi su pogriješili i od početka smo se razvijali pogrešno. Ne možemo ispuniti zahtjeve Božjega svetog zakona. Ali je Isus došao kao jedan od nas i razvio savršeni ljudski karakter. Nakon toga je podnio kaznu za naše grijehe, da ukloni legalnu prepreku pred nama, te nam ponudio svoj savršeni karakter besplatno. On sad živi da nas ispuni smislom i mirom, unese u nas promjenu i pravdu. Tako se u nama, po vjeri u Krista, kaže Biblija, može ispuniti pravedni zahtjev zakona. U tome je povezanost i veličina Božića, Evanđelja, raspeća i Uskrsa.

Svi bismo mi vjerojatno bili plemeniti kao mali Vedran i dali svoju sobu Josipu i Mariji da donesu Isusa na svijet. A zatvarate li srce i tako odbijate dragocjeni Isusov poziv dok vas zove da zauzmete mjesto kod njega, u kući njegova Oca?

Željko Bošnjak

U prošlih nekoliko godina u velikom stilu vratili su se anđeli, a izdavači čestitaka danas ih prikazuju posebno upečatljivima, ali kao stidljiva, punašna stvorenja, daleko od vrste koja bi ikad trebala najaviti: “Ne boj se!” Izričito religiozne čestitke (u uočljivoj manjini) prikazuju Isusovu obitelj i već na prvi pogled možete reći da su te osobe drukčije. Izgledaju smireno i spokojno. Nad njihovim glavama lebde svijetle zlatne aureole, slične krunama s nekog drugog svijeta.

U samim čestitkama ističu se ljubazne riječi kao što su ljubav, dobrohotnost, srdačnost, sreća i toplina. Ali kad se okrenem evanđeoskom izvještaju o prvom Božiću, čujem sasvim drugi ton i osjećam da je na djelu uglavnom poremećaj.

Marija i Josip sigurno su se morali suočiti sa sramotom i ruganjem obitelji i susjeda. Nasuprot onome u što bi nas čestitke htjele uvjeriti, Božić nije sentimentalno pojednostavio život na planetu zemlji. Možda upravo to osjećam kad se izmjenjuju božične čestitke, pa se od vedrine koju šire okrećem čistom opisu u evanđeljima.

Umjetnost vezana uz Božić prikazuje Isusovu obitelj kao ikone utisnute na zlatnoj foliji, sa smirenom Marijom koja prima vijest naviještanja kao kakav blagoslov. Ali Luka ovaj događaj uopće tako ne opisuje. Marija “se prepade” od pojave anđela i kad je on izgovorio uzvišene riječi o Sinu Previšnjega čije kraljevstvo neće imati svršetka, Marija je na umu imala nešto mnogo svjetovnije: Ali ja sam djevica!

U suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima svake godine milijuni tinejdžerica izvanbračno zatrudne, Marijin neugodan položaj nesumnjivo je izgubio nešto od svoje snage, ali u čvrsto povezanom židovskom društvu, u prvom stoljeću, vijest koju je donio anđeo nije baš mogla biti dobrodošla. Zaručenu ženu koja je zanijela zakon je smatrao preljubnicom koju čeka smrt kamenovanjem.

Matej priča kako je Josip velikodušno odlučio u privatnosti napustiti Mariju, bez optužbe, dok se nije pojavio anđeo da ispravi njegovo shvaćanje o izdaji. Luka govori o uzdrhtaloj Mariji koja žuri jedinoj osobi koja je možda mogla razumjeti što je čeka: k svojoj rođakinji Elizabeti koja je čudom zanijela u starosti poslije jednog drugog anđeoskog naviještanja. Prizor dirljivo naglašava suprotnost između ove dvije žene: čitava okolina govori o Elizabetinoj iscijeljenoj utrobi dok Marija mora skrivati sramotu svog vlastitog čuda.

Poslije nekoliko mjeseci rodio se Ivan Krstitelj usred velikog slavlja, zajedno s babicama, uzbuđenom rodbinom i tradicionalnim seoskim pjevačkim zborom koji proslavlja rođenje muškog Židova. Šest mjeseci kasnije rodio se Isus, daleko od doma, bez babice, šire obitelji i prisutnosti seoskog zbora. Muška glava domaćinstva bila bi dovoljna za rimski popis stanovništva; je li Josip vukao svoju trudnu ženu u Betlehem da je poštedi od sramote porođaja u zavičajnom mjestu?

S. Lewis o Božjem je planu pisao: “Cijela se stvar sužava i sužava, dok se ne svede na malu točku, malu kao vrh koplja – židovske djevojke na molitvi.” Koliko puta je Marija ponavljala anđelove riječi? Koliko puta je Josip smatrao upitnim svoj vlastiti susret s anđelom – samo san? – dok je trpio vrelu sramotu živeći među seljanima koji su jasno mogli vidjeti kako se mijenja izgled njegove zaručnice?

Ništa ne znamo o Isusovim djedovima i bakama. Što su oni mogli osjećati? Jesu li reagirali kao što danas reagiraju mnogi roditelji nevjenčanih tinejdžera, s provalom moralne srdžbe, a zatim razdobljem smrknute tišine, dok konačno ne stigne slatko novorođenče da otopi led i stvori krhko obiteljsko primirje? Ili su, kao mnogi gradski djedovi i bake danas, ljubazno ponudili da prime dijete pod vlastiti krov?

Devet mjeseci mučnog objašnjavanja, prisutnosti mirisa skandala -čini se da je Bog pripremio najponižavajuće moguće okolnosti za njegov dolazak, kao da je želio izbjeći svaku optužbu za favoriziranje. Silno me se doima što se Sin Božji, kad je postao ljudsko biće, ponašao prema pravilima, strogim pravilima: mala mjesta nisu ljubazno postupala prema dječacima koji su odrastali sa sumnjivim očinstvom.

Malcolm Muggeridge primjećuje da je činjenica kako bi u naše vrijeme, s klinikama za planiranje koje nude prikladne načine za ispravljanje “pogreške” koja bi mogla nanijeti sramotu obiteljskom imenu, “u postojećim okolnostima bilo izuzetno nevjerojatno da bi Isusu uopće bilo dozvoljeno da se rodi. Marijina trudnoća, u siromašnim prilikama i s nepoznatim ocem, bila bi očito slučaj za pobačaj; a njezina priča, da je začeće posljedica intervencije Svetog Duha, ukazivala bi na potrebu za psihijatrijskim liječenjem i još pojačala uvjerenje da trudnoću treba prekinuti. Tako bi naš naraštaj, kojemu je Spasitelj potrebniji, možda, nego ijednome koji je postojao, bio suviše human da dopusti da se takav rodi.”

Međutim, djevica Marija, čije roditeljstvo nije planirano, reagirala je drukčije. Saslušala je anđela, razmislila o posljedicama i odgovorila: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”

Često Božje djelo dolazi s dvije oštrice, velikom radošću i velikim bolom, i u tom jednostavnom odgovoru Marija je prihvatila oboje. Bila je prva koja je prihvatila Isusa pod njegovim uvjetima, bez obzira na osobnu cijenu.

Philip Yancey

“Marija reče: ‘Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji.’” (Luka 1,46-48)

Koliko se sjećam, mjesto nije bilo veliko, ali se u njemu nalazio lijep budistički hram. Sarnath u sjevernoj Indiji bio je mjesto rođenja Bude i u njegovoj je blizini pozvao svoje učenike da slijede njegov nauk. U hramu se nalaze zanimljive slike o Budinom rođenju. Kupio sam knjižicu računajući da će mi poslije trebati. Budino je rođenje navodno bilo unaprijed prorečeno. Također se smatra da ga je rodila djevica. Sve se to dogodilo u šestom stoljeću prije Isusova rođenja. Izvještaj o Budi ima nekih sličnosti s Kristovim utjelovljenjem i rođenjem.

Poslije sam u St. Petersburgu posjetio muzej povijesti ateizma i religije. Odmah kod ulaza primijetio sam širok zid pokriven slikama i fotografijama “majke i djeteta”, rođenjima od djevice, zajedno s crtežima trojstva u mnogim oblicima poganstva kao i kršćanstva. Bilo je tu i mnogo prizora progonstva vršenog u ime religije.

U Indiji i Rusiji shvatio sam kako je Sotona prevarljiv i prepreden. On je poznavao proročke spise u Bibliji i mnoge njezine prekrasne istine usadio u poganstvo na unaprijed smišljene prevarljive načine. Mnogi će poslije tvrditi da su Krist i Trojstvo pročišćeni oblici poganstva.

Izvještaj o Josipu i Mariji značajan je i zaokuplja misli milijuna ljudi. O Josipu se ne govori mnogo jer je on zapravo bio Isusov poočim. Isusa je u Mariji začeo Sveti Duh i to prije nego što su se Josip i Marija sastali. Josip je nazvan pravednikom jer nije odustao od braka, premda bi netko drugi Mariju prepustio mnoštvu da je kamenuje. On je bio tesar po zanimanju. U ono vrijeme to je bio težak rad dok su se stabla sjekla za domaću uporabu. Josip se više ne spominje nakon potrage za Isusom, kad su Ga kao dvanaestogodišnjaka izgubili i poslije našli s učiteljima Zakona u Jeruzalemu. Josip nije prisutan na svadbi u Kani Galilejskoj gdje je Isus učinio svoje prvo čudo. Smatra se da je ovaj pravednik umro nešto prije nego što je Krist počeo svoju javnu službu.

U Svetom pismu mnogo više čitamo o Mariji. Kakva je prednost biti majka Isusa, Spasitelja svijeta! Ona je povjerovala anđelu koji joj je donio zastrašujuću, a ipak čudesnu vijest. Ovu je vijest prenijela i svojoj rođakinji Elizabeti. Znala je da je Isus određen da bude Mesija. Ona je bila pod križem i prihvatila Ivana kao svojeg sina jer je to bila Isusova želja koju je izrazio čak i u tom teškom položaju u kojem je bio obješen. Predaja tvrdi da je otišla s Ivanom u Efez gdje je on neko vrijeme bio pastor crkve. Tu je i umrla, a na brdu iznad starog grada nalazi se spomenik gdje je prema predaji pokopana.

Josip i Marija primili su obilne blagoslove. Pokušajmo zamisliti što je sve prolazilo kroz Marijinu glavu kad je Isus visio na križu i umro. Kako je bila sretna u jutro uskrsnuća! U svojoj pjesmi (prije Isusova rođenja, Luka 1,46-56), Marija je izrazila punu vjeru u Boga. Tako je živjela i zato je bila toliko blagoslovljena. Priča o Budinom utjelovljenju je zanimljiva, ali nasuprot njoj, izvještaj o Mariji i Kristu prekrasna je, čudesna i uvjerljiva istina.

David i Gaya Currie