Ovo nam je dobar povod da razmotrimo zanimljiv tekst u Ezekielu 44,1-3: “Potom me odvede natrag k izvanjskim vratima Svetišta, koja gledaju na istok: bijahu zatvorena. I reče mi Jahve: ‘Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju, i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Jahve, Bog Izraelov, kroz njih prođoh – zato neka budu zatvorena. Samo knez, jer je knez, smije sjesti tu i blagovati pred Jahvom; tada neka uđe kroz trijem vrata i istim putem neka izađe.'” Vrata se nalaze na zgodnom mjestu za pristup u grad, ali su zatvorena.

Razgovarao sam s poznatim stručnjakom za stare jezike i on mi je potvrdio da se ovaj tekst treba primijeniti na Krista. Nakon Njegove smrti i uskrsnuća vrata su zatvorena i nikad nisu otvarana, unatoč obnavljanju gradskih zidina.

Gradovi se ruše, narodi padaju, “ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka”.

Zahvalimo Bogu koji se objavio čovječanstvu preko svoje Knjige koja je sama istina i koja nam daje upute o budućnosti svijeta i budućnosti našeg života.

David Currie

To je zapravo središnja tema Isusova odgovora te istodobno i najistaknutiji znak što upućuje na Njegov dolazak. Isus kao da želi reći kako se prave i najveće dragocjenosti nastoje krivotvoriti. Stoga su učestala zavođenja i krivotvorine pokazatelji da postoji i dolazi ono što je izvorno, istinito i po božanskoj promisli — u cijelosti ostvareno kraljevstvo Božje. Uočimo niz motiva koji podupiru ovu misao:

Pravi proroci najavljuju mesijansko doba pravednosti i milosti, dok “lažni proroci mnoge zavode” (24,10), nakon čega slijedi sračunata pobožnost u kojoj se bezakonje razmahuje a ljubav hladi. (24,1 1). “Grozota pustoši”, koja si prisvaja “sveto mjesto” (24,15) što pripada samo Bogu, starozavjetni je opis iz Knjige proroka Daniela, prema kojem lažni mesije (kristi ili pomazanici) koji su, tijekom povijesti, ukidali pravu žrtvu i silom nametali svoju žrtvu — svoje spasenje.

Pojavljuju se “lažni kristi i lažni proroci” (24,24) koji čine brojne čudesne znakove da bi zaveli i one koji su upozoreni. Opasnosti od zavođenja čak i onih kojima je to kazano unaprijed snažno opisuje varljivost ovih duhovnih vođa. Na drugom mjestu Isus opisuje narav tog zavođenja: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi.” (Mt 7,15) Ovi se lažljive! javljaju na različitim mjestima (24,26), zato im ne vjerujte, upozorava Isus, “jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada”. (24,27) Nakon ove usporedbe nalazimo najznačajniji dio Isusova odgovora učenicima — opis Njegova slavnog dolaska. Taj će jedinstveni događaj biti, sam po sebi, jasan znak (24,30/a) Njegova dolaska i posljetka svijeta, na što se i odnosilo postavljeno pitanje na Maslinskoj gori. Tada će svi “ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom”. (24,30/c) Veliko je okupljanje svih spašenih (izabranika) završni prizor ovog nadasve osobitog i konačnog događaja. (24,31)

Učenici su bili zadivljeni hramskom građevinom. Za njih je ona bila simbol veličanstvenosti i trajnosti. Sada Isus slika drugi, neusporedivo sjajniji prizor nebeskih stvarnosti koje ponovno postaju i ostaju vječnim domom spašenih.

Ovo je glavni sadržaj Isusova odgovora učenicima. Međutim, u Isusovu se odgovoru nalaze i brojne pojedinosti koje su također znaci Kristova dolaska, samo imaju određenu prateću ulogu i opisuju vrijeme kad “nije još svršetak”. (24,6.8) Sam se Kristov dolazak događa usred “poljuljanih nebeskih sila” (24,2 i Lk 21,26), što se očituje znacima “na suncu, mjesecu i zvijezdama”. (24, 29; Lk 21,25) Taj stravični nebeski vatromet opisuje i apostol Ivan u Otkrivenju: “I sunce pocrnje kao dlakava kostrijet, sav mjesec posta kao krv. I zvijezde padoše s neba na zemlju kao što smokva smokvice stresa kad je potrese žestok vjetar.” (Otk 6,12-13) Smrtonosni je strah još jedan znak posljetka (24,30/b; Lk 21,26). Ali tu je odmah i ohrabrenje: “… uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.” (Lk 21,28) Popis znakova se nastavlja.

Isus spominje ratove između naroda i kraljevstava, gladi i pošasti, potrese zemlje (24,6.7; Lk 21,11), stradanja Krista radi i izdaje u obitelji (24,9; Lk 21,16), posrtanje u vjeri i međusobnu mržnju (24,10), propovijedanje Radosne vijesti o Kraljevstvu po cijelom svijetu (24,14), samoživost i raskalašenost kao u Noino vrijeme (24,37). Sve su to znaci, najave ili podsjetnici koji u vremenu upućuju na neizbježnost Kristova dolaska u slavi.

Jedno od ključnih pitanja u vezi sa znakovima vremena jest: kada se oni događaju? Biblijski komentatori nisu uvijek suglasni o tome. Neki ih previše smještaju u prošlost i tamo im nalaze ispunjenje. Drugi pak očekuju njihovo ispunjenje u budućnosti. Ima i onih koji smatraju da su to znaci opomene i ohrabrenja za sve naraštaje kroz svu povijest, a osobito nakon što se čovječanstvu “dogodio” Krist. Konačni, eshatološki kraj razlikuje se od drugih vremena znakom Sina Čovječjega (24,30/a) i intenzitetom događanja, ali svi ostali znaci imaju svoje mjesto u povijesti kao upozorenja i usmjerenja u vremenu. Poznavanje vremena i te kako je važno jer vrijeme lako postaje dezorijentirano, zbunjujuće i uspavljujuće. Zasigurno su se Isusovi učenici pitali kakve veze ima Kristov odgovor s njihovim vremenom. I Isus im je ukazao na neposredne nevolje i kušnje kojima će biti izloženi. Još u 23. poglavlju Evanđelja po Mateju Isus kori, opominje i najavljuje događaje koji će snaći Jeruzalem i njegove stanovnike: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste. Evo, napuštena vam kuća.” (Mt 23,37-38)

Prema Tacitu, između 31. i 70. godine razorni su potresi bili učestali: Na Kreti 46., u Rimu 51., u Frigiji 60. i Kampaniji 63.’ Glad u Judeji 44. godine opisana je i u Djelima apostolskim 11. poglavlju, a za Klaudija, od 41.—54. bile su četiri gladi. I napokon, opsada i zauzeće Jeruzalema 70. godine od strane Vespazijana i njegova sina Tita, kad su uistinu rimski vojnici pomicali svaki kamen Hrama tražeći u pukotinama zlato rastopljeno od požara, značilo je ispunjenje Isusovih riječi što ih je izgovorio prije četrdesetak godina. U svemu tome zlu svi koji su vjerovali Isusovim upozorenjima prepoznali su svoje vrijeme i, ohrabreni, izbjegli ili istrpjeli nevolju želeći što prije ugledati znak Sina Čovječjega koji donosi trajno izbavljenje.

Slično su doživljavali svi naraštaji vjernih. Za sve njih je Isusova poruka bila ohrabrenje. Kad su tijekom kasnijih stoljeća kršćani stradavali u progonstvima, ta ih je nevolja podsjećala da je ovaj svijet suzna dolina i da upravo te suze bistre pogled prema trajnom rješenju: dolasku Sina Čovječjega kojim počinje vječno Božje Kraljevstvo milosti i ljubavi. Kako izgleda naše doba? Obilježavaju li naše vrijeme znaci Kristova dolaska i svršetka svijeta? Ima li danas lažnih krista? Tko bi danas sve bio lažni prorok? Jesu li to samo utjecajne ličnosti koje oblikuju naš svijet? Je li se ikad toliko i tako najavljivala Radosna vijest? Kakvi su danas naši ratovi? Kako je s prirodnim nepogodama — jesmo li ih ukrotili? Ima li gladi? Bojimo li se bolesti i raznih pošasti? Što danas najviše zanima suvremenoga čovjeka? Da li iste stvari kao u doba Noino?

Vjerujem da ovi pokazatelji vremena u kojem živimo mogu pomoći i nama da se hrabrije nosimo s teškoćama života i još usrdnije poželimo doslovni susret s našim Gospodinom.

Dragutin Matak

Kao što je prorok Izaija prorekao, naš Gospodin je prije dvije tisuće godina došao svojem narodu prelazeći put od izlaska iz Egipta do gore Sion. Na tom je putu kao pastir vodio svoje stado, u ruke uzimao jaganjce, nosio ih u svojem naručju i brižljivo njegovao dojilice (Izaija 40,9-11). Otvarao je oči slijepima, uši gluhima i liječio hrome (Izaija 35,5.6). Stupio je na područje “junaka” i oslobodio one koje je držao u sužanjstvu (Izaija 49,24.25). Potekle su vode, niknula je trava i procvjetalo cvijeće (Izaija 35,1.6.7). Kamo god je došao, donosio je radost i veselje (redak 10).

A sada mu je na obzorju bilo odredište – Jeruzalem. Bio je to trenutak kad je trebao zasjesti na prijestolje da zavlada kao kralj, kako je to anđeo Gabriel najavio djevici Mariji (Luka 1,32.33). Psalmi i proroci prikazuju Davidovog Mesiju koji će vladati na Davidovu prijestolju i kao Slugu Mesiju koji će umrijeti. Što bi se dogodilo da je Izrael prihvatio svojeg Mesiju? Isus bi mogao položiti svoj život da ne bude razapet (Ivan 10,18). Nakon toga bi vladao iz Jeruzalema, koji bi postao središte svijeta. Njegov je slavni ulazak opisao prorok Zaharija: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. … On će navijestit’ mir narodima; vlast će mu se proširit’ od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje.” (Zaharija 9,9.10))) Konačno je Mesija došao – kakav radostan dan, dan koji su Izraelci očekivali još od vremena sužanjstva. Učenici su uzeli magarca kako je Zaharija opisao. Posjeli na njega Isusa. Dok je ulazio u Jeruzalem, narod je na putu prostirao plašteve. Klicanje mnoštva bilo je zaglušujuće: “Hosana Sinu Davidovu!” “Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!” (Matej 21,9; Luka 19,38) Narod je bio spreman da Ga posjedne na Davidovo prijestolje i okruni za kralja.

A onda je Gospodin nad vojskama iznenada ušao u svoj Hram (Malahija 3,1) preuzimajući vlast i čisteći ga kako su to prije njega učinili Ezekija i Jošija. Vladavinom nad Hramom potvrdio je svoje pravo na kraljevsku čast. Veliki broj slijepih, hromih i nejakih došli su da ih ozdravi, dok su djeca klicala: “Hosana Sinu Davidovu!” (Matej 21,15)

Ali čuvari Hrama hladno su primili Isusa i Njegove sljedbenike. Okruniti kralja? Da, okrunit će Ga kao kralja. U stvari, već su skovali planove za posebnu “krunidbu”. Uvečer prije te “krunidbe” Isus je poveo svoje učenike na blagovanje Pashe, te uspomene na Božje silno oslobođenje Izraela iz egipatskog ropstva. Isus je namjeravao ostvariti još veće oslobođenje. U sitnim satima te noći svećenici i hramska straža došli su do Njegova zaklona da isprate Kralja na jedinstvenu “krunidbu” koju su Mu pripremili (Luka 22,52). Negdje rano idućeg dana odveli su Ga Herodu koji je izvršio “krunidbu” obukavši Isusa u grimizni plašt (Luka 23,11).

Zatim su Ga vratili u palaču upravitelja Pilata. On Mu je skinuo odjeću i dao Ga bičevati (Matej 27,26). Zatim je došla vojna “krunidba” – vojnici su prebacili kraljevski plašt preko Njegovih krvavih leđa, spleli vijenac od trnja i pritisnuli Mu ga na glavu, a u ruke stavili žezlo. Rubini u Njegovoj kruni bile su kaplje krvi. Žezlo je bilo crveno. Duboko se klanjajući, pozdravljali su Ga: “Zdravo, kralju židovski!” i uz to pred Njim prigibali koljena (Marko 15,16-19).

Vrhunac proslave bila je procesija do mjesta gdje će Ga “ustoličiti”. Okružen četvoricom tjelohranitelja, Isus je predvodio veliku povorku koja je prolazila jeruzalemskim ulicama. Nju je činila vojska, kler, učenici i veliko mnoštvo promatrača. Teško sredstvo Njegova “uzvišenja” stavili su Mu na leđa. Ovaj put Isus nije položio ispit jer se srušio. Jednom izaslaniku iz Afrike ukazana je čast da Ga ponese (Luka 23,26.27).

Mjesto “ustoličenja” bilo je prirodni amfiteatar – brežuljak nad dolinom sa cestom koja je tuda prolazila; tako je mnoštvo moglo promatrati što se događa. Tu su Isusu skinuli odjeću i podigli Ga pred velikim mnoštvom. Mjesto “časti” Njemu zdesna i slijeva nisu dali Jakovu i Ivanu, kako su to oni tražili, već dvojici razbojnika. Rimski je upravitelj čak pripremio ploču koja je bila pribijena iznad njegove glave: “Isus Nazarećanin, kralj židovski.” (Ivan 19,19.20) Jedan mu je stražar nazdravio – s posebnim pićem od vinskog octa. Svećenički starješine i književnici rugajući se proglasili su Ga “Kraljem izraelskim” i “Sinom Božjim” (Matej 27,42.43). Usred svih tih kraljevskih počasti, Kralj je spustio glavu i umro.

Na ovaj je način ljudski rod okrunio svojega Kralja. Ali se ova “krunidba” pretvorila u nešto sasvim drugo nego što su počinitelji mogli zamisliti. Kraljeva smrt bila je pobjeda neiskazane veličine.

Spasenje

Isus je došao u Jeruzalem da donese spasenje svijetu. Rekao je Sionu da slavi jer je došao da ga oslobodi iz ropstva: “Odjeni se najsjajnijim haljinama. … Otresi prah sa sebe. … Skini okov sa svog vrata, izgnana kćeri sionska. … Bili ste prodani nizašto i bit ćete otkupljeni bez novaca.” (Izaija 52,1-3)

Isus je svoju “krunidbu” pretvorio u veličanstveni događaj donoseći spasenje svim krajevima Zemlje. To je bila najveća vijest koju je svijet ikada čuo. Trebalo ju je naviještati s vrha gora: “Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir … i spasenje naviješta govoreć Sionu: ‘Bog tvoj kraljuje!’” (redak 7)

Ovaj veliki događaj – Isusova “krunidba” kao Spasitelja-Kralja – nije izgledao kao prilika za radovanje. Više je izgledao kao strašni promašaj. Nema sumnje da je to bila parodija pravde, velika uvreda Gospodara Neba. Trebalo je neko vrijeme da “ljupke noge” glasonoša prijeđu po gorama da objave Radosnu vijest, kako je opisano u Djelima apostolskim.

Izaija je prorekao paradoks između slave i srama: “Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!” A zatim nastavlja sa zapanjujućim preokretom: “Mnogi [se] užasnuše vidjevši ga – tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka.” (Izaija 52,13.14) Isusova “krunidba” bila je tako šokantna da su kraljevi pred Njim stisnuli usta (redak 15), a malo njih je povjerovalo toj vijesti (Izaija 53,1).

Tko je Onaj koji izbavlja svoj narod? Izaija Ga naziva “rukom Jahvinom”: “Kome se otkri ruka Jahvina?” (usporedi 52,10) Zatim nastavlja: “Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene.” (Izaija 53,2) Dakle, ruka Jahvina je osoba – božanska  Osoba. On je Božja “desnica”. On je čovjek: pojavio se iz zemlje kao korijen iz sasušene zemlje. Što je prorok želio reći riječima “bit ćete otkupljeni bez novaca” (Izaija 52,3)? Sada objašnjava: “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija 53,5.6) Prigodom svoje “krunidbe” Isus je na sebe uzeo kaznu, bezakonje i prijestup svojeg naroda. Naš mir, naše ozdravljenje, platio je nevjerojatno velikom cijenom. Platio je cijenu otkupa da nas oslobodi, ne novcem, već vlastitim životom – životom Boga.

Kakve veličanstvene posljedice donosi Njegova žrtva! Time što je ponio naše prijestupe, On nas je opravdao (redak 11). Patnja Njegove duše daje mnoge naraštaje (redci 10.11). Kao moćni ratnik otima plijen neprijatelju (redak 12). Zato se Sion može radovati: “Radujte se, kličite, razvaline jeruzalemske, jer je Jahve utješio narod svoj i otkupio Jeruzalem … da svi krajevi zemaljski vide spasenje Boga našega.” (Izaija 52,9.10)

Trenutak slave

Uzdizanje Isusa usred odbacivanja, zlostavljanja i mučenja od naroda kojeg je došao spasiti, bio je veličanstven događaj. Kao što je rekao Izaija, bio je podignut i uzvišen u trenutku kad obličjem tema broja: Kristova i naša muka više nije nalikovao na čovjeka (redci 13.14). Isus je govorio o prekrasnim rezultatima svojeg podizanja: “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.” “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” (Ivan 3,14.15; 12,32)

Isus je svoje raspeće smatrao trenutkom svojeg proslavljanja. Nekoliko dana ranije rekao je: “Došao je čas da se proslavi Sin čovječji.” (Ivan 12,23) Samo nekoliko sati prije uhićenja molio se: “Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe.” (Ivan 17,1) I molitva je bila uslišana. Isus, podignut na križ, lišen svakog ljudskog dostojanstva, bijen i mučen, krvareći, bio je proslavljen. Nasuprot tamnoj noći ljudske mržnje, Njegova je božanska ljubav sjala kao blještava zvijezda. Isusovo umiranje na križu za grijehe ljudskog roda slomilo je i preobrazilo srca i izazvalo vječno čuđenje i divljenje.

U čemu je bila slava križa? U Isusovom praštanju svijetu pobunjenika koji su Ga razapeli: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Isus je s uživanjem mogao reći najgorem zločincu: “Bit ćeš sa mnom u raju!” (redak 43) Slava je bila u raskinutom Božjem srcu iz kojeg je tekla krv i voda – krv koja pere grijehe i voda koja umirućem svijetu daje život. Očitovala se u Isusovoj nepobjedivoj ljubavi koja lomi srce Njegovih neprijatelja i privlači sve ljude k sebi.

Nebo to radi kako treba

Ljudski rod nije postupio s Isusom kako je zaslužio. Ali kad se vratio na Nebo, nebeske vojske su to nadoknadile u krunidbi koja je nadmašila sve krunidbe. Dok ulazi na biserna vrata, anđeoski zborovi pjevaju dobrodošlicu (Psalam 24,7-10). Isus, to zaklano Janje, uzima mjesto na prijestolju, okružen svojim nebeskim “tjelohraniteljima” koji se klanjaju i kliču: “Dostojan si … jer si bio zaklan i otkupio, krvlju svojom, za Boga ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda.” (Otkrivenje 5,9) A izvan tog unutarnjeg kruga, deset tisuća po deset tisuća anđela nastoje naći riječi hvale: “Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!” (redak 12)

A onda se velika proslava širi kroz vrijeme i prostor da obuhvati čitav svemir. Svako stvorenje na Nebu (sveti i anđeli) i na Zemlji (ljudi koji su odbacili Isusa) i pod zemljom (sotonske vojske) – svi sudjeluju u posljednjoj Isusovoj krunidbi govoreći: “Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava i vlast u vijeke vjekova!” (redak 13)

Slava koja zrači s Golgote zauvijek osvjetljava Onoga koji je tako unakažen da Njegova ljepota nadmašuje svaki opis.

Beatrice S. Neall