A onda se pogled usredotočuje na mnoštvo. „Tko su ovi“, pita jedan od starješina. U odgovoru nema spominjanja nacionalnosti, spola, statusa, plemena, kasti ili bilo kakvih ograničenja na koje smo navikli. Odgovor je jednostavan ali značajan: To su oni koji su „oprali (su) haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“. (Redak 14.)

Oprani u Janjetovoj krvi je sidrište kršćanskog jedinstva. Tko god šteti tom jedinstvu koristeći neko drugo sredstvo da odredit ljudskost, dostojanstvo ili zajedništvo, nije kršćanin. Neki mogu izrabljivati druge ili tlačiti čitave skupine koristeći se taktikama rasizma, spola, ekonomije, kaste, religije ili boje kože, ali kršćani to ne mogu i ne smiju.

Kršćanski pristup ljudskim odnosima ne zasniva se na onome što ljudi mogu ostvariti, već na onome što je Bog odredio. A što je Bog odredio za ljudske odnose prikazano je u prvom poglavlju Biblije: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (Post 1,27.)

Kako mogu kršćani, tvrdeći da im je podrijetlo zahvaljujući Božjem stvaranju zajedničko, tvrditi da je netko superiorniji od drugoga i uništavati mogućnost općeg zajedništva? Kako možemo svetkovati subotu kao uspomenu na Božja stvaralačka djela, a onda nijekati istovjetnost ljudskog roda?

U razdoblju nakon pada grijeh je oštetio Božju sliku i izazvao otuđenost ne samo između Boga i ljudi, već i među ljudima. Grijeh je negativno isticao boju kože, spol, kastu, nacionalnost, vjeru ili pleme. Ali ako želimo prihvatiti Boga kao Stvoritelja, onda moramo odbaciti ove razlike i potvrditi zajedništvo čovječanstva u Božjoj slici.

Bog nije ostavio čovječanstvo bez djelotvornog lijeka za takvu podijeljenost. „A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo.“ (Gal 4,4.5.) Sin je došao da nas sve učini sinovima i kćerima, dajući nam zajedničku prednost da pristupamo Bogu kao našem „Ocu“, a jedni drugima kao brat i sestra.

Božji nalog za jedinstvom Njegovog naroda nigdje u Svetom pismu nije tako snažno zastupljen kao u Pavlovoj poslanici Efežanima. U njoj Pavao razmatra čudo prirode Crkve, koja se sastojala od Židova i pogana, Azijaca i Europejaca, robova i slobodnjaka – što su sve simboli poremećenog svijeta koji se treba obnoviti zajedništvom u Kristu. Apostol zna da je Čovjek s križa razvalio „razdvojni zid svojim tijelom“ (Ef 2,14 – Šarić). Ova povijesna i ostvarena istina izaziva u njemu neopisivu radost.

U izuzetnom zaključku drugog poglavlja, Pavao poziva za svjedoke imena Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetoga Duha kao arhitekte čudesnog jedinstva koje treba obilježavati kršćansku crkvu, sastavljenu od ljudi svih nijansi boje kože. Pavao to jedinstvo naziva „otajstvom“ (tajnom) i ovu riječ koristi šest puta da naglasi njenu božansku narav: Efežanima 1,9; 3,3.4.9; 5,32; 6,19.

Začeta u Božjem umu, dovršena Kristovom službom pomirenja, osnažena u svakome srcu djelovanjem Svetoga Duha, ova tajna novog čovječanstva bez ikakvih zidova koji bi ih dijelili je prednost i smisao kršćanstva.

John M. Fowler

Može postojati kršćanin bez crkve ako može postojati:
• pčela bez košnice,
• vojnik bez vojske,
• prodavač bez kupaca,
• političar koji ne zna držati govore,
• nogometaš bez nogometne momčadi.

Jedan čovjek, koji je odrastao i živio u Rusiji, nedavno se preselio u Ameriku. Želio je biti dobar američki građanin, pa je zato pokušavao naučiti sto je više moguće američkih običaja.
“Što Amerikanci jedu za doručak?” pitao je jednom prigodom nekog svog prijatelja.
“Pa, većina ljudi jede pahuljice od žitarica”, odgovorio mu je prijatelj.

I tako je ovaj doseljenik otišao u najbližu veliku samoposlužnicu da kupi pahuljice od žitarica. Jedna prodavačica ga je uputila do jedne vrlo dugačke police.
Rekla mu je: “Izaberite što želite!”

Redovi i redovi pahuljica od žitarica svih vrsta i svih boja. Za toplo i za hladno mlijeko, velike i male kutije, pahuljice za djecu sa šarenom slikom na kutiji i igračkicom unutra, pahuljice za športaše, pahuljice s dodatkom šećera, pahuljice bez šećera, pahuljice koje se kuhaju i pahuljice koje ne treba kuhati.

Naš ruski prijatelj je bespomoćno išao od jednog do drugog kraja ove beskonačne police ne znajući koju kutiju da izabere. Bio je zbunjen tolikim izborom pahuljica!

Proizvođači proizvode mnogo različitih vrsta pahuljica nadajući se da će tako zadovoljiti svačiji ukus i da će zbog toga imati veliko tržište.
Slično tome, đavao je stvorio široku raznolikost lažnih religija i predmeta za obožavanje ne bi li pridobio veći dio svjetskoga vjerskog tržišta. Neki ljudi smatraju da je đavao protiv religije. To je pogrešno! On je za religiju. Još od vremena Edenskog vrta, Sotona je znao da je čovjek stvoren sa željom za bogoslužjem. On je pokušavao prevariti ljude govoreći im da nije važno na koji način služe Bogu. Važno je samo da smo pobožni.

Kajin je upao u Sotoninu zamku. Prinio je žrtvu i zatim ubio svog brata Abela. Ljudi koji su razapeli Isusa bili su veoma pobožni. Da, Biblija nam kaže da će čak i oni koji prime žig zvijeri biti religiozni. Sotona nije protiv religije, već je protiv Kristove prave religije. Zato on pokušava zbuniti ljude da ne znaju da li da pristupe crkvi ili ne.

Proveo sam jednu anketu da bih saznao zašto se ljudi pridružuju crkvi, i evo nekih odgovora koje sam dobio:
1. To je crkva mojih roditelja.
2. Ljudi su prijateljski raspoloženi.
3. Blizu je našoj kući.
4. Glazba je prekrasna.
5. Propovjednik je vrlo dinamičan.
6. Dobar je program za djecu.
7. Zgrada je vrlo dojmljiva i lijepa.
8. Neki veoma utjecajni ljudi dolaze u ovu crkvu.
9. Bogoslužja su vrlo zanimljiva.
10. Potreban sam toj crkvi.

Iako svaki od ovih razloga ima u sebi elemente dobrog, nijedan od njih nije dovoljan razlog za pristupanje nekoj crkvi.

Postoji samo jedan razlog zašto treba pripadati nekoj crkvi, a to je zato što su osnovna naučavanja te crkve, ili vjere, u skladu s Isusovim i biblijskim naukom; zato što su temelji te crkve zasnovani na Božjoj istini i zato što ste vi posvećeni toj istini.

Nažalost, mnogi ljudi biraju crkvu kao što djeca biraju pahuljice od žitarica. Dopada im se slika na kutiji ili igračka koja se nalazi u njoj, ali propuštaju ono najvažnije — pročitati sadržaj.

Prva i najvažnija provjera koja se može primijeniti na svaku crkvu jest:
Jesu li naučavanja ove crkve (a ne jednog ili dva pojedinca) u skladu s Isusovim naukom?

Ako je tako, onda je to Božja crkva. Ostanite tamo čak i
• ako su ljudi svadljivi i mnogo gunđaju,
• ako pjevanje zvuči kao zavijanje vjetra,
• ako je crkva preuređeni štand za prodaju hamburgera,
• ako su pastorove propovijedi toliko dosadne da čak i slijepi miševi napuštaju crkveni toranj pri je nego što počne propovijed,
• ako su vjernici toliko podijeljeni da se nasred crkve nalazi fluorescentna crta razdvajanja,
• ako ljudi dolaze u crkvu u oklopnim vozilima.

Da li Božja crkva stvarno postoji? Pretpostavite da Bog negdje ima svoju pravu crkvu. Bi li ona izgledala kao “savršena” crkva? Sasvim suprotno. Ona bi bila glavni cilj Sotonina gnjeva. Đavao bi pokušao unijeti toliko mnogo problema i sukoba da razočara vjernike i prijatelje crkve. On će pokušati nagovoriti svijet da ovu crkvu proglasi sektom. On će ih pokušati nagovoriti da se prestanu boriti u dobroj borbi vjere i da napuste crkvu.

Svi znamo da pripadnost crkvi nije karta za Nebo, i da mnogi čija su imena zapisana u crkvenim knjigama možda neće biti građani nebeskog kraljevstva. U isto vrijeme, Sotona zna da ujedinjeni stojimo, a razjedinjeni padamo, pa zato mahnito radi na razdvajanju Božjeg naroda. On nas pokušava toliko razjediniti sve dok naša snaga ne propadne.
Zato je veoma važno da stavimo svoju ruku na plug, da čvrsto zaoremo i da se ne obaziremo nazad (vidi Luka 9,62}!
Ako stvarno volite Isusa i ako ste posvećeni istini, željet ćete biti dio Njegove prave crkve. On želi da se pridružite Njegovoj crkvi bez obzira na njezine mane.

Doug Batchelor i Karen Lifshay

Tako su izgledala reagiranja tijekom čitave povijesti doktrine o Trojstvu. To kršćansko vjerovanje, ipak, ostaje temeljno za naše shvaćanje spasenja. Ono glasi: “Postoji JEDAN Bog: Otac, Sin i Sveti Duh, jedinstvo TRI vječne osobe.” To je govorio Isus, a to govori i Biblija. Mnogo je tekstova u Svetom Pismu koji ističu čas jednoga Boga, čas zajedništvo tri božanske osobe. Mojsije je povikao: “Čuj Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je JEDAN!” a Isus je pred svoj odlazak poručio: “Učinite sve narode učenicima mojim. Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha svetoga.” Kako ova, naizgled proturječnost, može biti temeljem naše kršćanske vjere i iskustva?

Učenje o Trojstvu nam pomaže da više cijenimo svoje spasenje od grijeha. Biblija počinje s Božanstvom koje stvara svijet, a završava s Isusom i Duhom koji pozivaju ljude da dođu i piju vodu života. Između je čitava povijest spašavanja ljudi, priča o tri jedinstvene osobe Božanstva koje se cijelim srcem suprotstavljaju silama zla, što nam je poznato pod nazivom Velika Borba. Grijeh je toliko ozbiljna stvar da su sva tri člana Božanstva uložila sve svoje napore i poslala jednog između sebe da povrati čovječanstvo. Apostol Petar je ovako opisao njihovu zajedničku aktivnost pišući o kršćanima kao Božjim izabranicima: “Izabranima po predznanju Boga OCA, za posvećenje koje ostvaruje DUH, da se pokore ISUSU Kristu i budu poškropljeni njegovom krvlju.”

Iako je samo Isus prolio krv za nas, druge osobe Božanstva su jednako podnosile bol i agoniju umiranja na križu. U nastavku, Sveti Duh je taj koji je ostao nazočan na Zemlji nakon Kristovog uznesenja, i pomaže vjernima da nadvladaju zlo. Tako učenje o Trojstvu čini da više cijenimo svoje spasenje u koje je toliko uloženo.

Nauk o Trojstvu nam govori što je prava ljubav. Da bi ljubav postojala, potrebno je najmanje dvije osobe: muž i žena, majka i dijete, otac i sin. U bračnom odnosu, na primjer, ljubav stvara jedinstvenu zajednicu između dvoje ljudi, a ipak dozvoljava da svatko funkcionira na svoj način. Biblija kaže da je Bog ljubav. Budući da ljubav ne može postojati sama, to upućuje da u Božanstvu vlada odnos ljubavi. A u pravoj ljubavi nema podijeljenosti. Osobitosti – da, ali podijeljenosti – ne.

Unutar Božanstva vladaju odnosi potpunog povjerenja i originalne ljubavi. Svaki od njih Trojice živi u potpunosti predan boljitku druge dvojice. To objašnjava golemu bol, pa i smrt, koje su zadesile Isusa na križu. Jedan iz Trojstva je trebao na sebi ponijeti grijehe svih ljudi i tako biti razdvojen od ostalih iz Božanstva, zbog prokletstva grijeha. To je i slomilo Kristovo srce koji je kroz vječnost živio u zajedništvu s Ocem i Svetim Duhom. Trojstvo je, dakle, neusporedivi primjer prave ljubavi.

Trojstvo nam otkriva značenje zajedništva. Tri osobe Božanstva, iako razdvojene, jedno su u karakteru, jedno u naravi i jedno u namjeri. Njihovo zajedništvo karakterizira savršeni sklad. Vjerojatno zato Biblija ističe da je Bog jedan. Sličan bi sklad trebao postojati i u ljudskom zajedništvu. U prvom poglavlju Biblije piše da je Bog stvorio čovjeka prema svom obličju. Pisac toga poglavlja, dalje, pod imenicom ČOVJEK podrazumijeva dvije jedinke – muško i žensko. Tako nam Trojstvo otkriva da ma koliko različiti bili, ljudi su stvoreni da žive kao jedna obitelj, kao što i tri osobe Božanstva žive u skladu, ljubavi i jedinstvu.

Trojstvo nas uči zadaći koju imamo obaviti. Jedna od veličanstvenih istina vezanih uz Božanstvo je da je svatko od njih posvećen izvršenju istog posla. U stvaranju svijeta, u izvođenju Božjeg naroda iz ropstva, u poniženju i uzdizanju Isusa Krista, kod izlijevanja Duha na apostole, u vođenju kršćanske crkve, i u uspostavljanju budućeg Božjeg kraljevstva na Zemlji, čitavo je Trojstvo na djelu. Ono nas uči da Isusov poziv “Idite i učinite ljude mojim učenicima” ne znači samo propovijedanje evanđelja, već poziv da se aktivno, a ne pasivno, pridružimo Božanstvu u Velikoj Borbi i zauzmemo svoje mjesto na strani dobra. Kao što je Otac poslao Sina i kao što su Otac i Sin poslali Duha, tako Sin šalje nas da izvršimo zadaću ljubavi i pomirenja grešnika s Bogom koju je on započeo na križu.

Nauk o Trojstvu, je uistinu temelj našeg odnosa s Ocem, Sinom i Svetim Duhom. Svaki bi kršćanin trebao biti utemeljen na njihovom primjeru zajedništva, sklada, predanosti, jedinstva i ljubavi koja stalno radi za dobro drugih.

John Fowler

“Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu, i tu se nastane. Jedan drugome reče: ‘Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!’ Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: ‘Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!’ Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jahve reče. ‘Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.’ Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji.” Postanak 11,1-9

Babilonski toranj
Priča o babilonskom tornju odavno je ušla u poslovično znanje. Ipak, koliko god da je poznata, ona i dalje šokira svakog pozornijeg čitatelja. S jedne strane imamo, reklo bi se, hvalevrijedan pokušaj čovječanstva da očuva svoje jedinstvo, a time i svoje ime. S druge pak strane imamo Boga Jahvu kojemu takvo jedinstvo stvara problem zbog moći koju bi čovječanstvo postiglo te izaziva zbrku među jezicima i time lucidno i učinkovito razbija njihovo jedinstvo. Pisac tako prvu zabilježenu priču o pokušaju ujedinjavanja čovječanstva završava ironičnom igrom riječi kojom Babilon (akadski bab ili – “vrata bogova”) sada vuče svoju etimologiju iz hebrejskog balal – “zbrka”.

Otkuda tako negativan stav prema pokušaju ujedinjavanja čovječanstva? Držim da ovdje nije problem jedinstvo kao takvo, nego je na udaru vrsta jedinstva. Babilonsko jedinstvo je totalitarno, opresivno, koje opstaje samo ukoliko postoji uniformnost. Drugim riječima, jedinstvo se može postići samo ako smo isti. Bog na ovome mjestu razotkriva uniformnost kao lažni sustav jedinstva u kojemu se guši svaka raznolikost. Onog trenutka kada raznolikost postane odviše izraženom i kada je sustav više ne može izbrisati, uniformno se jedinstvo raspada. Da je samo neznatna manjina graditelja babilonskog tornja počela govoriti drugim jezikom, oni bi bili ušutkani, prognani ili smaknuti. Ali Jahve je učinio da pojava drugih jezika postane univerzalnom i više nije bilo mehanizma koji bi to spriječio. Veličanstveni je zigurat ostao nedovršen; na mjestu tornja pompoznog sumerskog naziva Etemenanki, ‘zgrada temeljnog postolja neba i zemlje’, danas se nalazi jama duboka onoliko koliko je zgrada bila visoka (tridesetak metara).

Uniformnost i jedinstvo
Stoljeća ljudske povijesti donijela su nam ponovne pokušaje ostvarenja uniformnosti koja se mnogima činila jedinim načinom za ostvarenje jedinstva, pojma koja se neumorno ponavlja već tisućljećima. Svaka istinska raznolikost sustavno se briše, a pod šešir neke apstraktne imenice (“proleter”, “Nijemac”) stavljaju se glave svih mogućih veličina i oblika (a režu se one glave koje nikako ne mogu stati pod taj šešir). Iako se ideja, površno gledano, može činiti humanom, u biti se radi o opresivnom sustavu u kojemu nijedan pojedinac ili skupina na kraju nije zadovoljna.

Koji je zapravo problem uniformnosti? Uniformizam je sustav koji nastaje u kontekstu otvorenog ili prikrivenog sukoba među pojedincima i skupinama. Poradi sprečavanja sukoba između gospodara i roba, stvara se neka apstraktna ideologija, najčešće negativna, zasnovana na strašenju lošim posljedicama neuspjeha uniformnosti (nestanak nacije, gubitak radničkih prava itd.). Tako je i ideologija robovlasničkog Babilona bila zastrašivanje posljedicama: ako se rasprše po svijetu, odnosno ako se ne očuva uniformno jedinstvo, ljudi će izgubiti svoje ime, što znači da će biti vječno izbrisani iz sjećanja kao da nikada nisu ni postojali. Dakako, to podrazumijeva i silu mača, kao i monarha koji jamči očuvanje jedinstva: u Babilonu je to Nimrod, “prvi velmoža na zemlji” (Postanak 10,8-10). Ta ideologija može djelovati vrlo uvjerljivo s provjerljivim posljedicama (doista je i došlo do raspršivanja), ali je zapravo puka besmislica: zar je čovječanstvo nestalo time što se raselilo po cijelome svijetu? Ironija je u tome što su graditelji zauvijek sačuvali svoje ime, ali ono više nema nikakve veze s njihovim navodnim božanskim statusom, nego s potpunom zbrkom.

Jedinstvo i raznolikost
Sve u svemu, jedinstvo graditelja babilonskog tornja bilo je uniformno i time osuđeno na propast, jer se u živome svijetu ni na koji način ne može spriječiti pojava raznolikosti. Čim je te uniformnosti nestalo, babilonski se graditelji razilaze i tako pokazuju da među njima nikada nije ni bilo nikakve unutarnje kohezije. Ali sve ovo što je dosad rečeno, već je odavno postalo općim mjestom suvremene filozofije koja je na pitanje o rješenju društvenih sukoba dala dva moguća odgovora, oba uobličena u XIX. stoljeću. S jedne je strane Marx zastupao tezu da će se sukobi riješiti tako što će robovi (proleteri) društvenom revolucijom ukinuti kapitalizam, a time i svaku društvenu neravnopravnost te stvoriti idealno društvo jednakih. Nama je danas nakon velikog komunističkog eksperimenta XX. stoljeća sasvim jasan neuspjeh ove koncepcije.

S druge strane, koju zastupaju Nietzsche i suvremena postmoderna filozofija, sukob među pojedincima i skupinama promatra se kao nerješiv. Gušenje raznolikosti je nemoguće (barem ne konstantno), ali gdje god imamo različitosti, imamo i sukobe, glasio bi sažetak cjelokupne današnje filozofije. Što na ovo može reći kršćanska misao?

Biblija i raznolikost
U tekstu o gradnji babilonskog tornja vidimo da je osobno Bog bio taj koji je potaknuo pojavu raznolikosti. U novozavjetnom opisu silaska Svetoga Duha na Pedesetnicu (Djela 2,1-14) neki komentatori s pravom vide događaj koji aludira na priču o babilonskom tornju. Ovdje također imamo pojavu raznolikosti – i to opet govorenje različitim jezicima – koju uzrokuje sam Bog, čime započinje rasijavanje prve kršćanske Crkve po svijetu. Ali time nije izgubljeno organsko jedinstvo Crkve; naprotiv, ona doživljava svoj izuzetni razvitak i dinamičnu preobrazbu iz lokalne židovske sljedbe do velike svjetske zajednice. Jedinstvo rane Crkve možemo nazvati jedinstvom u raznolikosti ili organskim, živim jedinstvom. U takvome jedinstvu jedan se otvara prema drugome u zajedništvu tako što sam postaje drugi: zato i apostoli, nošeni Svetim Duhom, progovaraju drugim jezicima, jezikom drugih.

Kontekst takvog zajedništva – i tu je ključni doprinos kršćanstva – nikako ne može biti sukob gospodara i roba. Punih osamnaest stoljeća prije Nietzschea, koji je smatrao da je sukob između gospodara i roba nužan, i Marxa, koji je držao da će sukob prestati onda kada rob (proleter) pobijedi gospodare (kapitaliste), Isus je naznačio potpuno drugačiji pogled na taj sukob. Prema opisu Evanđelja po Ivanu (13,1-20), Isus na posljednjoj večeri, protivno tadašnjem običajnom pravu, pere noge svojim učenicima i time riječima i djelima pokazuje da će sukob gospodara i roba prestati samo onda kada se gospodar dragovoljno spusti na razinu roba. Isus, kao apsolutni Gospodar, odricanjem od svojega gospodstva prekinuo je sukob gospodara i roba, obesmislivši samu tradicionalnu ideju gospodarenja (gdje rob služi gospodaru) uvođenjem nove koncepcije gospodara, gospodarasluge, dakle onoga tko gospodari služenjem i služi gospodarenjem.

Tamo gdje ne postoji strah od gospodarenja, nema ni istinskog razloga za sukob. Suvremena je svjetovna misao definitivno zastranila idejom da raznolikost nužno stvara sukob. I apostolska Crkva, poput babilonskih graditelja, raspršila se po svijetu, ali su rani kršćani sačuvali veze međusobnog bratstva i uzajamnog služenja. Tek kada je u kasnijoj povijesti došlo do prekida ovih veza, kršćanstvo se bolno rascijepilo, što nikako neće moći zacijeliti nekakvom novom uniformnošću.

Zaključak
Priznajem da smo gotovo preletjeli preko brojnih pitanja koja bi iziskivala mnogo detaljniju raspravu. Glavna nit vodilja jest da nam je jedinstvo i potrebno i moguće, ali ne uniformno jedinstvo koje guši raznolikost, nego ono koje ga potiče i čuva. Brojne su implikacije ovakvog gledišta i kada se radi o Crkvi i o međucrkvenim/međureligijskim odnosima sve do globalnih odnosa među narodima, posebice u vrijeme projekta globalizacije koji sve otvorenije naginje ideji uniformnosti. Ideja uniformnosti vrlo je stara, skupa i opasna obmana. Ideja jedinstva u raznolikosti nema toliko brojne povijesne primjere na svojoj strani – možda tek kratku povijest ranog apostolskog kršćanstva. Pred nama je zadaća ne samo da očuvamo razlike, nego i da prihvaćanjem različitosti prekinemo sukobe i ostvarimo istinski sklad koji prije svega mora biti vidljiv u Crkvi utemeljenoj na Kristu Gospodaru – Sluzi.

Željko Porobija

Gospodin je Bog naš Jedan
Zašto je Bog rekao: ”Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin” (Šarić)? Na drevnom Bliskom istoku bilo je mnoštvo božanstava koja su okruživala Izrael i predstavljala opasnost za njega. Bog je znao da će ovi bogovi privlačiti Njegov narod, pa će Njega napustiti. U tom smislu je rekao: ”Ja sam jedini Bog (”drugoga nema”, Pnz 4,39). Zato u prologu Deset zapovijedi stoji: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske … Nemoj imati drugih bogova uz mene.” (Izl 20,2.3) Samo ih je pravi Bog mogao spasiti kod Crvenog mora. Riječi ”jedini” ili ”Jedan” ukazuje na Božju jedinstvenost, a ne da je sam.

Riječ ”jedan” prijevod je dviju riječi na biblijskom hebrejskom jeziku: yāhî (jedinstven, jedini sin, Post 22,2) i ‘ehād (osobe u braku postaju ”jedno tijelo”, Post 2,24). ”Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin” prijevod je riječi ‘ehād što znači da Bog nije sam, premda je jedinstven. Ova riječ nagovještava ujedinjenost Boga, odnosno da je više od jedne Osobe. Sveto pismo tvrdi da je Bog ljubav (1 Iv 4,8-16). Prije ikakvog stvaranja postojala je vječnost kad je Bog postojao kao ljubav. Kao samac Bog nije mogao biti ljubav. Koga bi onda ljubio? Da bi se ljubav mogla očitovati potrebno je više od jedne osobe. Zato Božja narav zahtijeva da On bude više od jedne Osobe.

Nagovještaji Trojstva u Starom zavjetu
Sveto pismo često pokazuje da je Bog više od jedne Osobe. Množina se vidi u sljedećem: Prigodom stvaranja ”I reče Bog [jednina]: “Načinimo [množina] čovjeka na svoju sliku” (Post 1,26). Nakon dolaska grijeha na svijet, ”reče Bog [jednina]: ‘Evo, čovjek postade kao jedan od nas [množina] – znajući dobro i zlo!”’ (Post 3,22). Odgovarajući graditeljima Babilonske kule ”Jahve [jednina] reče: … ‘Hajde da siđemo [množina] i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije'” (Post 11,7). Izaija je rekao: ”Tad čuh glas Gospodnji [jednina]: ‘Koga da pošaljem? I tko će nam [množina] poći?'” (Izaija 6,8) Kad je govorio o jedinome Bogu kako bi svoj narod odvojio od mnogih bogova, dopustio im je da nazru kako je Jedan Bog više od jedne Osobe. Radi se o drukčijoj dimenziji. Ako je Bog bio samo jedna Osoba, tko je vladao svemirom dok je Krist bio na Zemlji, i gdje bi Bog bio kad je Krst bio u grobu?

Sveto pismo označava Oca, Sina i Duha kao Boga. Dopustite mi da navedem nekoliko snažnih primjera. ”U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post 1,1); On je stvorio svemir po svojemu Sinu (Heb 1,12). Poslije Kristove smrti On ”sjede zdesna Veličanstvu u visinama” (r 3). Otac Mu je rekao: ”Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova.” (r 8) Otac je Krista nazvao Bogom (vidi Iv 1,1-3-14). Pavao je savjetovao Efežane: ”I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega” nevaljalim riječima i postupcima (Ef 4,30). Petar je rekao Ananiji: Zašto ”si slagao Duhu Svetomu”, jer time ”nisi slagao ljudima, nego Bogu!” (Dj 5,3.4)

Sveto Pismo tumači Pismo
Neki kažu da je Trojstvo jasno prikazano samo u Novom, a ne u Starom zavjetu. Dobar primjer je kad se Otac obraća Kristu prigodom Njegova krštenja i kad Sveti Duh silazi na Njega u liku goluba (Mt 3,16.17). Drugi primjer je evanđeoski nalog, kad On šalje svoj narod da krštava u ime trojice (Mt 28,19). Treći primjer je Pavlov završetak njegove Druge poslanice Korinćanima: ”Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!” (2 Kor 13,14) Činjenica je da Novi zavjet uči postojanje Trojstva.

Međutim, u Starom zavjetu se češće spominje Trojstvo nego što su neki svjesni. Kad Sveto Pismo tumači Pismo, otkrivamo da Stari zavjet pridonosi ovom predmetu. U Luki 4,18.19 Krist čita iz Izaije 61,1.2 i priznaje da ovi redci govore o Njegovoj misiji. Drugim riječima, Krist je dao svoj komentar na ove Izaijine retke, primjećujući da o Trojstvu govore ovako: ”Duh [Sveti Duh] Jahve Gospoda [Oca] na meni [Kristu] je.” (Izaija 61,1)

U knjizi proroka Izaije ima nekoliko mjesta na kojima se jasno govori o Trojstvu. Evo još tri primjera: (1) ”Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima.” (Iz 42,1) Bog Otac govori o svome Sinu kojemu će dati svojeg Svetog Duha. Novi zavjet potvrđuje da se ovaj tekst iz Izaije ispunio u Isusovoj službi iscjeljivanja (Mt 12,15-21), kojega je Otac poslao (Iv 3,16.17) i osnažio Svetim Duhom (Mt 3,16.17; Lk 4,18). (2) U Izaiji 48,16 čitamo: ”Pristupite k meni i počujte ovo: … A sada me [Krist] Gospod Jahve [Otac] šalje s duhom svojim [Svetim Duhom].” (3) U Izaiji 63,7-16 spominju se ”anđeo njegova lica” koji ”ih je spasio” (r 9, Krist; Šarić), Sveti Duh (r 10) i Otac (r 16).

Ako bih bio iskrcan na neki pusti otok, a smio bih ponijeti samo po jednu knjigu Starog i Novog zavjeta, izabrao bih Izaiju i Ivana. U objema nalazimo Trojstvo. Stari zavjet govori o Božjoj ljubavi isto toliko koliko i Novi. Izaija 53 jedno je od najljepših poglavlja o ljubavi našeg Spasitelja za sve nas. Izaija prikazuje Trojstvo jasnije od bilo kojeg drugog starozavjetnog pisca. Stari zavjet dokazuje da se Bog ne mijenja (Mal 3,16), što je pojam koji nalazi odjeka u Novom zavjetu kao ”Isus Krist jučer i danas isti je – i u vijeke” (Hb 13,8).

Otac, Sin i Sveti Duh ljube jedan drugoga i tako svatko ljubi Boga i svoje drugove (vidi Mt 22,37-40). Ta je ljubav vječna i uzvraćena u njihovoj prisnoj povijesti, i prelijeva se u živote ljudi tako da mi tu ljubav možemo donekle odražavati prema Bogu i bližnjima. Bog samac ne bi mogao biti Bog ljubavi. Kakvo divljenja dostojno Trojstvo!

Norman R. Gulley