Možda je to bilo zbog ratarskog društva u Babilonu i Siriji u kojem je odrasla ili zato što je njezin otac bio ratar, ali njezino ime Lea doslovce znači “krava”. Nesumnjivo je to bio kompliment za stariju sestru i ova je činjenica stvorila problem Jakovu. Budući da su trčali ispred Boga, Rebeka i njezin sin shvatili su da on ne može ostati kod kuće. Nije bilo druge nego pobjeći k rodbini koja je živjela na sjeveru u Padan-aramu kod Harana, na križanju putova između Sirije, Babilona i Asirije. Jakov nikad više nije vidio svoju majku, a nedugo zatim zaljubio se u Labanovu drugu kćer. Problem je bio dvostruk. Prva kći još nije bila udana. Očito je bila manje privlačna i imala je problema s očima. Biblija kaže: “Lea je imala slabe oči, a Rahela bila stasita i lijepa.”

Laban je pitao Jakova koliko traži za to što će služiti kod njega. Jakov je rekao: “Služit ću ti sedam godina za tvoju mlađu kćer Rahelu.” (Postanak 29,18) Budući da je pobjegao od kuće, nije mogao ponuditi miraz pa se ovaj prijedlog Rahelinom ocu činio razumnim rješenjem. Kad je sedam godina poslije upriličeno vjenčanje, prevario je jadnog Jakova. Laban, otac dviju kćeri, odlučio je da Lea bude Jakovljeva žena pa je to izveo ovako: “Laban sabra sav svijet onog mjesta i priredi gozbu. … Kad bi ujutro, a to, gle, Lea! Tada Jakov reče Labanu: ‘Zašto si mi to učinio! Zar te ja nisam služio za Rahelu? Zašto si me prevario?’ Laban odgovori: ‘U našem mjestu nije običaj da se mlađa udaje prije starije.’” (Postanak 29,22-26)

Ovo svakako nije ispalo prema Jakovljevom planu. Međutim, sada nije mogao pobjeći. Lea je rodila šest sinova i jednu kćer. Ona je poslije zajedno s Rahelom spomenuta kao časna utemeljiteljica Izraelaca. Međutim, premda je Lea Jakovu rodila sinove, osjećala se nevoljenom. Jakov se u Betelu zavjetovao Bogu. Što god se dogodilo, Gospodin će biti njegov Bog i on će Mu biti vjeran. Ovo je obećanje vjerojatno bilo ponekad teško održati jer je Jakov bio čovjek kao i mi ostali. Ali život s Bogom donio mu je mnoge blagoslove; premda je činio pogreške, utjeha mu je bila Božja vjernost i zaštita.

David i Gaya Currie

U posjetu Delfima obišla sam i ruševine spomenika i hramova posvećenih mnogim poganskim bogovima. Unatoč činjenici da sam se nalazila u svetištu onih koje Biblija naziva lažnim bogovima, gotovo sam mogla osjetiti Božju nazočnost. Prirodno prostranstvo koje se pružalo pred mojim očima i moja malena pojava spram njega, natjerali su me da razmišljam o bogoštovlju koje su prakticirali stari Grci. Za njih, Delfi je bilo mjesto božanskog otkrivenja. Oni su čvrsto vjerovali da Apolonova proročanstva uvijek govore istinu. Mi danas tako|er vjerujemo da je crkva mjesto gdje Bog otkriva svoju volju. Ali to ima drugačiju svrhu.

Dugo nakon što je bio svjedokom Isusovog preobraženja na gori i grmljavine Božjeg glasa iz oblaka, apostol Petar je to svoje iskustvo opisao slično iskustvu Mojsija koji je na Sinaju od Boga primio Deset Zapovijedi: “I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori.” Iskustvo koje je tada doživio pomoglo mu je da izgradi svoje povjerenje u Božju riječ i da bude bolji čovjek, kojega danas poznajemo kao pobožnog Isusovog apostola.

Mnoge su kulture, tradicionalno, mjesta svojega bogoštovlja podizali na brdima, planinama ili umjetnim uzvišenjima kako bi svoje hramove približili nebu. Boravak u takvim svetištima ljudima bi pomogao da nadiđu svjetovnost i svoje misli posvete božanskim stvarima. Delfsko je svetište načinjeno prema tom modelu. Ali kakav je bio utjecaj njihovog bogoštovlja na njihov karakter?

U Starom Zavjetu je zapisano iskustvo patrijarha Jakova. Jedne je noći, dok je spavao na otvorenom, sanjao ljestve koje dosežu nebo i čuo Božji glas koji mu se obraćao. Kada se probudio, oduševljeno je rekao: “Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao… Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!” Potom je na tom mjestu uzdigao jedan kamen kao znak svetog mjesta. Svoj je put dalje nastavio s čvrstom odlukom da bude vjeran i poslušan Bogu. Tako vidimo da posvećeni prostor i pronalaženje istine nije sve. Stari su Grci u nečemu promašili. Njihovi su bogovi djelovali prema istim nagonima i motivima kao i oni sami. Gnjev, zavist, strah, ljubomora i ostala ljudska osjećanja bila su značajka ponašanja njihovih božanstava. Ona nikako nisu mogla biti uzorom prema kome bi ljudi poduzeli neku promjenu i postali bolji. Zatim, iako su od Apolona primali otkrivenja, smatrali su da ništa ne treba mijenjati. Sve je bilo već određeno.

Suprotno tome, mi vjerujemo da naš Bog ne propisuje detalje naše budućnosti. On nas poziva da imamo vjeru u njega i mirno surađujemo s njime za našu budućnost. Našega Boga ne pokreću ljudski nagoni. On je svet i djeluje iz ljubavi. Stojeći na vrhu Parnasa, postalo mi je jasno što je pravo bogoštovlje: sveto iskustvo s Bogom tijekom kojeg dolazi do promjene, do preobraženja grešnog čovjeka. To je ono što se dogodilo Savlu, progonitelju kršćana, kada je susreo Isusa licem k licu, nakon čega je postao apostol Pavao. Isto se dogodilo i Jakovu nakon što mu se Bog obratio u snu. Nove odluke, jača vjera, bolji karakter.

Kako je s vašim bogoštovljem u domu i crkvi? Ima li za vas osobitog značaja što je crkva na brdu ili mislite da je važnije na bogoslužju svoje srce otvoriti za Božji utjecaj? Ne zaboravimo da iskustvo bogoštovlja potiče promjenu. Ono nam ne donosi samo otkrivenje istine, već pomaže i da naučimo živjeti prema toj istini. Bogoštovlje, zatim, otkriva i naše odgovornosti. Stari su Grci sebe vidjeli samo kao šahovske figure u rukama sudbine. Ali kada je Pavao susreo Boga on je odlučio poći novim životnim putem. Kada je Jakov čuo Božji glas, zavjetovao se Bogu na vjernost u svemu, pa i u materijalnim darovima. Obećao je da će mu vjerno davati deseti dio od svih dobara koje bude imao. Pravo bogoštovlje grešnike mijenja po uzoru na dobroga i svetog Boga.

Gore, u Delfskom svetištu, drevni su Grci, na neki način, imali dobru zamisao. Bilo je to prekrasno, gotovo savršeno mjesto za bogoštovlje. Ali ja sam zahvalna što tamo gore nisam naišla na nekakvog ćudljivog boga sudbine, već mudrog i dobrog Boga ljubavi.

Michelle Beach Izzo