2. Jahve kaže da je On sam sve stvorio: Izaija 44,24. Isus je Stvoritelj. Kol 1,16.17 kaže da je sve stvoreno po Isusu i za Njega; uz to On sve održava „i sve stoji u njemu“. Ne možemo drukčije nego zaključiti da je Isus Jahve.

3. Jahve je Prvi i Posljednji. „Ovako govori kralj Izraelov i otkupitelj njegov, Jahve nad Vojskama: “Ja sam prvi i ja sam posljednji: osim mene Boga nema.“ (Iz 44,6.) Vidi i Iz 48,12. Za Isusa u Otkrivenju piše: „Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova.“ (Otk 1,17.18.) Vidi i Otk 2,8; 22,13.14. Razumno je prihvatiti da može biti samo jedan Prvi i Posljednji – Isus je Jahve.

4. Jahve ne dijeli svoje slave s drugim. „Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam.“ (Iz 42,8.) Isus se molio: „A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ (Iv 17,5.) Isus i Otac su oboje Jahva i dijele istu slavu.

5. Koliko njih mogu biti „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara“? „Jer Jahve, Bog vaš, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima.“ (Pnz 10,17.) U 1 Tim 6,15 Bog je nazvan: „On, Blaženi i jedini Vladar, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.“ U Otkrivenju 17,14 piše za Jaganjca: „On je Gospodar gospodara i Kralj kraljeva.“ Sličan tekst nalazimo i u Otk 19,16.

6. Tko je jedini u stanju čitati srca ljudi? U 1 Kr 8,39 piše za Jahvu: „Ti jedini poznaješ srce sviju.“ Vidi i Ps 7,10. U Otk 2,23 čitamo kako Isus tvrdi da On ima ovu osobinu: „Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca.“ Vidi i Iv 2,24.25. I ovdje se potpuno jasno da je Isus Bog (Jahve).

7. U Pnz 32,3.4 prvi put je Jahve nazvan Stijenom: „Jer, Jahvino ću ime uznositi, a vi Boga našeg veličajte! On je Stijena.“ Tako je nazvan mnogo puta. U 1 Kor 10,1-4 čitamo da je Isus bio Stijena koja je pratila Božji narod prigodom Izlaska. I ponovno imamo dokaz da je Isus Jahve.

8. Tekst u Joelu 3,5 (neki prijevodi 2,32) koji se odnosi na Jahvu, citira Pavao u Rim 10,13 gdje ga nepobitno primjenjuje na Isusa: „Jer: Tko god prizove ime Gospodnje [Jahvino], bit će spašen.“ Nema nikakve sumnje da je Pavao u Isusu vidio Jahvu. Pokušajte čitati Rim 10,9-17 i vidjet ćete da vas tekst vraća na Joela 3,5. S tim u vezi usporedite slične primjere: Heb 1,8-12 sa Ps 102,24-27; Iv 12,36-41 sa Iz 6,1-3.10; 1 Pt 2,14.15 sa Iz 8,12.13.

9. U Iv 8,58 Isus primjenjuje Božje ime „JA SAM“ iz Izl 3,14 na sebe. Reakcija Židova (vidi r 59) potvrđuje da je Isus rekao da je On veliki JA JESAM – Jahve.

Ne možemo prihvatiti veliku zabludu prema kojoj je Isus Jahvin Sin u doslovnom smislu, rođen negdje u prošloj vječnosti. Istina je da je On postao sin rođenjem po djevici Mariji, ali to ne znači da se rodio negdje u vječnosti. Naravno da je u redu Isus nazivati Božjim Sinom zbog njegova Utjelovljenja. Biblija pokazuje da je Isus Jahve i zato ne može biti doslovan Jahvin sin.

Svakako ne smijemo smetnuti s uma tekst u Iz 43,10: „Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti.“

Max Hatton

U Svetome pismu postoje tri odvojena, ali međusobno povezana tipa dokaza o Trojstvu ili Trojedinom Bogu: (1) dokaz o jedinstvu Boga, da postoji samo jedan Bog; (2) dokaz da postoje tri Osobe koje su Bog; (3) profinjene tekstualne naznake Božjeg trojedinstva. Razlike koje u Bibliji nalazimo između Boga Oca, Krista i Svetoga Duha treba shvatiti na način da je On u svojem bitku Bog, koliko god to bilo teško prihvatiti našem palom umu.

BOŽJA JEDINSTVENOST

Sustav vjerovanja starih Hebreja bio je strogo monoteistički, pri čemu je “mono” označavalo “jedan”, a “teistički” potječe od grčke riječi za “Boga”, što znači da postoji samo jedan pravi Bog. Ovakvo se razumijevanje provlači kroz cijeli Stari zavjet. Postoji samo jedan Bog, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, a ne mnoštvo bogova kao što su vjerovali mnogi narodi i plemena koja su živjela u hebrejskom susjedstvu. U ovom smislu, vjerovanj e koje ističe Biblija bilo je jedinstveno.

“Mojsije opet zapita Boga: ‘Ali kad dođem k sinovima Izraelovim, pa im reknem: Bog otaca vaših šalje me k vama, i ako me upitaju: Kako mu je ime? – što ću im odgovoriti?’ Bog odgovori Mojsiju: ‘JA JESAM, KOJI JESAM.’ (Znači, ‘JA POSTOJIM’) I nastavi: ‘Tako reci sinovima Izraelovim: ‘JA JESAM, posla me k vama!’ Dalje reče Bog Mojsiju: ‘Tako javi sinovima Izraelovim: ‘Gospod, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, posla me k vama. To je ime moje na vijeke, i tako me se ima zvati kroz sve naraštaje.'” (Izlazak 3,13-15)

Božju jedinstvenost jednako tako možemo pronaći u tekstu koji Židovi nazivaju “Šema”: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” (Ponovljeni zakon 6,4). Ovaj naziv potječe od pozdravne riječi, imperativa “čuj” na hebrejskom jeziku, koja glasi “Šema”. Ova zapovijed koja je upućena izraelskom narodu da vjeruje i tako poučava svoju djecu, jedna je od velikih istina o Bogu.

Istu riječ, ehad, “jedan”, uporabio je i sam Bog u izrazu “Šema” u Ponovljenom zakonu 6,4. Riječ ehad, kojom se opisuje jedinstvenost, ne podrazumijeva matematički zbroj, već potpuno jedinstvo. Ovdje se potvrđuje jedinstvo različitih dijelova. Prema Postanku 2,24 muževi i žene trebaju postati “jedno”, baš kao što je Bog “jedan” u Ponovljenom zakonu.

KRISTOVO BOŽANSTVO

Božanstvo Boga Oca rijetko je sporno, ako je ikada i bilo. Oni koji dovode u pitanje Trojstvo, često dovode u pitanje Kristovo božanstvo. Da Krist nije vječan i u potpunosti Bog, plan spasenja bio bi ozbiljno ugrožen. Pavao, nekoć okorjeli farizej, govori o Kristovom božanstvu u Filipljanima 2,6.7: “Koji kad je bio u OBLIČJU Božjemu, nije držao za otimačinu, da bude JEDNAK Bogu, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao je sličan ljudima, i vanjštinom je bio nađen kao čovjek.”

Za farizeja koji je utemeljen na starozavjetnom nauku o jednome Bogu, ovo je zapanjujuća izjava jer otkriva Pavlovu duboku uvjerenost u Kristovo božanstvo. Poslanica Hebrejima — upućena Židovima koji su bili strogi monoteisti kao i Pavao — sadrži snažne izjave koje ističu božanstvo Božjeg Sina. U Hebrejima 1,8.9 Kristova božanska narav izražena je snažno i izričito: “A Sinu: ‘Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova; i žezlo pravde, žezlo kraljevstva tvoga, ljubio si pravdu, i mrzio si na bezakonje; zato te pomaza, o Bože, Bog tvoj uljem radosti većma nego drugove tvoje.'”

U otkrivanju Kristovog božanstva najvažnija je Isusova vlastita samosvijest. On nije stupao jeruzalemskim ulicama s trijumfalnim zborom onih koji su objavljivali Njegovo božanstvo. Ipak, četiri evanđelja sadrže brojne dokaze koji otkrivaju da je na taj način On shvaćao samoga sebe. Isus je višeput tvrdio kako posjeduje ono što s pravom pripada jedino Bogu: Božje anđele nazivao je svojim anđelima (Matej 13,41); tvrdio je da oprašta grijehe (Marko 2,5-10); tvrdio je kako ima vlast suditi svijetu (Matej 25,31-46). Tko još osim Boga može s pravom ustvrditi takvo što?

Na Isusovom suđenju jedna od optužbi protiv Njega bila je Njegova tvrdnja da je Božji Sin (Ivan 19,7; Matej 26,63-65). Da Isus nije sebe smatrao Bogom, ovo je bila prava prigoda da ispravi pogrešan dojam. Ipak, On to nije učinio. Naprotiv, na svojem suđenju pred Kaifom potvrdio je pod prisegom vlastito božanstvo. To je snažan dokaz iz Biblije o Kristovom božanstvu.

SVETI DUH

Ako Bog može biti “jedno” kao spoj dviju Osoba Oca i Sina, dodavanje treće Osobe Trojstvu ne bi nam trebalo stvarati poteškoću. Ovdje govorimo o Svetome Duhu. Već na samom početku biblijskih spisa govori nam se o ulozi Svetoga Duha prilikom stvaranja: “Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama.” (Postanak 1,2)

Matej 28,19 skreće pozornost na tri Osobe Trojstva: “Zato idite i učinite sebi sve narode učenicima krštavajući ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Tri božanske Osobe spominju se kada je Isus davao upute o krštavanju novih vjernika. Ovakva “formula” za krštenje još uvijek se rabi u većini kršćanskih crkava prigodom krštenja. Osobu koja je odlučila slijediti Isusa krštava se u “ime” (jednina u grčkom, ne množina), iako su obuhvaćene tri Osobe. Tri  božanska Bića smatraju se kao Jedno.

Prigodom Isusovog krštenja zajedno se pojavljuju sve tri Osobe Trojstva. Pročitajmo Markov dramatičan opis ovog krštenja: “U one dane dođe Isus iz Nazareta u Galileji i dade se krstiti od Ivana u Jordanu. Jedva je bio izašao iz vode, vidje, kako se otvori nebo, i Duh kao golub siđe na njega. S neba povika glas: ‘Ti si Sin moj ljubljeni; ti si po mojoj volji.'” (Marko 1,9-11). Riječ “otvaraju” (redak 10) koju Marko rabi kad spominje nebesa bilo bi bolje prevesti riječju “razdvajaju”. Marko pridaje važnost svim trima Osobama božanskog Trojstva u fantastičnoj Božjoj objavi koja utječe i na samu prirodu.

Kao i kod Isusa, djelo Svetoga Duha povezano je i pripisuje se Božjem djelovanju. Razmotrimo sljedeće prikaze djelovanja Svetoga Duha:
1. Kada najavljuje rođenje Krista, anđeo kaže Mariji da će se njezino Dijete zvati “svetim” stoga što će na nju sići Sveti Duh (Luka 1,35).
2. Isus je tvrdio da na Njemu počiva Duh Božji koji Ga je “pomazao” da propovijeda (Luka 4,18).
3. On je također tvrdio da izgoni “zle duhove” pomoću Božjega Duha (Matej 12,28).
4. Kristovo djelo nakon Njegovog odlaska trebao je nastaviti Duh, “Branitelj” (Ivan 14,16).
5. Isus je na svoje sljedbenike dahnuo Svetoga Duha (Ivan 20,22).
6. Novi će kršćani imati Svetoga Duha koji će u njima prebivati (Ivan 14,17) i Kristovog Duha (Galaćanima 2,20; Kološanima 1,27).

Kristova služba i služba Svetoga Duha usko su povezane. Postoje i biblijski nagovještaji koji ukazuju na Svetoga Duha kao Boga. “Tada reče Petar: ‘Ananija, zašto napuni sotona srce tvoje, te si slagao Duhu Svetome… Ljudima nijesi slagao, nego Bogu.'” (Djela 5,3.4).

U JEDINSTVU I JEDNAKOSTI

Koliko god jasno Biblija ističe da je Bog jedan (ehad), spominje Ga i u množini. Učenjaci i istraživači Biblije u mnogim su starozavjetnim tekstovima tijekom tisućljeća zapažali snažan dokaz o množini Božje naravi. Ova je istina, kao i mnoge druge, više otkrivena u Novom zavjetu.

“Tada reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju!’… Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih.” (Postanak 1,26.27).

Kombinacija množine i jednine kada je riječ o Bogu također se pojavljuje u Postanku 11,7.8 pri opisu gradnje Babilonske kule: “‘Hajde da siđemo i da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore!’ I rasprši ih Gospod odanle po svoj zemlji, i tako moradoše odustati od zidanja grada.” (Postanak 11,7.8) Ovdje ponovno govori sam Bog. Iako se spominje “Jahve”, On govori kao predstavnik skupine (mi).

Petar u Novome zavjetu u svojoj propovijedi na blagdan Pedesetnice uzdiže Isusa kao Boga: “Reče Gospodin Gospodinu mojemu: `Sjedi mi zdesna.`” (Djela 2,33) Kao pobožni Židov monoteist, koji vjeruje u jednoga Boga, Petar objavljuje potpuno božanstvo Krista koji je na Nebu. U svojoj poslanici Židovima u izgnanstvu Petar iznova ukazuje na dokaz Božje trojedine naravi: “Po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha, na pokornost i škropljenje krvlju Isusa Krista: Milost vam i mir u punini!” (1. Petrova 1,2.)

Pavao uključuje množinu Boga dok opisuje proces spasenja: “Jer koliko je obećanja Božjih, našlo je u njemu svoj da, i u njemu je Amen Bogu na slavu po nama. Bog je, koji nas utvrđuje s vama za Krista, i pomaza nas, koji nas i zapečati i dade zalog Duha u srca naša.” (2. Korinćanima 1,20-22).

Ovaj nauk nije lako u potpunosti pojmiti našim palim, ograničenim umom. Ovdje se bavimo naravi našega Boga, Stvoritelja svemira. Bilo bi nerazumno misliti da Ga u potpunosti možemo shvatiti, osobito kada kao ljudi “u cijelosti” ne shvaćamo gotovo ništa. Razmislite o nečem “najjednostavnijem” čega se možete sjetiti. Koliko toga staje izvan dosega vaše spoznaje? A koliko je toga više kada razmišljamo o Božjoj naravi?

SVETO TROJSTVO I SPASENJE

Evanđelje po Ivanu posvećuje izravnu i svjesnu pozornost Božjoj trojedinoj naravi. Čini se kako je Ivan u potpunosti svjestan Božje trojedinosti, odnosno “Trojstva”.

Dio Evanđelja po Ivanu u poglavljima 14-16 donosi najsnažnije nagovještaje o jednakosti triju Osoba Božanstva. Ovdje dolazi do stalnog uzajamnog djelovanja unutar Trojstva. Nauk o Trojstvu neizbježno se nameće prigodom sustavnog istraživanja Pisma i daleko je od apstraktnog nagađanja.

Kristovo božanstvo od posebnog je značenja u ovom kontekstu. Kada Krist ne bi u potpunosti bio Bog, onda bi Gospodin prebacivao kaznu za naše grijehe od jednog do drugog, umjesto da ih preuzme na sebe. Cjelokupni smisao Evanđelja jest da je Bog na križu ponio grijehe svijeta. Sve ostalo lišilo bi pomirenje njegove sile i učinkovitosti. Razmislimo na trenutak o sljedećoj mogućnosti: kada bi Isus bio samo stvoreno biće, a ne u potpunosti Bog, kako bi On kao stvorenje mogao nositi puninu Božjeg gnjeva protiv grijeha? Koje bi stvoreno biće, koliko god uzvišeno bilo, moglo spasiti čovječanstvo od kršenja Božjega svetog Zakona?

Kada Isus ne bi bio Bog, Božji zakon ne bi bio svet poput samog Boga, jer bi se za kršenje Zakona stvoreno biće moglo iskupiti. Zakon bi bio svet onoliko koliko i stvoreno biće, a ne kao Stvoritelj. Grijeh sam po sebi ne bi bio toliko strašan kada bi cijena za njegovo iskupljenje bila smrt stvorenja, a ne Stvoritelja. Činjenica što je sam Bog u Osobi Krista otklonio grijeh, snažan je dokaz o ozbiljnosti grijeha. Jednako tako, naša sigurnost u spasenje zahvaljujući onome što je Krist učinio za nas — a ne zahvaljujući našim djelima, proistječe iz činjenice da je sam Bog platio kaznu za naše grijehe. Što bismo mi mogli učiniti više od toga? Da je Krist stvoren, možda bismo i mogli nešto učiniti. Ali bogohulno je vjerovati da bi išta što mi činimo moglo nadopuniti žrtvu kojom se Bog, Stvoritelj, žrtvovao za naše grijehe. Dakle, kada Krist ne bi bio Bog, otkupljenje bi bilo nezamislivo.

U nauku o Trojstvu ne nalazimo tri različite božanske uloge jedne Osobe (što je modalizam), niti su tri Boga u jednoj skupini (to se naziva triteizam ili politeizam).

Jedan Bog (“On”) isto je što i “Oni”; “Oni” su uvijek zajedno i zajedno djeluju. Sveti Duh izvršava volju Oca i Sina, koja je također i Njegova volja. Ovu istinu Bog o sebi otkriva u cijeloj Bibliji. Neki ljudi imaju problema s prihvaćanjem Kristove božanske naravi zbog toga što je Isus, dok je bio kao čovjek u tijelu, svoju volju pokorio Očevoj. Mnogi to shvaćaju kao “dokaz” da je On na neki način manji od Oca. Međutim, ovo ne utječe na unutarnju strukturu Božanstva. Ova podređenost samo pokazuje kako se trebao odvijati plan spasenja. Isus je trebao postati kao čovjek, “poslušan do smrti, i to do smrti na križu” (Filipljanima 2,8). Isto tako “premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio te postigavši savršenstvo postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnoga spasenja” (Hebrejima 5,8.9).

Ove izjave pokazuju kako je podređena Isusova uloga bila rezultat utjelovljenja, koje je bilo ključno za plan spasenja. One ne dokazuju ništa drugo osim da je On u potpunosti Bog i vječan.

Jo Ann Davidson

Gospodin je Bog naš Jedan
Zašto je Bog rekao: ”Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin” (Šarić)? Na drevnom Bliskom istoku bilo je mnoštvo božanstava koja su okruživala Izrael i predstavljala opasnost za njega. Bog je znao da će ovi bogovi privlačiti Njegov narod, pa će Njega napustiti. U tom smislu je rekao: ”Ja sam jedini Bog (”drugoga nema”, Pnz 4,39). Zato u prologu Deset zapovijedi stoji: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske … Nemoj imati drugih bogova uz mene.” (Izl 20,2.3) Samo ih je pravi Bog mogao spasiti kod Crvenog mora. Riječi ”jedini” ili ”Jedan” ukazuje na Božju jedinstvenost, a ne da je sam.

Riječ ”jedan” prijevod je dviju riječi na biblijskom hebrejskom jeziku: yāhî (jedinstven, jedini sin, Post 22,2) i ‘ehād (osobe u braku postaju ”jedno tijelo”, Post 2,24). ”Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin” prijevod je riječi ‘ehād što znači da Bog nije sam, premda je jedinstven. Ova riječ nagovještava ujedinjenost Boga, odnosno da je više od jedne Osobe. Sveto pismo tvrdi da je Bog ljubav (1 Iv 4,8-16). Prije ikakvog stvaranja postojala je vječnost kad je Bog postojao kao ljubav. Kao samac Bog nije mogao biti ljubav. Koga bi onda ljubio? Da bi se ljubav mogla očitovati potrebno je više od jedne osobe. Zato Božja narav zahtijeva da On bude više od jedne Osobe.

Nagovještaji Trojstva u Starom zavjetu
Sveto pismo često pokazuje da je Bog više od jedne Osobe. Množina se vidi u sljedećem: Prigodom stvaranja ”I reče Bog [jednina]: “Načinimo [množina] čovjeka na svoju sliku” (Post 1,26). Nakon dolaska grijeha na svijet, ”reče Bog [jednina]: ‘Evo, čovjek postade kao jedan od nas [množina] – znajući dobro i zlo!”’ (Post 3,22). Odgovarajući graditeljima Babilonske kule ”Jahve [jednina] reče: … ‘Hajde da siđemo [množina] i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije'” (Post 11,7). Izaija je rekao: ”Tad čuh glas Gospodnji [jednina]: ‘Koga da pošaljem? I tko će nam [množina] poći?'” (Izaija 6,8) Kad je govorio o jedinome Bogu kako bi svoj narod odvojio od mnogih bogova, dopustio im je da nazru kako je Jedan Bog više od jedne Osobe. Radi se o drukčijoj dimenziji. Ako je Bog bio samo jedna Osoba, tko je vladao svemirom dok je Krist bio na Zemlji, i gdje bi Bog bio kad je Krst bio u grobu?

Sveto pismo označava Oca, Sina i Duha kao Boga. Dopustite mi da navedem nekoliko snažnih primjera. ”U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post 1,1); On je stvorio svemir po svojemu Sinu (Heb 1,12). Poslije Kristove smrti On ”sjede zdesna Veličanstvu u visinama” (r 3). Otac Mu je rekao: ”Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova.” (r 8) Otac je Krista nazvao Bogom (vidi Iv 1,1-3-14). Pavao je savjetovao Efežane: ”I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega” nevaljalim riječima i postupcima (Ef 4,30). Petar je rekao Ananiji: Zašto ”si slagao Duhu Svetomu”, jer time ”nisi slagao ljudima, nego Bogu!” (Dj 5,3.4)

Sveto Pismo tumači Pismo
Neki kažu da je Trojstvo jasno prikazano samo u Novom, a ne u Starom zavjetu. Dobar primjer je kad se Otac obraća Kristu prigodom Njegova krštenja i kad Sveti Duh silazi na Njega u liku goluba (Mt 3,16.17). Drugi primjer je evanđeoski nalog, kad On šalje svoj narod da krštava u ime trojice (Mt 28,19). Treći primjer je Pavlov završetak njegove Druge poslanice Korinćanima: ”Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!” (2 Kor 13,14) Činjenica je da Novi zavjet uči postojanje Trojstva.

Međutim, u Starom zavjetu se češće spominje Trojstvo nego što su neki svjesni. Kad Sveto Pismo tumači Pismo, otkrivamo da Stari zavjet pridonosi ovom predmetu. U Luki 4,18.19 Krist čita iz Izaije 61,1.2 i priznaje da ovi redci govore o Njegovoj misiji. Drugim riječima, Krist je dao svoj komentar na ove Izaijine retke, primjećujući da o Trojstvu govore ovako: ”Duh [Sveti Duh] Jahve Gospoda [Oca] na meni [Kristu] je.” (Izaija 61,1)

U knjizi proroka Izaije ima nekoliko mjesta na kojima se jasno govori o Trojstvu. Evo još tri primjera: (1) ”Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima.” (Iz 42,1) Bog Otac govori o svome Sinu kojemu će dati svojeg Svetog Duha. Novi zavjet potvrđuje da se ovaj tekst iz Izaije ispunio u Isusovoj službi iscjeljivanja (Mt 12,15-21), kojega je Otac poslao (Iv 3,16.17) i osnažio Svetim Duhom (Mt 3,16.17; Lk 4,18). (2) U Izaiji 48,16 čitamo: ”Pristupite k meni i počujte ovo: … A sada me [Krist] Gospod Jahve [Otac] šalje s duhom svojim [Svetim Duhom].” (3) U Izaiji 63,7-16 spominju se ”anđeo njegova lica” koji ”ih je spasio” (r 9, Krist; Šarić), Sveti Duh (r 10) i Otac (r 16).

Ako bih bio iskrcan na neki pusti otok, a smio bih ponijeti samo po jednu knjigu Starog i Novog zavjeta, izabrao bih Izaiju i Ivana. U objema nalazimo Trojstvo. Stari zavjet govori o Božjoj ljubavi isto toliko koliko i Novi. Izaija 53 jedno je od najljepših poglavlja o ljubavi našeg Spasitelja za sve nas. Izaija prikazuje Trojstvo jasnije od bilo kojeg drugog starozavjetnog pisca. Stari zavjet dokazuje da se Bog ne mijenja (Mal 3,16), što je pojam koji nalazi odjeka u Novom zavjetu kao ”Isus Krist jučer i danas isti je – i u vijeke” (Hb 13,8).

Otac, Sin i Sveti Duh ljube jedan drugoga i tako svatko ljubi Boga i svoje drugove (vidi Mt 22,37-40). Ta je ljubav vječna i uzvraćena u njihovoj prisnoj povijesti, i prelijeva se u živote ljudi tako da mi tu ljubav možemo donekle odražavati prema Bogu i bližnjima. Bog samac ne bi mogao biti Bog ljubavi. Kakvo divljenja dostojno Trojstvo!

Norman R. Gulley