Prva nas priča upoznaje s bogatim i širokim značenjem židovskog monoteizma Staroga zavjeta, dok nam druga prikazuje kako je teško živjeti bez Božje prisutnosti, ali samo do dolaska Mesije. U trećoj priči isti Bog, objavljen kao Sveti Duh, ili Bog koji oživljava i udahnjuje novu stvarnost nebeskog Kraljevstva, djeluje do samoga kraja naše povijesti. Dakle, čemu nas poučava prva priča?

Od Abrahama preko Egipta do Kanaana

Povod za prvu priču, u kojoj susrećemo Jahvu, Boga Abrahama, Izaka i Jakova, jest potreba ljudskog roda za božanskim spasenjem od buntovnosti i naivne samodovoljnosti. Čovjek se priklonio Luciferu i jedino mu novi Gospodar može podariti oprost, obnovu i slobodu. Bog je taj jedini novi Gospodar koji ne čeka da Njegovo odlutalo stvorenje popravi narušene odnose, već sâm poduzima prve korake koji vode k pomirenju. Bog sklapa ugovore ili saveze s čovjekom kako bi Njegovo nastojanje bilo što vjerodostojnije i ohrabrilo izgubljene na povratak – baš kao u Isusovoj usporedbi o izgubljenom sinu (Luka 15,11-24). Ivan Blažen piše: “Božja se vječna namjera za čovjekovo spasenje ostvaruje preko Njegovih saveza učinjenih u protoku vremena. Premda Biblija o savezu govori u množini (Rimljanima 9,4; Galaćanima 4,24; Efežanima 2,12), u Svetom pismu postoji samo jedan osnovni savez spasenja. On je po svojem karakteru obećanje – Bog daje blagoslove i spasenje bez zasluga ljudskih bića, a od ljudi očekuje vjeru i poslušnost. Srž je ovog saveza Božja nepokolebljiva ljubav o kojoj je riječ u cijelom Svetom pismu i koja je ponekad izjednačena sa savezom (Ponovljeni zakon 7,9; 1. o Kraljevima 8,23; Nehemija 9,32; Daniel 9,4). Oblik množine, savezi, znači da je Bog svoje spasiteljske nakane objavio ponavljanjem svojeg saveza na različite načine kako bi zadovoljio potrebe svojeg naroda u različitim vremenima i situacijama. Svaki oblik saveza ima određenu ulogu u Njegovoj jedinstvenoj nakani spasenja.”¹

“Savez s Adamom odnosi se na Božje obećanje u Postanku 3,15, nazvanom protoevanđelje (prva najava Evanđelja), prema kojem će, u svojem krajnjem značenju, Krist sjeme nadvladati Zloga (Rimljanima 16,20). Savez s Noom je obećanje milosti i života. Bog se zakleo da će sačuvati stvoreni život na Zemlji (Postanak 6,18-20; 9,9-11).”² “Savez milosti s Abrahamom (Postanak 12,1-3; 15,1-5; 17,1-14) temelj je cjelokupnog tijeka povijesti spasenja (Galaćanima 3,6-9.15-18). Bog će preko Abrahamova sjemena, a to se odnosilo ne samo na njegove bezbrojne potomke, nego posebno na Jednoga, na Krista (redak 16), blagosloviti svijet. Svi koji budu dio Abrahamova sjemena, ustanovit će da je Jahve njihov Bog, a oni Njegov narod. Obrezanje će biti znak (Postanak 17,11) već postojećeg pravog odnosa s Bogom, uspostavljenog vjerom (Postanak 15,6; Rimljanima 4,9-12).”³

Abraham i njegovi potomci – izraelski narod, kao i Mesija Isus, biti će glavni nositelji ove božanske zavjetne inicijative. Iz toga je razloga Bog pozvao Abrahama: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov.” (Postanak 12,1.2) Životni putovi Abrahama, njegovog sina Izaka i unuka Jakova nisu – zato što ih je Bog pozvao – bili posuti cvijećem; već naprotiv: suočavali su se sa svojim osobnim problemima i izazovima svojega naroda i vremena. Iako ga je Bog pozvao na posebnu misiju, Abraham se odlučio lagati u vezi sa svojom ženom Sarom da bi se zaštitio (Postanak 12,13; 20,2), a zaboravio je da Bog bdije nad njim. Isti je problem imao njegov sin Izak (Postanak 26,6), a unuk Jakov je prevario svojega oca i brata da bi se dokopao prvenačkog nasljedstva (Postanak 27). Međutim, svi su ti ljudi, zahvaljujući Božjoj dobroti i strpljivosti, postali pobjednici nad svojim grešnim sklonostima. Abraham je nazvan Božjim prijateljem (Jakov 2,23) i ocem vjere, a Bog je dao Jakovu novo ime,⁴ Izrael – što znači “on će biti knez Božji”. Duhovno zavjetno iskustvo ovih triju ljudi postalo je toliko značajno da se kod gorućeg grma Bog predstavlja Mojsiju kao Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova (Izlazak 3). Ono što je Bog učinio za Abrahama, Izaka i Jakova, sada čini za Izraelski narod – spašava ga iz egipatskog ropstva i nastanjuje u Kanaanu, zemlji “kojom teče med i mlijeko” (Izlazak 3,8).

Ova priča nije bajka, nego sveta povijest koja svjedoči o jednom i jedinstvenom Bogu koji spašava. Ivan Blažen nastavlja: “Prema Starome zavjetu, spasenje se zbiva u povijesti; ono nije mit ni obred, kako je to slučaj u starim religijama na Bliskom istoku. Božje spašavanje Izraela iz Egipta vrhunska je demonstracija Njegovog spasiteljskog djelovanja i slika Njegovog spasenja u budućnosti. Tvrdnja u Izaiji 43,11 da postoji samo jedan Bog i Spasitelj primijenjena je u Hošei 13,4 na izlazak iz Egipta. Božja skrb za Izraela očitovala se u spašavanju iz egipatskog ropstva, izbavljenju kod Crvenog mora, skrbi u pustinji i uvođenju u Kanaan (Ponovljeni zakon 6,21-23; 11,3-5; 26,8.9). Izlazak iz Egipta, ostvaren Božjom snagom (Ponovljeni zakon 7,19), bio je središte vjere Izraela. Ovu su spasiteljsku povijest Izraelci ponavljali u izjavama vjere (Ponovljeni zakon 6,20-24; 26,5-9; Jošua 24,2-13), ponavljali u preambuli Zakona (Izlazak 20,2; Ponovljeni zakon 5,6), povezivali s glavnim blagdanima (Ponovljeni zakon 16,1-3.9-12; Levitski zakonik 23,39-43), proslavljali u psalmima hvale (Psalam 66,2-8; 78,11-16; 105; 106; 135,8.9; 136,10-16) i rabili kao ključ tumačenja za razumijevanje posebnih obreda u životu Izraela (Izlazak 13,3-16; posebno redci 8 i 14).”⁵

Bog stanuje sa svojim narodom

U središtu pobožnosti izraelskog naroda nakon izlaska iz Egipta je Šator sastanka u pustinji i Salomonov hram ili prvi Hram. Bog je bio prisutan na simboličan i praktičan način. “A onda oblak prekri Šator sastanka i slava Jahvina ispuni Prebivalište.” (Izlazak 40,34-38) Oblak je danju štitio izraelski narod od vrućine, a tijekom noći je svijetlio. U središnjem dijelu svetišta u Svetinji nad svetinjama iznad zavjetnog kovčega uzdizala se šekina – sjajni oblačić.

Ista je simbolika prisutna u Salomonovom hramu. “Kad Salomon dovrši molitvu, spusti se oganj s neba i spali paljenicu i klanice i slava Jahvina ispuni Dom.” (2. Ljetopisa 7,1) “A kad su svećenici izašli iz svetišta, oblak ispuni dom Jahvin, i svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe: slava Jahvina ispuni dom Božji!” (1. o Kraljevima 8,10-13)

Božja prisutnost se nije očitovala samo u nadnaravnim zbivanjima u i oko središta bogoštovlja, već daleko učestalije u materijalnim i duhovnim blagoslovima koji su ispunjavali Izraelovu svakodnevicu i koji su se stapali s religijskim sadržajima.

Pasha, središnje vjersko okupljanje, podsjećalo je na izlazak iz Egipta; mana, nebeska hrana koju su Izraelci jeli u pustinji, čuvala se u kovčegu zavjeta ispod šekine, zajedno s pločama Zakona i Aronovom palicom; Zakon na Sinaju je određivao vjerski i civilni život; a u kanaanskoj zemlji gotovo da je doslovno tekao med i mlijeko – dakako, u vrijeme kad su se Izraelci htjeli družiti s Bogom koji je među njima prebivao. Na ovom stvarnom i za sva vremena poučnom događanju temelji se židovsko vjerovanje i doživljaj jednoga i jedincatoga Boga.

Židovski monoteizam Staroga zavjeta

Najprirodnije je početi opisivati židovski monoteizm ulomkom iz Ponovljenog zakona: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (Ponovljeni zakon 6,4.5) Ova ispovijed vjere (takozvana šema) bila je uzvikom radosti života i vapaj pri stradanju mnogih Židova u njihovoj dugoj i izazovnoj povijesti. To nije bila naučena mantra na usnama, već duboko iskustvo odanosti i predanosti jednome i jedinome Bogu koji svojim blagoslovom obuhvaća cijeli čovjekov život. Spomenimo tri osnovna vida židovskog monoteizma:⁶

1. Kreacionistički monoteizam. Bog nije samo jedan, On je jedini koji stvara i održava sve što postoji (Postanak 1). Na ovoj temeljnoj istini počiva cjelokupna Božja aktivnost prema čovjeku i svoj stvarnosti te Njegova vlast. Osim što je sve stvorio, On održava i “sve nosi snagom riječi svoje” (Hebrejima 1,1-3) uspostavljanjem narušenog sklada ili spasenja od učinaka zla. Po tome što je jedini Stvoritelj, Bog je i Održavatelj, Spasitelj, jedini dostojni Vladar. Takav monoteizam isključuje: a) vjerovanje da postoje drugi bogovi (henoteizam);b) tvrdnju da je Bog sve i u svemu, što Ga izjednačava sa stvorenim i drži odgovornim i za postojanje zla (panteizam); c) epikurejsko vjerovanje u kršćanstvu kako je Bog udaljen od svojega stvorenja (deizam); d) uzvisivanje tajne spoznaje koja je dostupna samo odabranima po kojoj je materijalni svijet stvorilo nadnaravno biće, a ne Bog (gnosticizam); i e) vjerovanje da svemir nastanjuju mnogi bogovi (poganstvo).

Zapazimo da se Sveto pismo ne bavi numeričkim opisivanjem Boga, već ističe jedinstvenost i nezamjenjivost u Njegovom djelovanju. Budući da je područje Njegovog djelovanja široko i da su aktivnosti raznovrsne, višeznačnost (pluralnost) jednoga Boga nije strana monoteizmu. Svaki opis Boga otkriva Njegovo najpotrebnije i najprimjerenije djelovanje u uspostavljanju narušenog sklada – spasenja.

2. Providnosni monoteizam (eshatološki). Poštujući čovjekov izbor i slobodnu volju samo je Bog konstruktivno i neposredno uključen u tokove povijesti. “On mijenja doba i vremena, ruši i postavlja kraljeve, daje mudrost mudrima a znanje pronicavima.” (Daniel 2,21) “Blago narodu kojemu je Jahve Bog, narodu koji on odabra sebi za baštinu! … Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. … Oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu.” (Psalam 33,12.13.18) “On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju.” (Izaija 2,4) U monoteizmu Staroga zavjeta jedini Bog u svojoj providnosti sigurno vodi tokove naše povijesti sigurnom i poželjnom kraju.

3. Monoteizam saveza. Usprkos čovjekovom priklanjanju Božjem neprijatelju Bog sklapanjem saveza poduzima inicijativu u ponovnom pridobivanju čovjeka za sebe. (Postanak 3,15) Adalbert Rebić iznosi bît saveza: “Savez je središnji pojam čitavoga Svetoga pisma, kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Berit [hebrejskli izraz za ‘savez’] Boga s ljudima tema je koja objedinjuje i osmišljuje svu Bibliju. I nijedan događaj svete povijesti ne poručuje u tolikoj mjeri kako je Bog Biblije osobni Bog, pun dobrote i silaženja k ljudima, kao upravo Savez Božji s ljudima. On sažimlje srž, bit religije staroga i novoga Saveza, tako da je prema Daniel 11,28.30 ‘sveti savez’ istoznačan s religijom Izraela.”⁷ Bog je jedan i jedinstven, jer nezahvalnom i buntovnom čovjeku nije samo ponudio ruku pomirenja, nego i svojega Sina, Sebe, na Golgoti. Ellen G. White objašnjava: “Otac nas voli, ali ne zbog velike Žrtve pomirnice, već se On za Žrtvu pomirnicu i pobrinuo zato što nas voli. Krist je bio posrednik po kojemu se Božja beskonačna ljubav izlila na grešni svijet. ‘Bog bijaše Onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom…’ Bog je trpio sa svojim Sinom. Smrtna borba u Getsemaniju i smrt na Golgoti bili su cijena koju je srce Beskrajne Ljubavi platilo za naš otkup.”⁸

Kao izvor blagoslova u ovome Savezu postoji i horizontalna dimenzija – čovjekov odgovor na Božju dobrotu. Nakon poznatog iskaza vjere (šeme) slijedi podsjetnik na poslušnost Božjim naredbama i na obećanje blagoslova izraelskom narodu kojega je Bog pozvao da bude pronositeljem i svjedokom jedinstvene Božje zauzetosti za čovjeka. “A kad te Jahve, Bog tvoj, dovede u zemlju za koju se zakleo tvojim ocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će je tebi dati -u velike i lijepe gradove kojih nisi zidao; … pazi da ne zaboraviš Jahvu koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. (Ponovljeni zakon 6,10.12) Sluge i sluškinje neka ravnopravno sudjeluju na gozbi bogoštovlja (Ponovljeni zakon 12,18); “prema siromasima valja biti podašne ruke” (Ponovljeni zakon 15,7); a vladari ne smiju imati veliki apetit i težiti nepotrebnim stvarima (Ponovljeni zakon 17,14-20). Ovako se objavljuje Bog Abrahama, Izaka i Jakova koji je iz egipatskog ropstva izveo svoj narod.

U skladu sa židovskom misli u Starom zavjetu, Bog djeluje na različite načine: Božji Duh lebdi nad vodom; Božja riječ stvara novi život; Božji zakon vodi Njegov narod; Bog prebiva među svojim narodom u oblaku, stupu od ognja i šekini; Božja mudrost pokazuje što znači biti istinski čovjek koji odsjajuje Božji lik. Spomenimo još množinu u izrazu “načinimo” iz Postanka 1, 26 i jedninu u retku 27 -“stvori Bog čovjeka”. Nakon pomnjive analize ovog teksta i njegovog konteksta, Gerhard F. Hasel zaključuje: “Prijelaz s množine u izrazu ‘načinimo’ u retku 26 na jedninu u izrazu ‘stvori Bog’ u retku 27 odražava sklad, jer pluralnost ‘Osoba’ unutar božanskoga Bića stavlja ih sve unutar božanskoga statusa i zadržava naglasak na stvaranju kroz jednog Boga.”⁹

Judaizam se nikad ne bavi numeričkom analizom Boga, već prepoznaje višestranost božanskog djelovanja bez kompromitiranja monoteizma. Simultano se govori o Božjem suverenitetu i Njegovoj intimnoj prisutnosti – i te dvije istine se ne razdvajaju.  Stručni teološki izrazi “transcendentan” i “imanentan” u judaizmu ne pomažu mnogo.¹⁰

Na kraju ove iznimne priče u kojoj se Bog objavljuje kao Spasitelj pojedinaca i naroda, slijedi slavljenje i veličanje Boga. Jedan od najljepših primjera radovanja Bogu dogodio se nakon izlaska iz Egipta i čudesnog prijelaz preko Crvenog mora. “Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: ‘U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati.’” (Izlazak 15,1.2)

Bog Abrahama, Izaka i Jakova doživljava se na osoban način, u stvarnom životu. U prvoj priči nitko i ne pomišlja raspravljati o Božjoj naravi, “analizirati”, “secirati”, “skenirati” Boga i utvrđivati njegov DNK. Umjesto toga se zahvaljuje, pjeva i poštuje Božje sveto tlo kod gorućeg grma. Židovi pišu i pjevaju psalme svojemu Bogu, dok stari Grci analitički raspravljaju o svojim bogovima. Ne prispodobljujmo Boga sebi niti Ga rastavljajmo na “sastavne dijelove”. Radije zapjevajmo zahvalnost Te Deum štujući Boga:

Tebe, Bože, hvalimo!
Divna su sva Tvoja djela,
Moć je Tvoja čudesna,
Divi Ti se Zemlja cijela!
Sjajne zvijezde kliču Ti:
Vladaj, Bože svemoćni!

U sljedećem članku čitajte o Bogu Isusu Kristu u drugoj velikoj biblijskoj “priči” – od Babilona do Mesije.

Dragutin Matak

_______________________

Jednoga dana, Gas je išao na seoski sajam, i kao i svi ostali stao je ispred boksačkog ringa. Animator je među publikom tražio dragovoljca koji bi boksao protiv šampiona nad šampionima, boksača koga su zvali King. Izgledao je vrlo opasno. Nitko mu se nije smio suprotstaviti.

Odjednom je netko primijetio Gasa. Čovjek je počeo vikati: “Hoćemo da se Gas suprotstavi Kingu!” Cijela je skupina ljudi prihvatila prijedlog i počela vikati: “Gas, Gas, Gas…!”

On nije želio ići. Bio je tu iz radoznalosti, da bi se zabavio a ne boksao. Ljudi su ga gurali prema ringu, ne obraćajući pozornost na njegovo odbijanje. Narod je mislio da se malo plaši sukoba te su još glasnije skandirali njegovo ime. Okupljeni ljudi su ga jednostavno ugurali u ring, skinuli mu cipele, košulju i dali mu rukavice. Prva je runda počela, King ga je udario, ali je Gas ostao nepomičan kao stijena. Protivnik mu je zadao još nekoliko udaraca, ali se Gas nije ni pomakao. Kad više nije htio trpjeti udarce, udario je jednom Kinga koji je pao kao pokošen. Nije više imao želju ustati s poda, predao se. Tada sam pomislio kako je visoke i snažne ljude bolje imati na svojoj strani nego protiv sebe.

Izraelski je narod nakon izlaska iz egipatskog ropstva, prošao mnogo toga na svom putu prema obećanoj zemlji. Vodila ih je vjera u Božje obećanje i njegovu moć. Nakon dugog puta konačno su se našli pred samim ciljem. Ostao im je samo tjedan hoda do Kanana, današnje Palestine. Uz Božju pomoć, najteže je prošlo. Međutim, narod je počeo sumnjati. Što se dogodilo? Pobjednički se Božji narod prestrašio divova. Ti divovi, za razliku od mog rođaka Gasa, nisu bili na njihovoj strani i to je bio ozbiljan problem.

Ali tko je vidio neprijateljske vojnike golemoga rasta? Dvanaestorica koje je Mojsije poslao da izvide Kanan. Oni su trebali prikupiti podatke o obećanoj zemlji i s dobrim vijestima ohrabriti narod. Najprije su i rekli: “Zaista njome teče med i mlijeko.” Bog nikad ne laže. “Ali…”, rekoše izviđači, “Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove… Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci.” Što su više pričali o divovima, to je narod stvarao sliku o vlastitoj nemoći. Divovi su njima izgledali kao nama naši problemi koji se izdižu pred nama kao neosvojive utvrde. Tada gubimo vjeru i govorimo: nemoguće, preteško, itd.

Došlo je dotle da su se Izraelci poželjeli vratiti natrag u ropstvo, u Egipat. Nevjerojatno kakav su nedostatak vjere doživjeli. To su bili trenuci panike. Bolje živjeti kao rob u Egiptu, nego umrijeti slobodan. U pobuni su prednjačili izviđači koji su se prvi uplašili. Njima se činilo da su na jednoj strani Božja obećanja, a na drugoj činjenice. Bez obzira što je Bog do tada učinio za njihovo dobro, oni su izgubili vjeru i zaboravili na njegovu moć. Desetorica izviđača je mislilo da su realistični, ali u stvari, što su oni znali o realnosti? Oni su sebi stvorili sliku o istini u kojoj nije bilo mjesta za Boga. Posve su izbacili iz uma njegovu sposobnost da intervenira. Njihovo je zaključivanje postalo plod straha od ljudi divovskog rasta. Rezultat je bio predaja bez borbe.

Ali sjetimo se da je bilo dvanaest izviđača u obećanu zemlju. Desetorica su se uplašila. Što je bilo s preostalom dvojicom? Kada biste njih upitali, Jošua i Kaleb bi uvijek tvrdili ono što su i rekli tada pred uplašenim narodom – osvajanje Kanana je moguće ne zbog izraelske vojne sile ili mudrih vojskovođa, već zato što je Bog to obećao! VJERA u Boga pomogla im je da zauzmu pozitivan stav. Rezultat takvog razmišljanja je bila njihova spremnost da pobjede. U kasnijem napadu na Kanan oni su i pobijedili, i to najjače Kanance – ljude divovskoga stasa.

U životu suvremenog kršćanina također može postojati napetost između objektivne stvarnosti i Božjih obećanja. Činjenice su očite same po sebi, a za obećanje je nužna vjera – vjera kojoj je sve moguće, čak i kad većina smatra da je nešto nemoguće.

Već 2000 godina kršćanski se narod kreće ka kraljevstvu što ga je Bog obećao. Mnogo je prepreka na tom putu, mnogo naših buntovnosti, vraćanja unatrag, trenutaka kada gubimo vjeru. Hoćemo li dopustiti da nas teškoće, kušnje i sumnje skrenu s puta? Nikako. Svi mi koji smo cijeli svoj život dragovoljno predali Bogu nismo to učinili da bismo umrli kao nevjerni. Zemlja ropstva nije naš cilj. Na to nas podsjećaju riječi Biblije: “Mi ne pripadamo onima koji otpadaju da propadnu, nego onima koji vjeruju da spase dušu.”

Pred nama je Božje kraljevstvo, ono je naš cilj. Koračajmo naprijed putem koji nam je Gospodin naznačio u Svetome Pismu. Uhvatimo se za Božja obećanja. Neka ona postani naš cilj i vidjet ćemo kako se ispunjavaju.

John Graz

Obično odustajem nakon jednog dana. Ja mogu čistiti, ali iz poštovanja prema mužu koji sve čuva ništa ne mogu baciti. Najveći problem je sakupljanje suvišnih stvari. Tako se garaža vraća svom normalnom neredu s malo čišćim podom i ponekim alatom vraćenim u kutiju za alat.

Možda ne mogu pomesti garažu tako da izgleda savršeno kao slika, jer to uključuje prostor drugih ljudi. Međutim, mogu učiniti nešto u vezi sa svojim duhovnim područjem, naročito kad nered i prljavština zanemarivanja otupljuju moje svjedočenje za Gospodina.

Naučila sam cijeniti načela duhovnog vođenja kućanstva koja je pokazao Ezekiel, jedan dobar izraelski kralj. I 2. Ljetopisa od 29-31. poglavlja i 2. Kraljevima 18. poglavlje bilježe velik zadatak s kojim se suočio kad je s dvadeset pet godina došao na judejsko prijestolje. Neprijatelji su bili na granicama Jude, Asirija je već osvojila Sjeverno kraljevstvo. Ezekijin je otac, Ahaz, zatvorio vrata Hrama nakon što je asirskom kralju predao neke predmete dragocjena namještaja kao danak asirskom kralju. Narod je bio demoraliziran i nazadan. Ahaz je ohrabrivao obožavanje Baala, spaljivao vlastite sinove kao žrtve bogu Molehu te podigao žrtvenike u svakoj ulici.

Ali Ezekiel je imao različite prioritete. U prvom mjesecu svoje vladavine on je naredio čišćenje Hrama da bi se ponovno uspostavio bogoslužbeni odnos naroda s Jahvom. Ovaj je proces uključivao pet vidova duhovnog čišćenja koji su u cijelosti primjenjivi na kršćane koje je Pavao nazvao Božjim hramom i boravištem Svetoga Duha (1. Korinćanima 3,16.17).

Otvorite vrata

Prvo. Ezekiel je otvorio vrata hramu i popravio ih (2. Ljetopisa 29,3). Prednja su hramska vrata bila okrenuta prema istoku, prema sjaju izlazećeg sunca. Obasjane suncem prašina i prljavština su se bolje vidjele. Isto tako ja trebam otvoriti prednja vrata svog duhovnog života Bogu. On svakako zna što je unutra, ali bljesak je njegove svete prisutnosti potreban da se pokaže duhovna prljavština.

Sklona sam brzom uljepšavanju malih grijeha kao što brzo svakog tjedna brišem prašinu sa svog hladnjaka. Lagano brisanje može ukloniti sitnu prašinu, ali time se ništa ne može učiniti za masnu, crnu naslagu. To je isto kao kad se izvičem na svoju djecu i otklonim grižnju savjesti izgovorom da sam bila umorna. Time ne dovodim u pitanje svoju naglu narav. Moj oštri stav je zapravo ljutitost, a ljutitost je grijeh. Vikanje, a zatim ispričavanje uklanja “prašinu”, ali je ispitivanje zašto se ja ljutim i traženje oprosta za grijeh struganje otvrdnulog duhovnog taloga.

Trebam se podsjetiti da Bog sve vidi i trebam vidjeti ono što On vidi. Eric Lindell, osvajač zlatne olimpijske medalje i misionar, čija je čvrsta vjera opisana u filmu Chariots of Fire, izazvao me je da razmišljam o tome. U svom osobnom vjerovanju, što je posthumno izdano pod naslovom The Discipline od the Christian Life, on je savjetovao postavljanje sljedećih pitanja:

• “Jesam li neobuzdan u svojim zadovoljstvima, u onima u kojima uživam ne razmišljajući o učinku što ga ona imaju na moju dušu?”
• “Jesam li neobuzdan u svom poslu, odbijajući uzeti potreban odmor i vježbati?”
• “Jesam li neobuzdan u malim popuštanjima samom sebi, dopuštajući sebi da postanem rob navika, bez obzira kako one izgledale bezazlene?”

Kad Bog privuče našu pozornost na velike grijehe, mi možemo ponoviti Davidovo kajanje kad su bili otkriveni njegovo ubojstvo i preljub: “Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojih očisti.” (Psalam 51,4) Ipak, svaki grijeh je gadan Bogu i raskida moju zajednicu s Njim. Ja griješim kao što to ističu Izreke 8,13, kroz “oholost i samodostatnost”. Ja griješim, kao što Jakov 4,17 dodaje, ako propuštam činiti dobra koja znam da trebam činiti. Bog se brine za sve ovo jer njegova svetost ne može odobriti grijeh. On želi da pomno proučim i najmanje navike i stavove koji nisu Njemu na čast.

Stvori ekipu

Ezekiel je nakon toga pozvao levite (2. Ljetopisa 29, 4-6). Kralj nije sam mogao očistiti hram. Trebao je mobilizirati ljude koji su znali kako urediti Hram. Mi također trebamo duhovni timski rad z osobno očišćenje. Pastori i duhovne vođe mogu nam pokazati što nas Božja Riječ uči o svetosti. Bliski kršćanski prijatelji nas trebaju ohrabriti da pravedno živimo.

Najviše sam duhovno sazrela kad sam slušala biblijsko učenje koje naglašava primjenu i zajedništvo s prijateljima koji su me držali duhovno odgovornom. Kao mlada kršćanka u kasnim dvadesetim, mene je duhovno “usvojila” umirovljena medicinska sestra iz crkve. Svakog petka uvečer mi smo dijelile ostatke od ručka a onda razgovarale o Bogu. Nikada neću zaboraviti kako je otvarala svoju istrošenu Bibliju i upravo izabrala tekst koji mi je trebao.

Nekoliko godina kasnije udružila sam se s bivšom sobnom kolegicom koja se željela redovito moliti i proučavati Bibliju. Moje proučavanje po jednog poglavlja iz Izreka svakog tjedna brzo je razotkrilo prljave zakutke mog duhovnog života. Naše je vrijeme molitve postalo bolno razotkrivanje, a ja sam često završila u suzama kad sam priznala probleme kao što su zavist i sebična očekivanja.

Sada je moja obitelj dio tog duhovnog tima, čak kad toga nisu ni svjesni. Na primjer, imala sam lošu naviku upadanja u riječ kad ljudi govore. Kad god se to dogodi, članovi obitelji se mršte ili zure u mene i ja brzo shvatim poruku od njih i od Boga o svom nestrpljenju. Ja ne uživam u ovim suočavanjima, ali učim reagirati milostivo umjesto stisnutim zubima. Znam da će svaka ovakva prilika pomoći slomiti ovu grješnu naviku. Hrabrim se Filipljanima 1,6; “Siguran sam u ovo isto da će onaj koji je počeo dobro djelo među vama dovršiti ga do Dana Krista Isusa.”

Posvetiti sebe

Božje djelo ne zaslužuje djelomičnu predanost. Ezekiel je tražio svećenike i levite da se posvete (2. Ljetopisa 29,5) i da tom poslu daju prednost. “Sad se nemojte lijeniti” (11. redak).

Ja primam isti ukor duhovno. Bog me je izabrao da stojim pred Njim i služim mu u svom domu, susjedstvu, mjesnoj crkvi i kroz živote na koje utječem pisanjem i govorenjem. Ipak, postoje trenuci kad je teško održati to predanje. Pretjerana predanost, umor i strah od odbacivanja dovode me u kušnju da prekinem ili da učinim samo toliko da nešto uradim.

Kad poštar donese tri obavijesti o odbijenim rukopisima u jednom danu, poželim baciti pokrivalo preko svog kompjutera umjesto da pokušam ponovno. Kad sam uvečer iscrpljena, borim se protiv večernjeg čitanja Biblije i molitve sa svojim mladim tinejdžerima. Ali ja znam da ako budem u takvim trenucima, ili u vrijeme vlastita proučavanja, dugo nesvjesna, duhovni će nered prevladati. Hrabrim se 11. retkom: “jer vas je izabrao jahve da stojite pred njim.”

Budimo temeljiti

Četrnaest je levita radilo šesnaest dana da očiste smeće Ahazove pogubne vladavine. Svi kipovi i smeće izbačeni su ravno na smetlište u Kidronsku dolinu, i u ono vrijeme nije bilo rasprodaja.

Ponekad dovodim u pitanje vrijednost ukrasa koje čuvaju članovi moje obitelji. Ali to nije ništa novo. 2. Kraljevima 18,4 kaže nam kako je Ezekiel “razbio zmiju od mjedi, koju bješe načinio Mojsije. Izraelci su joj sve do tada prinosili žrtve. Zvali su je Nehuštan.” Brojevi 21. poglavlje potanko objašnjava kako je Bog rekao Mojsiju da podigne mjedenu zmiju na stup kao lijek za kaznu otrovnih zmija. Oni koji su vjerom pogledali ovu skulpturu bili su iscijeljeni. Hebreji su se držali mjedene zmije i najposlije je stali obožavati. Ali tijekom Ezekielova čišćenja nije bilo “svetih krava” (ili zmija). Sve što nije bilo u prvotnom Božjem modus operandi bilo je izbačeno. Čak je i sedam stotina godina star muzejski primjerak iz lutanja pustinjom, kojeg su pogrešno štovali, bio žrtvovan.

Tu je Ezekielovo čišćenje postalo osobna stvar. Ja se možda mogu osloboditi stvari koje ne slave Gospodina kao što su knjige, videokasete ili tričave stvari. Ali kad On ukaže prstom na moje “omiljene grijehe”, čišćenje postaje bolno. Imam nekoliko Nehuštana koji se neprekidno obnavljaju kao gušterov rep. Jedan je grijeh zamjeranja. Idol koji se zove “ja” neprekidno se javlja kad se netko ne slaže ili upliće u način na koji ja želim obaviti posao. Svaki put se učim predati svoje slabosti Gospodinu i svaki put sve više uviđam bezvrijednost tog idola.

Slavite i posvetite

Jednom kad su ispraznili Hram od ogavnih stvari, leviti su se vratili, očistili i posvetili hramski namještaj i posuđe što ga je kralj Ahaz uklonio. Druga polovica poglavlja opisuje izvanrednu službu ponovnog posvećenja kad je narod “hvalio s najvećim veseljem i, pavši ničice, poklonili se” (2. Ljetopisa 29,30). U stvari, trebalo je pripremiti toliko mnogo žrtava paljenica da su službeni svećenici morali uposliti druge levite.

Kristova smrt je okončala potrebu za životinjskim žrtvama, ali jedno načelo te službe i dalje vrijedi kad se bavimo našim duhovnim neredom. Mi trebamo slaviti Božje “čišćenje” s hvalom. Hebrejima 13,15 kaže: “…uvijek prinosimo Bogu žrtve hvale”, to jest “plod usana koje hvalom slave njegovo ime”.

Doživjela sam veliko duhovno čišćenje u listopadu 1997. godine kad je jedan vozač udario u naš auto na planinskoj autocesti. Posljednji pogled na naš zdrobljeni auto i spoznaja da je moja obitelj bila tako blizu smrti podsjetili su me da je “auto” privremen te da je najvažnija stvar u životu moj odnos s Bogom i drugima. Moja “žrtva hvale” nakon nesreće bila je veća hrabrost u propovijedanju drugima, od liječnika do prodavača u trgovini i prodavača putem telefona, o Božjoj milosti kojom je spasio naš život i o potrebi da budemo spremni suočiti se s Bogom.

Odnosite metež

Sveto pismo preporučuje život Ezekiela kao onoga koji je “prionuo uz Jahvu i nikada se nije okrenuo od njega”. (2. Kraljevim 18,6). Ako želim da se nešto slično kaže za mene, trebam dosljedno slijediti njegov primjer duhovnog čišćenja. Trebam tražiti od Gospodina da neprekidno izlijeva svjetlost svoje svetosti na mračne dijelove mog života. Meni su potrebne opomene i ohrabrenje z druge kršćane. Trebam reći ne djelomičnoj duhovnosti.

Moja stvarna garaža nikada neće biti savršeno čista. A na ovoj strani neba ja neću imati savršenu “duhovnu garažu”. Ali budući da me je Bog pozvao da živimo “na hvalu slave svoje milosti” (Efežanima 1,6), ja ću nastaviti tražiti njegovu pomoć u odbacivanju duhovnog meteža koji sam predugo tajno nagomilavala.

Jeanne Zornes