To je neobičan fenomen koji je često prisutan, zar ne? Dvoje (ili više) braće i sestara, od istih roditelja, žive u istom domu, jednako su odgajani, jednako voljeni, čak su jeli istu hranu — jedno od njih postaje duhovno, vjerno, služi Gospodinu, dok drugo iz nepoznatog razloga ide u sasvim suprotnom smjeru. Koliko god bilo teško razumjeti, to nam pokazuje stvarnu snagu slobodne volje.

Tekst nam ne kaže kako je došlo do dijaloga između oca i sina i je li ga otac odgovarao moleći ga da preispita svoju odluku, da ne bude tako brzoplet, da promisli o svojem postupku. Najvjerojatnije je to i učinio, ali je na kraju sinu dao “dio baštine” koja mu je pripadala, i on je otišao. Isto načelo možemo zapaziti u cijeloj Bibliji: Bog daje ljudskim bićima slobodu izbora da idu svojim putem, da žive kako sama žele. Naravno, kao što dobro znamo, naš izbor dolazi s posljedicama, posljedicama koje mi ne možemo zamisliti ili predvidjeti.

Raširene ruke
Zamislite oca koji promatra kako njegov odvažni sin stavlja svoje stvari u naprtnjaču, spreman da napusti svoj dom. Možda je pitao svojeg sina kamo ide, kakav mu je plan u vezi sa zapošljavanjem, koji su njegovi snovi za budućnost. Tko zna što mu je sin odgovorio. Njegovi odgovori vjerojatno nisu bili ohrabrujući, barem za oca. Sin je bio više nego spreman da se dobro provede.

Uostalom, zašto ne? Bio je mlad, pustolovnog duha, imao je nešto gotovine i želio je vidjeti svijeta. Život na obiteljskom gospodarstvu vjerojatno je smatrao glupim i dosadnim za razliku od svih mogućnosti koje mu je svijet nudio.

Teško je pretpostaviti kako bi ova priča završila da je rasipnom sinu krenulo dobro u životu. Pretpostavimo da je našao načina za stjecanje prihoda i da mu je bilo dobro. Iz onog što ovdje možemo iščitati, nije baš vjerojatno da bi se vratio “na koljenima”, zar ne? Tko od nas nije ponekad osjetio žaljenje, ne toliko zbog grijeha koliko zbog posljedica, pogotovo kad smo bili uhvaćeni? Čak će i okorjeli mnogobožac požaliti što je učinio preljub ako je zbog toga dobio herpes, gonoreju ili neku drugu spolno prenosivu bolest. Ako snosimo bolne posljedice zbog našeg pogrešnog izbora, to nije pravo kršćanstvo, zar ne?

Što se dakle dogodilo s ovim mladim čovjekom? Iako nema sumnje da su strašne okolnosti u kojima se našao rezultirale promjenom stava, do čega inače ne bi došlo, njegovo razmišljanje, kao što tekst otkriva, pokazuje istinsku poniznost i spoznaju da je sagriješio i protiv oca i protiv Boga. Čini se kako govor koji je pripremio pokazuje iskrenost njegova pokajanja.

Možeš se ponovno vratiti kući
U drugim dvjema usporedbama u Luci 15. izgubljeni objekti nisu toga bili svjesni (posebno drahma), i nisu se mogli vratiti natrag čak i da su htjeli, dok je izgubljeni sin, koji se udaljio od “istine”, tek nakon vremena provedenog u tami (vidi Ivan 11,9.10) shvatio koliko je izgubljen. Tijekom povijesti spasenja Bog se morao nositi s onima koji su se namjerno okrenuli od svjetla koje su imali i otišli svojim putem. Dobra je vijest u ovoj usporedbi da čak i u takvim slučajevima, kada Bogu okrenu leđa ljudi koji su svjesni Njegove dobrote i ljubavi — On ih je još uvijek voljan vratiti na položaj koji su nekad imali u Njegovoj obitelji Saveza. Ako je mladić svojom slobodnom voljom odlučio otići, morao je tom istom slobodnom voljom odlučiti da se vrati. Tako je i s nama.

U ovim je usporedbama također zanimljiv kontekst u kojem su ispričane. Pročitajte Luka 15,1.2. Zapazite različite ljude koji slušaju ono što Isus govori. Za sve nas trebala bi biti snažna poruka da Isus, umjesto da upućuje upozorenja o završnim apokaliptičnim događajima ili o propasti svijeta i osudi onih koji se ne pokaju, kazuje usporedbe koje pokazuju očevu žarku ljubav i brigu za sve one koji su izgubljeni, bez obzira na okolnosti koje su ih do toga dovele.

Najbolja haljina
Kao što smo vidjeli, sin je morao donijeti odluku o povratku kući. Nije bilo nikakve prisile od strane njegovog oca. Bog nikog ne prisiljava na poslušnost; ako nije prisilio Sotonu na poslušnost na Nebu ili Adama i Evu u Edenu, zašto bi to učinio sada, dugo nakon što su posljedice neposlušnosti opustošile čovječanstvo (Rimljanima 5,12-20)?

Sin je sve priznao ocu, ali iz ovog teksta možemo dobiti dojam da ga otac gotovo nije čuo. Pogledajmo redoslijed zbivanja: otac trči u susret sinu, grli ga i ljubi. Naravno, priznanje je dobro i vjerojatno je više koristilo ocu nego sinu, ali u tom su trenutku sinova djela govorila jasnije od njegovih riječi.

Otac je također naredio slugama da donesu najbolju haljinu i odjenuo ga. Grčka riječ koja je ovdje prevedena kao “najbolja” (protos), često znači “prvi” ili “najistaknutiji”. Otac mu je dao najbolje što je imao. Razmislimo također i o kontekstu: sin je živio u siromaštvu tko zna koliko dugo. Vjerojatno nije došao kući obučen u najbolju odjeću. Uostalom, on je dosad čuvao svinje. Nema sumnje da je postojala razlika između onoga u što je bio odjeven kad ga je otac prihvatio (zapazite također da otac nije zagrlio sina tek nakon što se ovaj okupao) i odjeće u koju ga je otac odjenuo.

Ovo između ostalog pokazuje da je obnova njihovog odnosa u tom trenutku bila potpuna. Upravo u tom trenutku i na tom mjestu sin je dobio sve što mu je bilo potrebno. Izgubljeni sin se pokajao, priznao i odvratio od svojih putova. Otac je učinio ostalo. To je najljepša slika spasenja.

Myrna Tetz

Kontekst

Tri najpoznatije Isusove priče nalaze se u 15. poglavlju Lukinog evanđelja. U Luci 14,25-35 nalazimo Isusa okruženog velikim mnoštvom. Učitelj govori o cijeni učeništva koristeći različite slike. Obitelj, čak i roditelji, moraju zauzeti drugo mjesto (stihovi 26 i 27); graditelj mora napraviti dugoročan financijski plan (28. stih); kralj treba razmisliti o troškovima ratovanja (stihovi 31-33); sol mora ostati slana (stihovi 34 i 35). Na kraju svih ovih slika Isus podiže svoj glas: “Tko ima uši da čuje neka čuje!” (35. stih).

Sljedeća scena je značajna. Luka kaže da su se carinici i grješnici tiskali oko Isusa da Ga čuju. Oni su razumjeli poziv, dok su farizeji i književnici negodovali (Luka 15,1.2).

Znajući sve ovo, Isus priča priču – u stvari tri priče, koje obrađuju istu temu. Sve one slijede sličnu shemu: netko izgubi nešto, očajnički ga traži, pronalazi ga, i slavi – kraj priče.

Priča o ovci, novčiću i izgubljenom sinu

U prvoj priči javlja se pastir koji, primijetivši da je jedna ovca zalutala u vrelo doba dana, ostavlja preostalih 99 ovaca i traži onu izgubljenu. Da li ste ikada razmišljali o ispravnosti pastirove odluke da naizgled zapostavi 99 ovaca i usredotoči se na onu koja se izgubila? Poslovni ljudi bi rekli da je gubitak od jedan posto u proizvodnji uobičajen. Zašto pastir napušta 99 ovaca da bi pronašao jednu izgubljenu? Isusovo objašnjenje u sedmom stihu nagovještava odgovor: Nebo se raduje zbog svakog grješnika koji se kaje, dok ostalih 99 možda i ne osjeća potrebu za promjenom. Možete li zamisliti izraz na licima farizeja u tom trenutku?

Priča o izgubljenom novčiću ukazuje na nešto drugo. Ovoga puta Isus povećava faktor gubitka na 10 posto. Dok je brojala svoje srebrne novčiće, najvjerojatnije svoj miraz, žena otkriva da jedan novčić nedostaje. Njegova vrijednost odgovarala je iznosu deset dnevnica. Žena je i dalje imala 90 posto, ali počinje ga grozničavo tražiti. Po dnevnom svjetlu, ona pali lampu kako bi zavirila u svaki ugao kuće. Kada konačno pronađe novčić, poziva prijatelje i susjede da s njima podijeli radosnu vijest (9. stih). Žena mnogo ulaže (ne zaboravite da u to vrijeme nije bilo struje, a ulje za lampu je bilo skupo) da bi povratila svoje blago; zatim, svoju radost dijeli sa zajednicom. Ponovno Isus podsjeća slušatelje da grješnik koji se kaje donosi radost u nebeskim dvorovima.

Posljednja priča još više iznenađuje. Ovog puta slušatelji su sigurno uzdahnuli kada su čuli da je mlađi od dva sina (ne prvorođeni) otišao ocu zatražiti svoje nasljedstvo. To je bilo neuobičajeno u to vrijeme. Bio je to sramni čin nepoštovanja. Poznat vam je nastavak priče. Mladić odlazi od kuće i živi burnim životom. Na kraju ostaje ponižen, bez prebijene pare, radi kao svinjar i jede otpatke od njihove hrane. Na izmaku snage, odlučuje se vratiti kući ne kao sin, već kao sluga.

U međuvremenu, otac ga svakoga dana iščekuje. Jednoga dana ugleda pognutu priliku kako se polako kreće ka kući. Osoba mu je poznata – da, to je njegov sin. Sljedeća scena nadilazi sva očekivanja. Otac počinje trčati prema svom odrpanom, zapuštenom sinu. Očev zagrljaj kao da traje čitavu vječnost – konačno se izgubljeni sin vratio kući. Zabava je brzo organizirana, na kojoj se veseli cijeli dom – odnosno, skoro cijeli dom. Stariji brat, ogorčen i nesretan, nije se spreman priključiti gozbi. Isus posvećuje osam stihova dijalogu između oca i starijeg sina. Stihovi 31 i 32 su ključni: “Sine, ti si uvijek s menom, i sve je moje tvoje. A trebalo je održati radosnu gozbu i proveseliti se; jer ovaj brat tvoj bio je mrtav i živi opet; bio je izgubljen, i nađe se.”

Paradoks spasenja

Iz ove tri priče možemo izvući mnoge pouke. Sve tri nas podsjećaju da spasenje zahtjeva pomoć sa strane. Bilo da je u pitanju pastir, žena koja mahnito traži novčić, ili otac koji čeka svoga sina: kada se izgubimo, Bog je taj koji preuzima inicijativu da nas spasi (Ivan 6,44). Kada postanemo svjesni svog bespomoćnog stanja, moramo donijeti odluku da se “vratimo kući” i dozvolimo Božjem Duhu da nas promijeni u novu tvar (2. Korinćanima 5,17). U Božjoj matematici 1% + 10% + 50% = 1 – jedan koji se izgubio. Božja spasonosna milost nadilazi brojke i vjerojatnoću. Čitav svemir promatra veliku borbu za sudbinu čovječanstva. Svaka nađena osoba podstiče uzvik radosti u nebeskim dvorovima. Svaka odluka protiv Krista izaziva suze i bol u nebeskoj obitelji.

Promatrajući mnoštvo koje je slušalo Njegove ključne priče o nebeskom kraljevstvu, Isus je tragao za onima koji će čuti i prigrliti Božju spasonosnu i preobražavajuću milost. On i danas još uvijek traga.

Gerald A. Klingbeil