I to proročko vrijeme počelo je otkucavati čim su Eva i Adam okusili zabranjeno voće i otvorili vrata svijeta nepojmljive tame. Upravo tu, u oskvrnjenom Edenskom vrtu, Gospodin je Evi obećao da će njezini potomci uništiti neprijatelja – Sotonu (Postanak 3,15). Kada je Eva zatrudnjela, ponadala se da je došao čas i da će se u Kajinu ispuniti to obećanje. A Bog je čuvao ovu nadu živom i nastavio ispunjavati nevjerojatna obećanja o Djetetu koje će spasiti svijet, obećanja o Bogu koji će živjeti među ljudima i obećanja o Božjem kraljevstvu koje će na koncu biti uspostavljeno! Obećanja o miru i izobilju, izlječenju i životu koji nikada ne prolazi.

Čas nije stigao ni u Abrahamovo vrijeme. Čas nije stigao ni u Mojsijevo vrijeme. Čas nije stigao ni u Davidovo vrijeme. Čas nije stigao ni u Izaijino vrijeme. Čas nije stigao ni u Danielovo vrijeme. Čas nije stigao ni u Malahijino vrijeme.

Ali taj čas je u jednom trenutku ipak došao. Djevojka je zatrudnjela, Dijete se rodilo, bilo je siromašno, skromno i savršeno, naraslo je, postalo Čovjek, i taj Čovjek Isus je izgovorio: “Ispunilo se vrijeme!” Čas je došao. Vjekovna nada, želja naroda, čežnja svakog ljudskog srca od Eve, preko Marije, pa do vas – došla je. Emanuel, “Bog s nama”. Isus, “Spasenje”. Čas je stigao! Mudrost mudraca i riječi proroka ispunile su se. Čas je došao!

Bog u Isusu ispunjava svako obećanje koje je dao čovječanstvu da će biti s njim, da će djelovati, da će kraljevati. Raskošna ljepota Božjeg kraljevstva do ovog trenutka bila je samo obećanje. Ali sada je došao čas! Bog je u Isusu s obećanja prešao na ispunjenje. Božje kraljevstvo se približilo. Da, Božje kraljevstvo je blizu. Djelić Neba obasjao je Zemlju, nebeska stvarnost je ušla u našu zemaljsku. Božje kraljevstvo se približilo u Isusu.

Kessia Reyne Bennet

Nije bilo razloga da se pastiri plaše, jer je anđeo saopštavao slavno Božje otkrivenje i plan za čovječanstvo. Dolazak Spasitelja na svijet je razlog za radost a ne za strah. Pogledajmo bolje šta je to anđeo rekao?

Prvo, primjetimo sam karakter poruke. Anđeo je objavio “dobru vijest za veliko radovanje”. To je radostan događaj, kada Spasitelj dolazi na svijet i kada ga mi primamo. Isus je rekao: “Tako, kažem vam, nastaje i radost pred Božijim anđelima zbog jednog grešnika koji se pokaje.” (Lk. 15,10)

Nijedna radost nije ravna ovoj. Nijedna radost se ne može mjeriti sa radošću spasenja od grijeha.Drugo, primjetimo kome je poruka bila namijenjena. Ono što je anđeo rekao nije se odnosilo samo na pastire, već na “sav narod”. Isus je Spasitelj svijeta. Spasenje je dostupno svakoj ljudskoj rasi, boji kože, klasi ili rodu.

Treće, primjetimo suštinu poruke. Anđeo je rekao da je Isus “Krist Gospod”. Isus je Spasitelj palog, grešnog čovjeka (Mt. 1:21). Isus je “Krist” (“Krist” znači, pomazanik), jer ga je Bog pomazao (izabrao i ovlastio), da bude taj koji će čovječanstvu donijeti iscjeljenje i spasenje (Djela 10,36).

Što su uradili pastiri, kada su primili ovu Božju poruku? Oni su pokazali veoma veliki interes za njega. Čim su anđeli nestali, pastiri su se uputili u Betlehem, da vide Spasitelja. Oni su pošli u žurbi, nisu oklijevali. Kada je netko iskren i ozbiljan u vezi sa svojim osobnim spasenjem, on će odmah, brzo krenuti tražiti Spasitelja i tražit će ga dok ga ne nađe. Isus je rekao: “Blago gladnima i žednima pravednosti, jer oni će se nasititi.” (Mt. 5,6).

Kada su pronašli Spasitelja oduševljenje pastira nije splasnulo. Kada su ugledali Isusa ispričali su sve što su saznali od anđela. Vijest je bila isuviše radosna, da bi je zadržali samo za sebe. Oni su je govorili svima na svom putu, svima koji su htjeli čuti. Kršćani prvog stoljeća su to isto radili: “Oni su se raspršili, propovijedali su Riječ kud god su išli.” (Djela 8,4)

Da li se ovo može reći i za tebe?

Chris Reeures

Anđeli su se javili skromnim pastirima, koji su na betlehemskim ravnicama napasivali svoja stada. Prvo se pojavio jedan anđeo, odjeven u nebesku opremu; i pastiri su bili tako iznenađeni i uplašeni da su samo sa neizrecivim divljenjem mogli da gledaju čudesnu slavu nebeskog posjetioca. Gospodnji anđeo im je pristupio i rekao: “Ne bojte se, jer gle, javljam vam veliku radost… jer vam se danas rodi spas, koji je Krist Gospod, u gradu Davidovu!”

Njihove se oči još nisu ni privikle na slavnu prisutnost jednog anđela kada je, gle, cijela ravnica zablistala čudesnom slavom mnoštva anđela koji su ispunili betlehemske ravnice. Anđeo je utišao strah pastira prije nego što je otvorio njihove oči da vide mnoštvo nebeske vojske, kako složno slavi Boga i govori: “Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja!”

I tada su uši smrtnika čule melodije Neba i nebeski hor se, završivši svoju nezaboravnu himnu, povukao na Nebo. Svjetlost je izblijedjela i sjenke noći ponovno su se spustile na brežuljke i ravnice Betlehema; ali je u srcima pastira ostala najsjajnija slika koju je ikada ugledalo oko smrtnika. Blagoslovljeno obećanje i uvjeravanje u dolazak Spasitelja svih ljudi na naš svijet, koje je njihova srca ispunilo radošću i veseljem, pomiješalo se sa vjerom i čudesnom Božjom ljubavlju.

Ellen G. White

Isus je grčki oblik hebrejskog imena Jošua, koje znači “Jahve spašava” ili “Bog spašava”. Međutim, pitaćemo — tko je “Njegov narod”? Kakav to narod Jahve može spasiti kroz nekoga tko je rođen od Marije? Kao silna svjetlost, odgovor dolazi iz Isusovog rodoslovlja: Isus može spasiti ljude kao što su bili Tamara, Rahaba, Ruta, Bat-Šeba i David. On može spasiti neznabošce, prostitutke, preljubočince, varalice i ubojice. On može spasiti bilo koga!

Matej je Isusa jasno predstavio već od 1. stiha kao Mesiju i Davidovog potomka. U hebrejskom načinu mišljenja obje su titule imale političke prizvuke. Te dvije titule su se sjedinjavale u viziji o jednom zemaljskom kralju. David je bio slavan ratnik i osvajač, pa su Hebreji prvog stoljeća očekivali da njihov Mesija-Kralj “odradi” isti program. Mesija, ili Krist, trebao je biti nacionalni izbavitelj.

Za Hebreje prvog stoljeća, Mesija koji narod ne bi oslobodio bar politički, teško da bi se mogao smatrati pravim Mesijom. Samo jednom nadahnutom rečenicom Matej ruši cijeli hebrejski koncept Mesije. Krist, kako on ističe, nije došao spasiti svoj narod od njihovih rimskih gospodara, nego od njihovih grijeha.

Doduše, postoji smisao u kojem je Isus ipak došao kao Kralj koji osvaja. Došao je “spasiti svoj narod od grijeha njegovih”.

Drugim riječima, Isus nije došao spasiti ljude u njihovim grijesima, nego od  njihovih grijeha,  od vlasti grijeha nad njihovim svakodnevnim postupcima.

Isus je došao da nam pomogne da pobjedimo grijeh u našim životima. To se događa na tri nivoa. Prvi, svojim bezgrešnim životom i smrću na križu On izbavlja svoj narod od kazne grijeha.

Drugi, Isus izbavlja svoj narod, kako smo gore napomenuli, od sile grijeha nad njihovim životima.

I treći, Isus će na kraju izbaviti svoj narod od prisutnosti grijeha, kada se vrati na nebeskim oblacima da bi im dao njihovu vječnu nagradu.

George R. Knight

Kada je Isus rođen, za njega nije bilo slobodne sobe. Zbog popisa stanovništva, grad je bio prepun ljudi. Ljudi su zauzeli mjesto gdje je trebao biti Isus. Njemu su ostavili samo beznačajne jasle. Naravno, jasle nisu bile spremljene za Isusa. One su bile pripremljene za životinje. Isus je uzeo njihovo zato što su ljudi uzeli nešto što je trebalo biti Njegovo.

Osoba koja je napravila ove jasle sigurno nije mogla ni zamisliti veličanstvenu budućnost koja će se odigrati u njima. Čovjek je samo uzeo ono što je Bog stvorio, kamen, i od toga napravio sasvim obične jasle. Nije ni bio svjestan da, zajedno sa Bogom, priprema mjesto za Božjeg Sina. Nije znao da ga Bog koristi za naročiti zadatak. Mjesto je bilo spremno za Božjeg Sina. On je rođen i Marija “povi ga i položi u jasle” (Luka 2,7), u kamen.

Dolazak Mesije na ovaj svijet unaprijed je predočio Njegov kraj; Njegov život na Zemlji započeo je na sličan način kao što je i završio. Marija je koristeći odjeću, sličnu zavojima, umotala malog Isusa. Nakon toga ga je stavila u jasle od kamena. U budućnosti, On će opet biti umotan u sličnu odjeću, ali ovaj puta stavljen u kameni grob. Rođen u osamljenosti, odvojen od ljudi, Isus je i umro odbačen od njih, u osamljenosti. Kamen u obliku jasli kao da predviđa kamen u obliku groba.

Drugo spominjanje jasli vodi nas od staje gdje je rođen Isus do ljepote noći na Betlehemskim brežuljcima. Pastiri su vjerno obavljali svoju dužnost kada ih je iznenada prekinuo zbor anđela i objavio im da je rođen Mesija u Betlehemu. Betlehem je malo selo. Nije dugo trajalo dok pastiri nisu stigli do željenog mjesta. Ali, kako će oni moći prepoznati malog Isusa?  “I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.” (Luka 2,12). Jasle su bile znak. Pastiri su znali sve o jaslama. Možda su ih i sami izradili nekoliko. Oni su navikavali svoje životinje da u jaslama nalaze hranu koja je omogućavala život. U ovim jaslama Bog je ljudskom rodu dao “hranu” koja omogućava vječni život, tijelo Njegovog Sina.

Treće spominjanje jasli vraća nas u staju gdje je Isus rođen. Pastiri su pronašli Mesiju. Oni su slavili Boga i zahvaljivali Mu za sva čuda koja je učinio za njih, za to što su čuli i vidjeli Dijete u jaslama. Ovdje su jasle postale centralno mjesto slavljenja i obožavanja. One su postale oltar. U njima se nalazila Žrtva. Isus je rođen, kao i žrtvene životinje, u staji. Te noći u Betlehemu je rođeno Janje.

Krist danas više nije u jaslama. Njegovo mjesto je na nebeskom tronu. On je rođen da postane Kralj i postao je Kralj. Kada Ga sljedeći put budu vidjele ljudske oči, On više neće biti umotan u odjeću kojom su se povijale rane, nego će imati najveličanstveniju kraljevsku odoru koju možemo zamisliti. Ne u društvu životinja, nego okružen nebrojenim mnoštvom anđela. Ne u jaslama, nego na tronu kao Kralj svemira.

Angel Manuel Rodriguez

Jednom je živio neki čovjek koji je na kršćanstvo, a osobito na priču o utjelovljenju Božjega Sina, gledao kao hrpu besmislica. Nije bio rugač po naravi. Štoviše, bio je ljubazan, dobar svojoj obitelji i čestit kada se odnosio prema drugima, čak je išao i u crkvu s obitelji. Ali jednostavno nije mogao vjerovati sve to u svezi s utjelovljenjem koje crkva propovjeda, osobito na Božić. Bio je i toliko pošten da javno prizna kako ne vjeruje u takvo što. “Meni je stvarno žao što bih te mogao povrijediti”, rekao je svojoj ženi, aktivnoj vjernici, “Ali ja jednostavno ne mogu razumijeti tu tvrdnju da je Bog postao čovjek. Meni to nema nikakvoga smisla!”

Jedne su Badnje večeri njegova žena i djeca otišli u crkvu na Polnoćku. On im se odbio pridružiti. “Osjećam se kao licemjer”, objasnio je. “Radije ću ostati kod kuće. Čekat ću vas i pripremiti drvce.”

Odmah nakon što su njegova žena i djeca otišli autom iz dvorišta, počeo je padati snijeg. Čovjek je prišao prozoru i gledao kako pahulje padaju sve gušće i brže. Prijetilo je mećavom. Zatim se vratio do svoje fotelje kraj kamina i otvorio novine. Desetak minuta kasnije pozornost mu je privukao zvuk tupog udaranja iza leđa. Bio je kratak, ali se za njim čuo još jedan, pa još jedan. Pomislio je kako neka djeca snježnim grudama gađaju prozor u dnevnome boravku, gdje je sjedio. Okrenuo se, ali nije vidio ništa. Vani je bio mrak. Ustao je i pošao otvoriti vrata da ispita stvar. Zapahnuo ga je snažan vjetar i ledeni snijeg. Na njegovo iznenađenje, pred osvjetljenim je prozorom uspaničeno lepršalo jato vrabaca koji su pokušavali ući u kuću da izbjegnu snježnoj mećavi.

“Ne mogu dopustiti da se ova jadna stvorenja iscrpe i smrznu ovdje vani”, pomislio je čovjek. “Ali kako da im pomognem?” Tada se sjetio štale gdje su njegova djeca držala par poni-konja. Obradovao se pomislivši kako će im tamo biti toplo. Ogrnuo je kaput i probio se kroz snijeg do štale. Otvorio je vrata širom i upalio svjetlo. Malo je sačekao. Međutim, ptice nisu dolazile. I dalje su očajnički lepršale ispred kuće.

“Možda će ih privući hrana?” pomislio je. Zatim je otišao u kuću, uzeo kruh i komad po komad bacao na snijeg praveći stazu prema štali. Na njegovo razočarenje vrapci nisu primijetili kruh, te su i dalje izgubljeno tumarali po zraku. Bilo ih je sve manje, jer su se neke ptice već smrzle.

Čovjek je sada počeo skakati oko zbunjenoga jata vrabaca. Mahao je rukama i vikao ne bi li ih poplašio i usmjerio prema osvjetljenoj i toploj štali. Međutim, ptičice su se samo još više uplašile i razbježale na sve strane. Mnoge su nestale u mraku. Ni jedna nije krenula prema štali, u spas.

Čovjek je tada, umoran od skakanja i mlataranja, stao da uzme dah i pomislio: “Čini mi se da ja njima izgledam kao jedno veliko i strašno biće. Ne mogu smisliti nikakav način da ih uvjerim da mi mogu vjerovati. Kada bih samo mogao i ja postati vrabac, samo nekoliko minuta, možda bi ih mogao spasiti…”

U tom su trenutku zazvonila crkvena zvona. Čovjek je zastao za trenutak, osluškujući zvona, ali i vlastite misli. Tada je pao na svoja koljena u snijeg. Zavapio je: “Sada, Bože… Sada vidim smisao! Tražeći pomoć tim jadnim pticama shvatio sam zašto si morao postati čovjek! O, hvala ti!” I odmah je pohrlio da se pridruži svojoj obitelji u crkvi.

Željko Bošnjak

Mi ne možemo zamisliti kako se Marija, Isusova majka, osjećala kada je rađala Božjeg Sina. Možemo se samo pitati što je mislila kada je vidjela bebu. Što je ispunjavalo njezin um dok je svoga Spasitelja povijala u pelene? Nemamo nikakvu predstavu o onome što se u njezinim mislima događalo te noći. Ono što znamo je da joj je Bog povjerio najodgovorniju ulogu u ovoj drami koju proživljava čovječanstvo. Ona je trebala hraniti, odjevati i odgajati njegovog Sina. Morala ga je obrazovati i pjevati mu. Da se pitalo ljude, mnogi bi rekli da je premlada za toliku odgovornost. Bila je i siromašna. Kako bi ona mogla pružiti Mesiji odgoj kakav mu je bio potreban? Ona nikada prije toga nije imala djecu; nije li bilo bolje povjeriti tu odgovornost nekoj iskusnijoj ženi? Tu je i Nazaret. Kako je Marija mogla podizati Sina Božjeg u takvome mjestu? Kako ga je zaštitila od stalnog zlog utjecaja okolice?

“Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga”, rekao joj je anđeo Gabriel. Možda je negdje i postojalo neko bolje mjesto, bolja okolica ili osoba s boljim društvenim položajem. Bilo je vjerojatno boljih kuća i sposobnijih učitelja koji bi ponudili sustavno obrazovanje i bolji glazbeni odgoj. ALI NIJE BILO BOLJE ŽENE. Bog nije mogao povjeriti bilo kojoj ženi da bude majka Mesije. Tako je Marija postala najbliskije povezana osoba s Bogom od bilo koga u povijesti. To je bio divan dar, ali i najteža stvar koja se od nje ikada zahtijevala.

Dok su je susjedi ogovarali zbog njezine tajanstvene trudnoće i dok su mnogi govorili kako je najbolje da se otkaže vjenčanje s Josipom, Marija je patila, ali je vjerovala Bogu. Dok je Isus rastao i napredovao, ona je uvijek bila uz njega. Tješila ga je kada su ga druga djeca vrijeđala zbog njegovog nepoznatog porijekla. Poučavala ga je najbolje što je mogla o Bogu Ocu i postavila mu temelj na kome je gradio spoznaju o svojoj ulozi koju je trebao odigrati jednog dana. Marija je uz golemu požrtvovnost i nerazumijevanje ljudi oko sebe, stvorila dom za Boga dječaka, Boga mladića i Boga čovjeka.

Toga nedjeljnog jutra, prvoga dana u tjednu, Marija Magdalena je mislila da će joj srce pući od boli. Suze su joj zamaglile vid, a tijelo je drhtalo od jecaja. Još uvijek se nije mogla odvojiti od praznog groba i posmrtnih povoja Isusa Krista. Taj joj je čovjek bio sve. Zbog njega je ostavila prijašnji način života, a sada je mrtav. Marija je željela da je i ona mrtva s njim. Sjećala se kako joj je dao novi početak kada ju je oslobodio pobješnjelih muškaraca koji su je htjeli kamenovati kao bludnicu. Zatim je opet pala i krenula starim putem. Sedam puta je dozvolila da je grijeh odvuče od Krista. Sedam puta je iskusila poraz. Ali je i najmanje sedam puta došla Isusu za oproštaj. Tako je sedam puta krenula u novi početak. Prezrena od ljudi i izmučena vlastitim žudnjama, ona se ipak mogla osjetiti prihvaćenom. Marija Magdalena je zavoljela Boga.

Dok je išao prema Šimunovoj kući, gdje je pozvan na večeru, Isus je vjerojatno bio opterećen mislima o predstojećim događajima. Znao je što ga čeka kada padne u ruke onih koji su ga mrzili. Znao je da će mu trebati osobita duševna snaga. Vjerojatno je čeznuo za nečjim jednostavnim povjerenjem, jednostavnom ljubavlju i jednostavnom pažnjom. Upravo to je i dobio iste večeri, i to od bivše bludnice. Marija Magdalena mu je prišla dok je sjedio za stolom okružen mnoštvom drugih gostiju. Znala je da to vjerojatno nije bilo pravo vrijeme i pravo mjesto. Ali nije marila. Znala je da ona nema što tražiti na toj večeri. Ali nije marila. Tu je bio Isus i ona mu je htjela reći hvala za sve. Izlila je skupocjeni parfem na njegova stopala. Ljudi su bili šokirani tim razbacivanjem novca zbog prašnjavih nogu. Ali Marija je znala samo to da joj je taj čovjek pokazao više ljubavi nego što je mislila da je moguće dobiti. Isus ju je spasio i on joj je bio sve.

Počela je plakati, a suze su padale po njegovim nogama. Brisala ih je svojom kosom. Ona nije znala da će Isus uskoro umrijeti i da će oproštaj njenih grijeha postati više od obećanja. Ona nije znala da je njezin skupocjeni miris bio jedina tekućina kojom je on pomazan za smrt.

Sada, dok je stajala kraj groba, osjećala je kako tuga potpuno ispunjava njeno srce. Izgubila je jedinog koji ju je istinski volio u svijetu koji ju je prezirao. Ali nije dugo čekala i on joj se pokazao, tu pokraj groba. Njezina je vjera bila nagrađena, a radost potpuna.

Dvije Marije su istaknuti likovi u Isusovom životu. Obje su bile nisko vrednovane u društvu u kome su živjele, ali su ipak bitno označile čitav njegov život. Jedna ga je prva dočekala dok je izlazio iz utrobe, a druga ga je prva susrela kraj groba. Jedna je bila djevica, a druga bludnica. Jedna je bila optužena za preljub, a druga je činila preljub. Jedna je živjela čistim životom, a druga je griješila i uvijek iznova dolazila Isusu za oproštaj. Jedna je novorođenog Mesiju povila u pelene, a druga ga je svojim parfemom pripremila za smrt. Obje Marije su bile kraj njega onda kad ih je najviše trebao. I on je objema zauvijek promijenio život. Bog je učinio sve da nam pokaže koliko treba nas i našu ljubav i vjeru. A svatko od nas treba promjenu svoga života.

Larisa Myers

Međutim, ono što nas ovdje zanima arheološki su nalazi iz Turske koji govore o periodu staroga Rima. Rimski je imperij upravljao nad Malom Azijom više stotina godina. Jedan od najvećih turskih gradova je Kayseri koji se, u stvari, prije zvao Cezar. A jedno od najzanimljivijih mjesta je svakako Haci Bayram u glavnom gradu Ankari. Na vrhu toga brda nalazi se građevina koja je danas muslimanska džamija, ali je to u početku bio rimski hram posvećen imperatoru Cezaru Augustu. Na zidu toga hrama ispisana su na grčkom jeziku kopije Augustovih dekreta koji su zapovijedali popis pučanstva diljem imperija. Svaki je od tih popisa služio boljem nadgledanju i oporezivanju pučanstva. August je izdao tri takva dekreta: prvi 28. godine prije naše ere, drugi 8. prije naše ere i treći 14. godine naše ere.

Jedan od Augustovih dekreta o popisu pučanstva spominje i Biblija. Bio je to popis koji je Josipa i Mariju potakao da krenu na put iz Nazareta u Betlehem, gdje je ona rodila bebu Isusa.

Najčudnija stvar vezana uz Augustove dekrete o popisu je datum njihova izdavanja, točnije onog drugog. Prema nalazima on je izdan 8. godine prije naše ere. U ono vrijeme trebalo je nekoliko godina da se sprovede popis, ali ako uzmemo da se Krist rodio 1. godine naše ere onda je u tom slučaju tom popisu trebalo nevjerojatnih 8 godina! Zato su se mnogi znanstvenici dali na istraživanje tog predmeta i ubrzo otkrili grešku u jednom starom kalendaru.
Sustav računanja vremena nije se oslanjao na Kristovo rođenje sve do 525. godine kada je papa Ivan I zatražio od jednog redovnika znanstvenika da načini novi kalendar. On se silno potrudio da to dobro obavi, ali budući da je prošlo već 500 godina od Kristova rođenja on je pogriješio za 4 godine. Od tada pa dok su stručnjaci otkrili grešku, njegov se kalendar toliko utvrdio u svijetu da je bilo nemoguće izvršiti ispravku svih povijesnih datuma. Tako mi danas računamo vrijeme od neke nulte točke koja je, u stvari, 4 godine nakon Isusovog rođenja.

Da bismo to još bolje poduprli, oslonit ćemo se i na Bibliju, koja u Matejevom evanđelju, 2. poglavlju, kaže da je Isus rođen u vrijeme kralja Heroda Velikog. Poznato je da je Herod umro 4. godine prije naše ere. Tako je Isus najvjerojatnije rođen iste godine, ali prije Herodove smrti. Tako opet nalazimo 4. godinu prije naše ere kao godinu Kristova rođenja. Tako je i razlika od 4 godine između izdavanja Augustovog dekreta i Isusova rođenja normalna za ono vrijeme. Tada nisu imali telefon niti telefax. Nisu imali niti expresni poštanski sustav. Putovalo se, u glavnom, pješice, rijetko na leđima životinja. Tako je trebalo dosta vremena da se vijest o popisu pronese u sve krajeve imperija, u svako selo. Osim toga, Rim je s Palestinom uvijek imao problema te i politički uvjeti nisu dozvoljavali da se dekret među židovima sprovede odmah.

Ono što još više čudi je da su zapisi o Augustovim dekretima nađeni u Ankari a ne u Rimu. Oni su uistinu svoj original imali na zidovima glavnoga grada, ali su ti zidovi uništeni. Tako kršćani tu vide miješanje Božje providnosti. Da su zapisi ostali samo u Rimu i dočekali uništenje, mi danas ne bismo imali jedan od najjačih dokaza o točnosti biblijskih zapisa. Mi vjerujemo da je Božja mudrost sačuvala kopiju dekreta na zidovima Ankare kako bismo ojačali svoju vjeru u pouzdanost njegove Riječi – Biblije.

Postoji mnogo stvari na svijetu za koje mislimo da su samo proizvod slučaja, ali su vrlo često učinjene Božjom providnošću. Babilonsi kralj Nabukodonozor je tu lekciju naučio na vrlo neprijatan način kada je pokušao nijekati Boga. Na kraju je javno dao slavu Stvoritelju riječima: “Stanovnici Zemlje – upravo kao da ih i nema: po svojoj volji postupa on s vojskom nebeskom i sa žiteljima zemaljskim. Nitko ne može zaustaviti njegovu ruku ili mu kazati: ‘Što to radiš?'”

Mi ne možemo razumijeti sve što Bog čini, ali ohrabreni arheološkim nalazima i svetim spisima Biblije možemo biti sigurni da je Bog još uvijek na djelu i da ima plan i s našim životom.

David Down

Jedno drugo mjesto, vremenom i prostorom daleko udaljeno od St. Mere Eglisea, bilo je stoljećima nezamijećeno – dok nije došlo do invazije. Te povijesne noći nikakva zvona nisu uzbunila mjesto prepuno posjetitelja i okupacijske vojske.

Ali iznad okolnih brežuljaka na nebu se pojavio sjajan oblak. Strani dostojanstvenici u više kilometara udaljenoj prijestolnici primijetili su nebeski krijes. A onda je jedan vjesnik objavio njegovu svrhu zbunjenim pastirima koji su u tom času gotovo jedini bili budni. “Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.” ¹

Počela je Božja invazija na ovaj grijehom okupirani planet: Bog je počeo ispunjavati obećanje da će osloboditi Zemlju od grijeha.

Mesijanska proročanstva: općenita ili posebna?

Gledajući u prošlost, novozavjetni su pisci uočili mnoge biblijske tekstove koji proriču Isusov dolazak. Nije ih uvijek bilo lako razumjeti. Na primjer, Mihej posebno proriče da će se u Betlehemu roditi moćni vladar. ²

Ovo je dosta jasno. Ali ako ste slični meni, zbunjeni ste nekim takozvanim “pretkazanjima” – tekstovima i čak događajima koji su navodno “ukazivali” na Kristov dolazak. Međutim, jesu li ova starozavjetna proročanstva i pretkazanja ukazivala posebno na Isusa iz Nazareta ili na nekog općenitog izbavitelja?

Uzmimo tekst koji Matej navodi iz Izaije 7 o djevici koja će roditi sina. “Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel.” ³

Ali rođenje tog djeteta zapisano je u osmom poglavlju. Kako onda ono može proricati i dolazak Isusa, rođenog stoljećima poslije? A što reći o Mateju kad citira proroka Hošeu: “Iz Egipta pozvah sina svoga”? ⁴

U tom je tekstu Bog rekao Hošei da je toliko volio Izraela da ga je izbavio iz egipatskog ropstva. Kako to onda može biti proročanstvo o Isusovom životu, kad se On pojavio mnogo godina nakon toga?

Pogledajmo to ovako. U Drugom svjetskom ratu snage Osovine okupirale su Europu i Sjevernu Afriku, a civilna populacija nije imala snage da se sama oslobodi. Zato je vojna nužnost zahtijevala da savezničke snage napadnu ove zemlje s mora.

Pretpostavimo da je netko tko je 1942. živio u St. Mere Egliseu napisao: “Očekujem invaziju savezničkih snaga koje će oslobodi Europu.” Bi li time mislio posebno na Operaciju Overlord, invaziju u Normandiji? Ne bi. Operacija Overlord 1942. godine nije bila planirana niti tako imenovana. Pa ipak je taj isti mještanin mogao podići pogled i vidjeti kako se američki padobranci spuštaju na zemlju i s punim pravom reći: “To je trenutak koji sam čekao!” I gledajući unatrag, mogao je lako vidjeti da je saveznička invazija u Sjevernoj Africi i Italiji pretkazivala invaziju u Normandiji koja je učinila kraj nacističkoj vladavini u Europi.

Kad su Sotona i grijeh okupirali ovaj planet, Bog se našao pred sličnim problemom. Oni koji su živjeli pod vladavinom grijeha nisu imali snage da se sami oslobode.

Duhovna potreba pokazala je da samo invazija božanske sile može poraziti grijeh i uništiti Sotonu. Odmah nakon što su Adam i Eva sagriješili, Bog je objavio rat Sotoni i grijehu. Rekao je zmiji: “Ti i ta žena međusobno ćete se mrziti; tvoji i njezini potomci uvijek će biti neprijatelji. Jedan od njezinih potomaka ranit će ti glavu, a ti ćeš njega ujesti u petu.” ⁵

Jedan od ženinih potomaka nanijet će smrtonosnu ranu Sotoni i grijehu.

Svi Božji postupci ukazivali su na Krista

No to ne znači da je Adamov i Evin grijeh iznenadio Boga. Bog nije poslao svojega jedinorođenog Sina na Zemlju kao posljednji pokušaj, nakon što je sve drugo propalo. Ne, Isus, to Janje “koje je žrtvovano od postanja svijeta”,⁶ bio je jedini Božji plan za rješenje problema grijeha.

Prema tomu, svi Božji postupci s Njegovim narodom, planirani i nastali iz potrebe, uvijek su vodili i ukazivali na Krista.

Jaganjac. Od svih starozavjetnih simbola žrtveno janje najjasnije je ukazivalo na Krista. Kad su Adam i Eva sagriješili, oni nisu umrli jer su umjesto njih umrle životinje. Da pokrije njihovu sramotu, Bog ih je obukao u životinjske kože. Ovo je bila sjena koja je ukazivala na Isusovu žrtvenu smrt koja pokriva naše grijehe. Krv janjeta na dovracima domova Izraelaca navela je Anđela zatornika da “prođe” pokraj njih za vrijeme strašnog desetog zla u Egiptu. ⁷

A kad je Izak na brdu Moriji upitao Abrahama: “Gdje je janje za žrtvu?” Ivan Krstitelj je dao konačni odgovor kad je pokazao na Isusa: “Evo Jaganjca Božjeg!” ⁸

Pomazanik. Budući da je Bog oduvijek namjeravao poslati Isusa, svaki čovjek kojeg je uporabio da oslobodi Izraela bio je slika Osloboditelja koji će doći. Kad je uporabio Mojsija da izbavi Izraela iz egipatskog ropstva – što je spomenuo Hošea – Mojsijevi postupci bili su slika Božjeg izbavljenja od ropstva grijehu svih koji vjeruju u Isusa. Kad je Izaija objavio: “Tješite moj narod”,⁹ ove su riječi ukazivale na Isusa, konačnu utjehu Božjeg naroda. Kad je prorok Hagaj objavio: “Tada će doći od svih naroda žuđeni”,¹⁰ mi prepoznajemo da je Isus ispunjenje žudnje svih naroda da ih izbavi od grijeha. A kad čujemo Jobove riječi: “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi”,¹¹ znamo da se i on nadao izbavljenju koje samo Isus može ostvariti. A ono Izaijino proročanstvo? Pa ono je bilo slika čudotvornog rođenja Obećanoga – Isusa.

Bog je također upozorio da ovi prvaci neće proći neozlijeđeni; zmija će “vrebati petu”. Kad je kralja Davida prevario njegov bliski prijatelj, to je bila slika Judine izdaje. ¹²

A kad je Isus na križu povikao: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?”¹³ bio je to odjek riječi iz dvadeset drugog psalma koje je psalmist izgovorio stoljećima prije, a sada je Isus njima izrazio svoju bol i nadu.

Možda slično kao i ja sumnjate u neke starozavjetne tekstove koji se odnose na Isusa. Nije li najbolje vrijeme sada, pred Božić, da još jednom, možda u nekoliko minuta samoće, pročitate staru priču?

Izaberite suvremeni prijevod, drukčiji od onoga koji obično čitate. Inače bi poznate riječi i izrazi vaš um poveli utabanim stazama.

Pročitajte nadušak jedno poglavlje u evanđeljima. Ili ponovno pročitajte starozavjetne izvještaje. Neka Krist postane leća kroz koju ćete cijelo Sveto pismo vidjeti u novom svjetlu.

Buka bitke je utihnula i St. Mere Eglise je opet usnulo mjesto. Ali u Betlehemu pucnjava malokalibarskog oružja, vika gnjevne mladeži koja baca kamenje i povremene eksplozije bombi guše uspomenu na Kneza Mira. A to je razlog više da se sjetimo prelijepog izvještaja o Isusu i još jednom čujemo pjevanje anđela.

Ed Dickerson

————————–