koje su provele s Isusom, nisu u potpunosti shvatile što će se dogoditi. One svakako nisu očekivale da će zateći praznu grobnicu ili da će im nebeski vjesnik reći. “On nije ovdje! Uskrsnuo je!” (Luka 24,6)

Žene su neposredno bile svjedoci Isusovog uskrsnuća. Požurile su prenijeti ovu radosnu vijest drugima, ali nitko nije povjerovao u nju (Luka 24,11). Apostoli su odbacili taj najznačajniji izvještaj u povijesti otkupljenja ljudskog roda kao “izmišljotinu” iscrpljenih i ožalošćenih žena (redci 10.11).

Uskoro su shvatili koliko su pogriješili!

Kristovo uskrsnuće je temelj Božjeg djela otkupljenja i sveukupne kršćanske vjere i postojanja. Apostol Pavao to jasno kaže: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera.” (1. Korinćanima 15,14)

“Ako Krist nije uskrsnuo iz mrtvih, onda se dugačak niz Božjih djela otkupljenja za spasenje svojeg naroda završava u slijepoj ulici, u grobnici. Ako se Kristovo uskrsnuće nije stvarno dogodilo, onda nam ništa ne jamči da je Bog živi Bog, zato što smrt ima posljednju riječ. Vjera je u tom slučaju uzaludna jer se predmet te vjere nije pokazao kao Gospodin života. Ako je Krist doista mrtav, kršćanska vjera je onda zatvorena u grobnici zajedno s konačnim i najuzvišenijim Božjim samootkrivenjem u Kristu.” (George Eldon Ladd, A Theology of the New Testament, Eerdmans, 1974., str. 318)

Sve je uzaludno i beskorisno, jer nam samo Kristovo uskrsnuće može pružiti nadu. Bez te nade naš život završava ovdje na Zemlji i za svu vječnost. Kristov život nije završio u grobnici, a veliko obećanje glasi da neće ni naš.

John M. Fowler

Jeste li ikada povrijedili koga svojim nepromišljenim riječima ili postupkom? U mojim sjećanjima postoji slika koju nikako ne mogu izbrisati. Dogodilo se to jedne proljetne večeri u Houstonu, u Texasu. Moja se šestogodišnja kćerka Bonny uvijek radovala da me vidi kad bih se vraćao kući s posla.

Jednoga dana, dok sam bezbrižno ulazio autom u dvorište, ona mi je radosno potrčala u susret raširenih ruku.

Nažalost, ugledao sam je tek u trenutku kada je auto udario u njeno nježno malo tijelo. Udarac ju je odbacio nekoliko metara kroz zrak. Tijekom nekoliko sljedećih sekundi strašna su me pitanja prikovala uz sjedište: Je li moja nemarnost uništila taj dragi život? Jesam li joj prouzročio nepopravljiva tjelesna oštećenja? Kako sam mogao biti tako lud? Tako nepromišljen? Tako neodgovoran?

Na sreću, Bonny je ostala nepovrijeđena. Međutim, ja sam bio uništen, potpuno opustošen ovim nemilim iskustvom. Samooptuživanje me je izjedalo. Bio sam u stanju duboke žalosti. Moja nemarnost je ugrozila život moje jedine kćerke.

Kao kršćani, proživljujemo slične osjećaje kada je u pitanju naš odnos prema Isusu Kristu. Naš grijeh, naša buntovnost, naša nepromišljenost, stavili su ga na križ. On je umro za naše grijehe. Ne! Ne! Ne! Mnogo više od toga. On je umro za moje grijehe!

Dok gledamo na križ, trebamo potpuno shvatiti što je sve grijeh u stanju učiniti. On je uzeo najljubaznijeg Čovjeka u povijesti i podigao ga na križ.

Jedna od velikih uloga križa je da nam otvori oči za veličinu i strahotu grijeha. Kad vidimo što je sve grijeh učinio Isusu Kristu, moramo osjetiti duboku žalost zbog svojih grijeha. Prema tome, ne tugujemo samo zbog svojih grijeha već i zbog onoga što je grijeh učinio Isusu.

Kršćanstvo započinje sviješću o grijehu, ali se na tome ne zaustavlja. Najposlije, oni koji tuguju bit će utješeni, zar ne? Bog uzima najgoru građu da bi od njega načinio najbolji proizvod.

George R. Knight

Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha
Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja
Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo
Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno.

I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Bog je zasadio prvi vrt. Taj vrt je bio prekrasan i savršen – to je bio Eden. I upravo u ovo besprijekorno okruženje Bog je naselio prve ljude, koji su također bili djelo Njegovih ruku (Postanak 2,8.9). U vrtu je Bog razgovarao s njima. Eden je bio raj, raj u stanju nevinosti. Adam i Eva su bili bez grijeha, ali su bili poput djece. Oni još nisu imali razvijene karaktere; još nisu donijeli niti jednu odluku. A pred njih će se uskoro postaviti izazov kad će morati načiniti izbor i odlučiti.

Ulazak grijeha
Iza ozračja spokojstva u tom vrtu, u zasjedi se krilo jedno zlonamjerno biće. Zlo, nešto što je bilo u potpunosti izvan Adamovog i Evinog iskustva, nije bilo daleko – niti ikada jest! Pali anđeo, nekada znan kao Lucifer, zvijezda Danica, a sada poznat kao Sotona, varalica, čekao je svoju priliku.

Nije nam poznato koliko dugo su naši praroditelji živjeli u vrtu. Međutim, jednoga je dana sjena prekrila raj. Posredstvom prekrasne zmije Sotona je pred njih bacio mamac draži novog iskustva koje će ih učiniti da budu “poput” samoga Boga. Bog je postavio jednostavan ispit poslušnosti: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Postanak 2,16.17) Međutim, zmija je rekla: “Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.” (Postanak 3,4.5)

Mnogo je godina otad prošlo, ali kušač i dan-danas prilazi ljudima na isti način. On idealizira neposlušnost i čini da ona izgleda privlačnom. Prikazuje vršenje Božjih zapovijedi kao nešto dosadno. Obećava uzbuđenja i nova iskustva. On prikriva put propasti na koji nas mami da zakoračimo – put obilježen pijanicama koji leže bez svijesti u jarku i zdravljem koje postupno propada.

Ðavao uvijek nastoji ubaciti sumnju. Svoja vlastita obilježja on pripisuje Bogu, a pretvara se da ima pravi Božji karakter. Bog želi samo ono što je najbolje za nas; On nam ne uskraćuje ništa što nas vodi k zdravlju i sreći. S druge strane, Sotona nam nudi otrovni zamotuljak koji izgleda privlačno, ali nas na kraju ponižava i upropašćuje.

Sotona je “lažac i otac laži” (Ivan 8,44). “Ne, nećete umrijeti!” uvjerio je Adama i Evu. Međutim, to je bila velika laž. Oni su umrli, a od tada umiru i njihovi potomci.

“Postat ćete kao Bog,” obećao im je, ali to obećanje nije mogao ispuniti. Pokušao je biti poput Boga u nebeskim dvorovima (Izaija 14,13; Ezekiel 28,2-5), ali ga je njegovo samozavaravanje izbacilo s Neba. Samo Bog može biti Bog. On je Stvoritelj svega i svih, bilo anđela ili ljudi. Stvoreno biće nikada ne može postati Stvoriteljem. Bog je stvorio muškarce i žene na svoju sliku kako bi živjeli u Njemu i iskazivali Mu poslušnost iz ljubavi. Samo u Bogu doživljavamo svoje pravo ostvarenje. Kao što je Augustin to dobro izrazio: “Ti si nas stvorio za sebe, o Gospodine, i naša su srca nemirna dok se ne smire u Tebi.”

Grijeh je nerazuman, on je potpuna ludost. On teži nečemu nemogućem – da budemo poput Boga. On zanemaruje činjenicu da svoje postojanje dugujemo tome što nas je Bog stvorio i održava nas na životu.

Pa ipak, koliko samo muškaraca i žena ide stopama naših praroditelja! Velika većina ljudi hvata se na kušačevu udicu: “Postat ćete kao Bog” – tako što izbacuje Boga iz svojih misli, niječe da On uopće postoji ili Ga otvoreno odbacuje.

Posljedice grijeha
Posljedice grijeha počele su se pokazivati gotovo istog trenutka. Nakon prvobitnog naleta zadovoljstva, naši su praroditelji počeli osjećati sram (Postanak 3,7). Čuvši Božje korake kako im se približavaju u vrtu, obuzeo ih je osjećaj krivnje pa su se pokušali skriti (8. redak). Međutim, nisu se mogli skriti od Boga ništa više nego se mi možemo skriti danas. Počeli su okrivljavati jedno drugo za vlastitu neposlušnost: “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo,” jadao se Adam (redak 12).

Zvuči li vam to poznato? Okrivite nekoga, okrivite čak i Boga, samo nemojte priznati da ste pogriješili. Slično je bilo i s Evom: “Zmija me prevarila, pa sam jela,” pokušala se obraniti (redak 13).

Pokušaji da na drugoga prebace krivnju i da opravdaju vlastiti postupak bili su isto tako jadni kao i odjeća od smokvinog lišća koju su stavili kako bi pokrili svoju golotinju. A ipak, i dandanas ima pokrivanja smokvinim lišćem i samoopravdavanja koliko hoćete.

Tada im je Gospodin oslikao budućnost koja ih čeka. Bit će prognani iz raja u život mukotrpnog rada. Odsad će priroda rađati trnje i čičak. Eva će s bolovima rađati djecu, i na kraju, nakon života ispunjenog borbom kako bi si u znoju svoga lica priskrbili svakodnevni kruh, vratit će se u prah iz kojega ih je Bog i oblikovao (redci 16-20).

Na završetku svog epskog spjeva Izgubljeni raj (Paradise Lost), engleski pjesnik John Milton dirljivo prikazuje njihove posljednje trenutke u Edenu:
“Sav svijet bješe pred njima,
svako mjesto
Možda njihov novi dom, al
Providnost
će pokazati put;
Ruku pod ruku koračahu tako,
nesigurno i polako,
Kroz Eden krenuše svojim putem
usamljenim.”

Bog dolazi u pomoć
Ali, Bog nije ostavio Adama i Evu bez nade. Iako im je bio uskraćen pristup vrtu, nije im bila uskraćena i Njegova nazočnost. Kamo god ih njihov budući život odveo, Bog će biti s njima.

Nadalje, Bog im je ostavio obećanje za budućnost. Dok su još uvijek bili u vrtu, On je objavio zmiji: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu” (redak 15).

To “neprijateljstvo” nije prirodna ljudska reakcija. To je nešto što je Bog usadio u nas; to je milost na djelu. Ellen G. White je napisala: “Milost koju Krist usađuje u dušu stvara u čovjeku neprijateljstvo prema Sotoni.

Bez ove preporoditeljske milosti i obnoviteljske sile čovjek bi ostao Sotonin zatočenik i sluga uvijek spreman za izvršavanje njegovih naloga. Ali ovo novo načelo u duši uzrokuje sukob tamo gdje je dosad vladao mir. Snaga koju Krist pruža osposobljuje čovjeka da se odupre tiraninu i nasilniku. Tko god pokazuje da se gnuša grijeha namjesto da ga voli, tko god se opire i svladava strasti koje vladaju u njemu, otkriva djelovanje načela koje potječe odozgo.” (Velika borba, Znaci vremena, Zagreb 2010., str. 400).

Djelovanje milosti dosegnulo je vrhunac u ženinom Potomku – Isusu Kristu. Na završetku svog bezgrešnog života i službe ispunjene ljubavlju, On je otišao u jedan vrt na molitvu – u Getsemanski vrt.

Taj je vrt zasadio čovjek, a ne Bog. Taj je vrt bio omiljeno Gospodinovo mjesto za osamu. Tog četvrtka navečer, posljednjeg četvrtka u svojem zemaljskom životu, dok je bio suočen s križem, Isus je otišao tamo kako bi se hrvao s Ocem.

Osjećajući pritisak teškog tereta grijeha svijeta na svojoj duši, Isus je preklinjao: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” (Matej 26,39) “Kad se nađe u smrtnoj borbi, još se žarče molio, a znoj mu postade kao guste kaplje što padahu na zemlju.” (Luka 22,44.45)

U tom je vrtu sudbina ljudskog roda visila o koncu. Isus je čeznuo za podrškom svojih najužih prijatelja, ali su svi oni pozaspali. Sa‰m je ispio čašu boli. Međutim, još je jedno biće bilo tamo – isti onaj prevarant koji je bio i u Edenu. Sada je on nagovarao Isusa da napusti svoje poslanje spašavanja svijeta: Oni nisu vrijedni toga. Nitko od njih ne mari. Pogledaj ih samo – svi spavaju!

Za razliku od naših praroditelja, Isus je odbio slušati taj zlobni glas, odbio je dati mjesta sumnji. Prihvaćajući gorku čašu iz ruke svojega Oca, krenuo je u susret Golgoti.

Ova dva vrta pozivaju nas da uz molitvu razmišljamo o cijeni našega spasenja. Tu vidimo koliko toga je bilo izgubljeno, ali isto tako i koliko je velika milost našeg divnog Gospodina. Ellen G. White nas poziva da pozorno proučavamo i usporedimo “Edenski vrt i njegovu prljavu mrlju neposlušnosti … s Getsemanskim vrtom, gdje je Spasitelj svijeta podnio nadljudske patnje kad su grijesi cijeloga svijeta bili svaljeni na Njega”. (Manuscript 1, 1892.)

Aleluja! Kakvog Spasitelja imamo!

William G. Johnsson

Ovo nam je dobar povod da razmotrimo zanimljiv tekst u Ezekielu 44,1-3: “Potom me odvede natrag k izvanjskim vratima Svetišta, koja gledaju na istok: bijahu zatvorena. I reče mi Jahve: ‘Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju, i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Jahve, Bog Izraelov, kroz njih prođoh – zato neka budu zatvorena. Samo knez, jer je knez, smije sjesti tu i blagovati pred Jahvom; tada neka uđe kroz trijem vrata i istim putem neka izađe.'” Vrata se nalaze na zgodnom mjestu za pristup u grad, ali su zatvorena.

Razgovarao sam s poznatim stručnjakom za stare jezike i on mi je potvrdio da se ovaj tekst treba primijeniti na Krista. Nakon Njegove smrti i uskrsnuća vrata su zatvorena i nikad nisu otvarana, unatoč obnavljanju gradskih zidina.

Gradovi se ruše, narodi padaju, “ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka”.

Zahvalimo Bogu koji se objavio čovječanstvu preko svoje Knjige koja je sama istina i koja nam daje upute o budućnosti svijeta i budućnosti našeg života.

David Currie

Moja izjava da „Isus nije razlog blagdanskog slavlja“ dolazi kao odgovor na zajednički kršćanski slogan populariziran na natpisima i božićnim čestitkama: „Isus je razlog za blagdansko slavlje“. Dopustite mi da objasnim.

Prije nekoliko godina, dan ili dva nakon Božića, stajao sam u redu za povrat robe, koji se zapetljao oko Walmarta, jer su primatelji vraćali neželjene darove. Iako su namjere bile dobre i htjeli smo ih zadržati, istovremeno smo htjeli i uštedjeti. Dok smo čekali u redu, čovjek ispred nas, frustriran komercijalizacijom Božića, požalio se: „Sada, više nego ikada, moramo se podsjetiti da je ‘Isus razlog za blagdansko slavlje’.“ Slažem se s tim. U naše materijalističko doba treba podsjetiti da ovo razdoblje blagdana znači puno više od razmjene darova.

Moramo pronaći dublje duhovno razumijevanje proslave ovih blagdana. Trenutno, mnogi školski okruzi zabranjuju prikazivanje jaslica na Božić. Zaposlenici robne kuće žele klijentima „Sretan blagdan“ umjesto „Sretan Božić“. Hollywood pokušava prikazati Božić likom kostura koji dijeli svoju predbožićnu noćnu moru. „Tiha noć“ počiva neiskorištena, dok pjesma „Baku je pregazio sob“ vlada radio valovima.

Očekivanje darova koje donosi Djed Božićnjak dobiva puno više pozornosti od darova koje donose mudraci. Rudolfov sjajni nos zamijenio je betlehemsku zvijezdu. Trgovački centar dobiva najskuplje darove, a crkva, koja se očajnički želi natjecati, zapošljava Djeda Božićnjaka kako bi privukla pozornost na svoju košaricu za priloge. Školski božićni programi prerušavaju djecu u kostime Orašara umjesto anđeoskih krila i oreola, budući da anđeli više nemaju poruku koju bi promicali u javnom svjetovnom okruženju. Da, svi trebamo podsjetnik zašto imamo Božić.

Svijet namjerno odbacuje Krista iz središta Božića. Čuo sam jednog ateista kako komentira: „Ne trebam Krista da bih slavio Božić. Ne trebaju mi kršćani koji mi govore da ga pogrešno proslavljam. „Iako nisam ništa rekao, moj je um viknuo odgovor na njegov nerazumni komentar: Ako napustite Krista, ako izostavite obožavanje Krista, tada morate preimenovati blagdan (Christmass, napom. prev.).

Neprijatelj nam krade ovo blagdansko vrijeme poput zločestog Grincha koji pokušava od naroda skriti poruku o Kristovom rođenju i smrti. Ponekad je onemogućavanje otvoreno. Holiday Fantasy of Lights zabranjuje prikazivanje izložbi vjerskog svjetla tijekom njihovog godišnjeg božićnog događanja u pokrajini Broward na Floridi. Ponekad Sotona djeluje preko komercijalizacije kako bi nam skrenuo pozornost. Nisu samo ateisti privučeni. I samoga sebe sam uhvatio u grozničavom kupovanju.

„Isus je razlog za blagdansko slavlje“ – postala je poznata izreka među kršćanima kao podsjetnik nama samima, ali i kao izjava svijetu da Isus treba biti u središtu blagdana. Iako ovaj izraz postoji tek odnedavna, ja sam još od djetinjstva vjerovao da je Isus razlog što slavimo Božić. No, sve dok me Biblija nije ispravila, ja sam isto tako mislio da je nedjelja ispravan dan za bogoslužje. Tako sam naučio da svoju teologiju ne mogu stvarati na temelju tržišta. Moram ju izvući iz Biblije.

Mnogi teolozi raspravljaju o tome je li 25. prosinca stvarni dan Kristova rođenja. Ipak, činjenica da imamo poseban dan u godini koji su kršćani izabrali za slavljenje Kristova dolaska na Zemlju pokazuje namjeru da Krist bude središte Božića. Ljudskim očima gledajući, ovaj blagdan slavi stvarnost po kojoj je Isus postao Čovjekom i boravio s nama. No, pogledam li u Bibliju, naći ću drugačiju sliku razloga za slavlje.

Pravi razlog za blagdansko slavlje

O Isusu koji dolazi govorimo kao da je dolazak sam po sebi razlog. No, prvi Isusov dolazak na Zemlju bio je način, a ne razlog. Isusovo rođenje došlo je kao prvi korak u punom planu spašavanja kako bi se ljudska bića vratila natrag Bogu. Anđeli su, u Luki 2,10-11, pastirima najavili razlog Božjeg dolaska: „Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin.“ „Danas vam se… rodio Spasitelj.“ Ti i ja smo razlog zašto se Krist rodio. „Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo“ (Izaija 9,5; dodan kurziv). Mi smo oni koji su potakli Isusa da dođe.

Bog izjavljuje da je Sin došao k nama jer je On, Otac „tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni“ (Ivan 3,16). Ovaj redak stavlja Oca u prvi plan, kao glavnog pokretača slavlja. Na početku trebamo barem prepraviti izreku i reći: „Otac je razlog za blagdansko slavlje.“ No, kada pažljivije pogledam, Otac je poslao Sina zbog ljudi na svijetu. Božja ljubav prema nama donijela nam je dar. Isus je doista došao na Zemlju, no On je bio Božji odgovor. Mi smo Božji razlog. Ljubav mu nije dopustila da ostane daleko. Ti i ja smo razlog za slavlje, jer naš nebeski Otac nije mogao izdržati da bude bez nas.

Moja potreba, vaša potreba, potreba čovječanstva, potaknula je Božji odgovor. Bog je došao zbog bespomoćnog ovisnika kako bi ga oslobodio. Njegovo je srce patilo zbog tužne majke čiji je zagrljaj ostao prazan i koja bi svoje dijete inače izgubila zauvijek. Bog je pristupio kako bi odgovorio na molitve grešnika slomljenog srca, dao mu oprost i nadu u novi život daleko od grijeha. Bog se uključio jer su se naša obećanja raspala poput pokidanog užeta, a On je trebao nešto što će nas držati povezane s Njim. Bog je postao ljudsko biće, s tijelom i kostima, postao je poput nas jer nije mogao podnijeti da vječnost provodi odvojen od djece koju je stvorio, i koju poznaje po imenu.

Stvoritelj je odgovorio na očaj stanovnika Zemlje koji uzdišu pod teretom grijeha. Kao što je izbavio Izrael dok je robovao Egipćanima, poslavši izbavitelja Mojsija, tako čuje viku iz srca svoga naroda koji robuje Sotoni te šalje Isusa da bude naš Izbavitelj.

Ja sam razlog za slavlje, jer je Bog posjetio Zemlju kako bi slomio Sotonin stisak kojim me drži (1. Ivanova 4,8). Vi ste razlog za slavlje jer ste imali očajničku potrebu.

Jedno od moje djece, moja kći koja je tek počela samostalno živjeti, primila je dvaput više od ostalih za vrijeme božićnih blagdana stoga što joj je toliko bilo potrebno. Iskoristio sam trenutak blagdanskog slavlja kao izgovor za ispunjavanje njezine potrebe.

Isus je došao kao odgovor na našu očajničku potrebu. Ne samo da mi je trebala pravedna Osoba koja bi položila svoj život kao moja Zamjena, već mi je trebao netko tko bi mi dao svježu i točnu sliku Boga koji bi me vodio tako da Ga želim izabrati za svog Spasitelja.

Nova slika Boga

Neposredno prije Isusovog dolaska slika Boga u svijetu bila je svedena na Biće čija je glavna osobina bila kruta pravda. Ljudi su smatrali da Svemogući vlada više poput gestapo službenika, nego poput Oca punog ljubavi. Strah od kazne bio je glavni pokretač služenja i poslušnosti Bogu. U Ivanu 1,9 i 18 govori se o tome da je postojalo „Svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakog čovjeka… Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, On ga je objavio.“ Isus je došao ne samo kako bi bio Jaganjac, i naša zamjena, već i kao Svjetlo koje nas prosvjetljuje. Bog je došao jer je htio da Ga poznajemo i razumijemo kako bismo Ga iskreno voljeli.

Dok pišem ovaj članak, imam predviđen datum kada ću posjetiti moju najstariju kćer i njezinog supruga koji žive stotinama kilometara daleko od mene. Znam ih. Pozdravit će me u zračnoj luci. Moja će kći kupiti posebnu hranu koju volim i pripremiti fine obroke u prelijepom porculanskom posuđu u čast mog posjeta. Ona i njezin suprug organizirat će izlete u muzeje i trgovine, te planirati aktivnosti u kojima ću uživati dok sam tamo. Pobrinut će se za svaku moju potrebu. Taj dan je označen u njezinom kalendaru. Tamo piše: „Tata dolazi u posjet.“ No ja sam taj koji je pokrenuo ovo putovanje. Ne radi se tu o meni, o brizi za mene, ni o proslavi mojega dolaska. Razlog ovoga susreta je ona i njezin suprug. Idem tamo kako bih proveo vrijeme s njima. Moje putovanje je motivirano ljubavlju prema njima, željom da budem dijelom njihovog života i željom da budem blizu njih.

Želja da bude zauvijek sa mnom pokrenula je Isusa kada je, prije 2.000 godina, došao u jaslice kao novorođenče. Bog Otac je glavni pokretač. Isus je odgovor, način i blagdanski dar, a mi smo razlog za blagdansko slavlje.

James Berglund

Vrlo često je slučaj da za manjine, siromašne, potrebite, nedovoljno obrazovane i one s nedostacima, vlade imaju samo loše savjete: Izvucite se s pomoću vezica na svojim čizmama – ili sami si pomognite!

U rasno polariziranom društvu u kojem jedni imaju, a drugi nemaju, mnogi ljudi s dna gospodarske ljestvice nemaju ni čizme, a kamoli vezice. Ironično je da su mnogi tvrdokorni promicatelji pristupa “ono što imam je moje” upravo vjerski fundamentalisti, izraziti domoljubi.

Koji je onda ispravan pristup ljudima u velikim potrebama? Najbolji pristup ugroženim ljudima, najbolji pristup ljudima u nevolji, najbolji pristup ljudima u velikoj potrebi jest pristup koji je Bog upotrijebio u svom postupanju prema nama. Utjelovljenje Božjeg Sina nije samo najveća tajna svih vremena, već je ono i najveće dobročinstvo u cijeloj povijesti. Ako niste evolucionist morate se pitati zašto je toliko ljudi zapalo u tako strašne potrebe, zašto su bez osnovnih životnih sredstava, a očito i bez načina da dobiju to što im je potrebno?

Zar se nije dogodio napredak u evolucijskom procesu? Ako ste evolucionist, možete pomisliti kako su ti ljudi nastali od majmuna ili ameba ili nečeg sličnog, što nije dovršilo svoj rast. Ali, ako vjerujete Božjoj Riječi koja kaže da su svi ljudi, veliki i mali, punašni i mršavi, bijeli i crni i žuti, stvoreni na Božju sliku, dostojanstveni, ako vjerujete tomu, onda se trebate pitati što se dogodilo da je toliko njih tako nisko palo?

Kako je počela zbrka
Počela je u Edenu. Savršeno okruženje, savršeni svijet sa savršenim ljudima. Bila je potrebna samo jedna odluka. Samo jedan korak. Trebao je samo jedan čin neposlušnosti. Nije bitno koliko velik. Kada se odvojite od Božje Riječi, od Božjeg plana, od Božjih obećanja, onda morate pasti. Vidite, nema ničega što mi možemo učiniti da poboljšamo ono što je Bog učinio. Ako se to nalazi ovdje (pokazuje na Bibliju), onda je to ispravno! Ako se nalazi ovdje, onda je to upravo ono što nam je potrebno! Ako je to Božja Riječ, onda će nas ona uzdići i spriječiti da padnemo.

U trenutku kada se Bog utjelovio čovječanstvo je palo na najnižu razinu, prevladavali su politički nemiri i pobune u društvu. Pravo je izjednačeno s moći. Svjetovno i profano uzdignuto je iznad svetog i sakralnog. Ljudski je razum prevagnuo nad “tako kaže Gospod”. Moralno prosuđivanje izopačeno je pohotnim željama. Pravda se prodavala najbogatijem ponuđaču. Ljudski je život malo vrijedio. Lažni su bogovi, načinjeni na ljudsku sliku, štovani diljem svijeta dok je istinski i živi Bog prezren. Čak su i judaistički vođe bili pokvareni svjetovnom filozofijom i vlastitim vjerskim tradicijama.

Izaijino proročanstvo bilo je doista istinito (Izaija 60,2). Rekao je: “A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode.” Tako je bilo u vrijeme utjelovljenja. I Adam i svaki naraštaj nakon njega se sve više udaljavao od Boga. A svijet bez Boga je svijet bez svjetla. Svijet bez Boga je svijet bez ljubavi. Svijet bez Boga je svijet bez milosti. Svijet bez Boga je svijet bez mira. Bez pravde, bez milosrđa, bez nade, bez života. Bez Boga smo beznadno izgubljeni u svojim prijestupima. Bez Boga smo beznadno zapetljani u svoju pokvarenost. Bez Boga smo beznadno privezani za svoje požude. Bez Boga smo beznadno uhvaćeni u vlastite slabosti. Drugim riječima, bez Boga nema nade.

Želim da zapazite da je Božji odgovor na patnju, oskudicu i na ljudske potrebe potpuno drugačiji od našeg. (Ovo je samo ilustracija, nije stvaran događaj.) Neki se čovjek našao u nadirućem vodenom vrtlogu riječne poplave. U ovim okolnostima našao se blizu grane nekog drveta, te se pokušao uhvatiti. No, ruke su mu mokre i sklizave, a tijelo mu promrzlo i slabo. Čovjek tada opazi neke ljude kako stoje sigurni na obali, pa očajnički pozove upomoć. Oni mu odgovore: “Izvuci se s pomoću remena na čizmama.” Ili: “Da sam ja na tvom mjestu, ja bih…” Ili: “Što ti se dogodilo? Kako si samo dopustio da upadneš u ovako strašnu nevolju?”

Možda bi malo bolje zvučalo kad biste čovjeku rekli: “Drži se, bacit ću ti baterijsku svjetiljku, suhu odjeću, kompas i čamac na napuhavanje. I ne zaboravi, moraš paziti!” Možda bi to bilo malo bolje nego diskutirati o tome kako je uopće došao u takvo stanje. Ali, ne bi bilo puno bolje! Kada smo mi, ti i ja, tonuli u grijeh, Bog nam nije davao dobre savjete. Kada smo tonuli u grijeh, Bog nije raspravljao o tome kako smo postali grješni. Kada smo tonuli u grijeh, Bog nas nije korio zbog naše ludosti i gluposti. Kada smo tonuli u grijeh, Bog nam nije dobacio prsluk za spašavanje. Nije nam dodao kompas. Nije u vodu bacio baterijsku svjetiljku. Nije nam dodao veslo ili splav. Kada smo mi tonuli u grijeh, Bog je skočio u vodu k nama. To je utjelovljenje! Bog je došao dolje gdje smo mi. Bog se uprljao, poput nas. Bog je došao gdje mi jesmo, kako bi nas mogao podići tamo gdje smo trebali biti.

“Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel – što znači: Bog je s nama.” (Matej 1,23). Da bismo potpuno shvatili značenje ovog retka, moramo razumjeti tko je Bog i kako se Bog prirodno odnosi prema grijehu.

Nikada previše bijedan za Boga
U Prvoj Timoteju 1,17 piše: “Kralju vjekova” – On je kralj Bog. “Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, … (KS), jedinome premudrome Bogu… (DK)”

Znanje je jedno. Informiranost je drugo. Shvaćanje je sasvim nešto treće. Ali, ako nemate mudrost, ako ne znate kako primijeniti informaciju… Sve potrebne podatke možete imati na jednom mjestu. Koje je to mjesto? To je Kongresna knjižnica. Možete imati sve znanje, ali to neće promijeniti vaš način života. Potrebna vam je mudrost. A samo je Bog jedini premudar, jedini koji od početka zna kraj. Pavao kaže: “…jedinom Bogu, čast i slava u vijeke vjekova! Amen.” (KS) K tome dodajmo ono što čitamo u Hebrejima 7,26. Tamo piše: “Uistinu takav nam je veliki svećenik…” Dakle, On je kralj Bog, vječni Bog, besmrtni Bog, nevidljivi Bog, jedini premudri Bog, jedini dostojan časti i slave, štovanja i veličanja. Dodajmo i činjenicu da je postao jedno s nama. Onaj koji je bio “svet, nevin, neokaljan, sasvim različit od grješnika i uzvišeniji od nebesa” (Hebrejima 7,26). Imamo svetog, pravednog Boga koji postaje dijelom grješnog stvaranja. Pogledajmo što stoji u Hebrejima 12,29: “…naš je Bog oganj koji proždire.” Grijeh ne može postojati u Božjoj blizini osim ako On ne učini nešto kako bi spriječio da bude uništen. Drugim riječima, Bog ima nultu toleranciju na grijeh. Ali nekako, na neki način, iz nekog razloga Bog je slab na grješnike. Mrzi djelo, mrzi čin, mrzi misao, ali ljubi osobu.

“Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan [sviđa li vam se ovo? Bez obzira imate li ‘remen na čizmama’ ili nemate, imate li sreće u životu ili ne, jeste li rođeni privilegirani ili ne!] koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.”

Stoga On nije Bog koji se sklonio od nas. On je Bog s nama. On nije Bog sit naše gluposti, već je Bog s nama. On nije Bog zgrožen nad našim ponašanjem da se okrenuo od nas, već je On Bog s nama. On nije Bog ravnodušan prema nama, On je Bog s nama. On nije Bog koji ratuje protiv nas, On je Bog s nama. On nije Bog koji je otišao na odmor, On je Bog s nama. On nije nenazočni upravitelj. On nas nije napustio. On je Bog s nama, Emanuel, Bog s nama.

Bog s nama u teškoćama. Bog s nama u razočaranjima. Bog s nama u patnjama. Bog s nama nevolji. Bog s nama u slabost. Bog s nama u žalosti. Bog s nama u bolu. Bog s nama u bolesti. Bog s nama u kušnjama. Bog s nama u nedaćama. Bog s nama u trpljenju. Bog s nama u smrti. Gdje god smo mi, On je Bog s nama. Ne možeš odlutati predaleko. Ne možeš pasti preduboko. Ne možeš ostati u grijehu predugo.

Za Isusa ni jedan serijski ubojica nije previše hladnokrvan; ni jedan ovisnik o heroinu ili kokainu nije preveliki ovisnik; ni jedan nastrani zlostavljač djece ili ovisnik o pornografiji nije previše izopačen; ni jedan zatvorenik osuđen na smrt nije otišao predaleko; ni jedan teško oboljeli od AIDS-a nije previše zarazan; ni jedan farmer koji zlostavlja ženu i dijete nije previše odvratan; ni jedan rasist koji podmeće bombe u crkve, piše nedolične epitafe ili nosi bijelu kapuljaču nije preveliki fanatik; ni jedan ženskar, bludnik ili svodnik nije preduboko pao. Bog je Bog s nama.

Bog nam je toliko blizu da u originalnom jeziku stoji “s nama Bog”, a ne “Bog s nama”. Bog nam je toliko blizu da nas međusobno ne može razdvajati niti prijedlog. Razmislite! Pravedni služi kaznu za nepravednog, bezgrješni plaća cijenu za grješnog, pošteni se uprljao zbog nepoštenog, sveti je sve činio za nesvetog. Zamislite to! Adam i Eva su pali u Edenu, donoseći kraljevstvo tame. Ali od Betlehema Isus je donio svjetlost, kraljevstvo milosti. A jednog dana, i to vrlo skoro, s Gore Siona On će donijeti kraljevstvo slave.

Snaga volje ne djeluje
Dopustite mi da još nešto istaknem prije no što završim. Nešto treba reći o snazi volje: Snagu volje ne možete rabiti kad se radi o grijehu. Ne možete se riješiti AIDS-a vježbanjem sklekova. Naravno da je potrebno istaknuti odlučnost. Ona nam je potrebna. Želim samo reći da odlučnost ne djeluje na grijeh. Pedofilija se ne liječi trčanjem što više krugova. (Halo, vi tamo!) Ne možete ispraviti ovisnosti ili zlostavljačke sklonosti vježbanjem trbušnih mišića.

Hrabrost, egoizam, upornost i ambicija odlično djeluju kad je u pitanju Wall Street. No, kada se radi o grijehu, tad su nedjelotvorni. Ne pomažu kod ponosa. Ne pomažu kod požude. Ne pomažu kod zavisti. Ne pomažu kod egoističnosti. Ne pomažu kod ljutnje. Ne pomažu kod osvetoljubivosti. Vidite, grješnom je umu potreban Kristov um. Neobnovljeno srce treba Kristovu krv. Volja zagađena grijehom mora se pokoriti Kristovoj volji. Jedni način za oslobađanje od grijeha jest moć Svetoga Duha. A ta se moć ne može primiti bez moći koju ima Kristova krv.

Emanuel je Bog s nama koji je sebe stavio na raspolaganje, uključujući se u situaciju, čineći nemoguće mogućim, otvarajući zatvorena vrata i nalazeći izlaz iz bezizlaznosti.

Bog je prešao na našu stranu da bi nas mogao uzeti na svoju stranu. Bog je ušao u borbu kako bi je mogao voditi za nas. Bog je preuzeo našeg neprijatelja da bi mogao poraziti onoga koji je porazio nas. Đavao želi da ljudi misle kako su im potrebni samo blagoslovi. (Sad me slušajte!) Isus nas je s neba mogao blagosloviti, da su nam trebali samo blagoslovi. Mogao ih je napisati. Mogao ih je samo izgovoriti. Mogao ih je samo zaželjeti. Ali ono što je nama potrebno dublje je od samih blagoslova. Važniji od samih blagoslova je Onaj koji daje blagoslove.

Vidite, mogli biste osvojiti jackpot, ali bez Boga koji je darivatelj blagoslova, on ne bi ništa vrijedio. Mogli biste dobiti muškarca svojih snova, ženu svojih snova, ali bez Boga, vaš se san može pretvoriti u noćnu moru.

Mogli biste napredovati do boljeg položaja na poslu ili dobiti posao u nekoj bogatoj kompaniji. Plaća bi vam mogla skočiti za par nula. Bez Boga možete sve to imati, možete dobiti sve što svijet pruža, ali to je otprilike to. Što ste zapravo dobili? Četrdeset, pedeset, šezdeset godina bijede, i onda kraj? Potreban vam je Onaj koji blagoslivlja, a ne samo blagoslovi!

A tko je On? Kako mu je ime? Pitajte Adama i Adam će vam reći da Mu je ime “ženin rod” koji će zmiji zdrobiti glavu. Tko je On? Kako mu je ime? Pitajte Abrahama i Abraham će vam reći da Mu je ime “Melkisedek, kralj Šalema”, knez mira. Pitajte Jakova i Jakov će vam reći da je On “Šilo, od plemena Judina”. Pitajte Izaiju i on će vam reći da Mu je ime “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”. Pitajte Jeremiju i reći će vam da je On Davidov izdanak, “Jahve, Pravda naša”. Recite Danielu da posvjedoči i Daniel će vam reći da je On “Mesija”, pomazanik koji treba doći. Tko je On? Pitajte Hošeu i reći će vam da je On “Jahve, Bog nad Vojskama, Jahve je ime Njegovo”. Pitajte Ivana Krstitelja i reći će vam da je On “Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta”. Pitajte Jahvu tko je On? A Jahve će s neba povikati: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj koga sam odabrao! Njega slušajte!”

Upitajte Njegove učenike i reći će vam da je Njegovo ime Isus. On je naš ljiljan u dolu, svijetla zvijezda jutarnja, Onaj koji je sav ljubak. On je naš zaklon, naša stijena i sklonište u oluji.

Možete pitati čak i kneza sila tame, a on će morati reći istinu pred Isusovim licem. Reći će: “Znam tko si, Svetac Božji”. Jednoga će se dana svako koljeno saviti i svaki će jezik priznati Isusovo ime.

Pitajte osobno Isusa tko je On? Isus će vam reći: “Prije nego je Abraham bio, Ja Jesam”. “Ja sam kruh života. Jeste li gladni? Ja sam kruh gladnima!” Pitajte Isusa tko je On? Reći će vam: “Ja sam vrata. Ja sam ulaz u Očevu blizinu.” Tko si ti, Isuse? “Ja sam put, istina i život… Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” Tko si ti, Isuse? “Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak”. Isus je početak i kraj. Isus je naše spasenje.

Jonathan A. Thompson

Galilejsko jezero se nalazi 209 metara ispod nivoa mora, a duboko je 46 metara, okruženo brdima. Ovaj fizički ambijent može uzrokovati iznenadne oluje, zbog kojih nastaju ogromni valovi, uprkos relativno malim dimenzijama jezera.

Isus ovdje čini istu vrstu čuda kakva je činio Bog u vrijeme Izlaska. Bog Staroga zavjeta opisan je, u knjizi o Jobu 9,8, kao netko tko “korača po valovima morskim” (Job 19,8 – Šarić). Prema tome, ljudima koji su bili školovani u vrijeme Staroga zavjeta, Isusova sposobnost hodanja po vodi i vladanja vjetrovima i valovima bila je moćna potvrda Njegovog božanstva.

U drevnoj mitologiji nemirno more je bilo kraljevstvo kaosa i zla, ispunjeno morskim zmijama i drugim zastrašujućim stvorenjima. Isus dokazuje da ima potpunu kontrolu nad elementima nemira na ovoj Zemlji.

Mali brod u kojem se nalaze Isusovi učenici na nemirnom jezeru simbolički predstavlja crkvu u svijetu, bacanu tamo-amo, koja se osjeća napuštenom, često očajnom; crkvu koja pokušava uzeti stvar u svoje ruke. Ovaj izvještaj pokreće kršćane da vide kako Isus ima u svojoj vlasti sile ove Zemlje. Iako nisu svjesni Njegove prisutnosti u svakoj prilici, On dolazi kad je Njegov narod u nevolji.

U mnogim prilikama nam se čini da su nam životi potpuno izvan kontrole, kao brod koji nemirno more baca tamo-amo. Dobro je znati da Isus kontrolira situaciju i onda kada se čini da su stvari izmakle kontroli. On može donijeti nabolje rješenje u svakoj situaciji, čak i onda kad su za probleme krivi naši propusti. On može donijeti najbolje rješenje i kada drugi ljudi učine propuste koji se tiču naših života.

Kad smo uradili sve što možemo, veoma je zdravo mirno i spokojno se prepustiti Božjoj kontroli nad stvarima koje su izvan naše vlasti. S druge strane, nezdravo ljudsko razmišljanje i rezoniranje vidi jednog udaljenog Boga, iako je blizu; Boga straha – iako nam je dao povoda za radost!

Jon Paulien

Vjerske vođe Isusovog vremena su dosta istraživale Pismo, pa ipak su odbacili Isusa i odbili doći k Njemu. Život imamo kad dođemo Isusu; Pismo je samo sredstvo koje nas osposobljava da dođemo k Njemu.

Postojao je čovjek farizej, po imenu Nikodem, koji je došao k Isusu noću. On je u suštini rekao Isusu: “Ti si veliki učitelj, a ni ja nisam tako loš. Član sam Sinedrija, znaš! Hajdemo malo prodiskutirati!”

Isus mu je neposredno rekao: “Ono što ti je potrebno jeste novorođenje.”

O tome možete čitati u 3. poglavlju Evanđelja po Ivanu. Nikodem nije mogao razumjeti stvari koje su se ticale Božjeg kraljevstva zato što još uvijek nije bio obraćen. 1. Korinćanima 2,14. kaže: “Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati.” Razumijevanje Pisma ne ovisi toliko od jačine intelekta s kojim se istražuje, koliko od iskrene želje za pravednošću. Tjelesan čovjek je u neprijateljstvu s Bogom. Ako još nismo novorođeni, mi ćemo redovito iz Božje riječi dobivati samo puka obavještenja. A kada smo novorođeni, osposobljeni smo po prvi put iskusiti druženje s Kristom kroz Pismo.

Prvenstveni cilj proučavanja Biblije nije dobivanje obavještenja, već održavanje veze. Biblija u prvom redu nije dana da nas pouči poukama iz povijesti. Dok čitate, ubacite i zamislite sebe u slici. Ako čitate o ženi na studencu, vi ste ta žena na studencu. Vi ste osoba koja teži zadovoljiti želju svoga srca stvarima ovoga svijeta. Vi ste osoba koja traži nešto bolje. I vi ste onaj koji se konačno, licem u lice, sreće sa samim Kristom. Vi ste izgubljena ovca koju je Pastir pošao tražiti. Vas On nosi na svom ramenu nazad u siguran tor. Dok čitate o razbojniku na križu, vi ste taj razbojnik na križu. Vi izgovarate riječi “Sjeti me se, Gospode!” (Luka 23,42) I vi ste onaj kome je dan odgovor: “Bit ćeš sa mnom u raju.” (stih 43)

Ponekad ljudi pitaju: “Što da radim ako mi misli lutaju?” Pa, dopustite mi da vam postavim jedno pitanje. Kad ste bili u školi i učili za najdosadniji predmet koji ste morali svladati, što ste radili dok su vam misli lutale? Jeste li bacili udžbenik u korpu za smeće i napustili školu? Ili ste se ponovno vraćali i ponovno čitali sve dok niste zapamtili ono što ste trebali razumjeti? Ako su pouke u školi povezane samo sa sedamdesetak godina ovozemaljskog života, a Pismo povezano s vječnosti, zar ne biste prema Bibliji mogli postupiti bar jednako kao prema školskim udžbenicima?

Prvenstvena namjera proučavanja Biblije jeste stupanje u zajednicu i druženje s Isusom. Dok tražite Njegovu prisutnost i otvarate Njegovu Riječ, trudeći se sebe zamisliti u pojedinim događajima, da biste razumjeli što vam On govori iz dana u dan, sve ćete Ga bolje upoznavati i sve ćete Mu više vjerovati.

Moris Venden

Ovo je jedno od najčudesnijih Kristovih imena koje nalazimo u Svetom pismu. Ovdje Krista nalazimo potpuno obdarenog svim moćima, pravima obilježjima i vrlinama Božanstva. U Kristu je utjelovljen zbir svega što Bog jeste. On zadovoljava puninu stvaralačke sile, otkupiteljske ljubavi, života bez početka i kraja i savršenstva. Svaka božanska osobina – dostojanstvo, vlast, odlučnost i moć u punini se nalaze u Kristu.

Pavlova tvrdnja da je cjelokupno Božje biće otkriveno u Isusu istaknuta je dalje prilogom “bivstveno” ili u drugim prijevodima “tjelesno”. Božja punina prebiva u proslavljenom Kristovom tijelu u kojem se On uznio svom nebeskom Ocu (Filipljanima 3,21). U ovoj tvrdnji otkupljeni su privučeni u jedinstvo sa Bogom po Kristu. Otkupljeni su savršeni u Kristu koji je punina Božja (Kološanima 2,10).

Uzbudljiva je istina da Krist ispunjava našu prazninu. Mi koji smo spašeni postali smo jedno tijelo sa Kristom pa prema tome dijelimo Njegovu puninu. Apostol Ivan potvrđuje tu činjenicu u prologu svog Evanđelja: “Od punine njegove mi svi primismo milost za milošću.” (Ivan 1,16) Oni koji su otkupljeni Božjom milošću savršeni su u Kristu; njihova praznina ispunjena je Njegovom puninom.

George W. Brown