Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se krila svakoga trenutka raširiti, zablistati šarama i da će kukac poletjeti. Čak ga je podigao i odnio u svoje dvorište da ga tamo iz dana u dan promatra. Međutim, ništa se osobito nije događalo. Zapravo, leptir je ostatak svojega života proveo puzeći okolo, mršavoga tijela i zakržljalih krila. Nikada nije postao sposoban letjeti.

Ono što taj čovjek u svojoj dobroti i sažaljenju nije znao, jeste da je leptir morao bez ičije pomoći izaći iz čahure. Sama čahura, zatim tijesan otvor na njoj i, naravno, sva ona iscrpljujuća borba da se oslobodi, bio je prirodni način na koji je leptir trebao tekućine iz svojega tijela natjerati da napune njegova krila. Samo nakon takvoga truda kukac bi bio sposoban raširiti krila i poletjeti zrakom u slobodu.

Vjerovali ili ne, ponekad su teške životne borbe upravo ono što nam je potrebno. Netko tko trenutno prolazi kroz takvo što mogao bi se sada naljutiti, jer njemu je potrebna utjeha. Ali pričekajte i razmislite s nama.

Što bi bilo s vama kada bi vam od djetinjstva, kroz cijeli život, netko uvijek svojim zahvatima pomagao da na lak način izlazite iz teških problema? Uzmimo pouku iz svijeta prirode i razmislimo o leptiru. Zar ne bismo kroz život išli deformiranoga karaktera, zakržljale ličnosti, nesposobni za nošenje odgovornosti? Bez životnih borbi, bez pronalaženja rješenja znojem mi ne bismo bili dovoljno jaki. Ne bismo bili slobodni letjeti, puzali bismo kroz život. Ta, vjerojatno imate takvih primjera i u svojoj blizini, pa takve ljude smatrate razmaženima i bezličnima. A upravo oni kojima se divite, koji znaju što hoće i koji hrabro donose važne odluke, mnogo bi vam imali reći o svojim teškim trenucima u kojima su učili kako živjeti. Na sličan način se divite i leptirima krasnih šarenih krila. A upravo je svaki od njih imao tešku borbu da izađe iz čahure prije nego što je stekao takva krila za slobodan let.

Biblija bilježi životnu priču Mojsija, velikoga Božjeg čovjeka. Tamo kaže da je prije nego je postao Božji prorok Mojsije bio egipatski velikodostojnik. Kao bebu posvojila ga je faraonova kći, princeza. Tako je njegov život od samoga početka bio dosta lak. Mojsije je imao sve uvjete za odličnu naobrazbu na kraljevskome dvoru, najukusniju hranu, najfiniju odjeću i mnoštvo slugu koji su rješavali mnoge njegove probleme. Za to je vrijeme izraelski narod patio u egipatskome ropstvu. Kao stasaloga, Bog je Mojsija mogao pozvati da u punoj muževnoj snazi jednoga velikaša profesionalno obavi oslobađanje Izraelaca. Mojsije je mogao reći: “Bože, izabrao si pavoga čovjeka! Ja sam školovani vojskovođa. Samo reci i ja ću povesti svoje sunarodnjake u obećanu zemlju!” Međutim, ratoborni Mojsije tada nije bio sposoban biti vođa po Božjoj volji. On nije imao dovoljno životne žilavosti za ljudske slabosti, za razumijevanje, za podnošenje svih tereta i pokazivanje milosti prema narodu kakvu ima nebeski Otac. Zato je jednim brzim životnim preokretom Bog Mojsija poslao u naporno progonstvo i omogućio da sljedećih 40 godina života čuva ovce po vrletima Sinajskoga poluotoka. Tamo se egipatski princ mogao godinama mučiti s pitanjem što on radi tu sa glupim ovcama. Godinama ih je hranio, čistio, liječio, spašavao od zvijeri, sklanjao od vrućine i hladnoće. Dok su mu ruke postajale grublje od rada, a mišići žilaviji, lice mu je bilo sve samilosnije, njegovo je srce postajalo mekše, a oči su se sve češće podizale prema nebu tražeći Boga. Konačno, Mojsije je postao Božji čovjek, iskusni pastir za ljudsko stado, krotak za izvršenje Božje volje i hrabar za životne borbe. Tek tada pod njegovim je vodstvom Izrael stigao u obećanu zemlju.

Možda vam je teško, možda ne vidite ni malo dalje od problema koji su vas sada opteretili. Za početak sjetite se leptira i njegove borbe da se oslobodi čahure, te prekrasnih krila koje naporno stekne. A onda potražite Bibliju. Vidjet ćete na iskustvu mnogih da vaš trud nije uzaludan i da vas Bog ohrabruje da izdržite, jer se isplati.

Željko Bošnjak

Veliko Kristovo iskušenje tokom cijelog Njegovog zemaljskog života bilo je da izbjegne križ. To iskušenje je suština 4. glave Mateja. To iskušenje će i dalje ostati vidljivo u velikim kriznim momentima Kristovog života, sve do Getsemanije, u kojoj se On bori s odlukom da izvrši Božju volju.

Đavo pristupa Isusu najprije na točki Njegove najveće neposredne potrebe — na hrani. Ovdje vidimo jednu istinsku potrebu, koju Isus može zadovoljiti ako tako odluči. Iskušenje da od kamenja načini kruh je usmjereno na Onoga koji ne samo što ima moć to učiniti, nego je i svjestan da je ima.

Usprkos razlikama među njima, drugo i treće iskušenje treba promatrati u istom svjetlu kao prvo. Ako je prvo iskušenje došlo u trenutku Isusove najveće neposredne slabosti (glad), u drugom je na meti bila najistaknutija točka Njegove snage — Njegova bliskost s Biblijom i Božjim obećanjima. Pošto je Isusa odveo na vrh jeruzalemskog hrama, citirajući Bibliju sotona nagovara Isusa da svoju božansku prirodu dokaže skakanjem u zgusnuto mnoštvo dolje u podnožju. Hebreji su željeli da Mesija koji dođe bude spektakularan. Skok s nacionalnog hrama je bio iskušenje upravo zato što bi bilo popularnije i bezbolnije na taj način okupiti sljedbenike nego putem raspeća.

Treće iskušenje je upereno protiv samog razloga i svrhe Isusovog dolaska na Zemlju. On može postati vladar svijeta ako samo padne i pokloni se sotoni. Međutim, Isus se neće ni na koji način igrati sa đavolom ili njegovim metodama. Iz ovog svog iskustva izaći će s potpuno definiranim planom i namjerom. Ići će Božjim putem Sluge koji pati i strada, putem koji će ga na kraju dovesti i do mrskog križa. Ukupno promatrano, to je jedini pravi, legitimni put ka cilju Kralja-osvajača (vidi Otkrivenje 19).

Iskušenja su završena. Isus se opredijelio za Božji put, umjesto za stazu udobnosti i manjeg otpora. Odlučio se za put križa — križa koji će biti kulminacija Evanđelja.

George R. Knight

U početku je bilo vrlo malo snijega na cesti. Međutim, što smo bili bliže cilju, auto je ulazio u sve dublji nanos. Na samo četiri kilometra od kuće, kotači su počeli proklizavati u mjestu. Naježio sam se pri pomisli da smo zaglavili u pustari.
Budući da je bilo oko tri sata u noći, mislio sam da bismo trebali ostati u vozilu i sačekati jutro, kada možemo potražiti pomoć. Ali svi smo bili previše željni toploga doma te smo odlučili poći pješice. U početku je to izgledalo kao dobra zabava. Klinci su se igrali u snijegu, svaki prteći svoju stazu. Ali nakon jednog kilometra, avantura je postala zamorna. Djeca su shvatila da je mnogo lakše hodati iza mene, koračajući po stazi koju sam ugazio u dubokom snijegu.

Na pola puta do kuće, bio sam već dosta iscrpljen, a nanos snijega je bio upola veći nego na početku. Poželio sam da legnem i malo zadrijemam. Ali sam na umu imao da se u tom slučaju ne bih samo ja smrznuo. Misao na moju djecu dala mi je snagu da nastavim probijati se kroz nanos. Gotovo na svakom koraku molio sam Boga da mi da snagu za još jedan korak. Nakon nekoliko sati napornog hodanja i smrzavanja, naš nam je topli dom izgledao kao raj!

Slično tome, i Isus je došao da probije put od svijeta do Božjeg kraljevstva. Jedini način da stignemo u naš vječni dom je da hodamo za Isusom, stazom koju je on načinio. Mogli bismo izdvojiti nekoliko razloga za to.

Isus je došao da nam pokaže pravu sliku o Bogu. Mnogi zamišljaju Boga kao strogog policajca s pendrekom, koji postoji da bi ograničio njihovo ponašanje. Isus je rekao jednom svom učeniku: “Toliko sam vremena s vama, i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” Kad promatramo Isusa od rođenja do križa, možemo vidjeti da je sve što je činio bilo čin nesebičnog davanja ljudima. On je poučavao druge, hranio ih, liječio i konačno, umro za druge. Kroz njegov život i riječi lako možemo vidjeti da je Bog pun ljubavi za nas. To je jedan od razloga zašto bismo trebali poći za njim stazom koju je načinio svojim životom i riječima.

Isus nam je bio primjer kako treba živjeti. On je znao da ljudi bolje uče ako vide ono što treba naučiti. Iako se detalji i okolnosti njegovog života mogu razlikovati od naših, ipak postoje načela koja bi nam trebala biti zajednička. Biblija kaže da ako tko tvrdi da je kršćanin, onda treba i živjeti tako kako je on živio. Na primjer:

– Kako nadvladati iskušenje koje nam dođe u misli? Isto kao i Isus. Trebali bismo čitati i pamtiti biblijske riječi, da bismo ih imali na umu u trenucima kušanja.
– Kako odgovoriti kada se s nama postupa loše? Isto kao i Isus. Zlo je uvijek nadvladao dobrim.
– Isus se i krstio da bi nam bio primjer. Njemu nije bilo potrebno krštenje koje je simbol odricanja od grešnog života i simbol očišćenja. On je to učinio kao uzor kako bismo trebali u svemu izvršavati Božju volju, kako je i sam rekao prilikom krštenja.
– Isus je mogao mirno spavati na brodiću usred jake bure i tako nam dao primjer povjerenja u Boga.

Najjači razlog da svaki član velike ljudske obitelji postojano slijedi Isusa je svakako njegova požrtvovnost za nas. Kada promatramo njegov život i razmišljamo o njegovoj smrti na križu, gotovo da možemo čuti Božjeg Sina kako nam govori: “Volim te toliko da ću radije postati čovjek, podnositi teškoće, čak i umrijeti, nego dozvoliti da propadneš vječno zbog svog grijeha.”

Isus je svojim naporom probio stazu između nas i Boga, koju je grijeh zatrpao. On je i umro samo da bismo imali put u vječni život. Ako budemo išli svojim prtinama, mogli bismo odlutati i umrijeti zauvijek. Zato je najbolje potražiti Isusa i krenuti njegovim putem. Dok njega gledamo u svetim biblijskim spisima, možemo biti sigurni da pred sobom imamo pravi uzor. I dokle god ga slijedimo, možemo biti sigurni da ćemo stići u svoj topli dom.

Doug Batchelor