Njihov je Baal bio gospodar i bog tirskog sjevera iz kojeg je došla kraljica Izebela. Kao što je Jahve bio Bog Izraelove Tore, tako je Baal bio središte i gospodar ugaritskih svetih spisa u Izebelinoj domovini. Ako je Ilija mogao vjerovati u Jahvinu moć i silu, Izebela je iz svojih svetih spisa mogla znati da je njezin bog pobijedio sve rivale i ustoličio se silan u svojemu hramu.

Njegova je veličina bila toliko neusporediva da je bog Aštar, koji je pretendirao na njegov položaj, mogao lako biti prezren jer je bio suviše malen: njegove noge nisu dosezale Baalovo podnožje, a glava mu nije dopirala do vrha Baalova prijestolja.

Božja srdžba prema vlastitom narodu nije bila samo potaknuta razlikama u društvenim običajima i zakonima ili kontrastom između slabije izraelske i nadmoćnije kanaanske kulture. Božji gnjev nije izazvala umjetnička izmišljotina, ni zlatni bik ili brončani kip ili figura na bas-reljefu koja u ruci drži munju. Ništa od toga nije ga navelo da zemlju koju je On sam izabrao izloži godinama nemilosrdne suše. Koliko god opipljiv bio njihov kamen ili metal, baali kao idoli su u konačnici bili ništavilo postavljeno protiv Boga koji je stvorio nebesa (vidi 1 Ljet 16,26). Bog nije ugrožen kamenjem.

Prijetnja na koju je Bog morao odgovoriti nije bio izazov kamenja. Stanje i dob kamenja nije za Njega problem. On stvara i od Njegova daha i volje stijene isparuju. Bronca, zlato i kamen nisu nikad ustali protiv svog Tvorca. Ali razumno biće to čini, biće koje to čini svojom vjerom.

Ugaritski teolozi i Izebelina biblija tvrdili su da je moć stvaranja osobina njihovog božanstva i da se ono kao biće trebalo štovati i prinašati mu žrtve. Pa Baal je bio taj koji im je davao kišu – on je bio bog vremenskih prilika. On im je davao žito – bio je sin Dagona (dagan znači žito). On je primio vlast od glave panteona bogova da vlada – bio je sin drevnoga Ela.

A narod kojega je Bog Stvoritelj s ljubavlju osnovao i njegovao tako da se razvio i postao nacija, kojega je izbavio od zla tako da mu može dati kraljevstvo i vlast i slavu, ovaj narod je sada vjerovao da njihov život, dah i sve što imaju, dolazi iz nekog drugog izvora i na neke druge načine, a ne Njegovom providnošću punom ljubavi. Sada su se okretali Baalu u potrazi za kruhom i vodom, vunom i lanom, uljem i pićem (vidi Hošea 2,5).

Kao u tom devetom stoljeću prije Krista, u današnjem dvadeset prvom stoljeću još uvijek mnoštvo ljudi – u poslovnom, upravnom pa čak i religijskom svijetu – moli Baala da sredi ono što samo Isus može srediti. A kad zbog toga dođe kazna, traže krivca svuda samo ne tamo gdje bi trebali – kod sebe. Nažalost, može se dogoditi da odbijemo učiti iz ovog događaja zapisanog u Bibliji.

Bog je znao da Izrael neće nikada dobiti odgovor ako ne bude zatvorio Baalova usta, vezao njegove ruke i začepio njegove uši; ako ne bude učinio da se osuši vinova loza i smokva za koje je Izrael tvrdio da su Baalovi darovi (Hošea 2,12). Kad ne bude ničega ovoga, Izrael će znati da ih Baal nije čuo. Ponekad Bog mora začepiti Baalove uši.

Leal Caesar

Matejeva ukupna slika Ivanove odjeće i onoga čime se hranio odiše jednostavnošću. Njegov način života je u velikoj suglasnosti s njegovim propovijedanjem i porukom o pokajanju.

Iako je Krstiteljev način života vjerojatno bio jednostavan, njegova vijest je istovremeno i složena i duboka. Na prvom mjestu i prije svega Ivanova vijest je poziv na pokajanje (Matej 3,2). Baš taj poziv ponovo postavlja Ivana u liniju s prorokom Ilijom, čija se služba koncentrirala oko njegovog sukoba s Ahabom, Izabelom i otpalim svećenstvom, kada je pozivao i Izrael i njegove vođe da se pokaju od onoga što rade.

Grčka riječ za pokajanje može se prevesti u smislu “predomisliti se” ili “promijeniti svoj način razmišljanja”. Međutim, u Ivanovim mislima, kao i u cijelom Novom zavjetu generalno, pokajanje podrazumijeva ne samo promjenu misli nego i promjenu života. Zahvaljujući tome, Ivan od svojih slušalaca traži da “rode rod dostojan pokajanja” (Matej 3,8). Mentalna osvjedočenja o tome što je pravo nisu dovoljna. Ivan poziva na promjenu u usmjerenju cjelokupnih života svojih slušatelja, usmjerenju koje se odražava u životima koji će se živjeti u skladu s Božjim načelima.

Drugi element u Krstiteljevom propovijedanju je izjava da “se približi kraljevstvo nebesko” (Matej 3,2). Ta najava podrazumijeva da je ispunjenje proročanstva na pragu, da će se Bog još jednom otkriti kao Kralj Izraela, kako su to pretkazali proroci. U tom trenutku je došao kraj jedne ere, jednog doba, a druga će uskoro početi. Nebesko kraljevstvo će uskoro probiti zemaljske sfere; Narodi na Zemlji uskoro će biti suočeni s Božjim spasenjem i sudom.

Nažalost, kako Ivan vidi — Hebreji i njihove vođe ne razumiju ni dubinu traženog pokajanja niti značenje traženog roda. Oni su pogrešno shvatili uvjete spasenja. Ubrajati se u djecu Abrahamovu neće biti dovoljno za prolazak kroz predstojeći sud (Matej 3,9). Za mnoge Hebreje je bilo nezamislivo da potomci velikog patrijarha budu izuzeti od Božjih blagoslova.

Hebreji nisu jedini koji su primili tu misao. Mnogi kršćani u svojim različitim denominacijama bavili su se sličnim mislima. Međutim, svako takvo razmišljanje je varljivo. Bog nije zavisio od Abrahamovih potomaka po pitanju ostvarenja svojih namjera u Ivanovo vrijeme, niti On u danas zavisi od bilo koje određene grupe. Ono što je pred Bogom vrijedno, je, po Ivanovim riječima, srce koje se kaje i život obilježen rađanjem zdravog roda.

George Knight

“Ne čini li ti se to neobičnim?” upitao me brat jedne ledene večeri u veljači nakon tatina pogreba. “Mi smo ovdje u toploj dnevnoj farmerskoj sobi, a on leži tamo vani u hladnoj zemlji.” Premda smo obojica znali da naš otac više ne može osjećati hladnoću, stresli smo se – zurio sam čeznutljivo u mračni, tajanstveni život nakon smrti.

Što se dogodilo s majčinom osobnošću? Gdje je tatina skromna, pouzdana duhovnost? Jesu li moji voljeni roditelji otišli zauvijek kao dah koji nestaje s ogledala? Jesu li oni zbunjeni duhovi koji lutaju nekom mračnom šumom – pa ih trebam štovati zajedno s drugim svojim precima? Ili su negdje gore pa me gledaju uživajući u mojim radostima i osjećajući moju bol?

Nije čudno što smo toliko zaokupljeni životom nakon smrti. Bog nas je stvorio da živimo zauvijek, pa prema tome nije programirao naš mozak da prihvati smrt. Smrt nas toliko zbunjuje da brzo nešto izmišljamo ako ne znamo što nas očekuje. Ali dobra je vijest da isti Bog koji nam je dao život, jasno kaže što se događa kad umremo.

Kako smo stvoreni
Sjećate li se matematike u školi? Pokušajte naći jednadžbu u ovim rečenicama: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Postanak 2,7) Vidite li jednadžbu? Prah plus dah života jednako živa duša.

Vrijedi li ova jednadžba i za kraj života? U Propovjedniku stoji: “I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji gaje dao.” (12,7) Prah minus duh (dah) jednako smrt.

“Čekajte malo”, reći će netko. “Recite mi nešto više o ‘duhu’ koji se vraća Bogu. Nije li to svjesna, besmrtna duša koja živi nakon smrti tijela?”

Dobro pitanje, ali škakljivo. Ne samo što je Bog u naš um ugradio snažnu “želju za životom”, već nam je dao i fantastičnu sposobnost maštanja.

Evo još jedne jednadžbe: Snažna želja za životom plus velika mašta jednako moćna tvornica mitova ako niste oprezni.

Vaša Biblija – onaj jasni tisak na njezinim stranicama — najsigurnije je mjesto da nađete istinu. A Bog je vrlo jasan što duh jest, a što nije.

Apostol Pavao je savršeno jasan u tom pogledu. On kaže da je Isus Krist “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji jedini ima besmrtnost” (1. Timoteju 6,15.16). Prema tome, ako Bog jedini ima besmrtnost, to znači da je ljudski duh ili duša nema. I, jasno, Biblija nijednom ne kaže da je duša besmrtna i nikad ne rabi izraz “besmrtna duša”.

Ali Pavao nas poziva da tražimo besmrtnost (Rimljanima 2,7) i čak nam točno kaže kad će ovu besmrtnost dobiti svi koji je vjerom traže: prigodom uskrsnuća.

“Svi doduše nećemo usnuti,” kaže, “ali svi ćemo se izmijeniti. Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost? (1. Korinćanima 15,51-53)

Ali danas, dvadeset stoljeća poslije, mi se na to mrštimo. “Raščistimo to”, netko će reći. “Znači li to da nitko ne odlazi na Nebo kad umre?”

Točno!

Osim nekoliko biblijskih svetaca koje spominjemo u uokvirenom tekstu, nijedno ljudsko biće nije otišlo na Nebo. Nagovještaj ove zapanjujuće istine nalazimo u jednoj od Petrovih propovijedi. “David nije bio uznesen na nebesa”, kaže Petar (Djela 2,34).

To je znao i sam svirač psalama na harfi, jer je pisao: “Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?” (Psalam 6,6) Slično tomu i drugi pisac psalama je rekao: “Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje.” (Psalam 115,17)

Salomon kaže…
Davidov sin Salomon, pisac knjige Propovjednika, bio je jasan o ovom pitanju: “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.” (Propovjednik 9,5.6)

Ali hvala Bogu, to nije kraj. Već je daleko u prošlosti Starog zavjeta sjala istina o uskrsnuću. “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.” (Job 19,25-26)

Isus kaže…

Prikladno je da posljednju riječ o ovom predmetu damo našem dragom Stvoritelju, samome Spasitelju. Što se događa kad umrete? Isus je odgovorio na to pitanje kad je saznao da je Njegov dobri prijatelj Lazar umro: ‘”Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.’ Rekoše mu nato učenici: ‘Gospodine, ako spava, ozdravit će.’ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: ‘Lazar je umro.”‘(Ivan 19,11-14)

Četiri dana poslije Isus je stajao pred Lazarovim grobom. “Lazare, izlazi!” pozvao ga je. I Lazar je oživio; treptao je očima pred svjetlom i nastojao se osloboditi posmrtnih poveza. Ovaj veličanstveni Glas daje mi nadu kad pomislim na one ljesove ispod prerijske zemlje u Južnoj Dakoti, u kojima spavaju moji roditelji. Često bi, dok su živjeli na farmi, nakon napornog dana čvrsto zaspali, ne znajući za sebe, dok ih ujutro ne bi probudilo zvonjenje budilice. Mudar i milosrdni Bog omogućio im je isti takav san bez snova do svojeg slavnog uskrsnuća.

Pavao kaže…

“Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj,” piše Pavao, “mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,15-17)

Kad žalujemo, Biblija nam daje pravi razlog za nadu. Hvala Bogu za Njegovu mudrost – i Njegovu slavnu nadu!

Tko je danas na Nebu?

Prema Bibliji možemo biti sigurni da se na Nebu danas nalaze tri osobe.

Henok

Henok je živio u vrlo ranoj povijesti Zemlje, prije potopa. Biblija kaže da “je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze” (Postanak 5,24). Biblija ne objašnjava što to znači. Međutim, u Novom zavjetu saznajemo: “Henok bi prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog.” (Hebrejima 11,5) Ako Henok još nije vidio smrti, onda je još uvijek živ, bilo na Nebu ili možda na nekom planetu u nekom drugom dijelu svemira.

Ilija

Ilija je bio starozavjetni prorok koji je živio u izraelskom kraljevstvu za vladavine zlog kralja Ahaba. Dok je jednog dana hodao sa svojim suradnikom Elizejem, Biblija kaže da “ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo” (2. o kraljevima 2,11). Novi zavjet potvrđuje ovaj događaj jer je Ilija bio jedan od dvojice koji je sišao s Neba da razgovara s Isusom na Gori preobraženja (Matej 17,2.3).

Mojsije

I Mojsije je na Nebu jer se s Ilijom pojavio na Gori preobraženja (Matej 17,3). Henok i Ilija uzeti su na Nebo ne iskusivši smrt, ali Biblija kaže da je Mojsije umro u Moabu i da ga je Bog tamo pokopao (vidi Ponovljeni zakon 34,5.6). Ako je Mojsije umro, a bio je živ s Isusom na Gori preobraženja, onda je u nekom trenutku morao uskrsnuti. A Novi zavjet to nagovještava u Judi 9: “Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: ‘Spriječio te Gospodin!”‘ Očito je Mihael (kojeg neki tumači poistovjećuju s Isusom) namjeravao uskrisiti Mojsija, ali je Sotona tvrdio da pripada njemu. Međutim, Mihael se nije htio prepirati sa Sotonom. Jednostavno je uskrisio Mojsija unatoč njegovim prigovorima.

Sveti koji su uskrsli prigodom Isusove smrti

Za tu trojicu znamo da su danas na Nebu. Postoji još jedna vjerojatnost. Prema Mateju 27,52.53, kad je Isus umro, “grobovi [se] otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima”.

Biblija ne kaže koji su to “sveti” bili. Neki istraživači Biblije smatraju da su to bili svi sveti koji su od Adamova vremena umrli mučeničkom smrću. Što se dogodilo s njima nakon što su otišli u Jeruzalem? Biblija o tome ništa ne kaže. Međutim, bilo bi neobično da ih je Bog uskrisio i onda pustio da ponovo umru. Čini se logičnim zaključiti da ih je Bog u nekom trenutku uzeo na Nebo.

Marylin Schurch