Uzmimo kanonizaciju kao pitanje zašto su u ranokršćanskim zajednicama određene knjige smatrane svetima iautoritativnima. Odgovor na ovo pitanje određuje hoćemo li vjerovati da je Biblija, kakvu je danas imamo, nastala kao rezultat vodstva Svetoga Duha u prvoj crkvi ili su za to odgovorne političke sile u Konstantinovo vrijeme, kako to neki tvrde. Budući da se Biblija sastoji od dva dijela, Staroga i Novoga zavjeta, razmotrit ćemo ovo pitanje u dva dijela.

Kanon Starog zavjeta

Tko je odlučio koje će knjige biti uključene u Stari zavjet? Na pitanje se ne može definitivno odgovoriti zbog nedostatka povijesnih izvora. Isto važi za pitanje u koje je vrijeme takva odluka donesena. Stručnjaci koji zastupaju povijesno-kritičku metodu smatraju da je Biblija postupno stjecala svoj autoritet. Oni smatraju da 39 knjiga hebrejske Biblije, podijeljenih u tri glavna dijela (Zakon, Proroci i Spisi), ukazuje na tri koraka razvoja u procesu kanonizacije. Prema tom gledištu je Zakon – misli se na Mojsijeve knjige, nazvane i Petoknjižje (Pentateuh) – kanoniziran oko 400. pr. Kr. , Proroci u prvom stoljeću prije Krista, a zatim Spisi tijekom prvog stoljeća naše ere.

Konzervativno mišljenje. Sasvim je drukčije kad to pitanje razmatramo s konzervativne strane. Knjigu Zakona (Pentateuh) se smatralo Božjom Riječju od njenog najranijeg postojanja. Niz biblijskih ulomaka ukazuje na to da je Zakon od samih početaka sebe smatrao autoritativnim. U podnožju Sinaja Mojsije „prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: ‘Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo’“. (Izl 24,7.)

Stoljećima kasnije, poslije babilonskog ropstva, Ezra čita iz knjige „Mojsijeva zakona“, koju je narod prihvatio kao ustav svoje obnovljene države (Neh 8,1). Poštovanje koje su Židovi pokazivali prema Mojsijevim knjigama, različito nazivanima „Mojsijev zakon“ (r 1), „knjiga Zakona“ (r 3) i knjiga „Božjeg zakona“ (r 8), pokazuje uzvišeni položaj Mojsijevih knjiga.

Nemamo pojedinosti o tome kako su ove knjige sakupljene. Moguće je da su Ezra i Nehemija bili uključeni u sabiranje knjiga koje predstavljaju starozavjetni kanon. Međutim, niti je jedna osoba, a niti više njih, odlučila koje knjige treba uključiti u Stari zavjet, jer je u povijesti Izraela bilo pojedinaca koji su prepoznati kao Božji proroci, i ono što su ti ljudi rekli i napisali smatralo se Božjom Riječi. Pisci nisu morali čekati da njihovo djelo prođe ispit vremena da bi im se priznao autoritet. Njihova su djela prihvaćena kao Pismo jer se smatralo da je ono što su rekli i napisali došlo od Boga.

Kada je nastao hebrejski kanon? Prema židovskoj predaji veći dio hebrejskog kanona nastao je u vrijeme Ezre i Nehemije. Nekanonska Druga knjiga o Makabejcima spominje spise i uspomene Nehemije, kao i njegovu knjižnicu koja je sadržavala knjige o kraljevima, prorocima i Davidove spise (2 Mak 2,13). Židovski povjesničar Josip Flavije tvrdi da nasuprot Grcima, koji su imali bezbrojne knjige, Židovi imaju samo dvadeset dvije knjige. On je zapisao da su one „sadržavale izvještaj o prošlim vremenima, za koji se opravdano vjerovalo da je božanskog podrijetla; od njih pet pripadaju Mojsiju, a sadrže njegove zakone i predaju o podrijetlu čovječanstva do njegove smrti. …

Ali što se tiče vremena od Mojsijeve smrti do vladavine Artakserksa, perzijskog kralja, … proroci poslije Mojsija zapisali su u trinaest knjiga što se učinilo u njihovo vrijeme. Preostale četiri knjige sadrže himne Bogu i propise za življenje čovjeka.“

Josip Flavije jasno pokazuje da su Proroci već bili dio svetih spisa u vrijeme Ezre i Nehemije i smatrani Pismom. On piše: „Istina je da je naša povijest od Artakserksa bila pisana veoma detaljno, ali se nije smatrala jednako autoritativnom kao ona ranija od naših predaka, jer nije imala točan slijed proroka od onog vremena.“

Nema sumnje da su proročke knjige, kao i Petoknjižje, smatrane autoritativnima od trenutka kad su napisane. Osim svjedočanstva povjesničara, u samoj Bibliji pokazano je da su u vrijeme Daniela i Zaharije Zakon i rani proroci (Jošua do Kraljevima) smatrani Pismom. Na primjer, Zaharija u 7,12 (oko 518. pr. Kr.) spominje tvrdoću srca naroda „da ne bi čuli Zakon i riječi koje im je slao Jahve nad Vojskama, svojim duhom, preko drevnih proroka“. A Daniel je Jeremijinu knjigu smatrao autoritativnom kao i Mojsijev Zakon (Dan 9,2.11).

Treći dio hebrejske Biblije, Spisi, kao zbirka, datirana je nešto kasnije od Proroka. Prolog grčkog prijevoda Knjige Sirahove (ili Eklezijastik, apokrifne knjige iz 2. stoljeća pr. Kr.) stalno spominje tri dijela Staroga zavjeta, pokazujući da je treći dio Staroga zavjeta u to vrijeme već bio priznat kao kanonski.

Kanon Novog zavjeta

Prva kršćanska crkva slijedila je Isusov primjer i smatrala Stari zavjet autoritativnim (Mt 5,17-19; 21,42; 22,29; Mk 10,6-9; 12,29-31). Zajedno sa Starim zavjetom, Crkva je Isusove riječi smatrala jednako autoritativnima (1 Kor 9,14; 1 Sol 4,15). Drukčije i nije moglo biti jer se Isusa smatralo ne samo prorokom već i Mesijom, Sinom Božjim. Poslije Isusove smrti i uskrsnuća, apostoli su preuzeli jedinstvenu ulogu širenja i svjedočenja u prilog Isusovih riječi. Krist im je rekao da će, pošto su bili s Njime od početka, biti Njegovi svjedoci (Iv 15,27). Kako je Crkva rasla, apostoli su postali svjesni mogućnosti da umru, pa se pokazala potreba za zapisivanjem Isusovih riječi (2 Pt 1,12-15). Nikome nije bilo više stalo da se sačuva i autoritativno prenese ono što se dogodilo, od apostola koji su bili svjedoci Božjeg spasenja u Isusu Kristu. Tako je postavljena pozornica za nastanak knjiga koje će, pod vodstvom Svetoga Duha, s vremenom postati novozavjetni kanon.

Oko dva desetljeća poslije križa, Isusova vijest naviještana je usmeno. A onda, od sredine prvog stoljeća, počela su se pojavljivati Pavlova pisma (poslanice). Nešto kasnije napisana su tri sinoptička evanđelja i knjiga Djela apostolska. Krajem prvog stoljeća, kad je Ivan napisao Otkrivenje, dovršene su sve knjige Novog zavjeta.Kroz čitav Novi zavjet težište je na onome što je Bog učinio u Kristu (1 Kor 15,1-3; Lk 1,1-3).

Novozavjetne knjige priznate kao Pismo. Kao što je bio slučaj s knjigama starozavjetnih proroka, Pavlovi spisi i spisi drugih apostola odmah su prihvaćeni kao autoritativni jer su pisci bili poznati kao autentični Božji glasnogovornici. Sami pisci bili su svjesni činjenice da naviještaju Božju poruku, a ne svoja mišljenja. Pavao u 1. Timoteju 5,18 slijedi formulu „Pismo veli“ kad citira iz Ponovljenog zakona 25,4 i Luke 10,7; time starozavjetna Pisma i novozavjetna Evanđelja stavlja na istu razinu autoriteta. U 1. Solunjanima 2,13 Pavao pohvaljuje kršćane u Solunu što njegove riječi prihvaćaju kao „riječ Božju“. Petar u 2. Petrovoj 3,15 i 16 također smatra Pavlove spise Pismom.

U drugom stoljeću većina je crkava imala u posjedu i priznavala zbirku nadahnutih knjiga, a koja je obuhvaćala četiri Evanđelja, knjigu Djela apostolska, trinaest Pavlovih pisama, Prvu Petrovu i Prvu Ivanovu poslanicu. Za ostalih sedam knjiga (Hebrejima, Jakov, 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova, Juda i Otkrivenje) trebalo je malo duže da budu opće prihvaćene. Rani crkveni oci, na primjer Klement Rimski (oko 100. godine), Polikarp (oko 70.–155.) i Ignacije (umro 115.) – citirali su iz većine novozavjetnih knjiga (samo nisu potvrđeni Marko, 2. i 3. Ivanova i 2. Petrova), tako da se vidi da su te knjige prihvatili kao autoritativne. Međutim, u tom procesu autoritet ovih knjiga Novoga zavjeta nije im postupno pripisivan, već su ga imale od samog početka.

Razlozi za novozavjetni kanon. U razdoblju od oko četiri stoljeća, dok je novozavjetni kanon dobivao oblik (naročito određivanje popisa knjiga), niz je čimbenika imao važnu ulogu. Dok je primarni razlog za uključenje novozavjetnih knjiga u kanon bila priroda njihove vlastite autentičnosti (odnosno nadahnutosti), tome su pridonijeli i drugi čimbenici.

Jedan od ključnih čimbenika za uspostavljanje novozavjetnog kanona bio je što se u drugom stoljeću u kršćanstvu razvilo nekoliko heretičkih pokreta. Marcion, istaknuti heretik, razišao se sa Crkvom oko 140. godine i objavio svoj popis kršćanskih knjiga, koje će predstavljati kanon za vjeru i bogoslužje. Marcion je kao nadahnute knjige prihvatio samo modificiranu verziju Evanđelja po Luki i deset Pavlovih poslanica.

Istovremeno se pojavio niz kršćanskih spisa koji su navodno iznosili nepoznate pojedinosti o Kristu i apostolima. Mnoge od tih knjiga napisali su pojedinci koji su pripadali heretičkim pokretu nazvanom gnosticizam.

Gnostici su naglašavali spasenje putem tajne spoznaje (grčki gnosis). Niz evanđelja iznosilo je detalje iz skrivenih godina Kristova života. Brojne apokrifne knjige Djela opisivala su djela Petra, Pavla, Ivana i većine drugih apostola, a nekoliko apokalipsa opisalo je osobno razgledanje neba i pakla od strane apostola. Danas sve ove spise zajednički nazivamo novozavjetnim apokrifima.

U ovom razdoblju objavljeni su i popisi knjiga za koje se znalo da su ih napisali apostoli ili njihovi pomagači. Među njima je Muratorijev kanon s kraja drugog stoljeća, Popis Euzebija iz Cezareje iz početka četvrtog stoljeća i popis Anastazija Aleksandrijskog iz sredine četvrtog stoljeća. Prva dva popisa bili su još uvijek nepotpuni; sadržavali su samo dvadeset o dvadeset sedam novozavjetnih knjiga. Cijeli novozavjetni kanon je u detaljima iznesen u Atanazijevom uskršnjem pismu 367. godine, a sadrži svih dvadeset sedam novozavjetnih knjiga uz isključenje svih drugih. Tijekom četvrtog stoljeća nekoliko je crkvenih sinoda, kao što su koncili u Rimu (382.), u Hippou (392.) i Kartagi (397.), prihvatilo svih dvadeset sedam novozavjetnih knjiga kao kanonske.

Premda su heretički pokreti i crkveni koncili imali određenu ulogu u oblikovanju kanona, želja da se vjerno sačuvaju događaji onoga što je Bog učinio kroz Krista, već očita u Novom zavjetu, znači da je pokretačka sila iza povijesti novozavjetnog kanona bila vjera Crkve. U stvari, mnogo toga što je postalo osnova novozavjetnog kanona, već je bilo neslužbeno i općenito priznato kao Pismo kad je Crkva počela razmišljati da načini i odobri popis koji bi ograničio kršćansko Pismo. U vezi s novozavjetnim kanonom Bruce M. Metzger za sinod u Laodiceji ispravno kaže: „Proglas prihvaćen na tom skupu samo priznaje činjenicu da već postoje određene knjige koje su općenito priznate kao prikladne da se čitaju na javnom crkvenom bogoslužju, a koje su poznate kao ‘kanonske’ knjige.“ (The Canon of the New Testament: Its Origin, Develompent, and Significance, str. 210.)

Zaključak

Tko je odlučio koje će knjige biti uključene u Bibliju? Ovo kratko razmatranje pokazalo je da su knjige u oba Zavjeta, koje su postale dio biblijskog kanona, imale vlastitu potvrdu o autoritetu. Starozavjetne knjige imale su vlastitu vjerodostojnost zahvaljujući piscima za koje je nedvosmisleno rečeno da je ono što su rekli i napisali bilo od Boga. Novozavjetne knjige imale su odmah autoritet, pošto su vjerno svjedočile o događajima i značenju Božjeg djelovanja preko Krista.

Starozavjetni kanon je najvećim dijelom riješen u judaizmu do drugog stoljeća prije Krista, premda su rasprave o tome nastavljene još nekoliko stoljeća. Iz povijesti znamo da je konačni oblik novozavjetnog kanona postojao u četvrtom stoljeću. Premda su heretički pokreti i crkveni koncili imali ulogu u stvarnom oblikovanju novozavjetnog kanona, Crkva nije odlučivala koje će knjige biti uključene u kanon. Crkva je prepoznala i priznala nadahnuće i vlastitu potvrdu autoriteta dvadeset sedam novozavjetnih knjiga i ograničila kanon na ove knjige.

Kwabena Donkor

Svaki se tekst ispravno razumije u svojem izvornom kontekstu, ili u okružju vremena u kojem je napisan. Autor, jezik, razlog pisanja, vjerske i političke te društvene prilike odlučujući su u shvaćanju poruke koju tekst prenosi. Važno je utvrditi na koja je pitanja tekst odgovarao prvim čitateljima i koje su bile njihove svjetonazorske vrijednosti, uvjerenja i nade. Nikakve kombinacije i improvizacije s tekstom i kontekstom ne jamče uspjeh u razumijevanju sadržaja. Primjerice: neko kinesko štivo ne čitamo u kontekstu ruske književnosti, iako su ti narodi susjedi. Poštivanje načela komunikacijskog konteksta sprečava učitavanje stranih misli u izvorni tekst.

Šteta što se biblijski tekst koji govori o Trojednom Bogu ne čita na ovako jednostavan način. Bez odgovarajućeg poštivanja judeokršćanskog konteksta u Sveto pismo se učitavaju sadržaji koji se tamo ne nalaze. Razmotrimo ukratko zanemarivanje izvornog judeokršćanskog biblijskog konteksta u nauku o Trojednom Bogu, kao posljedicu neodoljivog utjecaja grčke filozofije — Platona, Aristotela i stoika. U kršćanstvu se tradicionalno držida je nauk o Svetom Trojstvu oblikovan u prvih pet stoljeća. Uistinu, tada je zabilježena iznimna aktivnost u raspravljanju o ovoj temi, a to je vrijeme kad naučavaju i pišu crkveni oci. Po njima se i cijelo razdoblje naziva patrističkim dobom, prema grčkoj riječi pater, otac.

Patrističko Doba

Ugledne kršćanske pisce i teologe do petog stoljeća nazivamo crkvenim ocima. Obično ih razlikujemo prema jeziku kojim su pisali¹. Svi su se oni izjašnjavali o heretičkim učenjima ² svojega vremena te su tako oblikovali svoja učenja, od kojih su neka na crkvenim saborima proglašavana dogmama. Na prvom saboru u Niceji 325. godine, kojeg je sazvao rimski car Konstantin I. Veliki, u oblikovanju nauka o Svetom Trojstvu istaknuo se Atanazije Aleksandrijski u raspravi s libijskim svećenikom Arijem. Arijanizam je proglašen krivovjerjem i ostao je povodom za sukobe među kršćanima u 4. i 5. stoljeću. I sami branitelji nauka o Trojednom Bogu teško su se usuglašavali, ili uopće nisu, o značenju izraza kojima su opisivali Boga Oca, Sina i Svetoga Duha – poznati je primjer izraz Filioque. Smatralo se da bi “neprecizan novozavjetni govor valjalo zamijeniti preciznijim govorom grčke filozofije” i stoga su uvođeni termini kao usia (bît, narav, suština), homousia (ista narav), hipostasis (supstancijalna stvarnost) i desetine drugih. Tko ne bi promišljao na takav način, smatrao se neinteligentnim. Pored ovakvih intelektualnih rezervi prema biblijskim izvorima, bila je rasprostranjena i netrpeljivost prema Židovima.

Iako otvorena neprijateljstva prema Židovima nisu postojala u vrijeme pisanja Novoga zavjeta, na samom početku drugog stoljeća rani crkveni oci Ignacije i Barnaba počinju javno osuđivati judaizam. Samuele Bacchiocchi temeljito dokumentira stanje u to doba: “Dok Ignacije osuđuje ‘judaizam’ nekih kršćana, Barnaba potpuno odbacuje ‘judaizam’ kao teološki i društveni sustav.”³

“Barnaba napada Židove na dva načina: kleveće ih kao narod i lišava njihova religijska vjerovanja i običaje povijesne vrijednosti na taj način što alegorizira njihovo značenje.”⁴ U tom je raspoloženju otpočeo i proces zamjene svetkovanja subote za nedjelju. Hoće li ovakvo ozračje utjecati i na oblikovanje patrističkog učenja o čovjeku i Bogu?

Postojao je i određeni otpor kršćanskih mislilaca na unošenje grčke filozofije u kršćansku religiju. Jedan od najglasnijih je bio Tertulijan iz Kartage (160.—220.) On se nije slagao s apologetima koji su “nastojali odgovoriti na pitanje ‘kakav je Bog’ pribjegavajući izrazima onodobnog srednjeg platonizma. … Nasuprot tome, Tertulijanov Bog nije Bog kojega se može imenovati i spoznati: u tome je njegova teologija rastavljena od svakog platonizma i ukorijenjena duboko u biblijsku tradiciju, obnavljajući židovsko i kršćansko shvaćanje o osobnom i živom Bogu.”⁵ Međutim, grčki je utjecaj bio toliko snažan da se ni Tertulijan nije uspio dovoljno udaljiti od filozofije koju je kritizirao i graditi svoju teološku misao na židovskom monoteizmu. U tome su ga sprečavali sukobi sa Židovima i moda gomilanja novih, nebiblijskih teoloških izraza kao posljedica prevladavajućeg utjecaja grčkog svjetonazora. Njegova formula “jedna supstancija u tri Osobe” pribavila mu je titulu oca latinske trinitarne terminologije.

I danas neki suvremeni znanstvenici ističu ulogu grčke znanstvene spoznaje u kršćanstvu: “Ideja da bi bilo koji ozbiljan kršćanski mislilac makar i pokušao formulirati svoj svjetonazor samo na temelju Biblije je smiješna.”

Fernando L. Canale izravno opisuje utjecaj svjetonazora grčke filozofije na kršćansku misao: “Intelektualnu podlogu za kršćanski nauk o Bogu dala je grčka filozofija, posebno Platonov i Aristotelov sustav, zajedno s određenim utjecajem stoika.

Platonizam je neoplatonističkom reinterpretacijom svoje misli izvršio glavni utjecaj na patrističku misao. Aristotelizam je odigrao ključnu ulogu u srednjovjekovnoj teologiji. Činjenica je da je do kraja dvadesetog stoljeća gotovo svuda bilo prihvaćeno metodološko uvjerenje da se razumijevanje kršćanske teologije treba temeljiti na izvanbiblijskim filozofijama.”⁶ Isti autor navodi još nekoliko primjera: “U Augustinovim je djelima patristička sinteza neoplatonizma i Svetoga pisma dosegla najjasniju i najpoznatiju formulaciju. … Na toj osnovi Augustin je doktrinu o Trojstvu formulirao u svojoj knjizi De Trinitate (O Trojstvu).” “Teološka razmatranja tijekom srednjeg vijeka na sustavan su način izrazila logične posljedice Augustinove sinteze.

Međutim, za razliku od Augustina, Toma Akvinski (1225.—1274.), najpoznatiji predstavnik skolastičke teologije, razvio je svoju teologiju na Aristotelovom filozofskom temelju.” U nekim kršćanskim sredinama utjecaj grčke filozofije i danas ostaje odlučujući u oblikovanju ključnih doktrina.

Kritike atrističkih nebiblijskih stavova

“Nova filozofska kretanja bila su sve kritičnija prema platonističko-aristotelovskoj tradiciji na kojoj se temeljilo klasično razumijevanje Boga i teologije. Na osnovi Kantove, Hegelove i Whiteheadove misli, liberalni avangardni teolozi stvorili su nova teološka tumačenja.”⁷ Dakle, u naše vrijeme suvremeni filozofi kritiziraju stare filozofe te nude svoja rješenja, pa se stoga pitamo je li se išta značajno promijenilo. Čini se da smo opet na istom – filozofija uvjetuje teološku misao o Bogu, a izvorni biblijski kontekst se zanemaruje.

Zapaženu kritiku patrističkog nauka o Trojednom Bogu autoritativno daje jedan od najpoznatijih bibličara današnjice, škotski teolog Nicholas Thomas Wright. Nasuprot grčke filozofije u kršćanskoj misli, on uspješno dokazuje da je judaistički svjetonazor jedina prirodna misaona sredina za razumijevanje kršćanskog biblijskog učenja.

“Rani su kršćani … odbijajući promišljati o bilo kojem drugom bogu osim Bogu Abrahama, Izaka i Jakova bili potaknuti Duhom služiti se Isusovim jezikom koji je uzet iz židovskih naslijeđa i tradicionalnih načina čitanja Pisma. …Pisci Novoga zavjeta ponudili su izvornu teologiju Trojstva bez potrebe da se služe bilo kojim od tehničkih termina koji će biti prihvaćeni u kasnijim stoljećima. Štoviše, kada razumijemo kako njihov jezik funkcionira, otkrivamo da postiže daleko bolje rezultate nego kasnije formulacije.”⁸ (Naglasci D. M.)

“Ironija je što je židovsko misaono okružje i značenje bilo pogrešno shvaćeno i tako brzo zaboravljeno unutar Crkve, dok su se crkveni oci hrabro trudili izraziti istinu, ali s jednom rukom, jer im je druga, ona biblijska, bila zavezana na leđima. A sada, krunska ironija: Nakon duge tradicije ortodoksne teologije koja je ‘daleko od svoga doma’ izražavala kršćansku istinu na nebiblijski način patrističkim i kasnijim formulacijama, sada se nama kaže, ako želimo ići u prošlost i utvrditi značenje Novoga zavjeta u njegovom kontekstu – drugim riječima, u svijetu judaizma Drugog hrama – da ćemo otići ‘daleko od svoga doma’. Kažu nam da ne budemo smiješni, jer da su ova značenja bila u skladu s Božjim namjerama, ne bi bila zaboravljena već dvije tisuće godina.” Ovo je klasičan primjer transformacije zablude u “svetu” istinu. Isti autor opominje i kaže “da se sistematski teolozi bolje snalaze u patrističkim konceptima i da bolje razumiju tehničke termine nego biblijske za koje su pretpostavili da manje vrijede pri ozbiljnom konstruktivnom sistematiziranju. Možda su im, dok su studirali, to rekli njihovi postprosvjetiteljski biblijski učitelji.”⁹

Zapravo, sama upotreba teoloških izraza nije toliki problem, jer sistematska teologija mora imati svoju terminologiju. Problem nastaje u srazu između dvaju svjetonazora, židovskog i grčkog, u kojem grčki prevladava i izravno utječe na kršćanski nauk. Isto tako, bilo bi grubo reći da su crkveni oci “poganizirali” nauk o Svetom Trojstvu, ali su ga lišili bitnih sadržaja zanemarivanjem stvarnog, povijesnog, judeokršćanskog biblijskog konteksta. Ponovimo: Zdušno su se trudili “izraziti istinu, ali s jednom rukom, jer im je druga, ona biblijska, bila zavezana na leđima.”⁹

Sukob dvaju svjetonazora

Židovski je svjetonazor potiskivan na sve načine, da bi se u taj prostor useljavala suvremena, popularna i “znanstvena” misao grčkih filozofa. Grčko gledanje na svijet postajalo je norma za razumijevanje biblijskog teksta kojega su pisali pobožni i Bogom odabrani Židovi, kao što su apostoli Petar, Pavao i drugi. Međutim, kad razmotrimo razlike između biblijskog i grčkog svjetonazora, zanemarivanje izvornog konteksta Svetoga pisma postaje jasnije.

Grci su mnogobošci, a Židovi strogi monoteisti; za Grke je Bog čisti duh koji nema veze s materijalnim, a kod Židova Bog je Duh, ali i Stvoritelj svega što postoji, i povrh toga se utjelovljuje; prema Platonu tijelo je tamnica duše, a Židovi i autori Novoga zavjeta opisuju čovjeka holistički, kao biće duha, duše i tijela. Još od vremena Staroga zavjeta Božja zapovijed o izboru hrane i pića jasno govori o važnosti čovjekovog tijela. U srazu tih svjetonazora otvarali su se trajni problemi. Štetni su kompromisi bili neizbježni.

Drugim riječima: kad su prvi kršćani svojim grčkim suvremenicima objašnjavali biblijsko, holističko razumijevanje čovjeka, učeni su ih filozofi uvjeravali da to nema smisla i da će ih obrazovani ljudi ismijati, jer “sadašnji svijet prostora, vremena i materije je svijet iluzija, treperavih sjena u pećini, a čovjekova najprimjerenija zadaća je približiti se istinskoj stvarnosti koja je s onu stranu prostora, vremena i materije. Prema Platonu, to je stvarnost vječnih formi.”¹¹ Na tim su temeljima u kršćanstvu nastale dogme o zagrobnom životu duše, čistilištu, posredovanju za mrtve i slično. Biblijsko učenje o smrti i uskrsnuću stavljeno je u drugi plan ili je zanemareno. N. T. Wright upućuje na neprihvatljivost ovakvog učenja: “Mnogi su ohrabreni smatrati kako je pobjeda nad smrću bijeg duše iz mrtvoga tijela. To je opasna laž. Uskrsnuće pobjeđuje smrt.”¹² Ovako je prošao čovjek pod utjecajem grčke filozofije na biblijski nauk. Ništa bolje se neće dogoditi ni s Bogom. Kad se promišljalo o Bogu, onda su sljedbenici tog popularnog svjetonazora nametali kršćanima čitav niz pitanja na koja Sveto pismo ne daje odgovore.

Pogrešna i neumjesna pitanja

Bog se u Bibliji objavljuje osobno u povijesti i stvarnome životu, dok su grčki filozofi boga stavljali u sferu uzvišene duhovnosti daleko od svakodnevice i materijalne stvarnosti. Analitički nastrojene zagovornike grčke filozofske misli najviše je zanimala “anatomija” božanskoga bića, a kombinatorika o Trojednome Bogu postala je spekulativna poslastica. U skladu sa svojim svjetonazorom postavljali su pitanja: Kako Bog može biti jedan i trojstven? Na koji su način trojica jedan ili jedan trojica?

Jesu li svi iste naravi i tvari? Ako su si slični, kako su si slični? Ako su različiti, po čemu se razlikuju? Tko je prvi u božanskome triju? Tko je, kada i od koga postao i tko iz koga vječno proizlazi? Tko je od njih osoba, a tko neka vrsta sile? …

Na ova i njima slična pitanja Biblija jednostavno ne nudi odgovore , ali kad se, uz pomoć Crkve¹³ čita u kontekstu filozofske misli, onda se još i da nategnuti koji argument. Međutim, biblijski govor o Bogu je uvijek u okružju stvarnih povijesnih prilika, te ulazi u živote stvarnih ljudi na konkretnim zemljopisnim mjestima. Brojiti Bogu crvena krvna zrnca i određivati Njegov genetski kôd krajnje je neprimjereno. Dok je Bog zauzet obnovom našeg planeta i uspostavljanjem izgubljenog ljudskog dostojanstva, čovjek Mu ne zahvaljuje niti Ga proslavlja, već Ga rastavlja na sastavne dijelove i propituje se o onome što mu je ionako nedostupno. Umjesto da se s poštovanjem ugleda na Boga, prispodobljuje Ga sebi. Takvim se pristupom Bogu ne poštuje sveto tlo kod gorućeg grma. (Postanak 3) Kad danas raspravljamo o Svetom Trojstvu na patristički način, plešemo u kolu koje vodi Platonova i Aristotelova filozofija, a mi možda čak i mislimo da ispravno čitamo Bibliju. Bez judeokršćanskog biblijskog izvora lutamo “daleko od svojega doma”.

Biblijski kontekst nauka o Trojednom Bogu

Kako onda promišljati o Bogu? Zapazimo sljedeći okvir za biblijsko promišljanje o Bogu: “Objavu koju je Bog o sebi dao u svojoj Riječi dobili smo da o Njemu razmišljamo. Mi se možemo truditi razumjeti Boga. Ali, ne zavirujmo iza toga! I najviši um bi se mogao napregnuti do krajnjih granica, stvarajući razne pretpostavke i nagađajući o Božjoj naravi, međutim, njegov će napor ostati besplodan. Ovaj nam problem nije povjeren da ga rješavamo. Nema tog ljudskog uma koji bi bio sposoban shvatiti Božju narav. Neka se nitko ne upušta u takva nagađanja. Šutnja će u ovom slučaju značiti rječitost. Svemogući Bog ne može biti predmetom raspravljanja.”¹⁴

Prirodan i jedino prihvatljiv kontekst za razumijevanje Svetoga pisma je judaistički, Isusov i apostolski. Iako se sâm izraz “Trojstvo” ne spominje u Bibliji, nauk o Trojednom Bogu je duboko i skladno objavljen u biblijskim izvještajima. U nastavcima koji slijede razmatrat ćemo tri velika i jedan opći biblijski izvještaj – od Raja do Raja. Tri su velika biblijska izvještaja – priče: (1) od Abrahama preko Egipta do Kanaana; (2) od Babilona do Mesije; i (3) od osnivanja Crkve do obnovljene Zemlje. U svakom od ovih velikih biblijskih izvještaja Bog se objavljuje na jedinstven način: Kao Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova; kao Mesija Isus; i kao Sveti Duh. Takvom shvaćanju o Bogu strana je spekulativna filozofska misao, a biblijski se prikazi o Trojednom Bogu razumiju u okviru Božjeg trajnog djelovanja na spasenju svega što je ugroženo grijehom.

Duboko uvažavanje Boga osnovna je sastavnica ovoga pristupa.

Dragutin Matak

_____________