Njihov je Baal bio gospodar i bog tirskog sjevera iz kojeg je došla kraljica Izebela. Kao što je Jahve bio Bog Izraelove Tore, tako je Baal bio središte i gospodar ugaritskih svetih spisa u Izebelinoj domovini. Ako je Ilija mogao vjerovati u Jahvinu moć i silu, Izebela je iz svojih svetih spisa mogla znati da je njezin bog pobijedio sve rivale i ustoličio se silan u svojemu hramu.

Njegova je veličina bila toliko neusporediva da je bog Aštar, koji je pretendirao na njegov položaj, mogao lako biti prezren jer je bio suviše malen: njegove noge nisu dosezale Baalovo podnožje, a glava mu nije dopirala do vrha Baalova prijestolja.

Božja srdžba prema vlastitom narodu nije bila samo potaknuta razlikama u društvenim običajima i zakonima ili kontrastom između slabije izraelske i nadmoćnije kanaanske kulture. Božji gnjev nije izazvala umjetnička izmišljotina, ni zlatni bik ili brončani kip ili figura na bas-reljefu koja u ruci drži munju. Ništa od toga nije ga navelo da zemlju koju je On sam izabrao izloži godinama nemilosrdne suše. Koliko god opipljiv bio njihov kamen ili metal, baali kao idoli su u konačnici bili ništavilo postavljeno protiv Boga koji je stvorio nebesa (vidi 1 Ljet 16,26). Bog nije ugrožen kamenjem.

Prijetnja na koju je Bog morao odgovoriti nije bio izazov kamenja. Stanje i dob kamenja nije za Njega problem. On stvara i od Njegova daha i volje stijene isparuju. Bronca, zlato i kamen nisu nikad ustali protiv svog Tvorca. Ali razumno biće to čini, biće koje to čini svojom vjerom.

Ugaritski teolozi i Izebelina biblija tvrdili su da je moć stvaranja osobina njihovog božanstva i da se ono kao biće trebalo štovati i prinašati mu žrtve. Pa Baal je bio taj koji im je davao kišu – on je bio bog vremenskih prilika. On im je davao žito – bio je sin Dagona (dagan znači žito). On je primio vlast od glave panteona bogova da vlada – bio je sin drevnoga Ela.

A narod kojega je Bog Stvoritelj s ljubavlju osnovao i njegovao tako da se razvio i postao nacija, kojega je izbavio od zla tako da mu može dati kraljevstvo i vlast i slavu, ovaj narod je sada vjerovao da njihov život, dah i sve što imaju, dolazi iz nekog drugog izvora i na neke druge načine, a ne Njegovom providnošću punom ljubavi. Sada su se okretali Baalu u potrazi za kruhom i vodom, vunom i lanom, uljem i pićem (vidi Hošea 2,5).

Kao u tom devetom stoljeću prije Krista, u današnjem dvadeset prvom stoljeću još uvijek mnoštvo ljudi – u poslovnom, upravnom pa čak i religijskom svijetu – moli Baala da sredi ono što samo Isus može srediti. A kad zbog toga dođe kazna, traže krivca svuda samo ne tamo gdje bi trebali – kod sebe. Nažalost, može se dogoditi da odbijemo učiti iz ovog događaja zapisanog u Bibliji.

Bog je znao da Izrael neće nikada dobiti odgovor ako ne bude zatvorio Baalova usta, vezao njegove ruke i začepio njegove uši; ako ne bude učinio da se osuši vinova loza i smokva za koje je Izrael tvrdio da su Baalovi darovi (Hošea 2,12). Kad ne bude ničega ovoga, Izrael će znati da ih Baal nije čuo. Ponekad Bog mora začepiti Baalove uši.

Leal Caesar

“Sawundi, zašto ti ne bi istovremeno štovao moje bogove i svoga velikog Boga?”

“Zato što Biblija kaže da bismo svi mi trebali iskazivati povjerenje i ljubav samo jednome, Bogu stvoritelju, a ne raznim bogovima niti načinjenim kipovima.”

Te je noći padala kiša. Glineni idoli svećenika Kwakua su se jako pokvasili. Sljedećega jutra kada je polazio na posao, Kwaku je iznio kipove da se osuše na dnevnome suncu. Sinu je rekao:

“Sawundi, nemoj zaboraviti ovim idolima za hranu prinijeti svježa jaja i slatki krumpir, kada se osuše.”

Čim je njegov otac otišao, Sawundi se sagnuo i povikao prvome idolu u uho: “Čuješ li me?” Nije bilo odgovora. Tada se dječak uspravio i lagano nogom udario glinu. “Čuješ li me?” I dalje nije bilo odgovora. Sawundi je opet udario kip i odvalio mu ruku. Idol nije zavapio. Dječak je prišao drugome kipu i učinio isto. Njemu su otpale obje glinene ruke. Tako je učinio i s ostalim idolima, ali su svi samo šutjeli.

Kada se Sawundijev otac vratio, vidio je slomljene kipove na zemlji pred kućom.

“Sawundi! Jesi li ti ovo učinio?”

“Jesam, tata.”

“Ali zašto?”

“Zato što su se tukli oko hrane koju sam im htio dati.”

Kwaku Firi je zašutio i začuđeno promatrao dječaka. Pitao se hoće li ikada naučiti svoga sina da štuje njegove bogove.

Vrijeme je prolazilo. Tada je jednoga jutra svećenik Kwaku iznio svoje glinene kipove van kuće. Svome je sinu dao upute:

“Sawundi, ako počne padati kiše prije nego se vratim, unesi ove idole u njihovu prostoriju da se ne pokvase.”

Nedugo nakon njegova odlaska počela je padati kiša. Sawundi je istrčao iz kuće i povikao: “Pada kiša, idoli! Sklonite se odatle i idite u svoju sobu!” Ali kipovi su samo stajali tamo gdje su i do tada bili. Dječak je stoga ušao u kuću i ostavio ih na miru. Kiša je uskoro pokvasila glinu i kipovi su bili sve manji i manji. Na kraju je od njih ostala samo hrpa blata.

Konačno je kući stigao i svećenik Kwaku Firi. Upitao je sina je li unio njegove bogove u kuću. Sawundi je pokazao prema blatu vani i rekao: “Čim je počelo kišiti zvao sam ih da se sklone i uđu u kuću. Ali me nisu poslušali. Nisu mi čak ni odgovorili. Isto kao i prije kada sam ih pokušao nahraniti. Zato sam ih ostavio.” Kwaku Firi je bio jako ljut. Mrzio je što to mora priznati, ali je sve više vjerovao da možda ima nešto u tome što je njegov sin pričao o Bogu na nebu.

Te je noći svećenik sanjao san. S jedne su strane bili neki glineni idoli i svega nekolicina ljudi koja im se klanjala. S druge strane, iznad zemlje, bila su velika prekrasna vrata koja su čuvala dva anđela odjevena u bijelo, a iza vrata se vidjelo mnoštvo sretnih ljudi, daleko više nego onih koji su štovali kipove. Kada se probudio, Kwaku se pitao nisu li to u snu bila pokazana vrata neba i mnoštvo miljenika pravoga Boga.

Nije prošlo mnogo i plemenski je svećenik zamolio sina da porazgovara s kršćanskim vjeroučiteljem o tome može li on kao poganski vrač doći na kršćanski vjeronauk. Tako je sve krenulo posve drukčije. Nakon dvije godine proučavanja Biblije, Kwaku Firi se krstio biblijskim krštenjem. Nakon što je prihvatio vjerom Isusa Krista kao jedinoga Boga i Gospodina, promijenio je ime od idolopokloničkoga Kwaku Firi u biblijsko ime Samuel, izražavajući tako želju da i on svoj život potpuno preda Bogu kao i Samuel svoj. Sawundi, mudri dječak, od tada je bio najsretniji sin u plemenu, jer njihov dom više nije bio podložan strahu i štovanju lažnih bogova, a iz njihove kolibe od tada se mogla često čuti radosna pjesma hvaljenja jedinoga nebeskoga Boga.

Željko Bošnjak