Veliko Kristovo iskušenje tokom cijelog Njegovog zemaljskog života bilo je da izbjegne križ. To iskušenje je suština 4. glave Mateja. To iskušenje će i dalje ostati vidljivo u velikim kriznim momentima Kristovog života, sve do Getsemanije, u kojoj se On bori s odlukom da izvrši Božju volju.

Đavo pristupa Isusu najprije na točki Njegove najveće neposredne potrebe — na hrani. Ovdje vidimo jednu istinsku potrebu, koju Isus može zadovoljiti ako tako odluči. Iskušenje da od kamenja načini kruh je usmjereno na Onoga koji ne samo što ima moć to učiniti, nego je i svjestan da je ima.

Usprkos razlikama među njima, drugo i treće iskušenje treba promatrati u istom svjetlu kao prvo. Ako je prvo iskušenje došlo u trenutku Isusove najveće neposredne slabosti (glad), u drugom je na meti bila najistaknutija točka Njegove snage — Njegova bliskost s Biblijom i Božjim obećanjima. Pošto je Isusa odveo na vrh jeruzalemskog hrama, citirajući Bibliju sotona nagovara Isusa da svoju božansku prirodu dokaže skakanjem u zgusnuto mnoštvo dolje u podnožju. Hebreji su željeli da Mesija koji dođe bude spektakularan. Skok s nacionalnog hrama je bio iskušenje upravo zato što bi bilo popularnije i bezbolnije na taj način okupiti sljedbenike nego putem raspeća.

Treće iskušenje je upereno protiv samog razloga i svrhe Isusovog dolaska na Zemlju. On može postati vladar svijeta ako samo padne i pokloni se sotoni. Međutim, Isus se neće ni na koji način igrati sa đavolom ili njegovim metodama. Iz ovog svog iskustva izaći će s potpuno definiranim planom i namjerom. Ići će Božjim putem Sluge koji pati i strada, putem koji će ga na kraju dovesti i do mrskog križa. Ukupno promatrano, to je jedini pravi, legitimni put ka cilju Kralja-osvajača (vidi Otkrivenje 19).

Iskušenja su završena. Isus se opredijelio za Božji put, umjesto za stazu udobnosti i manjeg otpora. Odlučio se za put križa — križa koji će biti kulminacija Evanđelja.

George R. Knight

Babilonsko ropstvo

Druga priča počinje poznatom molitvom proroka Daniela u ime judejskog naroda u babilonskom zatočeništvu. Molitva je prožeta priznanjem svojih propusta i veličanjem Boga: “Jahve, stid na obraz nama, našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, jer sagriješismo protiv tebe! U Gospoda je Boga našega smilovanje i oproštenje jer smo se odmetnuli od njega i nismo slušali glas Jahve, Boga našega, da slijedimo njegove zakone što nam ih dade po svojim slugama, prorocima.” (Daniel 9,8-10)

Daniel se poistovjećuje sa svojim narodom i željno očekuje obnovu i povratak u domovinu, u svoj grad i u svoj hram u kojem će slobodno slaviti svojega Boga. Istina Hram je bio srušen prilikom trećeg odvođenja zarobljenika u Babilon oko 587. g. pr. Kr., dok je on doveden u prvom odvođenju 605. g. pr. Kr., ali Danielove su nade bile zasnovane na proročanstvu proroka Jeremije o povratku Judejaca iz ropstva i obnovi: “Jer ovako govori Jahve: ‘Istom kad se Babilonu ispuni onih sedamdeset godina, ja ću vas pohoditi te vam ispuniti dobro obećanje da ću vas vratiti na ovo mjesto.’” (Jeremija 29,10) Osim povratka u njihov zavičaj, Bog Judejcima najavljuje i duhovnu obnovu: Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.” (Jeremija 29,12.13)

Međutim, na ovo ispunjenje je trebalo čekati, posebno na duhovnu obnovu. Jacques Doukhan u svojemu komentaru ističe poimanje čekanja: “Danielova je knjiga prožeta napetošću čekanja. Dok je pisao svoju knjigu, Daniel je razmišljao o ropstvu. Njegova knjiga počinje izgnanstvom i svi njegovi izvještaji i viđenja događaju se tijekom izgnanstva. Daniel i njegov narod čekaju obnovu. Značajno je što je u Danielovoj knjizi sposobnost čekanja opisana kao vrlina mudrosti, s obzirom da je mudrost povezana s vremenom čekanja.”¹ Dok je sa žudnjom očekivao povratak u svoj zavičaj, Daniel se hrabrio psalmom: “U Jahvu ja se uzdam, duša moja u njegovu se uzda riječ. Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna; više no zoru straža noćna nek Izrael čeka Jahvu.” (Psalam 130,5-7)

Drugi hram

Hram koji je sagrađen na mjestu Salomonova hrama naziva se Drugi hram, ili po imenu judejskoga kneza – Zerubabelov hram. Zapravo, cijela druga priča je satkana oko Drugoga hrama i svodi se na dugo čekanje da se Jahve vrati u Jeruzalem. Kad su Babilonci rušili Salomonov hram, prorok Ezekiel svjedoči kako “Slava se Jahvina vinu iz grada…” (Ezekiel 11,23) Na povratak Jahve na Sion trebalo je čekati, ali ne uzalud, jer Bog uvijek ispunjava svoja obećanja. N. T. Wright piše: “Veliko pitanje za Židove Drugoga hrama nije bilo: ‘Možemo li više saznati o Bogu?’ – jer su dobro poznavali Boga Abrahama, Izaka i Jakova – već: ‘Kad će se Bog vratiti u Hram?’”² U nekoliko navrata, baš kao što su odvođeni u Babilon, Judejci su se vraćali u svoju domovinu.

U vrijeme perzijskog kralja Kira 538. g. pr. Kr. počinje povratak Judejaca u njihovu zemlju pod vodstvom knezova Šešbasara i Zerubabela. Kralj Kir je vratio povratnicima sve zlatno i srebrno posuđe³ Salomonovog hrama i objasnio zašto je tako postupio: “Ovako veli perzijski kralj Kir: ‘Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji i neka gradi dom Jahvi, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu.’” (Ezra 1,2.3) U Ezrinoj knjizi slijedi detaljan popis povratnika u Jeruzalem. Iste godine sagrađen je žrtvenik na mjestu gdje je bio u Salomonovom hramu, a iduće su postavljeni temelji Drugoga hrama. (Ezra 3)

Ali, pojavili su se i problemi. Susjedi Samarijanci ometali su gradnju i tužakali ih na perzijskom dvoru, jer im Judejci nisu dopustili da im se pridruže u gradnji. Trinaest godina od početka gradnje nastupila su previranja i u Perzijskom Imperiju. Kad je Darije Veliki ponovno uspostavio red, ohrabrio je nastavak izgradnje hrama u Jeruzalemu.⁴ Hram je dovršen i Pasha je slavljena 515. godine. (Ezra 6,1.19-22) Međutim, posao još nije bio dovršen. Trebalo je prije svega reformirati duhovno stanje povratnika i podići obrambene zidove u Jeruzalemu. Tu priskaču u pomoć svećenik Ezra, koji je zajedno s pomagačima, a po nalogu perzijskog kralja Artakserksa I., 458. g. pr. Kr.⁵ putovao u Palestinu. Kasnije se angažirao i ugledni peharnik na perzijskom dvoru, Nehemija. Nehemija je odmah po dolasku u Jeruzalem po noći obilazio zidine i uz molitvu planirao obnovu. (Vidi Nehemija 1 i dalje) Bog je i preko proroka hrabrio svoj narod da ustraju.

Bog opominje i hrabri preko proroka

Bog je opominjao i hrabrio svoj narod i prije nego što su odvedeni u ropstvo. Prorok Izaija piše oko 150 godina prije prvog odvođenja Judejaca u Babilon. Čudno je takvo djelovanje u vremenu, ali tako može postupati samo Onaj koji poznaje kraj od samoga početka. Židovski povjesničar Josip Flavije smatra da je Kir Veliki dopustio povratak Judejaca iz babilonskog progonstva nakon što je pročitao što je Izaija napisao o njemu. (Izaija 45) U sredini Izaijine knjige (28-35 poglavlje) opisano je šesterostruko jadikovanje nad Jeruzalemom zbog loših odluka izraelskih kraljeva koji su se u vremenima krize i neizvjesnosti priklanjali ljudskim saveznicima, a ne Jahvi, Bogu Abrahama, Jakova i Izaka. Posljedica takvog opredjeljenja je ropstvo. Ali Bog je želio da zatočeništvo bude Njegovom narodu životna škola, a ne trajno stanje, te stoga najavljuje i obećava izbavljenje iz Babilona. Završni dio Izaijine knjige počinje riječima utjehe iz 40. poglavlja, koje su tako dojmljivo uglazbljene u Händelovom oratoriju “Mesija”:

“Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Jahvine ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: ‘Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada slava Jahvina i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila.’” (Izaija 40,1-5)

Do kraja knjige slijede opisi Mesije i blagoslova Njegove vladavine, jer uzvišeni Bog prebiva među svojim narodom. Šteta što Judejci Drugoga hrama nisu u ropstvu stekli potrebnu životnu mudrost i duhovnu orijentaciju da bi prepoznali Mesiju u Isusovom djelu. Nisu shvatili da Bog spašava žrtvom, a da Njegova dobrota vodi na pokajanje (Rimljanima 2,4) pa zato nisu shvatili ulogu Jahvinog Sluge koji “Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53,3-5)

Ono što povijesnom Izraelu okupljenom oko pobožnosti Drugoga hrama nije bilo jasno i ostvarivo, postaje temeljem Božje spasonosne objave u djelu Isusa Mesije, djelu koje obuhvaća sve narode na cijelom svijetu. I drugi su Božji vjesnici -proroci – opominjali, tješili, hrabrili i najavljivali slavu Drugoga hrama, ali čini se da Judejci nisu prepoznavali izvornu narav Božjih obećanja te su stoga prolazili kroz nevolje koje su mogli izbjeći.

Prorok Ezekiel je suvremenik proroka Daniela i odveden je u Babilon u drugom odvođenju zarobljenika, zajedno s kraljem Jojakinom 597. g. pr. Kr. (Ezra 1,2). On u ropstvu hrabri Judejce usporedbom u kojoj uspoređuje oporavak odlomljene cedrove grančice s obnovom Judejaca (17,22-24), najavljuje Mesiju kao Izraelovog Pastira (34.35) i detaljno opisuje budući hram (40-48).

Bog preko proroka hrabri i nakon ropstva, naročito tijekom izgradnje hrama. Hagaj najavljuje: “‘Slava ovoga drugog Doma bit će veća nego prvoga’ – riječ je Jahve nad vojskama. ‘I na ovom ću mjestu dati mir’ – riječ je Jahve nad vojskama.” (Hagaj 2,9) Zapazimo kako prorok izravno ističe da će Drugi hram, taj koji se upravo gradi, biti slavniji od Salomonovog, koji je važio za najljepšu građevinu onoga doba. Sigurno je takvo obećanje ohrabrilo graditelje. Prorok Zaharija dirljivo poručuje: “Hej, Sione, koji živiš kod kćeri babilonske, spasi se! Tko vas dira, dira mi zjenicu oka. … Kliči i raduj se, Kćeri sionska, jer evo, dolazim usred tebe prebivat – riječ je Jahvina.” (Zaharija 2,11- 14) Prikazom slavlja kod ustoličenja kralja, prorok opisuje dolazak Mesije u Jeruzalem: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zaharija 9,9) Dok se Drugi hram gradio i slavila se prva Pasha, Judejci su vjerojatno priželjkivali neko nadnaravno Božje očitovanje kao potvrdu njihovog religijskog središta. Ali ništa se od toga nije dogodilo.

Problem praznoga Hrama

Čini se da je sve bilo na svojemu mjestu i da povratak u Judeju teče prema planu, ali u Drugom hramu nije bilo simboličkog i stvarnog prikaza Božje prisutnosti. N. T. Wright nabraja što je sve izostalo: “Nikad nismo čuli da je stup od oblaka i ognja, koji je pratio Izraelce kroz pustinju, sada vodio narod iz njihova ropstva. Ni u kom trenutku nismo čuli da se YHWH sada slavno vratio na Sion. Nikada nije Dom bio opet ispunjen oblakom koji zastire Njegovu slavu. Ni u kom trenutku nije ponovno sagrađeni hram bio sveopće slavljen kao istinsko obnovljeno Svetište o kojemu govori Ezekiel. Značajno je i to da nikada nije izvojevana odlučujuća pobjeda nad izraelskim neprijateljima, niti je ustanovljena općeprihvaćena kraljevska dinastija.”⁶ Ovaj raskorak između onoga što su opisivali i obećavali proroci i stvarnoga stanja u hramu i državi bio je više nego zbunjujuć. Bilo je onih koji su prema savjetu proroka Daniela i dalje strpljivo čekali i nadali se. Ali najveća iznenađenja tek slijede.

Antioh Epifan žrtvuje svinje u Hramu

Dok su Palestinom vladali Perzijanci i Egipćani, vjerska je tolerancija bila na visokoj razini. Kad su zavladali Sirijci, nastojali su učvrstiti svoju vladavinu nametanjem helenističkog svjetonazora svim osvojenim krajevima. Tako je Antioh IV. Epifan 168. g. pr. Kr. orobio Hram i natjerao velikog svećenika da na oltaru žrtvuje svinje. Mnogi su Židovi radije umrli nego da bi obeščastili svoje svetinje. Ovi su događaji znatno utjecali na povjerenje i nadu Judejaca u duhovnu obnovu hramske pobožnosti i obnovu svoje države. Neki su se od njih, kao Juda Makabejac, latili oružja i potjerali Sirijce iz Jeruzalema, da bi 164. g. pr. Kr. slavili hanuke – ponovno posvećenje hrama. Ali ni tada nije bilo vidljivih znakova Božje prisutnosti u Drugom hramu.

Ellen G. White jasno opisuje njihov osnovni problem: “Premda su željeli dolazak Mesije, Hebreji nisu pravilno razumjeli Njegovo poslanje. Oni nisu tražili oslobođenje od grijeha, već oslobođenje od Rimljana. Očekivali su Mesiju da dođe kao osvajač, da slomi silu tlačitelja i uzdigne Izrael do svjetskog kraljevstva. Tako je bio pripremljen put da odbace Spasitelja.”⁷ Teško im je bilo ispravno shvatiti dojmljiva i određena proročanstva koja su obećavala cjelovit napredak i dolazak Mesije. Činilo se da izlaza iz poteškoća ima sve manje, a da je duhovna tama sve gušća.

Međutim, bez obzira na dugo čekanje, silno i slavno izbavljenje je bilo na pomolu. Sva proročanstva o slavi Drugoga hrama bit će nadmašena stvarnim dolaskom Isusa Mesije, koji sada doslovno stanuje na Zemlji. On rješava sve dvojbe i tegobe uspostavljanjem Božjeg/nebeskog kraljevstva na Zemlji, baš kao što se molimo: “Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.” (Matej 6,10)

Osvježeni židovski monoteizam u Isusu Kristu, Emanuelu

Događaj Isusa Mesije se mogao jasno prepoznati u izvornim očekivanjima Judejaca Drugoga hrama i točno locirati prema određenim proročanstvima. Toga koji je nedostajao Drugome hramu, Mesiju, rodit će djevica, a On će se zvati Emanuel – “S nama Bog” (Izaija 7,14; usp. Matej 1, 22.23); mjesto rođenja bit će Betlehem (Mihej 5,1; usp. Matej 2,1); u ranom djetinjstvu će biti u životnoj opasnosti (Jeremija 31,15; usp. Matej 2,16-18); zbog toga će na neko vrijeme izbjeći u Egipat (Hošea 11,1; usp. Matej 2,14.15); Mesija dolazi iz Judina Plemena i sjeda na Davidovo prijestolje (Postanak 49,10; usp. Luka 3,33; Hebrejima 7,14) 10⁸ Međutim, to Dijete – Isus – koje sjeda na Davidovo prijestolje ima još imena. On je “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (Izaija 9,5; usp. Matej 25,31; Filipljanima 2,9-11; Ivan 1,1; 14,9.11; Kološanima 1,15.16; Ivan 14,27; Otkrivenje 11,15), što određuje duhovnu narav Njegove vladavine. Njegova je misija u uspostavljanju Božjeg ili nebeskog kraljevstva na Zemlji. Ali ovaj Vladar ne osvaja silom, niti prolijeva krv svojih podanika da bi došao na vlast; On privlači bezuvjetnom ljubavlju svoje, ne podanike, već sunasljednike i lije umjesto njih svoju krv na stupu srama – križu. Ovo je najuzvišeniji prikaz posebnosti Mesije Isusa koji je naširoko opisan u Bibliji.

Stari su proroci najavljivali i opisivali Mesiju, Izbavitelja Izraelskog naroda i cijeloga svijeta. Umjesto da Ga hvale za dobro koje donosi, Mesiju će: mrziti bez razloga (Psalam 35,19; usp. Ivan 15,24.25); izdati (Psalam 41,10; usp. Luka 22,47.48); krivo optužiti (Psalam 35,11; usp. Marko 14,57.58); pljuvati i udarati (Izaija 50,6; usp. Matej 26,67); razapeti s kriminalcima (Izaija 53,12; usp. Matej 27,38); a On će se moliti za svoje zločinitelje (Psalam 109,4; usp. Luka 23,34). Iako su Ga ubili, Mesija uskršava (Psalam 16,10; usp. Matej 28,2-7; Djela 2,22-32), uzlazi na Nebo (Psalam 24,7-10; usp. Luka 24,51; Djela 1,9-11) i sjeda s desne strane Bogu kao Bog i Sin Čovječji (Psalam 110,1,2; Daniel 7,13.14; usp. Marko 16,19; Matej 22,44).

O značenju izraza “Sin Čovječji” Ellen G. White piše: “Time što je uzeo našu prirodu, Spasitelj se povezao s čovječanstvom vezom koja se neće nikad raskinuti. On je povezan s nama kroz svu vječnost.”⁹

Osim ovih pojedinačnih opisa najavljenog i posvjedočenog Mesije Isusa, moramo spomenuti četiri pjesme o Sluzi Jahvinom iz Knjige proroka Izaije od 42. do 55. poglavlja, koje izravno opisuju čežnju i potrebu svih vjekova, Boga Isusa Mesiju koji osvježava židovski monoteizam novom objavom jednoga Boga.

Najavom i prepoznavanjem Božje samoobjave, u ovom povijesnom i spasonosnom okružju stvarana je istina o Trojednom Bogu. U tom kontekstu valja i razumijevati biblijske tekstove koji govore o odnosu Boga Oca i Boga Sina. U ovoj objavi dominira Božja spasonosna aktivnost, dok “anatomske” analize božanske naravi, kao i navodna hijerarhija unutar Trojednog Boga ostaju neprimjerene.

N. Thomas Wright izvrsno zaključuje: “Davno prije nego što je itko spominjao ‘narav’ i ‘supstanciju’, ‘personu’ i ‘Trojstvo’, prvi su kršćani tiho ali jasno otkrivali da ono što su osjećali da moraju posvjedočiti o Isusu (i Svetome Duhu), mogu jasno izreći kroz židovski narativ o Bogu, Izraelu i svijetu, i to židovskim govorom o Duhu, Riječi, Tori, Prisutnosti/ Slavi, Mudrosti i sada Mesiji/Sinu. Izgledalo je da su otkrili Isusa unutar već postojećih židovskih monoteističkih kategorija. Činilo se kao da su te kategorije načinjene za Njega. One su Mu pristajale kao rukavica ruci … i odgovarale su ljudskom i zemaljskom Isusu. Novozavjetni pisci nisu pisali o nekom nejasnom ‘Kristu vjere’. Bio je to Jedan i jedini Isus osobno.”¹⁰

Prepoznata slava Drugoga hrama

Sâm po sebi Hram nije mogao zaštititi od bezbožnih i pogubnih utjecaja, ali je upućivao na izvornu duhovnost kojoj je središte jedan Bog. I to se upravo dogodilo u djelu Isusa Krista. On je pružio predokus novog stvorenja i zorno pokazao što se događa na Zemlji kad Bog vlada i boravi s čovjekom. Isus je svojim djelovanjem približio Nebo Zemlji. Neprijateljstva između Rimljana i Židova nestaju. Žalosni su ohrabreni, a o zanemarenima se vodi briga. Slijepi vide, a hromi skakuću. Nigdje nema gubavaca. Da ne bi tko pripisivao ove promjene slučaju ili prirodnim procesima oporavka i napretka, tu i tamo – uvijek u svrhu osvjedočenja – Isus bi ponekog uskrsnuo iz mrtvih, i tako se u Evanđeljima nižu nevjerojatni primjeri i prizori stanja u koja je Bog izravno uključen. Nebo je blizu Zemlji u Isusu Mesiji.

Središnji događaj u povijesti ljudskoga roda je doslovni dolazak Boga u liku Isusa iz Nazareta među judejski narod, a time i među cijelo čovječanstvo. Simboli Božje prisutnosti u izraelskim svetištima, kao šekina iznad zavjetnog kovčega u Svetinji nad svetinjama šatora ili Hrama, sada više nisu potrebni, jer sada Bog djeluje kao Emanuel – “s nama Bog”. (Matej 1,23)

Jedina i najuzvišenija Božja prisutnost Drugoga hrama je Isus, Mesija čija je misija u znaku hramskog djelovanja. Uistinu, u Njemu slava Drugoga hrama nadmašuje slavu Salomonovog i svakog drugog svetišta. Tu slavu Drugoga hrama prepoznali su mnogi Židovi – kao što su Isusovi apostoli, osobito apostol Pavao koji je najopširnije pisao o tome, tisuće drugih Židova, a kasnije i ostalih naroda koji postaju Njegovim sljedbenicima jer Ga smatraju Bogom. Oni niti ne pomišljaju kompromitirati ili gubiti vjeru u Boga Abrahama, Izaka i Jakova, već je upotpunjuju. Sjećaju se Isusovih riječi: “Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’?” (Ivan 14,9)

Nakon Isusovog “uosobljenja” – posebnog rođenja, iznimnog života, pobjedničke smrti, uskrsnuća i uzašašća, nitko i ne pomišlja raspravljati o navodnoj hijerarhiji unutar Trojednog Boga i Njegovoj naravi, ili “utvrđivati Božji DNK”. Jedini primjereni odaziv jesu pjesme hvale. Cijelo Nebo pjeva. Njegovi sljedbenici pjevaju – i u tamnicama, i na lomačama, i pred zvijerima, te sa žudnjom očekuju potpuno uspostavljanje Božjeg kraljevstva na Zemlji. Sve je u znaku divljenja dragom Bogu objavljenom u drugoj velikoj priči. Tako se poštuje Božje sveto tlo kod gorućeg grma.

U sljedećem članku čitajte o još jednom osvježenju židovskoga monoteizma u objavi Boga Svetoga Duha u posljednjoj velikoj priči – od osnutka Crkve do obnovljene Zemlje. Bit će to završni motiv u objavi Trojednoga Boga u povijesti spasenja.

Dragutin Matak

Prva nas priča upoznaje s bogatim i širokim značenjem židovskog monoteizma Staroga zavjeta, dok nam druga prikazuje kako je teško živjeti bez Božje prisutnosti, ali samo do dolaska Mesije. U trećoj priči isti Bog, objavljen kao Sveti Duh, ili Bog koji oživljava i udahnjuje novu stvarnost nebeskog Kraljevstva, djeluje do samoga kraja naše povijesti. Dakle, čemu nas poučava prva priča?

Od Abrahama preko Egipta do Kanaana

Povod za prvu priču, u kojoj susrećemo Jahvu, Boga Abrahama, Izaka i Jakova, jest potreba ljudskog roda za božanskim spasenjem od buntovnosti i naivne samodovoljnosti. Čovjek se priklonio Luciferu i jedino mu novi Gospodar može podariti oprost, obnovu i slobodu. Bog je taj jedini novi Gospodar koji ne čeka da Njegovo odlutalo stvorenje popravi narušene odnose, već sâm poduzima prve korake koji vode k pomirenju. Bog sklapa ugovore ili saveze s čovjekom kako bi Njegovo nastojanje bilo što vjerodostojnije i ohrabrilo izgubljene na povratak – baš kao u Isusovoj usporedbi o izgubljenom sinu (Luka 15,11-24). Ivan Blažen piše: “Božja se vječna namjera za čovjekovo spasenje ostvaruje preko Njegovih saveza učinjenih u protoku vremena. Premda Biblija o savezu govori u množini (Rimljanima 9,4; Galaćanima 4,24; Efežanima 2,12), u Svetom pismu postoji samo jedan osnovni savez spasenja. On je po svojem karakteru obećanje – Bog daje blagoslove i spasenje bez zasluga ljudskih bića, a od ljudi očekuje vjeru i poslušnost. Srž je ovog saveza Božja nepokolebljiva ljubav o kojoj je riječ u cijelom Svetom pismu i koja je ponekad izjednačena sa savezom (Ponovljeni zakon 7,9; 1. o Kraljevima 8,23; Nehemija 9,32; Daniel 9,4). Oblik množine, savezi, znači da je Bog svoje spasiteljske nakane objavio ponavljanjem svojeg saveza na različite načine kako bi zadovoljio potrebe svojeg naroda u različitim vremenima i situacijama. Svaki oblik saveza ima određenu ulogu u Njegovoj jedinstvenoj nakani spasenja.”¹

“Savez s Adamom odnosi se na Božje obećanje u Postanku 3,15, nazvanom protoevanđelje (prva najava Evanđelja), prema kojem će, u svojem krajnjem značenju, Krist sjeme nadvladati Zloga (Rimljanima 16,20). Savez s Noom je obećanje milosti i života. Bog se zakleo da će sačuvati stvoreni život na Zemlji (Postanak 6,18-20; 9,9-11).”² “Savez milosti s Abrahamom (Postanak 12,1-3; 15,1-5; 17,1-14) temelj je cjelokupnog tijeka povijesti spasenja (Galaćanima 3,6-9.15-18). Bog će preko Abrahamova sjemena, a to se odnosilo ne samo na njegove bezbrojne potomke, nego posebno na Jednoga, na Krista (redak 16), blagosloviti svijet. Svi koji budu dio Abrahamova sjemena, ustanovit će da je Jahve njihov Bog, a oni Njegov narod. Obrezanje će biti znak (Postanak 17,11) već postojećeg pravog odnosa s Bogom, uspostavljenog vjerom (Postanak 15,6; Rimljanima 4,9-12).”³

Abraham i njegovi potomci – izraelski narod, kao i Mesija Isus, biti će glavni nositelji ove božanske zavjetne inicijative. Iz toga je razloga Bog pozvao Abrahama: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov.” (Postanak 12,1.2) Životni putovi Abrahama, njegovog sina Izaka i unuka Jakova nisu – zato što ih je Bog pozvao – bili posuti cvijećem; već naprotiv: suočavali su se sa svojim osobnim problemima i izazovima svojega naroda i vremena. Iako ga je Bog pozvao na posebnu misiju, Abraham se odlučio lagati u vezi sa svojom ženom Sarom da bi se zaštitio (Postanak 12,13; 20,2), a zaboravio je da Bog bdije nad njim. Isti je problem imao njegov sin Izak (Postanak 26,6), a unuk Jakov je prevario svojega oca i brata da bi se dokopao prvenačkog nasljedstva (Postanak 27). Međutim, svi su ti ljudi, zahvaljujući Božjoj dobroti i strpljivosti, postali pobjednici nad svojim grešnim sklonostima. Abraham je nazvan Božjim prijateljem (Jakov 2,23) i ocem vjere, a Bog je dao Jakovu novo ime,⁴ Izrael – što znači “on će biti knez Božji”. Duhovno zavjetno iskustvo ovih triju ljudi postalo je toliko značajno da se kod gorućeg grma Bog predstavlja Mojsiju kao Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova (Izlazak 3). Ono što je Bog učinio za Abrahama, Izaka i Jakova, sada čini za Izraelski narod – spašava ga iz egipatskog ropstva i nastanjuje u Kanaanu, zemlji “kojom teče med i mlijeko” (Izlazak 3,8).

Ova priča nije bajka, nego sveta povijest koja svjedoči o jednom i jedinstvenom Bogu koji spašava. Ivan Blažen nastavlja: “Prema Starome zavjetu, spasenje se zbiva u povijesti; ono nije mit ni obred, kako je to slučaj u starim religijama na Bliskom istoku. Božje spašavanje Izraela iz Egipta vrhunska je demonstracija Njegovog spasiteljskog djelovanja i slika Njegovog spasenja u budućnosti. Tvrdnja u Izaiji 43,11 da postoji samo jedan Bog i Spasitelj primijenjena je u Hošei 13,4 na izlazak iz Egipta. Božja skrb za Izraela očitovala se u spašavanju iz egipatskog ropstva, izbavljenju kod Crvenog mora, skrbi u pustinji i uvođenju u Kanaan (Ponovljeni zakon 6,21-23; 11,3-5; 26,8.9). Izlazak iz Egipta, ostvaren Božjom snagom (Ponovljeni zakon 7,19), bio je središte vjere Izraela. Ovu su spasiteljsku povijest Izraelci ponavljali u izjavama vjere (Ponovljeni zakon 6,20-24; 26,5-9; Jošua 24,2-13), ponavljali u preambuli Zakona (Izlazak 20,2; Ponovljeni zakon 5,6), povezivali s glavnim blagdanima (Ponovljeni zakon 16,1-3.9-12; Levitski zakonik 23,39-43), proslavljali u psalmima hvale (Psalam 66,2-8; 78,11-16; 105; 106; 135,8.9; 136,10-16) i rabili kao ključ tumačenja za razumijevanje posebnih obreda u životu Izraela (Izlazak 13,3-16; posebno redci 8 i 14).”⁵

Bog stanuje sa svojim narodom

U središtu pobožnosti izraelskog naroda nakon izlaska iz Egipta je Šator sastanka u pustinji i Salomonov hram ili prvi Hram. Bog je bio prisutan na simboličan i praktičan način. “A onda oblak prekri Šator sastanka i slava Jahvina ispuni Prebivalište.” (Izlazak 40,34-38) Oblak je danju štitio izraelski narod od vrućine, a tijekom noći je svijetlio. U središnjem dijelu svetišta u Svetinji nad svetinjama iznad zavjetnog kovčega uzdizala se šekina – sjajni oblačić.

Ista je simbolika prisutna u Salomonovom hramu. “Kad Salomon dovrši molitvu, spusti se oganj s neba i spali paljenicu i klanice i slava Jahvina ispuni Dom.” (2. Ljetopisa 7,1) “A kad su svećenici izašli iz svetišta, oblak ispuni dom Jahvin, i svećenici ne mogoše od oblaka nastaviti službe: slava Jahvina ispuni dom Božji!” (1. o Kraljevima 8,10-13)

Božja prisutnost se nije očitovala samo u nadnaravnim zbivanjima u i oko središta bogoštovlja, već daleko učestalije u materijalnim i duhovnim blagoslovima koji su ispunjavali Izraelovu svakodnevicu i koji su se stapali s religijskim sadržajima.

Pasha, središnje vjersko okupljanje, podsjećalo je na izlazak iz Egipta; mana, nebeska hrana koju su Izraelci jeli u pustinji, čuvala se u kovčegu zavjeta ispod šekine, zajedno s pločama Zakona i Aronovom palicom; Zakon na Sinaju je određivao vjerski i civilni život; a u kanaanskoj zemlji gotovo da je doslovno tekao med i mlijeko – dakako, u vrijeme kad su se Izraelci htjeli družiti s Bogom koji je među njima prebivao. Na ovom stvarnom i za sva vremena poučnom događanju temelji se židovsko vjerovanje i doživljaj jednoga i jedincatoga Boga.

Židovski monoteizam Staroga zavjeta

Najprirodnije je početi opisivati židovski monoteizm ulomkom iz Ponovljenog zakona: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” (Ponovljeni zakon 6,4.5) Ova ispovijed vjere (takozvana šema) bila je uzvikom radosti života i vapaj pri stradanju mnogih Židova u njihovoj dugoj i izazovnoj povijesti. To nije bila naučena mantra na usnama, već duboko iskustvo odanosti i predanosti jednome i jedinome Bogu koji svojim blagoslovom obuhvaća cijeli čovjekov život. Spomenimo tri osnovna vida židovskog monoteizma:⁶

1. Kreacionistički monoteizam. Bog nije samo jedan, On je jedini koji stvara i održava sve što postoji (Postanak 1). Na ovoj temeljnoj istini počiva cjelokupna Božja aktivnost prema čovjeku i svoj stvarnosti te Njegova vlast. Osim što je sve stvorio, On održava i “sve nosi snagom riječi svoje” (Hebrejima 1,1-3) uspostavljanjem narušenog sklada ili spasenja od učinaka zla. Po tome što je jedini Stvoritelj, Bog je i Održavatelj, Spasitelj, jedini dostojni Vladar. Takav monoteizam isključuje: a) vjerovanje da postoje drugi bogovi (henoteizam);b) tvrdnju da je Bog sve i u svemu, što Ga izjednačava sa stvorenim i drži odgovornim i za postojanje zla (panteizam); c) epikurejsko vjerovanje u kršćanstvu kako je Bog udaljen od svojega stvorenja (deizam); d) uzvisivanje tajne spoznaje koja je dostupna samo odabranima po kojoj je materijalni svijet stvorilo nadnaravno biće, a ne Bog (gnosticizam); i e) vjerovanje da svemir nastanjuju mnogi bogovi (poganstvo).

Zapazimo da se Sveto pismo ne bavi numeričkim opisivanjem Boga, već ističe jedinstvenost i nezamjenjivost u Njegovom djelovanju. Budući da je područje Njegovog djelovanja široko i da su aktivnosti raznovrsne, višeznačnost (pluralnost) jednoga Boga nije strana monoteizmu. Svaki opis Boga otkriva Njegovo najpotrebnije i najprimjerenije djelovanje u uspostavljanju narušenog sklada – spasenja.

2. Providnosni monoteizam (eshatološki). Poštujući čovjekov izbor i slobodnu volju samo je Bog konstruktivno i neposredno uključen u tokove povijesti. “On mijenja doba i vremena, ruši i postavlja kraljeve, daje mudrost mudrima a znanje pronicavima.” (Daniel 2,21) “Blago narodu kojemu je Jahve Bog, narodu koji on odabra sebi za baštinu! … Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. … Oko je Jahvino nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu.” (Psalam 33,12.13.18) “On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju.” (Izaija 2,4) U monoteizmu Staroga zavjeta jedini Bog u svojoj providnosti sigurno vodi tokove naše povijesti sigurnom i poželjnom kraju.

3. Monoteizam saveza. Usprkos čovjekovom priklanjanju Božjem neprijatelju Bog sklapanjem saveza poduzima inicijativu u ponovnom pridobivanju čovjeka za sebe. (Postanak 3,15) Adalbert Rebić iznosi bît saveza: “Savez je središnji pojam čitavoga Svetoga pisma, kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Berit [hebrejskli izraz za ‘savez’] Boga s ljudima tema je koja objedinjuje i osmišljuje svu Bibliju. I nijedan događaj svete povijesti ne poručuje u tolikoj mjeri kako je Bog Biblije osobni Bog, pun dobrote i silaženja k ljudima, kao upravo Savez Božji s ljudima. On sažimlje srž, bit religije staroga i novoga Saveza, tako da je prema Daniel 11,28.30 ‘sveti savez’ istoznačan s religijom Izraela.”⁷ Bog je jedan i jedinstven, jer nezahvalnom i buntovnom čovjeku nije samo ponudio ruku pomirenja, nego i svojega Sina, Sebe, na Golgoti. Ellen G. White objašnjava: “Otac nas voli, ali ne zbog velike Žrtve pomirnice, već se On za Žrtvu pomirnicu i pobrinuo zato što nas voli. Krist je bio posrednik po kojemu se Božja beskonačna ljubav izlila na grešni svijet. ‘Bog bijaše Onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom…’ Bog je trpio sa svojim Sinom. Smrtna borba u Getsemaniju i smrt na Golgoti bili su cijena koju je srce Beskrajne Ljubavi platilo za naš otkup.”⁸

Kao izvor blagoslova u ovome Savezu postoji i horizontalna dimenzija – čovjekov odgovor na Božju dobrotu. Nakon poznatog iskaza vjere (šeme) slijedi podsjetnik na poslušnost Božjim naredbama i na obećanje blagoslova izraelskom narodu kojega je Bog pozvao da bude pronositeljem i svjedokom jedinstvene Božje zauzetosti za čovjeka. “A kad te Jahve, Bog tvoj, dovede u zemlju za koju se zakleo tvojim ocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će je tebi dati -u velike i lijepe gradove kojih nisi zidao; … pazi da ne zaboraviš Jahvu koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. (Ponovljeni zakon 6,10.12) Sluge i sluškinje neka ravnopravno sudjeluju na gozbi bogoštovlja (Ponovljeni zakon 12,18); “prema siromasima valja biti podašne ruke” (Ponovljeni zakon 15,7); a vladari ne smiju imati veliki apetit i težiti nepotrebnim stvarima (Ponovljeni zakon 17,14-20). Ovako se objavljuje Bog Abrahama, Izaka i Jakova koji je iz egipatskog ropstva izveo svoj narod.

U skladu sa židovskom misli u Starom zavjetu, Bog djeluje na različite načine: Božji Duh lebdi nad vodom; Božja riječ stvara novi život; Božji zakon vodi Njegov narod; Bog prebiva među svojim narodom u oblaku, stupu od ognja i šekini; Božja mudrost pokazuje što znači biti istinski čovjek koji odsjajuje Božji lik. Spomenimo još množinu u izrazu “načinimo” iz Postanka 1, 26 i jedninu u retku 27 -“stvori Bog čovjeka”. Nakon pomnjive analize ovog teksta i njegovog konteksta, Gerhard F. Hasel zaključuje: “Prijelaz s množine u izrazu ‘načinimo’ u retku 26 na jedninu u izrazu ‘stvori Bog’ u retku 27 odražava sklad, jer pluralnost ‘Osoba’ unutar božanskoga Bića stavlja ih sve unutar božanskoga statusa i zadržava naglasak na stvaranju kroz jednog Boga.”⁹

Judaizam se nikad ne bavi numeričkom analizom Boga, već prepoznaje višestranost božanskog djelovanja bez kompromitiranja monoteizma. Simultano se govori o Božjem suverenitetu i Njegovoj intimnoj prisutnosti – i te dvije istine se ne razdvajaju.  Stručni teološki izrazi “transcendentan” i “imanentan” u judaizmu ne pomažu mnogo.¹⁰

Na kraju ove iznimne priče u kojoj se Bog objavljuje kao Spasitelj pojedinaca i naroda, slijedi slavljenje i veličanje Boga. Jedan od najljepših primjera radovanja Bogu dogodio se nakon izlaska iz Egipta i čudesnog prijelaz preko Crvenog mora. “Tada Mojsije s Izraelcima zapjeva ovu pjesmu Jahvi u slavu: ‘U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao. Moja je snaga, moja pjesma – Jahve jer je mojim postao izbaviteljem. On je Bog moj, njega ja ću slaviti, on je Bog oca moga, njega ću veličati.’” (Izlazak 15,1.2)

Bog Abrahama, Izaka i Jakova doživljava se na osoban način, u stvarnom životu. U prvoj priči nitko i ne pomišlja raspravljati o Božjoj naravi, “analizirati”, “secirati”, “skenirati” Boga i utvrđivati njegov DNK. Umjesto toga se zahvaljuje, pjeva i poštuje Božje sveto tlo kod gorućeg grma. Židovi pišu i pjevaju psalme svojemu Bogu, dok stari Grci analitički raspravljaju o svojim bogovima. Ne prispodobljujmo Boga sebi niti Ga rastavljajmo na “sastavne dijelove”. Radije zapjevajmo zahvalnost Te Deum štujući Boga:

Tebe, Bože, hvalimo!
Divna su sva Tvoja djela,
Moć je Tvoja čudesna,
Divi Ti se Zemlja cijela!
Sjajne zvijezde kliču Ti:
Vladaj, Bože svemoćni!

U sljedećem članku čitajte o Bogu Isusu Kristu u drugoj velikoj biblijskoj “priči” – od Babilona do Mesije.

Dragutin Matak

_______________________

To je zapravo središnja tema Isusova odgovora te istodobno i najistaknutiji znak što upućuje na Njegov dolazak. Isus kao da želi reći kako se prave i najveće dragocjenosti nastoje krivotvoriti. Stoga su učestala zavođenja i krivotvorine pokazatelji da postoji i dolazi ono što je izvorno, istinito i po božanskoj promisli — u cijelosti ostvareno kraljevstvo Božje. Uočimo niz motiva koji podupiru ovu misao:

Pravi proroci najavljuju mesijansko doba pravednosti i milosti, dok “lažni proroci mnoge zavode” (24,10), nakon čega slijedi sračunata pobožnost u kojoj se bezakonje razmahuje a ljubav hladi. (24,1 1). “Grozota pustoši”, koja si prisvaja “sveto mjesto” (24,15) što pripada samo Bogu, starozavjetni je opis iz Knjige proroka Daniela, prema kojem lažni mesije (kristi ili pomazanici) koji su, tijekom povijesti, ukidali pravu žrtvu i silom nametali svoju žrtvu — svoje spasenje.

Pojavljuju se “lažni kristi i lažni proroci” (24,24) koji čine brojne čudesne znakove da bi zaveli i one koji su upozoreni. Opasnosti od zavođenja čak i onih kojima je to kazano unaprijed snažno opisuje varljivost ovih duhovnih vođa. Na drugom mjestu Isus opisuje narav tog zavođenja: “Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi.” (Mt 7,15) Ovi se lažljive! javljaju na različitim mjestima (24,26), zato im ne vjerujte, upozorava Isus, “jer će dolazak Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada”. (24,27) Nakon ove usporedbe nalazimo najznačajniji dio Isusova odgovora učenicima — opis Njegova slavnog dolaska. Taj će jedinstveni događaj biti, sam po sebi, jasan znak (24,30/a) Njegova dolaska i posljetka svijeta, na što se i odnosilo postavljeno pitanje na Maslinskoj gori. Tada će svi “ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom”. (24,30/c) Veliko je okupljanje svih spašenih (izabranika) završni prizor ovog nadasve osobitog i konačnog događaja. (24,31)

Učenici su bili zadivljeni hramskom građevinom. Za njih je ona bila simbol veličanstvenosti i trajnosti. Sada Isus slika drugi, neusporedivo sjajniji prizor nebeskih stvarnosti koje ponovno postaju i ostaju vječnim domom spašenih.

Ovo je glavni sadržaj Isusova odgovora učenicima. Međutim, u Isusovu se odgovoru nalaze i brojne pojedinosti koje su također znaci Kristova dolaska, samo imaju određenu prateću ulogu i opisuju vrijeme kad “nije još svršetak”. (24,6.8) Sam se Kristov dolazak događa usred “poljuljanih nebeskih sila” (24,2 i Lk 21,26), što se očituje znacima “na suncu, mjesecu i zvijezdama”. (24, 29; Lk 21,25) Taj stravični nebeski vatromet opisuje i apostol Ivan u Otkrivenju: “I sunce pocrnje kao dlakava kostrijet, sav mjesec posta kao krv. I zvijezde padoše s neba na zemlju kao što smokva smokvice stresa kad je potrese žestok vjetar.” (Otk 6,12-13) Smrtonosni je strah još jedan znak posljetka (24,30/b; Lk 21,26). Ali tu je odmah i ohrabrenje: “… uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.” (Lk 21,28) Popis znakova se nastavlja.

Isus spominje ratove između naroda i kraljevstava, gladi i pošasti, potrese zemlje (24,6.7; Lk 21,11), stradanja Krista radi i izdaje u obitelji (24,9; Lk 21,16), posrtanje u vjeri i međusobnu mržnju (24,10), propovijedanje Radosne vijesti o Kraljevstvu po cijelom svijetu (24,14), samoživost i raskalašenost kao u Noino vrijeme (24,37). Sve su to znaci, najave ili podsjetnici koji u vremenu upućuju na neizbježnost Kristova dolaska u slavi.

Jedno od ključnih pitanja u vezi sa znakovima vremena jest: kada se oni događaju? Biblijski komentatori nisu uvijek suglasni o tome. Neki ih previše smještaju u prošlost i tamo im nalaze ispunjenje. Drugi pak očekuju njihovo ispunjenje u budućnosti. Ima i onih koji smatraju da su to znaci opomene i ohrabrenja za sve naraštaje kroz svu povijest, a osobito nakon što se čovječanstvu “dogodio” Krist. Konačni, eshatološki kraj razlikuje se od drugih vremena znakom Sina Čovječjega (24,30/a) i intenzitetom događanja, ali svi ostali znaci imaju svoje mjesto u povijesti kao upozorenja i usmjerenja u vremenu. Poznavanje vremena i te kako je važno jer vrijeme lako postaje dezorijentirano, zbunjujuće i uspavljujuće. Zasigurno su se Isusovi učenici pitali kakve veze ima Kristov odgovor s njihovim vremenom. I Isus im je ukazao na neposredne nevolje i kušnje kojima će biti izloženi. Još u 23. poglavlju Evanđelja po Mateju Isus kori, opominje i najavljuje događaje koji će snaći Jeruzalem i njegove stanovnike: “Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja piliće pod krila, i ne htjedoste. Evo, napuštena vam kuća.” (Mt 23,37-38)

Prema Tacitu, između 31. i 70. godine razorni su potresi bili učestali: Na Kreti 46., u Rimu 51., u Frigiji 60. i Kampaniji 63.’ Glad u Judeji 44. godine opisana je i u Djelima apostolskim 11. poglavlju, a za Klaudija, od 41.—54. bile su četiri gladi. I napokon, opsada i zauzeće Jeruzalema 70. godine od strane Vespazijana i njegova sina Tita, kad su uistinu rimski vojnici pomicali svaki kamen Hrama tražeći u pukotinama zlato rastopljeno od požara, značilo je ispunjenje Isusovih riječi što ih je izgovorio prije četrdesetak godina. U svemu tome zlu svi koji su vjerovali Isusovim upozorenjima prepoznali su svoje vrijeme i, ohrabreni, izbjegli ili istrpjeli nevolju želeći što prije ugledati znak Sina Čovječjega koji donosi trajno izbavljenje.

Slično su doživljavali svi naraštaji vjernih. Za sve njih je Isusova poruka bila ohrabrenje. Kad su tijekom kasnijih stoljeća kršćani stradavali u progonstvima, ta ih je nevolja podsjećala da je ovaj svijet suzna dolina i da upravo te suze bistre pogled prema trajnom rješenju: dolasku Sina Čovječjega kojim počinje vječno Božje Kraljevstvo milosti i ljubavi. Kako izgleda naše doba? Obilježavaju li naše vrijeme znaci Kristova dolaska i svršetka svijeta? Ima li danas lažnih krista? Tko bi danas sve bio lažni prorok? Jesu li to samo utjecajne ličnosti koje oblikuju naš svijet? Je li se ikad toliko i tako najavljivala Radosna vijest? Kakvi su danas naši ratovi? Kako je s prirodnim nepogodama — jesmo li ih ukrotili? Ima li gladi? Bojimo li se bolesti i raznih pošasti? Što danas najviše zanima suvremenoga čovjeka? Da li iste stvari kao u doba Noino?

Vjerujem da ovi pokazatelji vremena u kojem živimo mogu pomoći i nama da se hrabrije nosimo s teškoćama života i još usrdnije poželimo doslovni susret s našim Gospodinom.

Dragutin Matak

I nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: „Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!“ (Luka 4, 36)

A Isus reče: „Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene.“ (Luka 8, 46)

Nakon toga iziđe i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici. I reče mu: „Pođi za mnom!“ On sve ostavi, usta i pođe za njim. (Luka 5, 27-28)

Uvod

Danas možemo samo nagađati o tome kakve je tjelesne građe bio Isus. Odrastao u obitelji tesara, bio je svakako naviknut na težak rad. Čitajući neke tekstove u njegovim putovanjima, vidimo kako je dnevno znao prepješačiti pedesetak kilometara. No, teško bismo iz ovih šturih podataka mogli doći do zaključka kako se Isus među svojim suvremenicima isticao kakvom posebnom tjelesnom snagom. Četiri uvodna teksta opisuju četiri različite prigode u kojima je Isus pokazao svoju snagu. Iz njih možemo makar nazrijeti o kakvoj se to snazi zapravo radilo.

Događaj prvi: Isus izgoni trgovce iz Hrama

Čitajući opis onoga što čini Isus možemo lako pasti u kušnju da povjerujemo kako je Isus bio izuzetno snažan, poput kakvog filmskog superheroja, jer mu se nitko nije usudio suprotstaviti. Da bi shvatili pravo značenje ovog događaja, moramo shvatiti pozadinu sveg zbivanja. Hram je bio središte židovskog bogoslužja, ali ujedno i sjedište religijskog biznisa od kojega su profitirali vladajući svećenički slojevi. Najviše se zarađivalo na razmjeni nova, gdje se za obične šekele kupovao hramski, puno skuplji (ali ništa po sebi vredniji) šekel. Onda se tek za takav „posvećen“ novac mogla kupiti životinja za žrtvovanje, i to po posebnim, izrazito visokim cijenama. Najbolje je išla prodaja golubova, najjeftinijih i stoga najdostupnijih žrtvenih životinja, uglavnom za siromašne Judejce.

Onima koji nisu imali dovoljno novaca, davane su posudbe, ali s lihvarski visokim kamatama. Isus dolazi po posljednji puta u Jeruzalem, za koji dan treba biti razapet i odlučuje javno ukoriti ovo pljačkanje pod krinkom religije. Snaga koju on u tom događaju manifestira nije tjelesna snaga (ima i nje, ali ona nije glavni razlog zašto mu se nitko nije suprotstavio), nego duhovna snaga čovjeka spremnog da javno ustane protiv korumpirane društvene elite. I da za to podnese i njihov nesmiljeni gnjev.

Događaj drugi: Isus izgoni demona

Dok je Isus propovijedao u sinagogi, čovjek opsjednut nečistim duhom povikao je na sav glas: „Hej, što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš! Znam ja tko si ti: Svetac Božji.“ Znakovito je pitanje „što ti imaš s nama?“, jer ukazuje na to da Isus nije imao ničeg zajedničkog s demonima, silama grijeha. U posljednjim riječima ovog demona možemo još jasnije razabrati u čemu je bila Isusova snaga: on je bio Svetac Božji, što upućuje prije svega na njegov posebni status pred Bogom, ali i na njegovu osobnu, nama nedostižnu, svetost. Isusov karakter nije bio načet grijehom i njegova je duhovna snaga bila iznad svake snage koju je bilo koji čovjek ikada posjedovao.

Događaj treći: snaga Isusovog iscjeljenja

U društvu Isusovog vremena žene imaju podređen status. Između ostalog, tu su zakoni o čistoći koji žene s mjesečnicom proglašavaju nečistima zbog krvarenja. A u ovom je događaju žena koja je prema tom shvaćanju nečista već dvanaest godina. Ona vjeruje da bi se izliječila kad bi je Isus dotakao, ali se ne usuđuje to od njega tražiti, jer je zabranjeno dodirivati nečiste osobe. Stoga, ona pribjegava sitnom lukavstvu, dodiruje potajno Isusa, što on odmah osjeti, jer je, kaže, snaga izišla iz njega. Isusova je snaga dakako nadnaravna, ali njezina je tajna u tome što prelazi granice svih zabrana, budući da Isusu nitko nije nečist. On je i prije i nakon toga liječio i gubavce, družio se sa Samarijancima i grešnicima svih vrsta. Njegova je snaga bila zapravo snaga Božje ljubavi prema svakome čovjeku.

Događaj četvrti: pozivanje Mateja

Tekst ne spominje snagu, ali je prikazuje na djelu. Levi Matej je bogat i uspješan, radi lukrativni posao carinika, odnosno skupljača poreza. Istina, time nipošto nije stekao simpatije svojih sugrađana, ali novaca je imao zasigurno napretek. Rimljani su bogato nagrađivali uspješne skupljače poreza, a snalažljivi su poreznici uvijek imali načina da zarade još nešto sa strane. U svakom slučaju, Matej je imao sređen život, nije mu bila potrebna nikakva avantura. No, mi ovdje vidimo nešto uistinu neuobičajeno: Isus prolazi pored Matejeve carinarnice i bez ikakvog prethodnog uvoda i dodatnog objašnjenja kaže mu: „Hajde za mnom“. Tekst je uistinu dojmljiv – Matej ostavlja sve i kreće za Isusom.

Tek ovdje ostajemo bez racionalnih objašnjenja. Mi smo već u prethodnim događajima shvatili koliko je bila velika i čudesna Isusova snaga, a sada vidimo da je ona bila dovoljna da se jedan u materijalizmu ogrezli carinik mogao obratiti samo jednim pogledom na Isusa. Ljudi koji danas susreću Isusa u njegovoj Riječi svjedoče kako je ta snaga i danas prisutna i djelujuća u brojnim životima.

Zaključak – namjesto petog događaja

Ova četiri događaja nisu kraj priče o Isusu. Isti taj snažni Isus, kojemu su se pokoravali i demoni i prirodne sile i ljudi, bez riječi je otišao na križ. Dok su mu vikali da siđe ako je uistinu Mesija, on je šutke i krotko otišao u smrt. Sav svoj život predao je u ruke svom Ocu koji je bio kadar Isusa izbaviti i od smrti. Njegova je snaga zapravo bila u molitvama koje je „u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao … Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti“ (Hebrejima 5, 7).

Svojedobno je izišla filozofska knjiga Evo, kako se postaje jak, a mnogi današnji self-help (samopomoći) priručnici daju savjete kako da budemo jaki i sposobni u svakodnevnom životu. No, ovim pregledom odabranih događaja iz Isusovog života nije se htjelo pokazati kako bismo i mi mogli postati jakima, nego ukazati na Onoga tko je uistinu bio jak, dovoljno jak da nam pomogne u svakoj prilici i neprilici. Tajna njegove snage ležala je u njegovom posebnom odnosu s Ocem, s Ocem koji ne trpi ljudske i demonske laži, s Ocem čija je ljubav uvijek mogla dohvatiti svakog čovjeka i obratiti i najokorjelijeg grešnika. Ova je snaga dostupna i danas svakom tko uzvjeruje.

Željko Porobija

Otuda su potekle one narodne izreke: “Gdje ima dima ima i vatre”, “Svi oni imaju putra na glavi” itd. Međutim, hajka na Isusa demantira ovu “mudrost”. Ni u kom smislu Isus nije bio odgovoran za hajku koja je podignuta protiv Njega. Događaji posljednjih sati Isusova života zorno ilustriraju ove tvrdnje.

Jedinstveno Isusovo djelovanje ispunjeno dobrotom i praktičnom pobožnošću pratila je zavist, zloba, neprijateljstvo te ubilačke namjere književnika i svećenika, židovskih glavara. Bilo je to nerazumno, bolesno stanje opasnih ubojica koji su bili to opasniji što su izgledali pobožnijima. Vrlo rano u Isusovom djelovanju odlučili su se Židovi riješiti samozvanog Rabina. Savjetovao ih je veliki svećenik Kaifa: “Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda nego da sav narod propadne.” (Ivan 11,49-50; 18,14) Hajka na Isusa počela je u ime naroda, kao i mnoge vjerske obmane i zlodjela razuzdanih duhovnih vođa prije i poslije ovog događaja. Iako nisu marili što misli “prokleta svjetina koja ne pozna Zakona” (Ivan 7,49), svećenici su se bojali naroda i zato su morali djelovati subverzivno, u tajnosti i podlo.

Organizirali su književnici i veliki svećenici tajne službe doušnika koji su “se pravili iskrenima, da ga uhvate [Isusa] u riječi pa da ga mogu predati vlastima” (Luka 20,20). Međutim, nisu imali značajnog uspjeha pa su morali izmišljati optužbe i podmićivati svjedoke kako bi došli do kakve-takve optužbe protiv Isusa. Nije bilo lako uhodama i stražarima uspješno obaviti ovu zadaću jer je i njih Isus oduševljavao svojom riječju i djelom. Vraćali bi se oni i izjavljivali: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!” što bi, naravno, izluđivalo naručitelje zala. “Ima li tko od članova Velikog vijeća ili od farizeja da je vjerovao u Njega?” (Ivan 7,48) – odgovarali bi uhodama farizeji i svećenici stavljajući tako institucionalni autoritet povrh radosne duhovnosti utjelovljene Istine.

Strah od naroda

Bojali su se veliki svećenici da ne izgube utjecaj nad narodom, ali su se bojali i naroda čiju su duhovnost zanemarili. Umjesto da povedu narod u izgradnji  praktične pobožnosti, bavili su se politikantstvom pomiješanim s nacionalnim ponosom naroda kojem su stajali na čelu.

Izgon trgovaca iz Hrama

Dvaput je Isus javno prosvjedovao u Hramu i isprevrtao štandove prodavačima i mjenjačima hramskoga novca vičući: “Kuća moja neka bude kuća molitve za sve narode, a vi ste je pretvorili u razbojničku špilju! Kad to dođe do ušiju svećeničkim glavarima i književnicima, počnu smišljati kako bi ga ubili. Bojali su ga se, jer je sav narod bio oduševljen njegovom naukom.” (Marko 11,17-18)

Ivanov i Isusov duhovni autoritet

Snaga razumljive i neposredne pobožnosti bila je poznata svećeničkim starješinama još od neustrašivog djelovanja Ivana Krstitelja. I tada se nisu usudili otvoreno nasrnuti na Ivana jer su se bojali naroda. Sami su priznali svoju nemoć kada su pitali Isusa kojim je On pravom i autoritetom prekinuo njihov hramski radni dan i izazvao materijalne gubitke. Svoj odgovor Isus je uvjetovao pitanjem: “Je li Ivanovo krštenje bilo s neba ili od ljudi?” Ako bi odgovorili “s neba”, morali bi priznati i Isusov nebeski autoritet, “a da reknemo ‘od ljudi’, bojali su se naroda, jer su svi držali da je Ivan bio doista prorok.” (Marko 11,27-33)

Usporedba o vinogradarima ubojicama

Usporedbu o vinogradarima ubojicama Isus je ispričao posljednjeg dana svojega naučavanja u Hramu, u utorak. Prva tri evanđelja opisuju taj događaj. Bog je povjerio Izraelu evangelizaciju svijeta, rad u Vinogradu, a oni su ubijali Božje izaslanike, proroke i sada planiraju ubojstvo Njegova Sina. Bili su kao graditelji koji odbacuju ugaoni kamen građevine. Budući da su razumjeli da Isus za njih govori, “u isti čas književnici i glavari svećenički gledali su da stave ruke na nj, ali se bojahu naroda.” (Luka 20,9-19)

Posljednje pashalno slavlje

Bližio se blagdan Pashe ili prisjećanja na izlazak iz egipatskog ropstva. Narod se prisjećao svojega Boga koji je i danas spreman spašavati svoj narod kao i nekad. Tješeći žalosne, liječeći bolesne i hrabreći utučene, Isus je približio običnom narodu upravo to željno očekivano spasenje. Narod je bio presretan. Međutim, “glavari svećenički i književnici tražili su kako bi Isusa ubili. Ali se bojahu naroda.” (Luka 22,1-2)

Stoga nije bilo jednostavno ovim zlikovcima ukloniti najveće Dobro koje je ikad vidio svijet. Valjalo je djelovati brzo, pod okriljem noći i bez ikakve pravde i milosti. Glavna strategija ove hajke bila je huškati narod, širiti neistine, stvoriti psihozu, zamijeniti teze o najvećoj opasnosti za narod te tako pomutiti svaki zdravi razum.

Posljednja hajka na Isusa

I upravo se prema tome planu odvijala posljednja hajka na Isusa. Sve je počelo u kasnim večernjim satima u četvrtak, nakon poznate Isusove večere sa svojim učenicima u gornjoj sobi. Bilo je to posljednje pashalno slavlje koje je svojom simbolikom stoljećima ukazivalo na žrtvu Jaganjca od koje nas je dijelila još samo jedna noć. Te večeri ustanovljeno je i podsjećanje na taj središnji događaj u povijesti ili Gospodnja večera. Kada je s učenicima napustio gornju sobu i našao se u obližnjem masliniku u blizini sela Getsemani, Isus se žarko molio da izdrži teret nepravednih optužaba koje su Mu pripisivali. Učenici su bili pospani, a razbudila ih je buka hramskih stražara i rimskih vojnika koji su predvođeni Judom došli uhititi Isusa. Približavala se ponoć. U tome mraku Juda je prepoznao Isusa. Počela je posljednja hajka na Isusa. Ispitivali su Ga i saslušavali, rugali Mu se i pljuvali po Njemu, fizički Ga zlostavljali i na kraju ubili. Hajka je trajala gotovo cijelu noć jer je već u petak u devet sati ujutro Isus bio razapet na križu. Kao što se svaka hajka brižno priprema stvaranjem euforije u odsutnosti zdravog prosuđivanja, tako je i ova imala svoj tijek i vrhunac ludila.

Saslušanja velikih svećenika

Isusa su najprije odveli k velikom svećeniku Ani koji je tada već bio u mirovini. Čelnu ulogu duhovnog vođe Židova podijelili su među sobom Anini sinovi koji su se tijekom pedesetak godina redali na velikosvećeničkoj stolici. Ana pita Isusa o Njegovim učenicima i nauku, a Isus Ga upućuje na svjedoke: “Ništa nisam rekao tajno. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio.” (Ivan 18,21) Isus nije namjeravao biti nepristojan, već je uputio na iskaze svjedoka po kojima se i donose presude. Međutim, tražio se i najmanji povod da se izazove incident. “Kad to reče, jedan od stražara udari Isusa po obrazu i kaza: ‘Tako odgovaraš velikom svećeniku!’ Isus mu odvrati: ‘Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?'” (Ivan 18,22-23) Bio je to posljednji Isusov vapaj za malo smisla u sve većem besmislu koji je trebao prerasti u neobuzdanu hajku. Nakon ovog obavijesnog ispitivanja Ana je poslao Isusa svojem zetu, velikom svećeniku Kaifi.

Kaifina strategija stvaranja izvanrednog stanja

Od Kaife se očekivalo da rukovodi paklenim planom. Najprije je usred noći hitno sazvao izvanrednu sjednicu Velikog vijeća gdje su se nizali izvještaji lažnih svjedoka, dok je Isus šutio. Ove su optužbe bile toliko banalne i neuvjerljive da ih nije trebalo komentirati. Kaifu je počela hvatati panika. Čini se da neće biti lako optužiti Nevinoga pa zato mijenja taktiku. Isusu postavlja pitanje: “Je si li ti Mesija, Sin Božji?” na što Isus odgovara potvrdno. “Tada veliki svećenik razdera haljine svoje i reče: Pogrdio je Boga! Čemu nam više trebaju svjedoci? Zaslužio je smrt.” (Vidi Matej 26,57-66)

Prema Mojsijevu zakonu dostojanstvo službe velikog svećenika zabranjivalo je čupanje kose i razdiranje haljina kao izraz žaljenja ili negodovanja (Levitski zakonik 10,6; 21,10); međutim, Kaifa je trebao stvoriti dramatično ozračje u kojem nastaje histerija lišena svakog razboritog prosuđivanja – hajka. To je ohrabrilo svjetinu te “su mu jedni pljuvali u lice i udarali ga pesnicom, a drugi mu davali zaušnice” (Matej 26, 67).

U gluho doba noći Veliko vijeće je osudilo Isusa na smrt. Istina, trebalo je obaviti još neke formalnosti, potvrditi presudu rano ujutro budući da Vijeće nije smjelo donositi odluke noću i Isusa uputiti Pilatu, rimskom namjesniku, da Ga on osudi na smrt jer Veliko vijeće nije moglo izricati i provoditi smrtne kazne. Smislili su veliki svećenici kako će to sve obaviti rano i hitro dok se hodočasnici u Jeruzalemu još bude. Počelo je završno bezumlje zla usmjereno protiv apsolutnog Dobra.

Još samo Pilat razmišlja razumno

Dvaput je Pilat ispitivao Isusa i svećenike i svaki put je postavljao razumna pitanja. Međutim, svećenici su mu odgovarali katastrofalno i huškanjem naroda vršili pritisak na rimsko sudstvo.

“Kakvu optužbu iznosite protiv ovoga čovjeka?” pitao je Pilat. “Kad ovaj ne bi bio zločinac, ne bismo ga tebi predali”, odgovarali su Židovi. “Uzmite ga vi te mu sudite po svom Zakonu!” kazao im je Pilat. “Nama nije dopušteno nikoga ubiti!” uzvratili su Židovi. (Vidi Ivan 18,29- 31.) Već na samom početku suđenja vidio je Pilat s kim ima posla pa je ušao u sudnicu kako bi na miru porazgovarao s Isusom. Židovi nisu htjeli ući “da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti pashalnu večeru” (Ivan 18,28). Pilat i Isus vodili su razgovor o nebeskom kraljevstvu i istini. Bilo je to posljednje proučavanje koje je Isus s nekim održao, ali Pilat nije imao vremena za priču o istini oko koje su se filozofi stoljećima sporili. Pilat je ponovno izišao pred Židove i izjavio: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.” (Ivan 18,38)

Kao iskusni političar znao je Pilat da će Židovi ustrajati u svojim zahtjevima te se pokušao s njima diplomatski nagoditi: ‘Želite li Isusa ili Barabu? Bičujmo Ga i narugajmo Mu se. Uostalom, neka Herod o tome odluči. On je ionako spreman na svaku vrstu zakulisnih podvala.’ Ali ni Herod nije našao nikakve krivnje na Isusu (Luka 23,15). Međutim, podcijenio je Pilat snagu histerije koja se postupno pojačavala.

Više nije bilo vremena za utvrđivanje Isusove krivnje saslušavanjem svjedoka, već se sudnicom prolamalo urlanje. “Smakni ga! Smakni! Razapni ga!” Triput se Pilat obraćao svjetini i treći put pitao: “Pa kakvo je zlo učinio? Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt.” (Luka 23,22)  “Evo ga izvodim pred vas da znate da ja na njemu ne nalazim nikakve krivnje! Evo čovjeka!” (Ivan 19,4.5) Međutim, čulo se samo: “Raspni ga! Raspni!” Uzalud je Pilat pitao: “Kakvo je zlo učinio?” Zavedeni su “još jače vikali: ‘Neka se razapne!'” (Matej 27,23) Histerija se još pojačala kada je svjetina počela vikati: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!” (Matej 27,25) Znao je Pilat da su svećenički glavari organizirali ovu predstavu iz zavisti. Nisu mogli trpjeti Isusovu dobrotu koja je bila njihov stalni ukor. Poruka njegove žene “Nemoj se nikako miješati u stvar toga pravednika” (Matej 27,19) Pilata je još više utvrdila u odluci da ne popusti pod pritiskom.

Međutim, kada su Židovi počeli uzvikivati licemjerne, politikantske prijetnje: “Mi nemamo drugog kralja osim cezara” i “Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!” (Ivan 19,15.12) te kada je Pilat uvidio da diplomacijom “ništa ne postiže i da buka biva samo još veća, uze vodu te opra ruke pred svjetinom, govoreći: ‘Nevin sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar.'” (Matej 27,24)

Isus i Pilat na strani istine

U posljednjoj hajki na Isusa jedino su Isus i Pilat nastojali da istina pobijedi. Dakako, među njima je bila velika razlika. Pilat nije bio spreman boriti se za ono što je pravo po svaku cijenu te je prema izvještaju sve četvorice evanđelista (Matej 27,26; Marko 15,15; Luka 23,25; Ivan 19,16) predao Isusa da se razapne. U odnosu na Pilata hajka na Isusa je uspjela jer je zavist nadjačala plemenitost.

Međutim, Isus je stajao na strani istine do kraja bez obzira na posljedice. Čak se prije svoje smrti molio: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Posljednja hajka na Isusa nije uspjela jer se On rodio, živio, umro i uskrsnuo kako bismo se mi mogli čvrsto ufati da zlo i pakost nemaju zadnju riječ u našoj stvarnosti. Savjetovao nam je kao roditelj djeci: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Ali ovo će sve protiv vas činiti zbog mog imena, jer ne poznaju onoga koji me poslao… Mrzili su me bez razloga!” (Ivan 15,18-25)

Ovu žalosnu neminovnost potvrđuje i apostol Pavao upozoravajući mladog Timoteja: “A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni. Zli pak ljudi i vračari napredovat će sve više u zlu – kao zavodnici i zavedeni.” (2. Timoteju 3, 12-13) Kristovi sljedbenici ne mogu izbjeći raznovrsne hajke kada stoje uspravno na strani dobra, ali ne moraju u njima sudjelovati niti ih smišljati kako bi lovili u mutnom, “jer gdje je zavist i sebičnost, ondje je javni nered i svaka vrsta zla djela. A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena. U miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir.” (Jakov 3,16.-18)

Dragutin Matak