„Unlikeliest Hero“ je jednostavna priča o hrabrom ratnom junaku koji je odbio boriti se u ratu, ali je spasio stotine života kao pripadnik saniteta. Ova priča je nekako zaokupila maštu mladog Kanađanina Stana Jensena. Iako nije kontaktu s nekim tko bi mu pomogao ispuniti vlastiti san.

Ime bolničara: Desmond Doss
A onda, nakon mnogih zamršenih putova, i deset godina nakon Dossove smrti 2006. godine, značajan filmski hit, Greben spašenih, pretvorio je Jensenovu knjigu iz 1970-ih, The Unlikeliest Hero, u film koji prikazuje potpuno drugačiji pogled na ratovanje. Greben spašenih opisuje iskustvo načelnog mladog čovjeka koji je želio služiti svojoj domovini – ali ne s oružjem u ruci!

Doss je doživio ruganje i nasilje od suboraca koji su podcjenjivali njegova kršćanska mirotvorna načela. Unatoč tomu, kada je došlo vrijeme, on im je spasio život. Služio je na krvavim pacifičkim bojišnicama u Drugom svjetskom ratu, postajući tako prva osoba s prizivom savjesti koja je dobila američku Kongresnu medalju časti. U jednoj od najpoznatijih bitaka, po kojoj je film i dobio naziv, Doss je na sigurno prenio 75 ranjenih muškaraca, jednog po jednog, preko ruba 120 metara visokog grebena. Slično junaštvo nastavilo se i u nadolazećim danima kada se Doss nalazio na samoj crti bojišnice kako bi pomagao ranjenima. U tome ga nisu spriječile ni vlastite rane, pa je nastavio pomagati ranjenima iako je i on sam trebao medicinsku pomoć.

Njegov navod glasi: „Izuzetnom hrabrošću i nepokolebljivom odlučnošću, unatoč izuzetno opasnim okolnostima, vojnik Doss spasio je život mnogim vojnicima. Njegovo je ime u cijeloj 77. pješačkoj diviziji postalo simbolom izvanrednog junaštva, daleko iznad i izvan osjećaja dužnosti.“

To je uzbudljiv tekst, no kako pripovijest pretvoriti u filmski hit, osobito kada otkrijete da Doss ne gleda filmove i ne voli kazalište? Proviđenje, ili sreća, doveli su Jensena do scenarista/producenta Gregoryja Crosbyja, unuka legendarnog pjevača i glumca Binga Crosbyja, poznatog po „Bijelom božiću“ (White Christmas). Jensen je tada bio upravitelj Kršćanske knjižare u Glendaleu, u Californiji, a Crosby je tamo bio zbog predstavljanja knjige. Jensen mu je, iskoristivši priliku, pristupio s primjerkom knjige, zamolivši ga da je pročita: „Jer sam oduvijek smatrao da bi to bila dobra zamisao za film.“

Crosby se sjeća kako mu se Stan tada učinio simpatičnim, pa je rekao: „Svakako.“ I to je bilo to. Takvi zahtjevi često dolaze pred one koji se bave filmom. „Prilaze mi bezbrojni ljudi sa zamolbama da pročitam njihove rukopise ili zamisli za priče, stoga u tom trenutku nisam tome pridavao veću pozornost, iako mi je, moram priznati, zanimanje pobudila zamisao o tome da je Desmond Doss bio prva osoba s prizivom savjesti koja je primila Medalju časti. Stoga sam knjigu doista ponio kući, odloživši je na svom i tako već pretrpanom stolu.“

Knjiga je tamo ostala još mjesecima, sve dok, jedne nedjelje, Crosby nije odlučio pospremiti svoj stol, pa je otkrio knjigu zakopanu pod papirima, bilješkama i ostalim podnescima. „Dva sata kasnije“, prisjeća se, „čitao sam doslovno posljednji ulomak, kada su, vrativši se kući, moja supruga i sin ušli u moj ured. Bili su zbunjeni suzama u mojim očima i naježenom kožom na rukama. Zabrinuta supruga me upitala: ‘Što nije u redu? Jesi li dobro?’ Rekao sam joj: ‘Upravo sam pročitao jednu od najvećih pripovijesti svih vremena, i k tome istinitu do posljednje riječi!’“

Od tog trenutka projekt je trebao biti vrlo lak, osim jedne velike prepreke: Doss nije vjerovao u filmove. Doista, nije ga zanimalo to što je netko htio snimiti film o njegovu životu, prisjeća se Jensen. „Desmond nije vjerovao Hollywoodu, niti je išao u kino. Smatrao je da je to zla i neodgovorna industrija koja potiče na nemoral i nezdrav način života, te da taj grad blještavila mari jedino za stvaranje novca na račun običnog čovjeka.“

Zanimljivo je da se i Crosby, iako dugogodišnji filmaš, poistovjetio s Dossovim stajalištem, barem djelomično. Crosbyja, kako sam kaže, zanimaju „filmovi koji bude ovce“. Dossovu priču smatrao je upravo takvom: filmom koji će gledatelja pokrenuti na razmišljanje o tome što je doista važno u životu. Rekao je: „Još od djetinjstva sam volio gledati filmove Franka Capre, i oduvijek sam želio raditi televizijske emisije o stvarnim ljudima i događajima koji su mijenjali svijet, ili pripovijesti iz prošlosti koje su prikazivale kako biti dio rješenja umjesto dio problema. Greben spašenih mi se jako svidio, i odlučio sam ga ostvariti.“

Nakon višetjednog istraživanja, pa i o tome što je Dossa nadahnjivalo u njegovoj vjeri, Jensen i Crosby su se konačno susreli i s njime osobno, na godišnjem okupljanju ratnih veterana i primatelja Medalje časti u Los Angelesu. Ušavši u predvorje prepuno veterana i članova njihovih obitelji, Crosby i Jensen su ugledali „ovog poniznog, nježnog heroja“ kako razgovara s mladim vojnikom. „A onda, kao da je bio vođen nekom višom silom, Desmond je, uz široki osmijeh, stisnuo ruku mladom vojniku i pogledao prema nama, prišavši Stanu i meni kao da je prepoznao dugogodišnje prijatelje,“ prisjeća se Crosby. „Nismo ga nikada sreli, no Desmond je nekako znao da smo to mi, kao da je bio božanski vođen. Bio je to trenutak kad smo se naježili, i koji nikada neću zaboraviti.“ Uslijedio je dug i plodan sastanak na kojemu smo raspravljali o životu, obitelji, moralu, religiji, i na kraju o velikom pitanju, „Možemo li načiniti film o njegovu životu?“

Doss je dao isti odgovor koji je desetljećima davao mnogim filmskim zaposlenicima. „Ne želim se proslaviti onim što sam učinio u Drugom svjetskom ratu,“ dodao je. „To je između mene i Boga, i dužnosti prema mojoj zemlji.“

Za Crosbyja je to bio trenutak za upadicu, i povratak u povijest Adventističke crkve. „Rekao sam mu da ga razumijem, no upitao sam ga što je to njegova Crkva prvo kupila u davnoj prošlosti. Pogledao me pomalo začuđeno i rekao: ‘Tiskarski stroj, ako ste to mislili?’ Odgovorio sam: ‘Upravo to! A zašto je adventistički pionir Hiram Edson posudio crkveni novac za kupnju tog stroja?’“

Doss je pojasnio da su adventisti željeli svoju poruku prenijeti svijetu, pa je tiskarski stroj bio jako dobar način dosezanja ljudi preko letaka i publikacija. To je dovelo do razgovora o vrijednosti knjiga, i onih značajnih kršćanskih izdanja, ali i onih „tamnih, negativnih, sotonskih knjiga“ koje Doss sigurno ne bi nikada čitao.

„Mislim da okrivljujete sredstvo, umjesto ono što se tim sredstvom stvara,“ tvrdio je Crosby. „Sada imamo priliku dati čovječanstvu priču koja doista može donijeti promjenu u svijetu, proširiti moćnu poruku, osobito djeci, o tome da je dobro biti to što jesi, hodati vlastitim putem, i da nije važno što drugi misle sve dok činiš ono što je ispravno u tvom srcu.“

Sve ostalo je povijest. Film je načinjen. Redatelj Grebena spašenih je Mel Gibson, a Dossa igra Andrew Garfield. Po čemu je ovaj film drugačiji od ostalih? U razgovoru s holivudskim izvjestiteljem Gibson je rekao da smatra nadahnjujućom pripovijest o „vojnom bolničaru koji nije želio dotaknuti oružje, a ipak je želio sudjelovati u spašavanju života na najgorem mjestu na zemlji“. Dodao je: „Doći na najgore mjesto na zemlji, bez oružja, a hodati između njega i izvršavati svoj posao kao pripadnik vojnog saniteta, te spasiti toliko života, to je nešto iznimno.“

Za Jensena je gledanje ovog filma bilo ostvarenje sna, no žao mu je što ipak nije nastao prije, već prije Iračkog rata. „To je suprotno kulturi. Ovakav film ljudima može dati nadu da je ispravno zauzeti stav. Možete biti junak, a držati se načela.“ Na završetku sve one koji se protive ratu i nasilju, ali priznaju da živimo u nesavršenom svijetu, ostavlja u dvojbi. „Ako ste građanin neke države, možda ćete se morati boriti za tu državu. Ako ste građanin nebeskog kraljevstva, trebate biti ratnik za tu državu. Ponekad morate biti oboje.“

Victor Hulbert

Paralizirani i hipnotizirani Izraelci sjedili su u svojim šatorima. Jedini zvuk koji se od njih čuo bio je sudaranje koljena i cvokotanje zubima – unisono. Do tog trentuka Golijat je bio vrlo uspješan u svojoj strategiji ponižavanja. Njegove prijetnje, koje su redovno odjekivale preko doline, izazvale su željeni rezultat – strah. I tako četrdeset dana jutrom i večerom. No zora četrdeset prvog dana bila je početak kraja za diva iz Gata.

Na udaljenosti oko petnaestak kilometara otac je zgodnog, mišićavog mladića poslao na bojište svojoj braći. Onako svjež iz pustoši, ovčjih staza i, što je važnije, iz zadivljujuće Božje blizine, David je zaprepašteno gledao prizor pred sobom.

Odbijajući tumačenje svoje braće i ne osvrčući se na divove prijetnje, David je pronikao filistejsku strategiju i odupro joj se čistom čvrstom vjerom.

Svi znamo konačan kraj. S otrcanom kožnom praćkom i glatkim kamenom te nepokolebljivim pouzdanjem u svog moćnoga Boga, David je Golijata i svu filistejsku vojsku upoznao s Gospodom nad vojskama, na čije su ime dovoljno dugo hulili. Izvještaj kaže: “Tako je David praćkom i kamenom nadjačao Filistejca… a nije imao mača pri ruci.” (1. Sam 17,50)

Zanimljiva strategija. Do današnjeg dana dvije velike istine o borbi s divovima. Savlađivanje divova ne postiže se korištenjem njihove tehnike. Golijat je mogao izgledati kao ratni brod, ali David… nije čak imao ni mača. Njegovo najjače oružje, kojim je pobijedio bio je unutarnji štit vjere. On ga je štitio od straha, učinio ga gluhim za prijetnje, dao mu smirenost usred kaosa i jasnu viziju.

Savlađivanje divova ne postiže se bez velike spretnosti i discipline. Voditi Božje bitke zahtijeva više stručnosti i kontrole no što možemo zamisliti. Uporaba praćke i kamena Svetoga Duha je mnogo delikatnija od mahanja tjelesnom toljagom. Ali, kako je slatka pobjeda kad kamen pogodi cilj.

Sučeljavaš li se s nekim divom? Vrlo je vjerojatno da si ovog tjedna sretao više njih. Je li ti dosta njihovih prijetnji? Ne bježi, budi sličan Davidu. Predaj svoga diva Jahvi. Kaži svome moćnome Bogu kako ti je stalo da pobijediš u Njegovo ime. A onda uzmi svoju praćku, vojniče, i ne zaboravi kamenje. Radi se o najvažnijem trenutku u tvom životu. Moli, kao David, riječi iz Psalma 18,31-37 (rr. 30-36 u DK).

Charles R.Swindoll

Pri čitanju psalma iznenadit će nas deveti redak: “Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa.”

Ovi su ljudi bili vični luku i strijelama. Osim toga bili su dovoljno naoružani da se odupru neprijatelju. Bili su uvježbani ratnici, ali se to nije moglo primijetiti. U “dan bitke”, dakle na prvi znak sukoba okrenuli su leđa i dali se u bijeg. Zveka bitke učinila ih je nervoznima kao mačku u prostoriji s mnogo stolica. Premda dobro naoružani nisu imali čvrstine. Na prvi pogled doimali su se spremni, snažni bojovnici. Sve je bilo za pohvalu. Ali ispod vanjskog privida mogli ste pročitati odgovaraju i natpis: Kukavica. Najbrži njihov pokret bio je mahanje bijelom zastavom. Jedino oružje koje su upotrijebili u sukobu s neprijateljem bio je oblak prašine koji se dizao iza njihovih peta.

Kakva optužba! Efrajimovi sinovi su voljeli vojne parade i vježbe gađanja, ali kad bi zagustilo trčali bi natrag u svoje sklonište. Njima su bile nepoznate riječi kao što su disciplina i hrabrost. Lozinka im je bila lagodnost i “važno je da ostaviš dobar dojam”. Iza tanke ljuske hrabrosti nalazila se lomljiva plastika ljudske predaje.

Znate li da su Efrajimci i danas živi? Ima ih u crkvama, obiteljima i na drugim mjestima. Nećeš ih zapaziti dok nema teškoća. Oni savršeno oponašaju životni stil junačkih predaka. Njihove riječi, molitve, izjave i obećanja bliješte poput efrajimskih strijela. Ali kad im u leđa udare zrake teškoća, oni se tope kao maslac. Jednostavno ne mogu podnijeti “pritisak” i traže lakši izlaz. Traže savjet, ali odbacuju savjete Svetog pisma. Traže vrača koji ima gotov lijek, a odbacuju zahtjeve Biblije da svoje odnose srede s njom u skladu i počnu živjeti prema Božjim načelima.

Navika da se digne ruke od svega stvara teškoće, a ne rješava ih. Danas je u modi prebaciti odgovornost na drugoga. Danas važi pravilo: “Ako ti čamac počne tonuti, skači, ne izbacuj vodu!” Ili: “Ako stvari krenu loše, digni ruke od svega; ne uzbuđuj se!” Udomačile su se riječi: “Nije me briga!” Neće trebati dugo jer već počinjemo sličiti Rimu u posljednje dane – veličanstvena krinka, dojmljiva figura, ali bez unutarnje snage; mekani i rastezljivi ispod kore, u očajnom nedostatku discipline i odlučnosti.

Nema vrijednog dostignuća a da nije umrljano krvlju marljivosti i obilježeno ožiljcima razočaranja. Pobjeći, dići ruke od svega pa i sakriti se ništa ne rješava; samo odlaže sučeljavanje sa stvarnošču.

Predstoji li ti danas teška bitka? Ne bježi! Stani – odbij se povuči. Osloni se na Boga. Nema sumnje, nije lako. Nitko nikada nije rekao da je krščanski život lak. Bog vam nije obečao izležavanje u Disneylandu. On vam nudi nešto mnogo bolje: svoju ohrabrujuću prisutnost u svakoj nevolji koja vas može snaći. Nemoj se svrstati me u Efrajimce. Oni su bili strašno pothranjeni.

Znaš li pet razloga zbog kojih ne bi trebao dići ruke od svega? Pogledaj Timoteju 6, – 6 i 2. Timoteju 4,5-8.

Charles Swindol