Činjenica da Pavao opominje Timoteja da treba valjano propovijedati istinu, odnosno Božju riječ (Ivan 17,17), znači da se nju može i pogrešno tumačiti. I doista, može se navesti mnogo slučajeva koji to dokazuju. Pastor jedne velike crkve propovijedao je na televiziji o Djelima 26,2, gdje Pavao kaže: “Kralju Agripa, osjećam se sretnim što se danas mogu pred tobom braniti od svega za što me tuže Židovi…” Koristeći izraz “osjećam se sretnim”, pastor je propovijedao o važnosti pozitivnog razmišljanja usred nedaća. No, Pavao nije Agripi govorio o pozitivnom razmišljanju, već je rekao da se osjeća sretnim s obzirom na činjenicu da je dobio priliku braniti se pred kraljem. Spomenuti propovjednik je izvrnuo smisao Pavlovih riječi jer je koristio biblijski izraz izvan konteksta kojemu pripada. Jedan drugi propovjednik je na sličan način propovijedao o događaju opisanom Marku 2,4, koji govori o ljudima koji su donijeli svojega paraliziranog prijatelja Isusu. “Kako ga zbog mnoštva naroda ne mogoše donijeti do njega, skinuše krov nad mjestom gdje je bio Isus.”

Propovjednik je upotrijebio engleski izraz “press” iz tog retka (hrvatski: mnoštvo, gužva, stiska) i pola sata propovijedao o tome kako “press” — tisak i mediji — još i danas drže ljude daleko od Isusa! Jasno je da biblijski tekst nije u nikakvoj vezi s medijima. “Press” se odnosi na gužvu, mnoštvo ljudi oko Isusa.

Spomenuti propovjednik je cijelu propovijed temeljio na krivom razumijevanju teksta. Iako je istina da je Biblija pisana za običnog čovjeka, pogrešno je misliti da je ne treba tumačiti, već samo slušati. Svakako trebamo biti poslušni, ali prije nego što možemo poslušati Pismo, moramo znati što ono zapravo kaže.

Bili mi toga svjesni ili ne, svi tumačimo Bibliju. Neke tekstove uzimamo i prihvaćamo doslovno, za ostale smo svjesni da imaju i simboličko značenje. Primjerice, kad u Izlasku 20,15 čitamo: “Ne ukradi!”, većina nas to shvaća doslovno. To znači samo ono što tekst kaže: “Ne ukradi!” Mi nećemo reći: “Ali ponekad je u redu ukrasti.” Mi znamo da to znači: “Ne ukradi!” u bilo
kojem trenutku.

Međutim, kad Mateju 5,29 pročitamo: “Ako te tvoje desno oko navodi na grijeh, iščupaj ga i baci od sebe, jer je bolje da ti propadne jedan od udova nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao”, znamo da to ne treba shvatiti doslovno. Ili barem ne vidimo oko nas mnogo jednookih kršćana! Isus nije
govorio o doslovnom čupanju očiju. Njegove se riječi odnose na naše grešne misli. Isus od nas ne traži da uništavamo i sakatimo svoja tijela, nego da nadziremo svoje misli.

Dakle, da bismo razumjeli što Pismo zapravo naučava, moramo ga tumačiti. Farizeji su proučavali Stari zavjet i znali sve što je u njemu rečeno, ali ga nisu razumijevali. Dvojica učenika koji su putovali u Emaus poznavali su Stari zavjet, ali ga nisu uspjeli razumijeti. Kad im se Isus pridružio, “protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Luka 24,27). Riječ prevedena s “protumači” dolazi od grčke riječi hermeneuo, od koje dolazi naša riječ “hermeneutika”. Hermeneutika je znanost o tumačenju. Ona određuje pravila za tumačenje ili objašnjavanje Pisma.

Pogrešno tumačenje Biblije je ponekad imalo strašne posljedice. Lažna tumačenja su podržavala lažne nauke i lažni pogled na svijet i svemir. U sedamnaestom stoljeću je velikom talijanskom matematičaru Galileu sudila i presudila srednjovjekovna Crkva, jer je vjerovao da se Zemlja vrti oko Sunca. Crkva je, pogrešno tumačeći Pisma, vjerovala da je Zemlja središte svemira i da se Sunce vrti oko Zemlje.

Takvi nesporazumi se mogu izbjeći ako koristimo ispravna načela tumačenja.

Gerhard Pfandl

Kanonsko načelo
Kanonsko nečelo temelji se na činjenici da se podaci potrebni za razumijevanje svih biblijskih pitanja nalaze u samom kanonu Svetog pisma, odnosno da Biblija tumači samu sebe. Time se odbacuje široko raširena praksa tumačenja Biblije u skladu s drevnim ili suvremenim kulturama. Iako u Bibliji postoje kulturni aspekti, oni ipak ne mogu biti mjerilo za njezino tumačenje, kao što to čine mnogi suvremeni tumači.

Iako je dana ljudima koje su živjeli u drevna vremena na području Bliskog istoka, Biblija nadilazi tu kulturnu sredinu da bi služila kao Božja riječ za sve kulturne, rasne i situacijske kontekste u svim vjekovima i svakom vremenu. Biblijski pisci potvrđuju nadmoć Biblije nad tradicijom (Matej 15,3‐6), ljudskom filozofijom (Kološanima 2,8), ljudskim razumom (Izreke 14,12) i takozvanim “znanjem” (1. Timoteju 6,20).

Jedinstvo biblijskih načela
Budući da je sve Pismo nadahnuto od istog Duha i budući da je ono u cjelini Božja riječ, postoji temeljno jedinstvo i sklad među svim njegovim dijelovima (Matej 5,17; Rimljanima 3,10‐18). To znači da je Pismo dosljedno. Iako različiti pisci s vremena na vrijeme naglašavaju različite aspekte iste teme ili događaja, oni se ne suprostavljaju jedni drugima. Primjerice, svaki od pisaca Evanđelja bilježi pod nadahnućem različite aspekte Kristova života, a svaki komadić slagalice je potreban da se dobije potpuna i uravnotežena slika Kristovog života i rada (Ivan 20,30.31).

Načelo doslovnog tumačenja
Osnovno načelo u tumačenju Biblije jest da riječi i rečenice treba razumjeti u njihovom doslovnom smislu, osim ako nisu upotrijebljene stilske figure, usporedbe ili idiomatski izrazi.

Doslovno tumačenje Pisma ne treba treba miješati s “doslovnim” razumijevanjem biblijskih tekstova. Primjerice, neki kršćani vjeruju da su riječi “kola poskakuju” u Nahumu 3,2 doslovni opis automobila. Drugi kršćani razumiju da tekst u Otkrivenju 16,12 znači da će rijeka Eufrat doslovno presušiti, tako da kraljevi “s Istoka” i njihove vojske (Kinezi i Japanci) mogu prijeći preko rijeke. Takva tumačenja ne uvažavaju da biblijski pisci koriste simbole, usporedbe, metafore i druge stilske figure.

Načelo duhovnog razlučivanja
Četvrto opće načelo biblijske hermeneutike navodi apostol Pavao: “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duhu prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14) “Svako je Pismo od Boga nadahnuto” (2. Timoteju 3,16), biblijski pisci govore “potaknuti od Duha Svetoga” (2. Petrova 1,21) te stoga tumačenje Biblije mora biti vođeno istim Duhom.

Kristocentrično načelo
Biblija otkriva Krista kao središte svakog božanskog djelovanja, bilo da je riječ o povijesnim događajima, proročanstvima ili štovanju: “Za njega svjedoče svi proroci” (Djela 10,43) i “sva obećanja Božja imaju u njemu nalaze svoj ‘da’; … ‘Amen’” (2. Korinćanima 1,20).

Sam Krist je potvrdio da Stari zavjet svjedoči o Njemu (Ivan 5,39). Bio je potvrda i ispunjenje “obećanja danih ocima” (Rimljanima 15,8). Novozavjetni pisci su to prepoznali i primjenjivali su starozavjetna obećanja i usporedbe na Isusa. Tako su dali uzor Kristocentričnog pristupa kojega bi svaki tumač Biblije trebao slijediti.

Stari zavjet baca svjetlo na Novi, i Novi na Stari. I u Starom i u Novom zavjetu nalaze se istine koje će ozbiljnom tražitelju neprestano otkrivati nove dubine.

Gerhard Pfandl

Ovaj redak se obično razumije kako on znači da Bog ima čudesan plan za život svakoga od nas. Ako ostanemo u okviru Njegove volje, onda u budućnosti možemo očekivati velike stvari od Boga.

Lijepo zvuči, zar ne? Jedini problem s ovim retkom je što on tako nešto ne kaže. U stvari on znači nešto sasvim drugo.

Ovaj ulomak je zapravo dio pisma koje je prorok Jeremija pisao Izraelcima koji su bili odvedeni u ropstvo u Babilon. U tom pismu Jeremija upućuje izbjeglice da se smjeste u svoje nove domove jer će tamo ostati dugo vremena – sedamdeset godina zapravo. Ovome odmah slijedi jedanaesti redak u kojemu jasno stoji da Bog u budućnosti namjerava blagosloviti njihov narod.

Jasno je da Jeremija 29,11 u izvorniku ne obećava pojedinačnim kršćanima danas da Bog ima čudesan plan za život svakoga od njih. Umjesto toga, to je prvo bilo obećanje izgnanim Izraelcima o Božjim dugoročnim planovima za njihov narod. U stvari prvobitni primatelji tog pisma razumjeli su da ono ne govori o njihovoj osobnoj koristi, pošto će oni nakon sedamdeset godina gotovo sigurno biti mrtvi.

To bi trebalo biti očito jasno svakome tko si uzme vremena da ovaj redak pročita u njegovom kontekstu. U stvari trebali bismo se čuditi kako to da toliko dobronamjernih kršćana tumači ovaj tekst na ovaj način. Odgovor je vrlo jednostavan.

Važnost konteksta

Postoje dva ključna razloga da kršćani ovaj i druge ulomke u Svetom pismu često pogrešno tumače. Prvi je uobičajena sklonost da se propusti proučiti kontekst. To znači, važno je da izbjegnemo zamku čitanja biblijskih tekstova same za sebe. Isto načelo važi za nebiblijske spise.

Tako kontekts objašnjava zašto ne smijemo protumačiti Jeremiju 29,11 kao jamstvo osobnog prosperiteta za pojedinačnog vjernika danas. Kontekst je razlog što ne povezujemo Matej 27,5 („ode te se objesi“) automatski s Luka 10,37 („Idi pa i ti čini tako!“). Ovo su ispravni citati uzeti iz Biblije, ali to svakako nije razumna upotreba ovih tekstova.

Upravo nemar prema kontekstu jedan je od glavnih uzroka što vjerske skupine tako loše tumače Sveto pismo. Oni nasumce uzimaju tekstove kojima će potvrditi svoje argumente, ali propuštaju jasno značenje tih tekstova u njihovom kontekstu.

Na primjer, Jehovini svjedoci se uporno drže vjerovanja da je Isus stvoreno biće i prema tome nije drugi član Trojstva. Zbog toga uzimaju tekstove kao što je Ivan 14,28 („Otac je veći od mene.“), ali propuštaju vidjeti način na koji Ivan u svom evanđelju, počevši od samog prvog retka, podržava istinu o punom božanstvu Isusa. Mi možemo razumjeti tko je Isus samo ako smo voljni pročitati retke o Njemu u njihovom kontekstu.

Zato je opasno da našu doktrinu zasnivamo na izoliranim tekstovima kao dokazima. Kad govorimo o stanju mrrtvih, mnogi kršćani upadaju u zamku, pa citiraju Pavlove riječi u Filipljanima 1,23: „Želja mi je otići i s Kristom“ kao dokaz da naše duše žive poslije smrti. Međutim, ovaj tekst trebamo uzeti s Pavlovim dugim izlaganjem o važnosti uskrsnuća tijela u 1. Korinćanima poslanici. U tom ulomku Pavao i te kako jasno pokazuje da je buduće uskrsnuće tijela, a ne sadašnje bestjelesno postojanje duše, razlog što možemo biti uvjereni da pokojni vjernici nisu propali u svojim grijesima.

Zato je važno ispitati retke u njihovom neposrednom kontekstu i pokušati shvatiti u kakvom su odnosu prema drugim dijelovima Biblije.

Shvatiti kulturološki kontekst

Međutim, za ispravno razumijevanje konteksta to nije sve, ako ispravno pročitamo riječi koje nalazimo prije i poslije nekog ulomka. Važno je da razumijemo povijesne i kulturološke prilike vremena u kojem je određeni tekst napisan. To se može nazvati kulturološkim kontekstom.

Da to ilustriramo vratimo se u Jeremiju 29,11. Kako smo već rekli, mnogi kršćani tumače ovaj redak kao osobno jamstvo napretka u našem današnjem životu. Mi snažno naglašavamo nezavisnost i slobodu izbora za svakog čovjeka. Prema tome, kad dođemo do takvog teksta kakav je u Jeremiji 29,11 čini nam se da je skrojen za našu želju da Bog blagoslovi svakoga u njegovom osobnom životu.

Ali to nije kulturološki kontekst u kojem je Jeremija živio. Kultura drevnih Izraelaca mnogo je snažnije naglašavala dobro kolektiva, nasuprot pojedincu. Na primjer, naši prijevodi ovog retka jasno pokazuju da se radi o množini, a ne jednini. Zato bi ljudi u ono doba protumačili ovo Božje obećanje tako da se odnosi na cijeli narod, a ne na život pojedinca.

Ako je Bog mislio na pojedinog Izraelca, onda ovo obećanje postaje besmisleno dok ga Bog još nije ni do kraja izgovorio. Moramo biti svjesni da izraz „naume mira, a ne nesreće“ obuhvaća i ubijanje i odvođenje u ropsto tisuća pojedinačnih Izraelaca, koji bi s pravom rekli da Bog – preko proroka – ne govori istinu.

Naš zapadnjački individualizam je uglavnom kriv za Jabesovu molitvu. Bruce Wilkinson je 2000. godine izdao knjigu „Jabesova molitva: kako se probiti do blagoslovljenog života“ (Prayer of Jabez), koja odmah postala evangelički bestseler. U svojoj knjizi Wilkinson je tvrdio da jedna opskurna molitva u 1. Ljetopisa 4,10 preobražava život kršćana i vodi velikim Božjim blagoslovima. Sve što je potrebno jeste da redovno ponavljamo Jabesovu molitvu.

Međutim, nije vjerojatno da je pisac 1. Ljetopisa namjeravao da se ovaj tekst koristi na ovaj način. Umjesto da osigura jamstvo o zdravlju i bogatstvu svakom sretniku koji je otkrio ovaj redak među mnoštvom rodoslovnih podataka, ovaj redak bilježi postupke jednog pripadnika Judinog plemena, koji je postupao časnije od svoje braće. Mi možemo učiti od Jabesa ako oponašamo njegov primjer vjernosti Bogu, ali ne bez razmišljanja recitirajući riječi iz njegove molitve.

Tako Isus, kad su ga učenici molili da ih nauči kako moliti, nije rekao da trebaju recitirati Jabesovu molitvu. Umjesto toga naučio ih je onome što danas nazivamo Očenašom (Mt 6,9-13). Prvih nekoliko redaka usredotočeni su na Božje mjesto u Nebu, na Njegovo sveto ime i dolazak Njegova kraljevstva. Tek nakon toga trebamo moliti za svagdašnji kruh. Molitva je usredotočena na Boga, a ne na naše individualne potrebe i želje.

Kako čitati biblijska proročanstva?

Kao što smo vidjeli, razumijevanje konteksta, s jezične i kulturološke strane, sastavni je dio pravilnog razumijevanja Svetog pisma. To nije lak posao, ali je nešto što moramo učiniti.

Jedan od najboljih načina za razvijanje razumijevanja konteksta jest redovno čitanje Biblije kao cjeline. Uronjavanjem u Božju Riječ mi se osposobljavamo za razlikovanje istine od zablude. Umjesto da ograničimo čitanje Biblije na izolirane ulomke ili omiljene biblijske knjige, mi ne smijemo izostaviti nijedan tekst. Na ovaj način ćemo uvijek čitati svaki redak u svjetlosti ostale Biblije.

Osim toga, danas su dostupni mnogi biblijski rječnici i komentari (pogotovu na engleskom jeziku). Oni pružaju mnoštvo informacija, naročito o kulturi u kojoj su živjeli biblijski pisci.

I na kraju, uvijek moramo pristupati Bibliji s poniznim i poučljivim duhom i dopustiti Svetome Duhu da nas vodi u svaku istinu. Biblija je Božja Riječ i mi trebamo poslušati što nam Bog kroz nju želi reći, čak i ako to nije uvijek ono što bismo voljeli čuti. Nasuprot tome, koristiti Bibliju za dokazivanje neke unaprijed smišljene točke ili za rješavanje nekog spora, siguran je put u pogrešna tumačenja. Pažljivo čitanje Svetog pisma ne samo što će nam pomoći da slušamo Boga Biblije – ono će nam također pomoći da njezine istine podijelimo s drugima.

Michael Zwaagstra

Prva i najosnovnija zadaća u tumačenju Pisma je osigurati pristup onome što Sveto pismo jeste – kako u izvornim jezicima tako i u suvremenom prijevodu. Ovo zahtijeva obraćanje pozornosti na proučavanje teksta i na načela prevođenja.

Proučavanje teksta

a. Očuvanje biblijskog teksta. Budući da je u hermeneutskom pristupu važna pisana Riječ, trebamo, koliko je to moguće, odrediti izvorni biblijski tekst. Sama Biblija naglašava potrebu za očuvanjem riječi svetih spisa. O Tori je Mojsije pisao: “Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam – niti što od toga oduzimljite.” (Pnz 4,2; usp. 12,32) Izreke ovo načelo protežu na cjelokupnu Božju Riječ: “Svaka je Božja riječ prokušana… Ne dodaji ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim.” (Izr 30,5.6) Na kraju biblijskog kanona nalazimo slično upozorenje: “Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla opisana u ovoj knjizi; a ako što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad.” (Otk 22,18.19)

U starozavjetnom Izraelu za očuvanje Tore je bilo predviđeno da se “knjiga Zakona” smjesti pored Kovčega saveza u Svetinju nad svetinjama (Pnz 31,26). Toru je trebalo javno čitati svakih sedam godina na Blagdan sjenica (rr. 9-13).

Na nesreću nisu ostali originalni rukopisi ni starozavjetnih ni novozavjetnih Pisama. No povijest prenošenja teksta pokazuje kako je biblijski tekst bio brižljivo i strpljivo očuvan tijekom niza stoljeća do naših dana. Prije Drugog svjetskog rata kritički raspoloženi znanstvenici su vrlo loše ocjenjivali točnost primljenog (masoretskog) hebrejskog teksta, budući da su najraniji rukopisi postojali tek od oko 900. godine, a kritička izdanja hebrejske Biblije davala su tisuće mogućih ispravaka teksta. No od 1947. i otkrića rukopisa u blizini Mrtvog mora, koja sadrže rukopise ili njihove fragmente svake starozavjetne knjige osim Estere, znanstvenici su bili iznenađeni kad su ustanovili kako je mesoretski tekst dao zapravo bez ikakve promjene tekstualnu tradiciju koja je postojala tisuću godina ranije.

Količina dokaza u rukopisima za grčki tekst Novog zavjeta obilnija je od svakog drugog dokumenta staroga svijeta. Postoji više od tri tisuće grčkih rukopisa dijelova ili cijelog novozavjetnog teksta, uz oko dvije tisuće drevnih grčkih lekcionara (novozavjetna štiva složena prema liturgijskoj uporabi), oko osam tisuća latinskih rukopisa, više od dvije tisuće u drugim drevnim prijevodima kao što su sirijski i koptski i tisuće citata – u stvari čitav Novi zavjet – u navodima različitih ranih crkvenih otaca (Greenlee, 697.707). Stvarna količina stvarnih varijacija među tolikim rukopisima je vrlo mala. F. F. Bruce potvrđuje: “Varijacije tekstova o kojima uopće ostaje neka sumnja među kritičarima teksta Novog zavjeta ne utječe ni na jedno važno pitanje o povijesnoj činjenici ili kršćanskoj vjeri i životu.” (19.20)

b. Potreba za proučavanjem teksta. Premda nam proteklih 150 godina marljivog tekstualnog istraživanja potvrđuju da je Sveto pismo do nas došlo suštinski takvo kako je bilo napisano, postoje male varijacije među drevnim biblijskim rukopisima. Znanost (ili umijeće) dolaženja do što je moguće izvornijeg teksta Staroga i Novoga zavjeta je proučavanje teksta, često nazvano i “tekstualna kritika”. Ovo proučavanje, kad ga primjenjuje osoba koja prihvaća puni autoritet Pisma, odbacuje pretpostavke povijesno-kritičke metode i nastoji na tome da se konačno mjerilo za određivanje autentičnosti teksta Pisma nalazi u samome Svetom pismu.

Prijevodi i izdanja

Samo Sveto pismo daje brojne primjere prijevoda za pojašnjenje značenja. Među njima su Neh 8,8; Mt 1,23; Mk 5,41; 15,22.34; Iv 1,42; 9,7; Dj 9,36; 13,8; Heb 7,2. Isticanje potrebe za razumijevanjem Pisma (vidi Dj 8,30-35) ukazuje na važnost vjernog prijevoda.

a. Teškoće kod prevođenja. Teško je u suvremenim jezicima točno prikazati oblik i sadržaj izvornog jezika Biblije, jer u postupku prevođenja prevodilac mora nastojati da premosti različite prepreke kao što su vremenski razmak, kultura i geografija; promijenjene društveno-ekonomsko-političke prilike i različiti sklopovi razmišljanja.

Najznačajnija teškoća u postupku prevođenja  jeste razlika u samim jezicima. Raspon značenja jedne riječi u izvornom jeziku može biti veći ili manji od njezine istoznačnice u jeziku na koji se prevodi. Tako se sporedna značenja izvorne riječi iskrivljuju bezveznim značenjima povezanim s najpribližnijom istoznačnicom u suvremenom jeziku.

Nije uvijek moguće na odgovarajući način prikazati gramatičke i sintaktične elemente izvornih jezika u suvremenom prijevodu. Na primjer hebrejski glagol naglašava stanje, grčki ističe vrstu djelovanja, dok engleski naglašava vrijeme.

Ponekad je značenje izvorne riječi nejasno. Prevoditelj mora odlučiti hoće li nejasnoću ostaviti ili je pokušati ukloniti – pri čemu postoji mogućnost zablude ako izabere pogrešno značenje.

b. Vrste prijevoda. Tri glavne filozofije ili teorije o tome što je najbolji prijevod dovodi do tri veoma različite vrste prijevoda. Formalni prijevodi  naglašavaju istoznačan prijevod riječ po riječ. Na taj način se dobiva točniji prijevod izvornog hebrejskog/aramejskog i grčkog teksta. Rezultat je izuzetno dobra studijska Biblija. Međutim, tekst pri čitanju često zvuči ukočeno i bombastično, a može se izgubiti estetska kvaliteta i ritam izvornika. Dinamični prijevodi naglašavaju prijevod značenja za značenje, umjesto riječi za riječ. Prevodilac restrukturira prijevod u idiomatski izraz koji predstavlja jednaku misao ili značenje. Prednost dinamičnog prijevoda je njegova idiomatska suvremenost, čitkost i jasnoća. Njegov nedostatak je da tumačenje može biti varljivo ili pogrešno – ovisno o ispravnosti ili neispravnosti prevoditeljeva tumačenja. Parafraza je mnogo slobodnija s izvornikom od dinamičnog prijevoda. Takav je tekst najčešće namijenjen uporabi na osobnom bogoslužju nego ozbiljnom doktrinalnom proučavanju. Zbog toga što je parafraza često više tumačenje nego prijevod, čitatelji moraju paziti kako se njome koriste.

S obzirom na teškoće u prevođenju i različitim načinima na koje se može prevoditi, istraživači Biblije trebaju biti oprezni pri izboru prijevoda. Prijevod Biblije kojega je izdala neka vjerska zajednica može biti usmjeren ili čak iskrivljen kako bi podržao određene doktrine. Slična slabost postoji i kad je prevoditelj Biblije jedna osoba; nedostaje ravnoteža i pridonos mnogih umova. Oprez je na mjestu i kad se radi o Biblijama sa sistemom bilježaka ili tumačenja. Isto tako, kod prijevoda u pojednostavljeni suvremeni jezik za djecu prijeti opasnost iskrivljavanja značajnih biblijskih tema. Izdanja koja su sklonija tumačenjima treba pažljivo uspoređivati s formalnim prijevodom riječ za riječ, ako ne s izvornim hebrejskim/aramejskim i grčkim.

Povijesni kontekst

Da bismo razumjeli Pisma, moramo prvo odrediti što su ona značila u svojoj izvornoj sredini. Moramo vidjeti u kakvoj je situaciji izneseno svako učenje – povijesnu pozadinu; tko je što rekao, kome i u kakvim okolnostima.  Kad ovo shvatimo, lakše ćemo primijeniti biblijsku vijest na suvremene prilike.

Sve osobe, događaji i institucije u Starome i Novome zavjetu prikazane su kao dio izvještaja autentične i pouzdane povijesti. Kasniji starozavjetni proroci, Isus i novozavjetni pisci često se pozivaju na izvještaje o stvaranju i potopu. Ustvari svaki novozavjetni pisac izričito ili nagovješteno potvrđuje povijesnost Postanka 1–11 (vidi Mt.19,4.5; 24,37-39; Mk 10,6; Lk 3,38; 17,26.27; Rim 5,12; 1 Kor 6,16; 2 Kor 11,3; Ef 5,31; 1 Tim 2,13.14; Heb 11,7; 1 Pt 3,20; 2 Pt 2,5; Jak 3,9; 1 Iv 3,12; Jd 11.14; Otk 14,7). Kasniji biblijski pisci također govore o vremenu patrijaraha, izlasku iz Egipta i drugim događajima starozavjetne i novozavjetne povijesti, tumačeći ih kao pouzdane opise Božjeg stvarnog zajedništva s Njegovim narodom u prostoru i vremenu.

Povijesno okružje biblijskih izvještaja primamo kao istinito, ne pokušavajući povijest rekonstruirati da bude drukčija od one koja je prikazana u biblijskom izvještaju. Novozavjetni pisci u svom tumačenju Starog zavjeta pokazuju značajno slaganje s općim tokom i pojedinostima starozavjetne povijesti (vidi Dj 7; 1 Kor 10) Tipološki argumenti novozavjetnih pisaca prihvaćaju povijesnu vjerodostojnost osoba, događaja i institucija kao tipove povijesne stvarnosti (vidi 1 Kor 10,1-11; Rim 5;12-21; 1 Pt 3,18.22).

Jednako tako, u suprotnosti većini današnjih kritičkih znanstvenika, ali u skladu s novozavjetnim piscima u njihovom tumačenju Starog zavjeta, biblijski utemljena heremeneutika prihvaća takvima kakvi jesu biblijske izvještaje o stvaranju svijeta u u nizu od šest doslovnih dana, od po dvadeset i četiri sata (Post 1 i 2), i o stvarnom, sveopćem potopu (Post 6–9). Ona također prihvaća povijesnost izvještaja o patrijarsima (Post 12–50), izlazak iz Egipta u petnaestom stoljeću prije Krista (Izlazak–Ponovljeni zakon; 1 Kr 6,1), osvajanje Kanaana (Jošua 1–12) i druge povijesne tvrdnje Pisma, uključujući i natprirodne, čudesne događaje u Starom kao i u Novom zavjetu.

Pri unutarnjoj biblijskoj hermeneutici biblijskih pisaca pažnju posvećujemo “pitanjima uvoda” (datumu, autorstvu i životnoj sredini biblijskih knjiga); ova pitanja postaju ponekad vrlo važna za argument nadahnutog pisca. Tamo gdje ih u tekstu nalazimo, iskaze prihvaćamo kao istinit prikaz autorstva, kronologije i životne sredine. Na primjer činjenica da je David pisac Psalma 110 (kako ga nalazimo u naslovu psalma) od najveće je važnosti za Isusov argument vezan uz Njegovo mesijanstvo (Mt 22,41-46). Činjenica da je David autor isto je tako važna za Petrovu propovijed na Pedesetnicu, jer je prorekao Mesijino uskrsnuće (Dj 2,23-35). “Životna sredina” Abrahamova opravdanja vjerom u izvještaju u Postanku značajna je za Pavlov argument kojim je Rimljanima pokazao da se to dogodilo prije Abrahamova obrezanja (Rim 4,1-12).

Nasuprot tvrdnjama velikog dijela suvremenih biblijskih kritičara, biblijski zasnovana hermeneutika prihvaća da je Mojsije pisac Petoknjižja, a da ono nije kasnija redakcija različitih izvornih dokumenata (vidi Izl 24,4.5; 34,27; Pnz 31,9.11; Još 1,7.8; 1 Kr 2,3). Izaiju smatra piscem cijele knjige (Iz 1,1; vidi Mt 3,3; 8,17; 12,17-21). David je pisac psalama koje natpisi pripisuju njemu ili ih novozavjetni pisci proglašavaju Davidovim (73 psalma; Mt 22,41-46; Dj 2,25-35; i dr.). Salomon je pisac većine Izreka, Pjesme nad pjesmama i Propovjednika (Izr 1,1; 10,1; 25,1; Pj 1,1; Prop 1,1.12.13). Daniel, zarobljenik i državnik u Babilonu u šestom stoljeću, pisac je knjige koja nosi njegovo ime (Dn 8,1; 9,2; vidi Mt 24,14). Zaharija je napisao cijelu knjigu koja nosi njegovo ime (Zah 1,1). Apostol Petar je bio pisac Druge Petrove poslanice (2 Pt 1,1), a Ivan, pisac Evanđelja, napisao je i Apokalipsu (Otk 1,1-4).

Treba reći da u nekima od biblijskih knjiga ne nalazimo ime pisca, vrijeme ili povijesne prilike za vrijeme pisanja. Najbolje rješenje za pitanja uvoda u ovim knjigama mora, u svjetlosti dostupnih vanbiblijskih dokaza, biti utemeljeno na svim poznatim biblijskim podacima i sukladno s njima.

Povijesnu pozadinu za bilo koji ulomak pružaju podaci izneseni u Pismu i izvanbiblijski izvori. Zbog toga je za prikaz povijesne sredine Svetog pisma od najveće važnosti poznavanje cjelokupne svete povijesti, kao i sredine u kojoj se svaki pojedini događaj odigrao. Ovo je važno za razumijevanje kasnijih aluzija na protekle događaje. Na primjer, kad govori kako je “Mojsije podigao zmiju u pustinji” (Iv 3,14), Isus se jasno poziva na Brojeve 21,4-9. Isto tako, kad čitamo da rijeka Eufrat presušuje (Otk 16,12), moramo držati na umu pad Babilona koji je prorečen u Jeremiji 51 i ostvaren skretanjem rijeke Eufrat da tako otvori put Medijcima i Perzijancima.

Materijal za povijesnu sredinu u Svetom pismu povećan je obiljem drevne literature. Posebno su korisni apokrifi i pseudoepigrafi, kao i targumi i kasniji rabinski materijali. Pojedini pisci, kao Filo i Josip Flavije, također pridonose boljem razumijevanju Svetog pisma.

U proteklih dvije stotine godina arheološka otkrića na Bliskom istoku osvijetlila su osobe, događaje i život u biblijska vremena. Tekstovi pronađeni u Mari, Nuzi i Ebli osvjetljavaju različite običaje iz razdoblja patrijaraha. Premda se u Mojsijevim zakonima visoko mjerilo moralnosti i utemeljenost Zakona u karakteru božanskog zakonodavca razlikuje od drugih kodeksa onog vremena, njegovi zakoni pokazuju sličnost  s kodeksima iz drugog tisućljećja prije Krista, kao što je Hamurabijev. Iako je njihov sadržaj jedinstven, struktura biblijskih Saveza između Boga i ljudskih bića nalik je podaničkim ugovorima između hetitskih gospodara i njihovih vazalnih kraljeva u drugom tisućljećju prije Krista. Babilonski dokumenti pisani klinastim pismom pokazuju zašto je “kralj” Baltazar mogao Danielu ponuditi samo treće mjesto u kraljevstvu (Dn5,29): njegov otac Nabonid još je uvijek bio legitimni, premda odsutni kralj Babilona.

Jednako tako je razumijevanju Novog zavjeta jako pomoglo poznavanje vjersko-društvenopolitičkog stanja u judaizmu i u rimskome svijetu prvog stoljeća u kome je pisan Novi zavjet. Na primjer, rasprave između Isusa i farizeja osvjetljava proučavanje struja u židovstvu. Športske igre u 2. Timoteju 4,6-8 i trijumfalni ulazak imperatora u 2. Korinćanima 2,14 postaju jasniji kad ih gledamo u okviru običaja onog vremena.

U povijesnu pozadinu treba uključiti mnoge druge čimbenike: kronologiju – kad se nešto zbilo – i geografiju – gdje se zbilo; sve to pridonosi razumijevanju Svetog pisma. Osim toga, pozornost zaslužuju i utezi, mjere i novčani sustavi. Između ostalog treba voditi računa o sljedećem: hebrejskom kalendaru i ciklusu blagdana, biljnom i životinjskom svijetu, urbanizaciji, vojnim taktikama, klimi i poljodjelstvu.

Prividna neslaganja s nalazima svjetovne povijesti

Stoljećima su biblijski znanstvenici sumnjali u točnost i vjerodostojnost brojnih povijesnih pojedinosti u biblijskom izvještaju, kao što su povijesnost izlaska iz Egipta i osvajanje Kanaana te postojanje Darija Medijca spomenutog u Danielovoj knjizi. Važno je zamijetiti da su, prije svega, zahvaljujući dubljem proučavanju nestale mnoge od ovih navodnih povijesnih netočnosti u Pismu. Na primjer, znanstvenici su do kasno u devetnaestom stoljeću isticali kako Hetiti, spomenuti u Bibliji (Post 15,20 i drugi), nikad nisu postojali. A onda su iskapanja u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća otkrila dokaze o postojanju čitave hetitske civilizacije. Tako su mnogi znanstvenici u devetnaestom stoljeću tvrdili da su običaji iz razdoblja patrijaraha anakronični; no otkrića iz doba patrijaraha u Nuzi, Mari, Ebli i drugim mjestima pokazala su da postoje paralele gotovo svim običajima prikazanim u izvještajima o patrijarsima. Također se pokazalo da se izvještaj o izlasku iz Egipta može dobro uklopiti u povijest osamnaeste egipatske dinastije. Nedavno ponovno provedena analiza podataka koje su dala iskapanja drevnog Jerihona, pokazala je (suprotno ranijim zaključcima i zajedničkom mišljenju suvremenih znanstvenika nastalom kao posljedica iskapanja) da je grad razoren oko 1410. pri. Kr. i da se pojedinosti oko tog razaranja savršeno uklapaju u biblijski izvještaj. Isto su tako analize medijsko-perzijskih izvještaja pokazale da u povijesnom izvještaju ima prostora za Darija Medijca.

Dosad nisu riješena sva prividna neslaganja između biblijskog izvještaja i nalaza svjetovne povijesti. Biblijski utemeljena hermeneutika uključuje i vjeru u povijesnu vjerodostojnost Pisma i uvjerenje da će i u ovim točkama, kao u mnogim drugima, dodatno arheološko ili povijesno proučavanje smanjiti ova neslaganja. Istodobno, važno je da Sveto pismo ne robuje pronalascima svjetovne znanosti. Mnoge izvještaje u Pismu svjetovna povijest nikad neće potvrditi – posebno čuda koja nisu ostavila tragova. Na kraju kažimo da biblijske događaje ne primamo zato što ih potvrđuje svjetovna povijest, već zato što su zapisani u pouzdanoj Božjoj Riječi.

Prividna neslaganja u paralelnim biblijskim izvještajima

U povijesnom materijalu Svetog pisma, posebno u starozavjetnim knjigama Samuelova/Kraljevi i Ljetopisi te novozavjetnim Evanđeljima, paralelni izvještaji ponekad pokazuju razlike u pojedinostima ili naglašavanju (na pr. Mt 21,33-44; Mk 12,1-11 i Lk 20,9-18). U rješavanju ovih prividnih neslaganja može nam pomoći nekoliko načela.

a. Prepoznajmo različite namjere različitih pisaca. Četiri su Evanđelja pisana s pomalo različitim općim ciljevima i planom. Matej često slaže svoj materijal po predmetima, a ne kronološkim redom. Marko o Isusovom djelovanju izvještava gotovo u jednom dahu. Luka kao da Isusa prikazuje neznabošcima. A Ivanovo je Evanđelje jedinstveno – pisano je, priznaje, da potiče vjeru.

b. Shvatimo da svaki pisac iznosi dijelove događaja koje treba kombinirati s drugim izvještajima da bismo dobili cjelinu. Paralelni izvještaj o Davidovoj kupovini gumna na brdu Moriji (2 Sam 24,24; 1 Ljet 21,25) daje različitu svotu koja je plaćena i različito ime vlasnika. No oba opisa ne moraju proturječiti. Pedeset srebrnih šekela plaćeno je za dva vola i drvena kola  (a vjerojatno i mali komad stvarnog tla gumna), dok je šesto zlatnih šekela plaćeno “za ono mjesto”, dakle za cijeli posjed. Arauna i Ornan su jednostavno dva načina izgovora istog imena.

Drugi slučaj: paralelni uvodi u Isusovu Propovijed na Gori, kako su ih zapisali Matej i Luka, na prvi pogled kao da proturječe. Matej za Isusa kaže da se “uspe… na goru” (Mt 5,1), dok Luka kaže da Isus “siđe s njima i zaustavi se na nekoj visoravni” (Lk 6,17). Ellen White kombinira oba teksta i Markovo svjedočanstvo kao dio šireg prizora: “Nakon rukopolaganja apostola [na brdu, Mk 3,13], Isus je zajedno s njima pošao na obalu mora. Tu se narod počeo okupljati još od ranog jutra… Na uzanoj obali nije bilo čak ni mjesta za stajanje na kojemu bi Njegov glas mogao dosegnuti sve one koji su Ga željeli čuti, pa ih je Isus poveo natrag na padinu brijega. Spustivši se na zaravan koja je bila prijatno mjejsto za okupljanje mnoštva, On sam sjeo je na travu, a učenici i mnoštvo slijedili su Njegov primjer.” (Čežnja vjekova, str. 245.246) Među druge primjere prikladnog i mogućeg usklađivanja opisa u Evanđeljima možemo ubrojiti paralelne izvještaje o bogatom mladiću (Mt 19,16-30; Mk 10,17-31; Lk 18,18-30), slijepom prosjaku (Mt 20,29-34: Mk 10,46-52; Lk 18,35-43) i okružju uskrsnuća (Mt 28,1-15; Mk 16,1-8; Lk 24,1-11; Iv 20,1-10).

c. Shvatimo da povijesna vjerodostojnost ne zahtijeva identičnost različitih izvještaja. To što pisci Evanđelja rabe različiti jezik dokaz je njihove neovisne autentičnosti i poštenja. Matej navodi prve dvije Isusove molitve u Getsemanskom vrtu koje sadrže istu misao, ali izrečenu malo drukčijim riječima, a onda u Mateju 26,44 izvješćuje da je “i treći put molio onim istim riječima”.

d. Shvatimo da su se prihvaćeni običaji za pisanje povijesti u prvom stoljeću razlikovali. Pisci često rabe “fenomenološki” ili “promatrački” jezik, ilustriran izrazima svakodnevnog jezika kao “kad sunce zađe” ili “četiri ugla” ili “do kraja zemlje”, a da pritom ne misle na geocentričnu kozmologiju ili ravnu Zemlju. Često rabe približne brojeve, kao na primjer kad govore o onima koji su pomrli pod Sinajem (1 Kor 10,8; usp. Bro 25,1-18). Ne smijemo očekivati veću preciznost no što je bila uobičajena u biblijsko vrijeme.

e. Prihvatimo činjenicu da su se neka slična Isusova čuda i kazivanja zapisana u paralelnim Evanđeljima mogla zbiti u različito vrijeme. U Isusovoj službi tijekom tri i pol godine bez sumnje je bilo ponavljanja učenja i udvostručavanja čuda. Jedan primjer je kad je nahranio 5000 i 4000 ljudi. Možda bismo došli u iskušenje da ova dva različita izvještaja smatramo istim događajem, da s­m Isus nije o njima govorio kao o dva odvojena slučaja (Mt 16,9.10).

f. Prihvatimo činjenicu da u Svetom pismu postoje neke manje greške u pisanju. Ovo je posebno vidljivo iz pisanja brojeva u paralelnim izvještajima u Samuelovim knjigama, Kraljevima i Ljetopisima. Proučavanje teksta može pripomoći određivanju najboljeg teksta.

g. Priznajmo da je ponekad potrebno odložiti prosudbu o nekim prividnim neslaganjima dok ne budemo imali više informacija. Primjer su kronološki podaci o kraljevima u Izraelu i Judi u knjigama o Kraljevima i Ljetopisima. Činilo se da na tom području postoji beznadna zabuna dok Edwin Thiele svojom doktorskom disertacijom, objavljenom pod naslovom The Mysterious Numbers of the Hebrew Kings (1951; revidirano izdanje 1983), nije pokazao kako primjena četiriju osnovnih načela kronološkog računanja potpuno sinkronizira biblijske brojeve i izvanbiblijske podatke.

Richard M. Davidson