Dok slušamo kako Isus govori o nečemu tako značajnom kao što je Božje kraljevstvo, mi želimo znati neke činjenice o njemu. Što je Božje kraljevstvo? Kako ono izgleda? Marko nam ne govori o sadržaju tog kraljevstva. On nam ne daje recept sa svim potrebnim sastojcima. Umjesto da nam jednostavno kaže što je Božje kraljevstvo, Marko nam ga na genijalan način opisuje u svojem Evanđelju.

Pogledajmo što Isus čini i vidjet ćemo kakvo je to kraljevstvo. U prvom poglavlju Isus poziva Šimuna i Andriju, Jakova i Ivana. Na samom početku počinje okupljati društvo i usredotočen je na dosezanje ljudi. “Isus im reče: ‘Hajdete za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!’ Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.” (Marko 1,17.18) Isus poučava one koji su se okupili u sinagogi (redak 20).

Isus istjeruje nečistog duha (redci 21-26). Isus ozdravlja Petrovu punicu od strašne groznice (redci 29-31). Isus ozdravlja sve bolesnike i opsjednute (redci 32-34).

Isus se budi u zoru i razgovara s Bogom u molitvi. Zatim nastavlja sa svojim životom, putuje, poučava, propovijeda i ozdravlja. U drugom poglavlju Isus javno oprašta grijehe oduzetom i ozdravlja njegove udove. Pronalazi prezrenog židovskog carinika i večera s grešnicima iz grada. Zatim ističe da je subota “stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote”.

U trećem poglavlju liječi u subotu obnavljajući iscjeljujuću svrhu subote. Zatim poziva dvanaestoricu apostola, šalje ih da propovijedaju Evanđelje i daje im silu da izgone zle duhove.

U četvrtom poglavlju iznova i iznova priča o tajni kraljevstva. Ističe da ono nije kao ovozemaljska kraljevstva, da u njemu nema prisile i nasilja. Govori kako bi ga trebalo naviještati, kako raste i njime upravlja Božja sila, kako počinje kao malo kraljevstvo koje prerasta u veliko.

Zatim Marko počinje pokazivati silu tog kraljevstva na dojmljive načine. Prvo, u četvrtom poglavlju Isus stišava oluju. Sa samo nekoliko riječi On stišava vjetar i gospodari olujom. Isus je Gospodar prirode. Marko zatim u petom poglavlju govori kako je Isus spasio čovjeka koji je bio opsjednut legijom nečistih duhova. Silom svoje riječi oslobodio je bijesnog i uništio uporište demonske sile. Isus je Gospodar duhovnog svijeta. Onda ozdravlja ženu koja je više od dvanaest godina bolovala od neizlječive bolesti. Isus je Gospodar nad bolestima. A zatim – zatim! – podiže iz mrtvih dvanaestogodišnju djevojčicu, vraća joj život i obnavlja radost kod njezinih roditelja. Isus je Gospodar nad smrću.

I tako se priča o Isusovom uspostavljanju Božjeg kraljevstva nastavlja. I kakvo je to kraljevstvo? To je zajednica, dosezanje ljudi, to je sloboda od demonskih sila, to je fizičko ozdravljenje, to je opraštanje grijeha, to je pravi nauk, to je iskustvo svetkovanja subote, to je sloboda od straha i nada koja je jača od bolesti i smrti, to je zajednica s Bogom i večera s grešnicima. Zahvaljujući Isusu, Božje kraljevstvo nam je postalo bliže. Mali tračak Neba je obasjao Zemlju, nebeska stvarnost ušla je u našu zemaljsku. Nebo se spustilo. “Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje!” Kada bismo mogli već sada početi živjeti na Nebu… I možemo, jer je ono u Isusu već tu.

Kessia Reyne Bennet

Drevna istočnjačka priča kaže da su dva prijatelja, trgovca, u pratnji svojih slugu putovali od grada do grada, sklapajući poslove. Njihova je karavana bez problema napredovala iz dana u dan. Na svome su napornome putu napravili stanku pokraj neke rijeke da se osvježe. U trenutku nepažnje, jedan je od dvojice prijatelja pao u rijeku, a nije znao plivati. Onaj drugi nije oklijevao. Skočio je u mutnu vodu i izvukao svoga prijatelja živog i uplašenog. Nakon što se oporavio i osušio, utopljenik je zapovijedio svojim slugama da na obližnji kamen uklešu riječi: “Putniče, koji prolaziš pokraj ove rijeke! Na ovome mjestu, Hagib je vlastiti život doveo u opasnost i spasio život svoga prijatelja Muse.”

Prijatelji su, potom, nastavili svoj put. Karavana je išla po cijelome kraju, da bi konačno ponovno došla na isto mjesto pokraj rijeke gdje je Hagib spasio Musu. Podigli su logor pokraj onoga kamena na kome su bile uklesane spomen-riječi. I dok su tako večerali i razgovarali pokraj vatre, došlo je do prepirke zbog suprotnoga mišljenja između njih dvojice. Prepirka je zbog teških riječi prerasla u vrlo glasnu svađu, da bi potom jedan od njih onome drugom udario šamar. Uvrijeđen, nekad iz rijeke spašeni Musa je ustao, uzeo štap i napisao na pijesku pokraj rijeke: “Putniče, koji prolaziš pokraj ove rijeke! Na ovome mjestu Hagib je zbog bezvrijednoga razloga slomio srce svoga prijatelja Muse.”

Ujutro, dok se karavana spremala na put, jedan je od slugu prišao Musi i upitao ga zašto je priču o junaštvu njegovoga prijatelja dao uklesati u kamen, a njegovu uvredu ispisao samo na pijesku. Musa je odgovorio: “Ja ću u srcu uvijek njegovati uspomenu na to kako me je Hagib spasio u vrijeme nevolje. A što se tiče one smrtne uvrede koju mi je zadao – nadam se da ću mu to oprostiti, čak i prije nego te riječi nestanu s pijeska.”

Biblija opisuje dva događaja koji nose sličnu duboku poruku kao i prethodna priča. Jedan je objava Božje volje za čovjeka u obliku deset zapovijedi, a drugi se zbio u Isusovo vrijeme. Piše: “Onda Jahve reče Mojsiju: ‘Popni se k meni na brdo i pričekaj ondje. Dat ću ti kamene ploče sa zakonom i zapovijedima koje sam za njihovu pouku napisao’… Kad Jahve svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu, dade mu dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božjim.”

Ovo podsjeća na želju spašenoga utopljenika iz naše priče, da plemenito požrtvovno djelo svojega prijatelja ovjekovječi u kamenu, i tako se zadivi svatko tko pročita. Božja je namjera bila da urezivanjem zapovijedi u kamen donekle dočara postojanost i nepromjenjivost Stvoriteljeve volje, te za vjekove ostavi svjedočanstvo što je to plemenito, uzvišeno, pravedno i dobro. Mi danas ne znamo gdje su kamene ploče s Božjim zapovijedima, ali je njihov vjerni prijepis ostao zabilježen u Biblijama diljem svijeta. Njihov je zapis, također, tisućljećima živio u vjernim ljudskim srcima, što još bolje opravdava njihovo prvotno simbolično urezivanje u kamen.

Drugi događaj kaže: “Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu.  A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji.  A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”

Tradicionalno tumačenje kaže da je pod Isusovim nogama bio pijesak, a da je on, zapravo, šutke ispisivao grijehe ljudi koji su optužili grešnicu. I ovdje vidimo paralelu s događajem koji smo opisali na početku. Taj isti Bog koji je u kamen urezao ono što je pravedno, istim je prstom najmračnije ljudske grijehe ispisivao po pijesku. Kako je suosjećao s grešnicom koju su doveli osramoćenu, tako je suosjećao i s onima  koji su se pravili pravedni, a dobro je znao njihove mračne tajne. On im je oprostio i prije nego su te riječi nestale s pijeska.

Divne li, i nama nedokučive, ljubavi. Budite sigurni, ni vama najodvratniji grijesi vašega bića nisu tako nepromjenjivi kao da su urezani u kamenu. Ono čega se plašite u vašemu srcu, pred Bogom je kao da se nalazi ispisano na pijesku. A sve što se u kamenu nalazi, to je plan za vaš život i izraz Božje ljubavi prema vama.

Željko Bošnjak

Iz Izaije 6,1-7 vidimo da je Bog poslao Izaiji očišćenje, čim je priznao svoje grijehe i pokajao se. Bog nas ne stavlja na probu za neko vrijeme da bi se uvjerio da smo iskreni. Bog od nas ne traži otplatu. Spasenje je dar. Naša je odgovornost da ga primimo.

Prorok Izaija u svojoj knjizi kaže: “Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” (Izaija 1,18)

Ovaj odjeljak za mene ima posebno značenje. Iz djetinjstva u New Yorku sjećamo se užurbanosti, meteža i prljavštine jednoga od najvećih gradova svijeta. S prozora svoje sobe slušao sam škripanje kočnica, trubljenje automobila i treštanje sirena. Manhattan je posebno u to vrijeme imao reputaciju jednog od najprljavijih gradova na svijetu. U gradu je uvijek zaudaralo i sve je bilo prljavo. Dok sam hodao gradom osjećao sam zadah vina iz razbijenih vinskih boca i izduvnih gasova iz automobila. Na kraju sam se na to navikao.

Čudno je kako se ljudi, kada se dovoljno dugo “druže” s grijehom i prljavštinom, naviknu na njih toliko da ih čak i zavole. Sjećam se da sam se jednoga jutra probudio na zvuk budilnika. Kada sam otvorio oči i prekinuo zvonjavu sata, osjetio sam da se nešto čudno dogodilo tijekom noći. Nisam čuo zvuk koji dolazi od saobraćaja. Doteturao sam se do prozora i brišući san sa očiju vidio magičnu promjenu. Tijekom noći tiho je napadalo oko 60 centimetara snijega i dio grada je bio paraliziran ovom iskonskom ljepotom.

Saobraćaj je mirovao. Nije bilo zvukova. Zrak je bio čist. Sav smrad i prljavština bili su zatrpani čistim, bijelim pokrivačem.

Začuđujuće je bilo vidjeti da nešto tako jednostavno, kao što je snijeg, može očistiti užasno prljavi grad. Sve je bilo čisto i sjajno, tiho i mirno. I sve to zbog snijega.

Prorok Izaija kaže da kada Bog pošalje svoje očišćenje mi ćemo dobiti mir usprkos svojim grijesima prljavim poput ulica New Yorka. Bog može da nam pošalje svoje očišćenje i preobrazi nas, isto kao što snježni pokrivač prekrije prljavi i neuredni grad!

Sve što trebamo učiniti je da Mu se molimo i da Ga vjerujemo. Onda će nas Njegova milost nježno pokriti.

Doug Batchelor