Jeste li ikada povrijedili koga svojim nepromišljenim riječima ili postupkom? U mojim sjećanjima postoji slika koju nikako ne mogu izbrisati. Dogodilo se to jedne proljetne večeri u Houstonu, u Texasu. Moja se šestogodišnja kćerka Bonny uvijek radovala da me vidi kad bih se vraćao kući s posla.

Jednoga dana, dok sam bezbrižno ulazio autom u dvorište, ona mi je radosno potrčala u susret raširenih ruku.

Nažalost, ugledao sam je tek u trenutku kada je auto udario u njeno nježno malo tijelo. Udarac ju je odbacio nekoliko metara kroz zrak. Tijekom nekoliko sljedećih sekundi strašna su me pitanja prikovala uz sjedište: Je li moja nemarnost uništila taj dragi život? Jesam li joj prouzročio nepopravljiva tjelesna oštećenja? Kako sam mogao biti tako lud? Tako nepromišljen? Tako neodgovoran?

Na sreću, Bonny je ostala nepovrijeđena. Međutim, ja sam bio uništen, potpuno opustošen ovim nemilim iskustvom. Samooptuživanje me je izjedalo. Bio sam u stanju duboke žalosti. Moja nemarnost je ugrozila život moje jedine kćerke.

Kao kršćani, proživljujemo slične osjećaje kada je u pitanju naš odnos prema Isusu Kristu. Naš grijeh, naša buntovnost, naša nepromišljenost, stavili su ga na križ. On je umro za naše grijehe. Ne! Ne! Ne! Mnogo više od toga. On je umro za moje grijehe!

Dok gledamo na križ, trebamo potpuno shvatiti što je sve grijeh u stanju učiniti. On je uzeo najljubaznijeg Čovjeka u povijesti i podigao ga na križ.

Jedna od velikih uloga križa je da nam otvori oči za veličinu i strahotu grijeha. Kad vidimo što je sve grijeh učinio Isusu Kristu, moramo osjetiti duboku žalost zbog svojih grijeha. Prema tome, ne tugujemo samo zbog svojih grijeha već i zbog onoga što je grijeh učinio Isusu.

Kršćanstvo započinje sviješću o grijehu, ali se na tome ne zaustavlja. Najposlije, oni koji tuguju bit će utješeni, zar ne? Bog uzima najgoru građu da bi od njega načinio najbolji proizvod.

George R. Knight

Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha
Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja
Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo
Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno.

I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Uostalom, osobi kojoj su aplaudirali pripisuje se stvaranje „radničkog raja“, čovjeku koji je pri rođenju dobio ime Josif Džugašvili, a u povijesti je postao poznatiji pod imenom „čelični čovjek“.

Prije ovog događaja 1938. godine, Josif je veći dio svog života proveo nastojeći stvoriti savršenu državu, egalitarističko društvo u kojemu je svatko doprinosio prema svojim sposobnostima i primao prema svojim potrebama. No, ljudi kao ljudi, nisu se svi složili s tom zamisli. Ako takvo društvo treba biti stvarnost, tada se sebičnost mora ostaviti po strani. Ako je ljudi ne ostave po strani svojevoljno, tada ih, kako je Josif zaključio, država mora na to prisiliti, čak i ako ih to učini nesretnima. I tako je Josif postao poznat kao Staljin, „čelični čovjek“, upravo stoga što je bio vrlo temeljit u postupanju s onima koji su se, kako je smatrao, protivili njegovom stvaranju savršene države.

Primjerice, državna služba zvana NKVD toga je dana promatrala one koji su pljeskali da bi vidjeli tko se tajno protivio Josifu i njegovu savršenom društvu. Prvi koji bi prestali aplaudirati i sjeli, bili su prepoznati kao neovisni mislioci, i time opasnost za državu. Mnogi su otišli u zatvor, a neki su i ubijeni. Sve u ime savršenog društva koje će ukinuti bol i patnju.

Moglo bi se činiti čudnim što mi upravo ovo dolazi na um kad god čujem pitanje „Zašto dobri Bog dopušta bol i patnju?“ Konačno, zašto dobri Bog ne bi svakome želio život učiniti što je moguće više ugodnijim i udobnijim? Nažalost, povijest pokazuje da svaki put kada pokušamo ukloniti bol i patnje na način da ih spriječimo, takva nastojanja, bez iznimke, završavaju tiranijom.

Stvaranje utopije?
Relativno je lako zamisliti utopijsko društvo u kojem nema predrasuda i sebičnosti, gdje svi rade zajedno da uklone bolest. No napori da se stvori takvo društvo uvijek bivaju zaustavljeni ljudskom naravi.

Nije u pitanju samo to što su ljudska bića sebična – iako zasigurno jesmo, i nije u pitanju to što umiremo – iako umiremo. Gotovo sav bol i patnja nastaju zbog ove dvije stvarnosti: zbog toga što smo sebični i zbog toga što umiremo.

No, čak i kada bismo mogli ukloniti bolest i smrt, to ne bi uklonilo bol i patnju. Mi doživljavamo emocionalnu bol i patnju čak i kada smo savršeno tjelesno zdravi. Ljudi koje volimo ne uzvraćaju nam ljubav, ljudi kojima vjerujemo izdaju naše povjerenje, mi propuštamo prilike i doživljavamo razočaranje. Kada se ovakve stvari dogode, doživljavamo bol i patimo.

Koliko god pokušaj bio plemenit, naši napori da smanjimo bol i patnju djelovanjem vlasti, često samo mijenjaju primatelje nepravde, umjesto da je smanje. Kao što pokazuju podaci o komunizmu, dobronamjerni pokušaji stvaranja utopijskog društva metodama prisile nužno završavaju tiranijom.

Naravno, postojanje boli i patnje mnogi koriste kao dokaz da nema Boga. Oni vjeruju da bezumna sila prirode, koja je najveličanstvenije predstavljena u djelovanju evolucije, omogućuje stvarne pokretače ljudske naravi i ljudskog društva. Evolucija ne samo da tolerira bol i patnju, već ih i zahtijeva.

Evolucija i smrt
U određenom smislu, smrt je bog evolucije. Kako mogu takvo što reći?

Prema teoriji evolucije, prirodna selekcija osigurava mehanizam koji potiče trajno poboljšanje vrsta. No prirodna selekcija je jednostavno još jedno ime za smrt. Za evolucioniste, život je kaotičan, nediscipliniran i neprekidno mutira i mijenja se. Većina tih mutacija i promjena ne bi značila napredak; u evolucijskim terminima to su „slijepe ulice“, promjene koje ne vode nikamo. No kako znamo da ne vode nikamo? Koji kozmički izvršitelj uklanja ove slijepe ulice i time usmjerava životne energije u drugom smjeru? Zašto baš smrt? Neprilagodljivi organizmi umiru.

U evoluciji, smrt odrađuje teške poslove. Kad mutacija učini organizam manje sposobnim, smrt ga eliminira. Kada nova vrsta, sposobnija vrsta, popuni evolucijsku nišu, smrt eliminira staru. Ne zaboravimo da su, prema evoluciji, dinosauri, divovski gmazovi, vladali Zemljom milijunima godina, višestruko dulje od postojanja ljudske rase.

Na našu sreću, znanstvenici vjeruju da je divovski meteor pogodio Zemlju, ubivši dinosaure. Smrt je raščistila put za razvoj naših tzv. predaka, relativno sićušnih sisavaca.

I što ćemo sada s time? Svi umjetni pokušaji eliminacije boli i patnje razbijaju se na stijenama ljudske sebičnosti i smrtnosti. Sebičnost nas tjera da ozlijedimo druge, a smrtnost znači da ćemo umrijeti i ožalostiti druge. Evolucija ne samo da ne izvršava obećanje da će okončati bol i patnju, već joj je smrt zapravo potrebna kako bi mogla djelovati. Ono s čime se moramo boriti jest činjenica da bol i patnje postoje.

Kako je počela patnja
Biblija nam kaže da bol i patnja postoje zbog odluka koje su donijela slobodna moralna bića, anđeoska i ljudska. Otkrivenje nam kaže da je sve to počelo kao rat na nebu (Otkrivenje 12,7). Prije toga nije bilo boli ni patnje, no jednom kada su nastale, pojavio se problem kako postupiti.

Bog je uvidio da bi jednostavno uništenje Sotone i pobunjenih anđela imalo za posljedicu neki oblik tiranije. Svako razumno biće slušalo bi Boga iz straha. Poput strahom potaknutog pljeska Josifu Staljinu, stanovnici neba bi Boga slavili izvana, a iznutra bi još uvijek osjećali sumnju i strah – vrlo bolne emocije.

Umjesto uklanjanja pobune i boli koju je donijela, uništenje pobunjenika na kraju bi proširilo bol na svako stvorenje na Zemlji i učinilo je trajnom.

Još jednu činjenicu ne smijemo izgubiti iz vida, a to je da je sam Bog iskusio bol od trenutka kada je pobuna počela. Osjećao je bol gledajući stvorenja koja je načinio radosnima kako se okreću protiv Njega i posvuda siju sumnju i nesreću. No, da je pobunjenike uništio, žalio bi zbog njihova gubitka, i istodobno izgubio povjerenje ostalih stvorenja.

Lucifer je taj koji je donio bol i patnju, i čim je to učinio, Bog ih je doživio, jer, kao što Pavao kaže: „Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo“ (Djela 17,28). Bog proživljava bol i patnju svakoga od svojih stvorenja.

Bog je iskusio patnju

To znači da Bog o boli i patnji zna više no što bilo koje ljudsko biće može ikada znati. Doživio ih je prije prvog ljudskog bića i doživljava svu bol i patnju kao i mi. Samo Bog može otkloniti dvostruki uzrok boli i patnje: ljudsku sebičnost i ljudsku smrtnost. Budući da smo toliko upoznati s Biblijom, ponekad izgubimo iz vida nevjerojatnu smjelost Božjeg lijeka za probleme ljudske sebičnosti i ljudske smrtnosti.

Bog uviđa veličinu problema, jer nam psalmist kaže: „Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.“ (Psalam 14,2-3). Sebičnost je zarazila svako ljudsko srce, a smrt čeka svakoga. Jedino rješenje – jedino moguće rješenje – jest da Bog na sebe preuzme ljudsku sebičnost i smrt. Kako bi se pobrinuo za smrt i sebičnost, Bog ih se morao latiti na njihovu izvoru – morao je postati čovjekom.

Upravo je to i učinio. Proroci i vidioci, pjesnici i propovjednici razmatraju Utjelovljenje već 2.000 godina – 20 stoljeća – i još ne možemo potpuno razumjeti tko je Krist i što je učinio. No, Bog je, postajući čovjekom u Kristu, došao i podijelio s nama bol i patnje, ponio je svu našu krivnju – i konačno svojom smrću – uzeo ljudsku sebičnost i ljudsku smrtnost na beskonačnog sebe, i zauvijek ih pobijedio.

On tu pobjedu želi podijeliti s nama. Jedino mjesto u svemiru gdje možemo naći utočište od boli i patnje je u Kristu. Kada se On vrati na ovaj svijet, učinit će kraj patnjama i smrti. No mi već sada možemo naći utjehu. Kao što je rekao žalosnoj Mariji i Marti na Lazarovu grobu: „Ne morate čekati kraj. Ja sam, sada, uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. A svatko tko živi vjerujući u mene neće uopće zauvijek umrijeti“ (Ivan 11,25)

Staljinov komunizam, i ostali umjetni pokušaji postajanja Bogom i uklanjanja mogućnosti patnje, uvijek nam iznova pokazuju kako sva nastojanja na prevenciji patnje imaju za posljedicu tiraniju i još više patnje. Istinski dobar Bog stoga je morao dopustiti slobodu. Kada su njegova stvorenja zlouporabila tu slobodu i tako uzrokovala patnju i smrt, taj nadasve dobar Bog preuzeo je tu patnju i smrt na sebe, i čineći tako osigurao put svakom ljudskom stvorenju da izbjegne bol, patnju i smrt. No On nas neće prisiljavati da izaberemo Njegov izlaz. Ljepota Božjeg rješenja problema patnje nalazi se u tome da smo slobodni prihvatiti ga ili odbaciti.

Izbor je naš.

Dean Edgar

Apostol Pavao stoji na kamenitom brježuljku nasuprot atenskoj Akropoli. U mnoštvu koje se okupilo da ga čuje nalaze se filozofi i prolaznici željni svake nove, škakljive vijesti. Pavao počinje govoriti o vjerskim običajima koje je zapazio u gradu i usmjerava slušatelje na jedinoga pravoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje i začetnika života. Zatim svoj govor dovodi do vrhunca upozorenjem: Bliži se dan suda!

Ova poruka odzvanja cijelom Biblijom. Bog, moralni sudac svemira, pozvat će na odgovornost sve ljude. Nitko ne može pobjeći, nitko se ne može skriti. Ljudi tu činjenicu mogu pokušati negirati, mogu je pokušati izbaciti iz savjesti, ali ona stoji: Sudnji dan dolazi! “Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi što je zaslužio: nagradu ili kaznu, već prema tome što je za zemaljskog života činio.” (Druga Korinćanima 5,10) “Da, sudit će Jahve ognjem i mačem svakom smrtniku; pobijenih Jahvinih mnoštvo će biti.” (Izaija 66,16). Jednako je tako i Isus, koji je toliko govorio o Očevoj ljubavi, naučavao da dolazi sudnji dan: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan.” (Matej 12,36)

U našem sadašnjem palom svijetu prevladava nepravda. Siromašni vrlo često ne ostvaruju svoja prava, a oni koji si mogu priuštiti skupe odvjetnike odlaze slobodni. Živimo u vrijeme velike pokvarenosti kada nečovječno postupanje prema drugom čovjeku nema granica, kada zlo prividno neometano prolazi, kada je “istina uvijek na stratištu, a zlo uvijek na tronu.” (James Russel Lowell: The Present Crisis, 1844.) Ali, Gospodin kaže i nama i cijelom čovječanstvu: sudnji dan se približava! Zlo neće zauvijek napredovati. Pravda se neće uvijek uskraćivati i izvrtati. Bog će uzeti stvari u svoje ruke. Pozvat će cijelo čovječanstvo na odgovornost.

Čvrsto stajati
Mnogi su se Židovi nakon Holokausta odrekli vjere u Boga. Licem u lice s onim što je izgledalo kao Božja šutnja, oni više nisu mogli vjerovati. Ustvari, ovaj je problem puno stariji. On na nekoliko mjesta u Pismu izlazi na površinu, a posebice u 73. Psalmu. Tu psalmist otvoreno priznaje svoju nutarnju borbu kada vidi kako oni koji odbacuju Boga naizgled napreduju. “A meni umalo noge ne posrnuše, zamalo koraci ne okliznuše,” – priznaje on – “jer zločincima zavidjeh motreći sreću grešnika” (redci 2 i 3).

Čini nam se da ljudi koji ne razmišljaju o Bogu uživaju u dobrom životu – zdravi su, bezbrižni, bogati, oholi, nasilni, podrugljivi, zlobnici i bahati (redci 4-12). Govore: “Kako da dozna Bog? Spoznaje li Svevišnji?” (redak 11) I pisac Psalama je to teško razumio, kao i mi danas. No, odgovor i njemu i nama nalazi se u sljedećim riječima: “Sve dok ne nađoh ulaz u Božje svetinje pa prozreh kakav im je svršetak” (redak 17).

Svetinja je za pisca Psalama značila sigurnost da je Bog na svojem mjestu i da djeluje. Bog je još uvijek na svom prijestolju i u svoje vrijeme i na svoj način zaustavit će vladavinu grijeha i zla. Bog će sve dovesti u red.

Nebesko svetište gdje Isus službuje kao naš veliki svećenik i nama daje istu sigurnost. Ovaj svijet neće trajati vječno. Zločini koji prožimaju naše moderno društvo i nečasna ljudska djela jednoga dana moraju biti podvrgnuta pomnom ispitivanju Gospodara svemira. Sudnji dan se bliži!

Doktrina o sudu gotovo da je nestala iz učenja mnogih kršćanskih crkava. Iako vjernici izgovaraju riječi drevnog kreda: “On (Krist) dolazi suditi živima i mrtvima”, ta ideja nema značenja za njihovo iskustvo. Poruka o sudu je oslikana u vijesti trojice anđela iz Otkrivenja koji objavljuju svem svijetu: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenje 14,7)

Zamijetite podudarnost s Pavlovim govorom na Marsovu brijegu! On je pozvao svoje skeptično slušateljstvo na pokajanje, a vijest anđela poziva sve da se “boje Boga i zahvale mu”. Pavao je govorio o Bogu koji je odredio “dan kada će pravedno suditi”, a u Otkrivenju čitamo “došao je čas njegova suda”.

Promijenjeni milošću
I na kraju, Pavao je ustvrdio da će Bog suditi svijetu po Čovjeku kojega je On odredio, po Onome kojega je podigao iz mrtvih, po Isusu Kristu. Isus je u središtu poruke koju moramo pronositi svijetom. To je “vječno evanđelje”, radosna vijest o Bogočovjeku koji nam je dao spasenje i koji će uskoro doći. On je načinio “nebo i zemlju, more i izvore voda” (Otkrivenje 14,7), jer “sve je po njemu postalo i ništa što je postalo nije bez njega postalo” (Ivan 1,3).

Presudno pitanje na sudu uključuje naš odnos s Isusom. Koliko se god trudili, sami se ne možemo spasiti. Kada naše ime dođe na red na nebeskom sudu, kada se nepogrješivi zapisnik o našem životu razotkrije – sve što smo učinili i što smo propustili učiniti, sve naše riječi i sve najskrovitije misli – tada će jedno pitanje nadilaziti sva ostala, a to je pitanje: što smo učinili s Božjim Sinom? “Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi, a tko ne vjeruje, već je osuđen jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega” (Ivan 3,17.18).

Iako sam po sebi ne može pružiti nadu, nebeski je zapis o našem životu ipak važan jer pokazuje smjer našega života. Slabi smo i pogrješivi; trudimo se, ali padamo, i posrćemo. Ipak nas kroz sve zastoje i ponovno kretanje Kristova milost preobražava. Promjena nastaje tiho i svakodnevno, dok se Božja slika u nama obnavlja. Dok hodamo s Isusom, predajući Mu se svakog dana, hraneći se Njegovom Riječju i nastojeći živjeti Njemu na slavu, postajemo poput Njega. Kao što suprug i supruga koji se snažno vole počinju sličiti jedno drugome u navikama, pa čak i izgledom, tako ljudi koji vole Isusa postaju slični Njemu.

“A mi svi koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha” (Druga Korinćanima 3,18). Neki se vjernici boje suda. Žive u sumnji i očekivanju da neće biti dovoljno dobri da na kraju budu primljeni u nebo.

Dragi čitatelju, jesi li ti među strašljivima? Dopusti da ti dam izravan biblijski odgovor: nisi dovoljno dobar. Sam nikada nećeš uspjeti. Ali, Isus jest dovoljno dobar. Ako si ga prihvatio za svoga Spasitelja i Gospodara, onda On stoji na tvom mjestu. Dok Otac gleda tebe, On vidi samo savršenu pravednost svoga Sina umjesto umrljanog izvješća o tvom životu. Može li to stvarno biti istina? Vjeruj Božjoj Riječi koja ti daje sigurnost: “Budući da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo. Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!” (Hebrejima 4,14-16)

Kakve li utjehe! Kakve li sigurnosti! Božje prijestolje na nebesima je prijestolje milosti! Milost je naša živa nada, milost je naše spasenje.

To je stvarno radosna vijest. Bliži se sudnji dan! Slava Bogu!

William G. Johnsson

Pandemija koronavirusa i kaos koji donosi, strah i gospodarski pad stvorili su u mnogima od nas osjećaj kao da smo zarobljeni u kolosalnoj noćnoj mori. Dosad neviđeni događaji i njihov brzi razvoj ostavljaju nas nesigurnim i ranjivim. Bilo da se bojimo da se sami razbolimo, zarazimo nekoga drugog, izgubimo posao, izgubimo mirovinu, izgubimo um ili (posljednje, ali ne i najmanje bitno) izgubimo posljednji list toaletnog papira – koronavirus je nesumnjivo počeo prijetiti životu kakvog znamo.

Dok se znanstvenici utrkuju u stvaranju cjepiva, rečeno nam je da takvo rješenje neće biti dostupno još najmanje godinu dana, a do tog vremena čini se da bi cjelokupna svjetska populacija (uključujući Chucka Norrisa) već mogla biti zaražena.

Ove okolnosti ukazuju na otrežnjavajuću stvarnost o slomljenom svijetu u kojem živimo. Često potencijalna rješenja za razorne probleme ne dolaze dok nije prekasno. Dok se još uvijek nadam da će se kriza smiriti, nadam se još nečem drugom.

Davno je svemir bio u kaosu sličnom ovom s kojim se danas suočavamo, ali još mnogo gore. Sto posto svjetske populacije zaraženo je smrtonosnim virusom. Simptomi su uključivali duboku ljudsku patnju na svim razinama – bolest, tugu, zlostavljanje, rat, glad, raskinuti odnosi, strah, usamljenost i na kraju smrt.

Treće poglavlje Postanka opisuje tu tragičnu pandemiju. Socijalno distanciranje počelo je odmah, ne kao pokušaj zaustavljanja širenja virusa, već kao rezultat štete koju je uzrokovao: “Tada je Gospod Bog pozvao Adama i rekao mu:” Gdje si? ​​”. On odgovori: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.” (Postanak 3, 9.10).

Čitavom se svemiru činilo da ne postoji nada za oporavak ili imunitet nijednom članu ljudske obitelji. Bila je to globalna zdravstvena kriza tako beznadna da se uništavanje cijelog planeta činilo najprihvatljivijom opcijom.

Ali ljubav je stvorila svemir i ljubav ne odustaje tako lako, čak i kad ima malo izgleda. Apostol Pavao je napisao da “ljubav nikad ne prestaje” (1 Kor 13,8), a to se sigurno čini u ovoj priči. Adam i Eva ignorirali su ljubazne mjere predostrožnosti koje su trebali slijediti, dobrovoljno pozivajući bolest na sebe. Adam je okrivio Evu. Eva je krivila Boga za stvaranje zmije. Zmiji je pričinjavalo veliko zadovoljstvo što je uspjela zaraziti svijet.

Ali samo nekoliko stihova kasnije nada se proširuje. Očito, postoji netko tko će moći pomoći. Govoreći sa zmijom, Bog kaže: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Postanak 3,15).

Ovo mesijansko obećanje da će uništiti virus grijeha odražavalo je ljubav Boga koji se pripremao za krizu mnogo prije nego što je ikada došla. “Čim je došlo do grijeha,” napisala je Ellen White prije više od 120 godina, “pojavio se Spasitelj.”

Za mene je jedan od najljepših načina za razumijevanje onoga što je Isus učinio za nas gledati to iz kuta kojeg često previdimo – perspektive nebeskih bića i osjećaja koje su imali dok je Krist planirao rješenje svjetske krize.

Baš kao što smo zalijepljeni za svoje ekrane, gledajući kako se događa pandemija, cijelo je nebo bilo svjedokom tragičnih događaja na zemlji. Sljedeći opis Ellen White daje nam pogled u bogate emocije neba:

„Tuga je ispunila nebeska bića kad su saznala da je čovjek izgubljen i da će se svijet koji je Bog stvorio napuniti smrtnim bićima osuđenima na bijedu, bolest i smrt, i da za prijestupnika nema spasenja. Svi Adamovi potomci morat će umrijeti. … Tada je Isus obavijestio anđele da je nađen put za spasenje izgubljenog čovjeka. Rekao im je da je razgovarao s Ocem i da je ponudio svoj život kao otkup, da će smrtnu presudu uzeti na sebe kako bi zaslugama Njegove krvi čovjek mogao dobiti oprost prošlih grijeha i poslušnošću se vratiti u vrt iz kojeg je bio istjeran. Tada bi mogao ponovno imati pristup slavnom, besmrtnom plodu stabla života na koji je sada izgubio pravo.

Tada je na Nebu zavladala neizmjerna radost i nebeski zbor je zapjevao pjesmu hvale i obožavanja. Anđeli su zasvirali u svoje harfe i pjevali za ton više nego prije zato što je Bog u svojoj velikoj milosti i milosrđu dao svojega premilog Sina da umre za buntovnički rod. (Ellen G. White, Rani spisi, 126. str.)

Koronavirus je zasigurno ozbiljna prijetnja. Ali ohrabruje me činjenica da mi koji vjerujemo u Isusa tu prijetnju možemo staviti u stvarni kontekst. Virus se trenutno čini vrlo moćan, ali to je zapravo mali dio puno veće priče – priče o ljubavi koja zadivljuje čak i anđele. Isus se nije bojao naše krize. Postao je jedan od nas, ignorirajući patnju kojom je to platio: „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo …  njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53, 4.5).

Dok perete svoje ruke, gledate vijesti i čekate što će se sljedeće dogoditi, neka vas utješe nježni podsjetnici na Kristovu ljubav prema vama i obećanje koje je dao svojim sljedbenicima neposredno prije nego što se vratio na nebo: “Evo, ja sam s vama”, rekao je “u sve dane do svršetka svijeta” (Matej 28,20). Samo je pitanje vremena kada će se sve naše noćne more završiti.

Elise Harboldt

Prvo, zato što On kaže da to trebamo činiti. Drugo, jer priznavanje grijeha je Božje sredstvo za skidanje krivice s naše duše. Mi živimo iz dana u dan kažnjavajući se vlastitim krivicama. Krivica je nešto veoma razorno. Psiho-terapeuti, kao što je to bio i Siegmund Freud, govore: “Nemojte osjećati krivicu.” Ali to nije zadovoljavajući odgovor ljudima. Krivica uništava ljude. Isus kaže: Da vi ste krivi, ali ja ću uzeti vašu krivicu. Okreni se od stvari koja te čini krivim i imat ćeš mir.

Prisjetimo se kada smo nekome učinili nešto nažao. Mi smo se tada osjećali neugodno u njihovom prisustvu. Npr. posvađali smo se sa svojim bračnim drugom. Rekli smo mu dosta teških riječi. Osjećali smo se tada užasno neugodno. Nakon nekoliko sati ili nekoliko dana donijeli smo odluku da se pomirimo. Došli smo svom bračnom drugu i rekli smo da nam je veoma žao što smo to učinili, a bračni drug je to isto rekao nama. Što se odjednom događa? Napetost koja je postojala kao da je isparila. Dolazi neki mir, olakšanje.

Postoji još jedan razlog zbog čega trebamo priznati svoje grijehe. Mi tada primamo na znanje da to što smo uradili je loše. Neki idu kroz život s parolom koja glasi: “Što je loše u tome, pa tako svi rade!” Kada priznajemo grijeh, time priznajemo da ono što radimo je stvarno loše. Obično kod priznanja grijeha bivamo općeniti: “Ja sam grešnik, oprosti mi”. To je dobro za početak, ali mislim da moramo biti malo određeniji.

Istina, ne možemo se uvijek sjetiti svakog grijeha. Ipak ako se i ne možemo sjetiti, trebamo priznati kategorije za koje smo krivi. Ako je netko lažov treba reći Gospodinu: Gospodine ja sam lažov. Ako imamo problema s prljavim mislima, recimo to Gospodinu. Ako imamo naglu narav, molimo se Bogu da je uzme od nas! Čuo sam često izjavu: “Živci su mi popustili”. Tu lošu narav ako je imate, dajte je Gospodinu. Nemojte reći: “Ah, ja imam naglu narav!” Kao da govorite o neizlječivoj bolesti. Bog vam može pomoći u vezi s tim. Kakvi god bili naši grijesi, priznajmo ih i dobit ćemo dodatni blagoslov. Budimo određeni. Ako smo možda nešto zaboravili, budimo uvjereni da će nas Gospodin na to podsjetiti, a mi ćemo Mu tada to priznati.

Doug Batchelor

Dugotrajan napor Mnogi ne uspiju nadvladati grijeh zato što misle da je prestati griješiti brzo i lako, kao kad uvečer završite s poslom i odete kući. Nije tako! Grijeh je zvijer koja vas drži za vrat s ciljem da vas uništi za vječnost.

Dok vi i ja ne shvatimo da je ono u čemu toliko uživamo zvijer, naši napori da pobijedimo bit će u konačnici uzaludni. A kao razlog tome navest ćemo da nam Bog nije htio pomoći. Međutim, pravi razlog bit će da nikada nismo shvatili s kakvim čudovištem imamo posla i da nismo donijeli konačnu odluku da ga se otresemo.

Spomenuo sam da odluku o prestanku trebamo donijeti u trenutku kad je kušnja prisutna. Moram vam reći da će se taj trenutak kušnje stalno ponavljati. I svaki put morate donijeti istu tešku odluku. Kao što vidite, grijeh je navika, a vjerojatno i navika u kojoj jako uživamo. Vi ste tu naviku izgradili stalnim ponavljanjem tijekom niza godina.

Morate izgraditi suprotnu naviku, a za to će trebati vremena.

Znam sve o onim sretnicima koji kažu da su bacili cigaretu i nikad je više nisu poželjeli. Hvala Gospodinu za njihovu tako brzu pobjedu. Ali uz svakog takvog kojeg sam sreo, bio je još jedan koji mi je rekao da je prestao pušiti prije pet godina, ali da ga dim cigarete još uvijek privlači. Oni koji su bacili svoje cigarete i nikad više nisu na njih pomislili čine jedan posto onih koji pokušavaju prestati. Ovdje govorim o devedeset devet posto drugih koji se bore i pokleknu, bore i pokleknu, bore i pokleknu – dok konačno ne pobijede.

Pitate: Mislite li reći da se moram znojiti i boriti čitavog ostatka svog života s tim čudovištem za vratom?

Ne ostatak vašeg života, već vjerojatno neko vrijeme. Mnogo ćete lakše nadvladati ako razumijete da je riječ o procesu. Manje ćete biti izloženi obeshrabrenju kad pobjeda ne bude došla preko noći.

Ne smijete zaboraviti da će Bog biti s vama kroz to dugo vrijeme. On vas je otkupio, znajući dobro za sve preuređenje koje treba obaviti u vašem životu, i kako će ono dugo trajati. On vas je prihvatio sa svim nedostacima prije nego što je potpisan ugovor, i On vas nastavlja prihvaćati tijekom postupka preuređivanja.

Više od svega morate razumjeti da čak i onda kad se zbog sebe osjećate najobeshrabreniji, vaše je spasenje nedirnuto dokle god vam je žao zbog toga grijeha i dokle god ga još uvijek želite savladati.

Osjećaj Božjeg praštanja tijekom tog dugog vremena – čak i ako ste pali stotine puta – najbitniji je za pobjedu. Zato nas Bog u Bibliji uvijek iznova uvjerava da će nam oprostiti ako se pokajemo.

Reagirajte istog trenutka Sjećate li se biblijskog izvještaja o Josipovom susretu s Potifarovom ženom? Ta se žena neumjesno zagledala u Josipa i stalno ga pozivala da „legne s njom“, ali ju je on uspijevao izbjegavati sve dok ga jednog dana nije našla samog u kući. „Legni sa mnom!“ rekla je i uhvatila ga za ogrtač.

Biblija kaže da je Josip tako naglo pobjegao iz kuće da je ostavio svoj ogrtač u njezinoj ruci. (Postanak 39,7-12) Mislite li da je Josip stao i divio se vatri koja je izbijala iz njezinih očiju?

Mislite li da je raspravljao sa sobom o mogućnosti „samo ovaj put“? Ako sam ispravno razumio što piše u Bibliji, Josip je tog trena napustio kuću.

To je jedini uspješan odgovor koji možete dati kad se suočite s kušnjom.

Ako samo trenutak zastanete i pustite svojoj mašti da uživa u kušnji, već ste joj popustili u svojim mislima, i velika je mogućnost da joj popustite svojim postupcima. Evo dva načina na koje trebamo trenutno reagirati.

Recite: Ne! Jeste li gledali kako dijete pokušava dobiti nešto od svojih roditelja? Ako dijete zaključi da ima i najmanju priliku dobiti ono što želi, ono će moljakati i cviliti dok mu se ne udovolji. S druge strane, ako roditelji čvrstim glasom kažu Ne!, dijete može cendrati još nekoliko minuta, ali će se uskoro zadovoljno igrati s nečim drugim.

Um odrasla čovjeka u biti radi na isti način. Primjerice, ako mislite da postoji i najmanja mogućnost da pojedete onaj komad kolača na stolu, u ustima će vam poteći sline i bit će vam teško ostaviti ga na tanjuru. S druge strane, ako kažete sebi odlučno Ne! u trenutku kad vam na um dođe misao da pojedete taj kolač, ubrzo ćete na njega zaboraviti.

Um se prilagođava onome što zna da ne može promijeniti, a vi možete sebi reći Ne! isto tako odlučno kao i svatko drugi. U slučaju kušnje obično ste jedini koji može reći Ne.

Molite se. Drugi način trenutnog reagiranja je molitva. Recite: „Bože, daj mi snage da sada nadvladam ovu kušnju.“ Ustanovio sam da pobjeđujem kad se istog trena molim za snagu da nadvladam neku određenu kušnju; ali kad se ne molim, ne pobjeđujem.

Zapravo, molitva za pobjedu je isto tako dobar test da vidite želite li stvarno nadvladati neku kušnju. Ako oklijevate, onda joj se niste odlučili oduprijeti, jer biste joj voljeli popustiti još ovaj put. Kušnja neće nestati dokle god niste spremni reći Ne! i tog trenutka moliti za pomoć.

Što reći za nepoznate grijehe?

Neki se brinu da se možda ne sjete svih grijeha koje bi Bog želio da nadvladaju. Postoji jedna vrlo jednostavna molitva koja će to u potpunosti riješiti. Samo recite: „Gospodine, pokaži mi što trebam svladati da bih mogao napredovati u Isusu.“ Znajte da Bog nikad ne pokazuje ljudima sve njihove grijehe odjednom. Što god vam je sada otkrio, radite na tome – i ne brinite se za ostale dok vam ih ne pokaže.

Dokle god vam je iskreno žao zbog vaših grijeha i loših navika, i dokle god ih želite nadvladati, nalazite se u spašenom stanju, čak i ako ih možda niste sve pobijedili.

Među najpoznatijim „nepoznatim“ grijesima su oni koji su povezani s našim strahovima i brigama. Ne mislim reći da je grijeh postati depresivan, ili imati kompleks manje vrijednosti, ali takva negativna stajališta ponekad nas navedu da učinimo i kažemo nešto što je jako glupo, i sprečavaju nas da u svom životu ostvarimo svoj puni potencijal.

Sjećate li se Isusove usporedbe o povjerenim talentima? Zapisana je u Mateju 25,14-30. Neki čovjek, koji je odlazio na duži put, predao je imanje svojim slugama. Jedan je primio pet talenata, drugi dva, a treći jedan. Do vremena kad se gospodar vratio, onaj koji je primio pet talenata i onaj s dva talenta udvostručili su svoj ulog. Kad se vratio, gospodar ih je bogato nagradio nakon što su predali ono što su zaradili.

Međutim, čovjek s jednim talentom je zakopao taj talenat zbog straha da ga ne izgubi, pa je gospodar naredio da ga bace „van, u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba“, što je biblijski izraz za vječnu propast. (Matej 25,30) Taj sluga nije kažnjen zbog nekog teškog grijeha poput ubojstva ili preljuba.

Kažnjen je zato što ga je strah zadržao da ostvari svoj puni potencijal u životu.

Nas ljude muče svakojake vrste straha. Nazivamo ih depresija, kompleks manje vrijednosti, tjeskoba i tako dalje.

Ne mislim reći da ste, zato što se danas možda osjećate potišteni, krivi za neki veliki grijeh. Ali ako vas ta potištenost stalno sprečava da dosegnete puni potencijal koji vam je Bog namijenio, onda je riječ o grijehu. Rješenje ovog problema jest da morate pobijediti depresiju.

O depresiji i tjeskobi su napisane mnoge knjige, a mnogo toga je još uvijek ostalo neizrečeno, pa teško možemo očekivati da ćemo taj predmet obraditi i na ovom mjestu. Međutim, predložio bih vam način koji je meni pomogao, i svladat ćete depresiju i tjeskobu.

Kažite: „Gospodine, pomozi mi da shvatim pravi način razmišljanja. Pokaži mi pravi način osjećanja.“ Prije ili kasnije vama će zavladat bolji osjećaj i vi ćete shvatiti da je to stanje u kojem biste htjeli biti sve vrijeme. Kad se to dogodi, zahvalite Bogu za novi osjećaj i održavajte ga što duže možete. Taj novi osjećaj će nestati, možda nakon dvije, tri ili pet minuta.

Onda recite: „Gospodine, vrati mi ga!“ Možda će za to trebati dan-dva, ali nakon nekog vremena on će se vratiti. Opustite se dok ne dođe, a onda ga održavajte što duže možete. Svaki put kad nestane, nastavite se moliti da se vrati.

Nakon nekoliko dana ili tjedana otkrit ćete da taj novi osjećaj traje duže, a depresija kraće. Događalo se da sam ponekad danima bio depresivan. Danas sam rijetko kad depresivan jer sam pobijedio taj osjećaj.

Otkrio sam da na tako jednostavan način mogu savladati svaki strah, svaku tjeskobu i svaki kompleks manje vrijednosti. Ne sumnjam da i vi to možete.

Isus ima vrlo visoke namjere za vas i za mene. Pavao je rekao da Bog „prema snazi što silu svoju očituje u nama, može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti“. (Efežanima 3,20) To za mene znači napredovati u Isusu.

Marvin Moore

Ako ste obratili pozornost na tijek znanstvenih izvješća koja se odnose na klimatske promjene, znate da velika većina znanstvenika očekuje značajne promjene Zemljinih prirodnih sustava – našeg oceanskog, atmosferskog, slatkovodnog i zemljišnog (proizvodnja hrane) sustava. Očekuje se dalekosežan utjecaj ovih promjena na društvo. Ako su znanstvenici u pravu, tada je njihovo predviđanje nužno razumjeti jer predstavlja najveću prijetnju s kojom se ljudski rod dosada suočio.

Hoće li ljudsko društvo išta učiniti po pitanju ove prijetnje? Posljedice će biti goleme: mobilizacija za učinkovito postupanje s klimatskim promjenama zahtijevat će ponovno promišljanje o globalnoj industrijalizaciji, što će zauzvrat značajno promijeniti svjetsko gospodarstvo i preusmjeriti razvoj novih tehnologija. Sve će ovo najvjerojatnije promijeniti globalnu strukturu moći. Da, to je doista velika stvar.

Što znače klimatske promjene?
Cijeli niz istraživanja tijekom prošlih nekoliko godina ukazuje ne samo na zagrijavanje svjetske atmosfere i oceana, već i na temeljne promjene u djelovanju Zemljinih prirodnih sustava. Primjerice, u istraživanju o klimatskim promjenama, koje je predvodila znanstvenica dr. Jennifer Francis sa sveučilišta Rutgers, izvještava se o velikim izbočinama u gornjim atmosferskim strujanjima koja se povezuju s “ekstremnim vremenskim promjenama, kao što su snažni naleti hladnoće na sjevernoj polutki tijekom ove zime (2015.), dugotrajna suša na zapadu, te jake oluje, poput uragana Sandy 2012. godine”. Čini se da postoji usporavanje ili vijuganje strujanja, što znači prekidanje uobičajenih vremenskih obrazaca.

Isto tako vidimo promjene strujanja u oceanima diljem svijeta. Članak u Washington Postu, objavljen u ožujku 2015., objavljuje da “prema najnovijim istraživanjima koja su upravo izašla u Nature Climate Changeu, … sada vidimo usporavanje velike oceanske cirkulacije koja, među ostalim planetarnim ulogama, pomaže djelomičnom odmicanju Golfske struje od američke Istočne obale. Posljedice bi mogle biti strašne – uključujući i dodatni porast razine mora u obalnim gradovima poput New Yorka i Bostona”.

Tu je i zapanjujući gubitak morskog leda i ledenog pokrova na Arktiku. To uzrokuje cijeli niz promjena, kao što su širenje toplinskih valova i suša na sjevernoj polutki, te smanjenje kišnih oborina na geografskoj širini gdje se nalazi najveći dio poljoprivrednog zemljišta. Promjene su sve brže. Posljedice su velike: povećana suša i posljedični požari, te značajno smanjeno osiguravanje dovoljnih količina hrane, osobito u nerazvijenim dijelovima svijeta.

Klimatske promjene možemo definirati kao široko i ubrzano propadanje Zemljinih prirodnih sustava. No, to nije potpuna definicija, jer ne uključuje utjecaje na ljudsko društvo. Nasreću, većinu vrlo vjerodostojnih istraživanja po tom pitanju izvršile su skupine stručnjaka (think tank) za analizu ugroženosti – to su tihe organizacije koje svoj posao obavljaju za razne agencije vlade Sjedinjenih Američkih Država. Jedna od takvih organizacija je velik i utjecajan Center for Naval Analysis Corporation (CNA), koji ima vojni savjetodavni odbor sastavljen od niza umirovljenih generala i admirala. Ovaj se odbor redovito bavi analizom ugroženosti, uključujući i istraživanje o ugroženosti od klimatskih promjena.

Do sada je ovaj odbor objavio dva izvješća o nastanku i povećavanju opasnosti od klimatskih promjena. Ta izvješća upozoravaju na značajan porast globalne nestabilnosti i sukoba zbog ugroženosti hrane i pitke vode velikog dijela svjetske populacije. Što se tiče ozbiljnosti globalnih problema koji proizlaze iz klimatskih promjena, odbor navodi da su “riješili mnoga pitanja u vezi s nacionalnom sigurnosti, od kontroliranja i sprečavanja sovjetske nuklearne prijetnje tijekom hladnog rata, pa do političkog ekstremizma i transnacionalnog terorizma u posljednjih nekoliko godina. Opasnost za nacionalnu sigurnost nastala zbog mogućih klimatskih promjena ozbiljna je jednako kao i svi ostali izazovi s kojima smo suočeni” (kurziv dodan).

New England Complex Studies Institute (NECSI) je jedan od think tankova koji tvrdi da smo duboko ušli u razdoblje sukoba koji su posljedica klimatskih promjena, zbog nesigurnosti opskrbe hranom i destabilizirajućeg učinka cijena hrane u osjetljivim zemljama trećeg svijeta.

Postoje i organizacije usmjerene na učinak klimatskih promjena na zdravlje ljudskog društva koje kažu kako možemo očekivati značajan porast pojavljivanja bolesti. Jedan članak u časopisu Scientific American navodi 12 bolesti koje se mogu pogoršati zbog klimatskih promjena. Među njima su kolera, ebola, lajmska bolest, bolest spavanja, tuberkuloza i žuta groznica. S obzirom na sve ovo naša definicija klimatskih promjena mogla bi glasiti: široko rasprostranjeno i ubrzano propadanje Zemljinih prirodnih sustava koje predstavlja veliku prijetnju ljudskom društvu uzrokujući sukobe, glad, bolesti i porast broja prirodnih katastrofa.

Što kaže Biblija
Budući da imamo vrlo određenu definiciju klimatskih promjena vratimo se našem pitanju: govori li Biblija o pojavi klimatskih promjena? Odgovor je ne, stoga što Biblija nigdje ne navodi taj izraz. No odgovor je i da u smislu da Biblija govori o tome kako će Zemlja u vrijeme neposredno prije drugog Kristovog dolaska biti u previranju i ljudsko društvo će trpjeti velike sukobe, glad, bolesti i prirodne katastrofe. Kao što ćemo vidjeti, postoji značajna sličnost između onoga što Biblija kaže da nam predstoji, i onoga što kažu analize o ugroženosti koje smo istražili.

Pred kraj svoje službe Isus se nasamo susreo sa svojim učenicima, a oni su ga upitali o znakovima Njegova dolaska (Matej 24,3). Isus im je odgovorio s iznenađujućom potankošću. U recima 6 i 7 rekao je: “Čut ćete za ratove i glasine o ratovima. Gledajte da se ne uznemirujete! Jer to se mora dogoditi, ali nije još svršetak. Dići će se narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva.” Isus je rekao kako ćemo neposredno prije Njegova povratka vidjeti sukobe među narodima, plemenima, državama i etničkim skupinama. Doista, možemo očekivati snažan porast sukoba na svim razinama ljudskog društva.

Ovo je odraz zaključaka o utjecaju klimatskih promjena koje je CNA ranije navela, da možemo očekivati značajan porast globalne nestabilnosti, sukoba zbog “ugroženosti opskrbe hranom i vodom u velikom dijelu svjetskog stanovništva”. Isus je rekao da će se to dogoditi, kako se ne bi uznemirivali kada se doista i dogodi.

U drugoj polovici retka u Mateju 24,7 Isus je rekao da će biti “gladi i potresa zemlje u raznim mjestima”. drugim riječima, trebamo pratiti značajan porast gladi i potresa. Vidimo velik porast i jednoga i drugoga. Vrijedi li pogledati potrese malo pomnije. Već smo vidjeli da klimatske promjene uzrokuju porast gladi i bolesti. Mogu li i potresi biti povezani s klimatskim promjenama? Odgovor je potvrdan. Dr. Bill McGuire u svojoj knjizi Waking The Giant: How a Changing Climate Triggers Earthquakes, Tsunamis, and Volcanos, (Buđenje diva: kako promjene klime uzrokuju potrese, tsunamije i vulkane) pojašnjava kako je Zemlja u dinamičnom stanju u kojem čak i male promjene sila mogu dovesti do prekretnica.

Trenutno vidimo transfer voda zbog suhe klime u Zemljinim umjerenim područjima, skupa s podizanjem razine mora i povećanom atmosferskom vlagom, što je dovoljno da gurne Zemljinu koru na kritičnu točku koja za posljedicu može imati dramatično povećanu razinu seizmičke aktivnosti, odnosno potresa.

Jezik koji upotrebljava Biblija znatno se razlikuje od jezika kojim se koriste znanstvenici klimatskih promjena, no postoji sličnost zaključaka koje su donijela oba izvora.

Zašto će se ove stvari dogoditi
Biblija ide i dalje od samog obavješćivanja o tome što će se dogoditi. Ona nam kaže i zašto će se to dogoditi.

U Postanku 3,1-7 saznajemo da su Adam i Eva bili neposlušni izravnoj Božjoj zapovijedi, a odlučili su vjerovati Sotoninim lažima. Adam i Eva su dobili vlast nad svijetom, no popuštanjem Sotoni, njihova je vlast prešla na njega. Biblija ga naziva “bogom” ili “knezom” ovoga svijeta (2. Korinćanima 4,4).

Problem grijeha je u tome što razdvaja ljudska bića, a sve što je stvoreno razdvaja od Boga. U Rimljanima 6,23 vidimo da je posljedica grijeha smrt, ne samo ljudskih bića i životinja, već i same Zemlje. Rimljanima 8,22 kaže: “sva stvorenja zajedno uzdišu i … skupa nalaze u porođajnim mukama sve dosad”. Znamo da je ova patnja posljedica grijeha i odvajanja od Boga. Upravo od ove patnje i smrti Bog nas je spasio plaćajući smrtnu kaznu za nas preko svoga Sina. Ovaj osobit čin izraz je Božjeg karaktera – iako smo Ga mi odbacili i potpuno uništili čudesnu Zemlju koju je stvorio, On još uvijek čini sve što je moguće kako bi nas obnovio za vječni život s Njime.

Biblija ne upotrebljava pojam klimatske promjene, no opisuje što se događa kada se sve stvoreno odvaja od svog Stvoritelja. Ova odvojenost ne može još dugo potrajati, jer već sada sve stvorenje uzdiše pod teretom grijeha. Na obzoru vidimo ispunjenje nekih vrlo važnih biblijskih proročanstava. Bog u svojoj milosti daje mnoštvo upozorenja o tome da Zemlja dostiže točku uništenja. Možete se složiti, i ne morate, s mišlju da čovječanstvo ubrzava klimatske promjene.

Ova tema je veliki politički problem s vrlo glasnim pristašama i protivnicima. Kakvo god vaše uvjerenje bilo, sa sigurnošću možemo reći da Biblija opisuje eskalaciju ratova, gladi, pošasti i potresa kako se drugi Kristov dolazak približava. To je strašno predviđanje, a bez Isusa je to budućnost s razlogom za uzbunu. Bilo kako bilo, važnost klimatskih promjena blijedi do zanemarivosti u usporedbi s važnošću Kristova dolaska i stvaranja radosnog i održivog društva koje je u savršenom skladu sa svojim Stvoriteljem. Sljedeći put kada pročitate još jedno istraživanje koje kaže da se klimatske promjene ubrzavaju iznad svih očekivanja, a posljedice dolaze brže no što se očekivalo, imajte na umu da je Biblija takve stvari predvidjela prije dvije tisuće godina. I zapamtite, iako su učinci klimatskih promjena na našu Zemlju strašni, oni su isto tako i pokazatelji da je Isusov dolazak vrlo blizu.

Scott Christiansen

Hajdemo pokušati razraditi naš predmet na osnovu onoga što nalazimo u Pismu o tome kako je Isus postupao prema kršćanima koji su griješili. Tekst se nalazi u Marko 9, a počinje sa 33. stihom: “Dođoše u Kafarnaum. Kad su bili u kući, zapita ih: ‘O čemu ste putem govorili?’ Oni su šutjeli; jer su se bili putem prepirali među sobom o tom, tko da je među njima najveći.”
Vidim Isusa i Njegove učenike kako putuju prašnjavim putem prema Kafarnaumu. Isus se uputio u Jeruzalem i učenici su bili sigurni da će tamo uspostaviti svoje kraljevstvo, a očekivali su da će to biti zemaljsko kraljevstvo. Kad se radilo o kraljevstvu, oni su imali neke nezavršene poslove. Još uvijek nisu sredili tko će biti predsjednik vlade, tko prvi ministar, tko ministar financija i tko će biti najveći. I tako su idući prema Kafarnaumu pokušavali srediti svoje nedovršene poslove. Znali su da nije bilo dobro to što se svađaju, pa su zaostajali za Isusom. Kad su stigli u Kafarnaum, bili su toliko zaostali za Njim da nije mogao čuti njihov razgovor, pa ih je, kad su bili sami u kući, Isus upitao o čemu su razgovarali cijelim putem.

To nas uči nečemu veoma zanimljivom kod griješenja. Teško je griješiti u Isusovom prisustvu. Jeste li to zapazili? U stvari, većina ljudi, čak i najslabijih, priznali bi da je teško griješiti u prisustvu nekoga koga volite i veoma cijenite. Većina grješnih postupaka mora se uraditi kad nema onih koje volimo i poštujemo. Na neki način moramo se osjećati udaljenima od Boga, udaljenima od Isusa Krista, da bismo nastavili s namjernim, svjesnim griješenjem.

I tako vidimo da su učenici zaostajali za Isusom nadajući se da će sakriti od njega predmet razgovora koji ih je toliko zaokupljao. Ali, kada su stigli u Kafarnaum, u kuću u kojoj su trebali odsjesti, Isus je poslao Petra u čudnu misiju na obali mora, po novac… u banku! Zanimljiva banka, slažete li se? Riblja usta! I dok je Petar bio odsutan, Isus je postavio ostalima ovo pitanje. Očigledno da je imao više od jednog razloga da pošalje Petra! Nije želio da Petar bude tu kada ih bude pecnuo. Želio je da i drugi učenici imaju priliku razmisliti i odgovoriti bez Petra koji je uvijek prvi odgovarao na sva pitanja.
Tako je Isus poslao Petra, a onda upitao učenike: “O čemu ste pričali na putu za Kafarnaum?” Počeli su šarati nogama po prašini i vrpoljiti se. Nisu odgovorili. 34. stih kaže: ” Oni su šutjeli.” Bilo im je lakše šutjeti!
Kad su mene pitali šta se dogodilo s vrećicom božićnih slatkiša mog brata, i ja sam šutio! Ali, Isus je uporno postavljao svoje pitanje i napokon je jedan od učenika rekao: “Pa, ovaj, hm! Pitali smo se, u stvari, tko će biti najveći u kraljevstvu.”
“Dajte mi drugu dvanaestoricu!”

Isusov život je bio život poniznosti. Isus je ispraznio sebe i “poništio uzevši obličje sluge, ” prema Filipljanima 2,7. Onaj kome su bile podanički vjerne i pred kim su se klanjale sve nebeske vojske, došao je na ovu Zemlju i rodio se u skromnoj štalici. Onaj koji je bio toliko bogat da se to ne može zamisliti, postao je siromašan, da bismo mi putem Njegovog siromaštva mogli postati bogati. „Jer znate milost Gospodina našega Isusa Krista, da je, premda je bio bogat, zbog vas postao siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ (2. Korinćanima 8,9) Stalno je pokušavao pomoći svojim učenicima da shvate da je prava veličina zasnovana na skromnosti. Ali, oni nisu razumijevali tu poruku.

U tom trenutku mislim da je Isusu bilo lako da kaže: “Gubite mi se s očiju, vi, bijedna dvanaestorico! Dajte mi drugu dvanaestoricu; počinjem iz početka!” Ali, umjesto toga, On ih je pozvao k sebi i rekao: “‘Tko hoće da bude prvi, taj neka bude najzadnji i svima sluga.’ Tada uze dijete, metnu ga u sredinu među njih, zagrli ga i reče im: ‘Tko jedno takvo dijete primi u ime moje, mene primi; a tko primi mene, ne primi mene, nego onoga, koji me posla.'” (Marko 9,35-37)

Iskoristio je malo dijete da objasni kakvo je u stvari nebesko kraljevstvo. Bio je ljubazan prema svojim učenicima. Bio je strpljiv s njima. Nije ih osuđivao. Iznosio im je svoje pouke, a kad ih nisu uspjeli naučiti, nastavljao ih je poučavati. A iznad svega nastavljao je ići s njima; produžavao je druženje s njima. Nastavljao je jesti s njima, putovati s njima, raditi s njima, povjeravati im svoje djelo i svoj zadatak.

Moris Venden

Odgovori su bili vrlo raznoliki: “blještava svjetlost”, “crna rupa”, “pomahnitao operater telefonske centrale”, “ljubazni čovjek koji sjedi pod drvetom”. A onda jedna vrlo otrežnjujuća slika “čovjek koji izgleda poput mog oca, mrka pogleda i ruku prekriženih na prsima”. Ovaj komentar me podsjetio na pripovijest koju je ispričao Carl Burke, pisac knjige God Is For Real, Man. Burke je jednom prigodom tijekom kampiranja pješačio s jednom skupinom gradske mladeži. Nakon nekog vremena jedan od mladića mu je uputio pitanje: “Gospodine, kakav je Bog?” S toplinom i entuzijazmom Burke je rekao: “Bog je poput oca.” Dječaka se to dojmilo, ali ne onako kako je to Burke htio. “Ako je Bog kao moj otac” – rekao je mladić – “onda bih ga ja sigurno mrzio.”

Božja loša reputacija
To je samo jedna priča o Božjoj lošoj reputaciji, onakvoj kakvu je stvorio velik broj loših očeva i koju malobrojni dobri očevi teško mogu ispraviti. Nije čudo što su učenici zatražili od Isusa da im pokaže Oca (Ivan 14, 8). Očito je kako je i njihova slika oca, poput one mojih studenata, bila vrlo raznolika. Kršćani smatraju kako slika Oca još uvijek dobro predstavlja Boga.

Isus je tome doprinio. No, prije no što počnemo govoriti o Isusu, trebamo govoriti o grijehu i o tome što je grijeh učinio Božjoj reputaciji. Biblija nam daje samo nagovještaj svijeta u kojemu nitko neće biti povrijeđen i nitko nikoga neće povrjeđivati (Izaija 11, 9). Tamo je dobrota tako duboko ukorijenjena da nitko nikome ne treba reći što mu je činiti (Jeremija 31, 34). Svijet je to u kojem nema boli, suza ili smrti, i gdje svatko radosno i željno proslavlja Boga (Otkrivenje 21, 1-4; 22, 1-5). U Bibliji postoji i slika našeg svijeta dok je još bio nov. Kaže nam se kako je onda grijeh pokvario taj svijet, donio samoživost, a samoživost je donijela nered u kojemu danas živimo. Bi li sve bilo bolje da je Bog preuzeo nadzor i prisilio sve da budu dobri?

Bog koji prisiljava
Ako čitamo između redova, Biblija nam pokazuje kako je neprijatelj optužio Boga da čini upravo to, optužio Ga je kako prisiljava svakoga da radi stvari na Njegov način. Neprijatelj je proglasio Božju vlast okrutnom i ograničavajućom. On se borio za potpunu osobnu slobodu – bezgraničnu sebičnost – da budemo jasniji. Optužio je Boga kako je nepravedan i svojevoljan u nastojanju da Njegova stvorenja slijede Njegov zakon nesebične ljubavi.

Kako je Bog trebao postupati sa svojim neprijateljem i njegovim optužbama? Najbrži način bio bi da ga satre. Ali, to bi odmah bio dokaz kako je Božji tužitelj u pravu, te bi neprijatelja učinilo “mučenikom” zbog istine. Bog je, ne samo iz pragmatičkih razloga, isključio ovu mogućnost trenutnog uništenja pobunjenika. Bog je ljubav, pa bi primjena ovakvog načina uništila ljubav i nakon toga bi sva Božja stvorenja služila Bogu iz straha od uništenja. Za Boga ljubavi ovo brzo rješenje problema uopće nije bilo opcija.

Alternativna mogućnost bila je dati neprijatelju vrijeme i prostor kako bi iskušao svoj vlastiti plan. Ako se Božji plan pokaže boljim, Bog će pobijediti uvjeravanjem, a ne prisilom. Biblija nam kaže kako je Bog načinio upravo ovakav plan. No, u primjeni ovakvog plana ima jedan problem. Uporabit ću vrlo ekstreman primjer kako bih to prikazao. Zamislite nekoga tko dokazuje da ljudska bića trebaju piti narančin sok pomiješan s malo žive. Ta osoba tvrdi kako je “supersok” daleko bolji od prirodnog narančinog soka i može ljude pretvoriti u bogove koji razlikuju dobro od zla.

Vidite li u čemu je stvar? Živa je čak i u tragovima opasna po život. Dakle, nema dvojbe oko toga treba li ovaj “super-sok” držati podalje od djece ili ne. Vjerujte mi, kaže Bog, pokvareni narančin sok (sebičnost) nije dobar za ljude.

No, što ćemo ako neki ljudi ne žele vjerovati Bogu? Treba li im On dati užasnu slobodu kako bi se uništili trovanjem? Na neki je način ovo jedini izbor koji Bog ima ako želi kraljevstvo ljubavi. Tako je Bog dopustio neprijatelju da svoj “supersok” prodaje Njegovim stvorenjima. A neprijatelj je našao neke koji ga žele piti. Zato je svijet u kaosu. Ljudi piju otrov i umiru.

“Bog je svemu kriv”
Kao sljedeći izazov Božjoj reputaciji neprijatelj rabi činjenicu što ljudi umiru. On kaže kako je Bog krivac, jer je Bog stvorio živu i dopustio ljudima da piju “super-sok”. Bog je odgovoran i kriv za sve. Na neki su način u pravu. No, pogledajmo drugačije.

Pretpostavimo da sam ja toliko zauzet gledanjem vjeverica u parku da zaboravim gledati kamo idem i naletim na stablo. Ja, dakle, mogu tvrditi kako je za kvrgu na mojoj glavi kriv Bog. Pa, nije li On stvorio vjeverice, stabla, oči, noge i sve ono što je pridonijelo kvrgi na mojoj glavi? Dakle, Bog je kriv. Da, ljudi mogu biti upravo ovako smiješni. Prije nekog vremena pročitao sam priču o čovjeku koji je tužio Phila Donahuea za štetu u iznosu od 15000 dolara zbog Donahuevog psa. Čini se da je njegov pas povrijeđen ležao pored ceste (a neki kažu da je pas samo stajao pokraj ceste). Čovjek je vozio i gledao psa umjesto cestu kojom vozi, te udario u vatrogasni kamion. Dakle, Donahue, plati. Pas je tvoj. Ti si kriv.

Božji neprijatelj je jako vješt u ovakvim poigravanjima.

Na našu sliku
Evo nas kod trećeg izazova Božjoj reputaciji. Neprijateljev otrov je samoživa pohlepna ljubav i nastojanje na uvjeravanju svih nas kako je zapravo Bog takav. Nažalost, prevelik broj zemaljskih očeva je upravo takav, a ne samo očeva već i drugih ljudi od autoriteta koji oblikuju našu sliku o Bogu.

Sebični svijet ovako postupa: dograbi što možeš! Ako sam veći i jači od tebe, otet ću ti što god poželim. Slično tomu, oni koji su veći i jači od mene (uključujući
autoritete) otimaju što god mogu i što god žele. A ja, ja lažem i varam, možda i ubijam, kako bi ih spriječio da mi uzmu ono što imam.

U ovakvom svijetu ja zamišljam tebe najgorim, i njih zamišljam najgorima; a ti i oni vidite mene kao najgoreg, a onda svi zajedno projiciramo te osjećaje i misli na Boga koji je najveći i najmoćniji autoritet.

Ovo je recept za postojanje upravo ovakvog svijeta kakvog vidimo svuda oko sebe.

A što ako od Boga kojega smatramo ovako okrutnim nešto želimo? Tada ga moramo podmićivati, jer takvog Boga nije lako zadovoljiti. One koji su svoju djecu žrtvovali Baalu Will Durant opisuje ovako: “Na neki je način boga trebalo umiriti i zadovoljiti jer su ga njegovi štovatelji pretvorili u svoju vlastitu sliku i san, tako da
ni on nije imao poštovanja prema ljudskom životu, niti je imao samilosti.”

Božje pravo lice
Je li Bog doista takav? Ako pažljivo čitam Bibliju vidjet ću da nije. Bog je poduzeo sve korake kako bi ljudima rekao istinu o sebi i o svijetu u kojemu želi da žive. Ali, svi ovi mali koraci dobivaju smisao samo u svjetlosti Njegova konačnog, divovskog koraka: utjelovljenja koje predstavlja Božje uzimanje ljudskog tijela, življenje ljudskim životom, umiranje najgorom mogućom smrti kojom ijedno ljudsko biće može umrijeti, a sve to s ciljem da svemiru pokaže kako je grijeh grijeh, a ljubav ljubav. Na Kristovu su križu i Bog i neprijatelj pokazali svoje pravo lice u punom svjetlu. S jedne strane vidimo sebičnu ljubav koja je u stanju ubiti Boga, a s druge strane nesebičnu ljubav koja je voljna platiti konačnu cijenu: dragovoljno umrijeti za one koji su Ga ubili!

Nasuprot onima koji tako vjeruju, ova žrtva nije pokazala kako je Bog ljutiti Sudac koji zahtijeva od grješnika da plate kaznu za grijeh, a ako oni ne mogu, onda ju netko drugi mora platiti. Namjesto toga, ova žrtva pokazuje svetoga Boga koji plaća cijenu uzimajući ljudsko tijelo u osobi Svoga Sina, dopuštajući sebičnosti da s Njim čini što hoće, kako bi svemir mogao znati istinu o grijehu i istinu o ljubavi.

Imao sam sve prednosti kršćanskog doma i kršćanskog školovanja. No, sve do mojih mladenačkih dana, oko dvadesete godine, nisam u potpunosti razumio da je Isus bio i jest Bog. Ova mi je istina poput svjetlosti munje zasjala iz Evanđelja po Ivanu. Iznenada sam znao da Bog kojemu služim nije nezadovoljni, zdvojni Bog, već milostivi Bog koji se objavio u Kristu i koji je kroz Krista pomirio svijet sa sobom.

Kakav otac takav sin, istina je to još veća od same poslovice. Objašnjava zašto sada slijedim Boga s tolikom željom. Ako je Bog poput Isusa, onda Mu mogu zauvijek služiti. A možeš i ti!

Božje osobine
• Pristupačan (Psalam 145,18)
• Prašta (Rimljanima 3, 22. 25)
• Milostiv (Ponovljeni zakon 4, 31)
• Pun ljubavi (Ivan 3, 16)
• Suosjećajan (Suci 2, 18)
• Savršen (Matej 5, 48)
• Nepromjenjiv (Hebrejima 13, 8)
• Pravedan (Rimljanima 1, 16. 17)

Alden Thompson